Elena Ferrante, uvijek

Od raznih anegdota o čitanju “Napuljskih romana” Elene Ferrante na koje sam naišla na internetu u pamćenje su mi se posebno urezale dvije. U prvoj je čitateljica počela čitati na preporuku svoje mame koja je već pročitala prvu knjigu, no ubrzo ju je sustigla i došla do treće knjige prije nego ju je mama uspjela dovršiti. Nije mogla dočekati da mama pročita knjigu do kraja, pa su uzele nož i prepolovile je na pola. Drugoj je čitateljici čitanje tetralogije bilo toliko emocionalno stresno da je u jednom trenutku bacila knjigu na drugi kraj sobe, ali ne zato što bi bila loša, nego zato što tu napetost više nije mogla podnijeti.

Jako dobro razumijem oba poriva, makar se činili proturječnima. Pročitala sam sve četiri knjige u dva tjedna za vrijeme ispitnih rokova, ostajući budna dva sata duže nego inače, prelazeći direktno iz jedne u drugu, nikad toliko zahvalna što imam Kindle. Čitala sam ih susprežući dah, s vatrom u želucu i srca stegnutog od strepnje i borbene solidarnosti, povremeno stenjući nakon što bi se još jedna nezaslužena, ali očekivana nepravda na kraju ipak dogodila. Htjela sam zaštiti Lenù i Lilu, zagrliti ih, usvojiti ih, htjela sam da unište sve koji su im učinili nešto nažao, i spale cijelu Italiju ako treba. Htjela sam doći što prije do kraja da vidim hoće li njih dvije biti dobro, a kad sam pročitala zadnju knjigu, ostatak sam dana izgubljeno bauljala po stanu. Postala sam iracionalno osjetljiva na bilo kakav kritički komentar o Ferrante, kao i na interpretacije romana koje se ne slažu s mojima, te zavidim svima koji je mogu čitati na talijanskom. Sebično želim svijet njezinih tekstova zadržati samo za sebe, no u isto vrijeme moram tu opsesiju podijeliti s drugima, svima koji me imaju strpljenja slušati.

Tko je Elena Ferrante? Teško je pronaći tekst o toj suvremenoj talijanskoj spisateljici koja objavljuje pod pseudonimom, a da ne uključuje barem neku spekulaciju o njezinu “pravom” identitetu. Čini mi se da takva nagađanja, možda zanimljivija u talijanskom kontekstu, potkopavaju autoričinu namjeru da se rasprave o njezinim knjigama fokusiraju na same tekstove, a ne na autoricu ili njezinu medijsku sliku, o čemu je govorila u intervjuima. Za mene je pak odgovor na to više puta postavljeno pitanje jednostavan. Naravno da znamo tko je Elena Ferrante: ona je autorica romana L’amore molesto (1992; engleski prijevod Troubling Love), I giorni dell’abbandono (2002; engleski prijevod The Days of Abandonment; hrvatski prijevod Dani zaborava, prevela Ana Badurina), La figlia oscura (2006; engleski prijevod The Lost Daughter) te tzv. Napuljske tetralogije koja se sastoji od četiriju romana: L’amica geniale (2011; engleski prijevod My Brilliant Friend; hrvatski prijevod Genijalna prijateljica, prevela Ana Badurina), Storia del nuovo cognome (2012; The Story of a New Name), Storia di chi fugge e di chi resta (2013; Those Who Leave and Those Who Stay), Storia della bambina perduta (2014; The Story of the Lost Child, svi prijevodi na engleski Ann Goldstein).

Ona je, također, moja nova najdraža spisateljica.

Romani dosad prevedeni na hrvatski, Dani zaborava i “Napuljska tetralogija”, imaju i formalnih i sadržajnih sličnosti, no ključna razlika proizlazi iz činjenice da tetralogija ima oko 1600 stranica i obuhvaća čitave živote glavnih junakinja, od djetinjstva do starosti, dok Dani zaborava opisuju jednu epizodu iz Olgina života. Dane zaborava pripovijeda Olga koju je suprug naglo ostavio nakon petnaest godina braka. U romanu su iskorištene brojne mogućnosti retrospektivnog pripovijedanja u prvom licu, silovit početak in medias res koji odmah mami čitateljicu da nastavi čitati, stalno uspoređivanje sadašnjosti i prošlosti, kao i povremeno aludiranje na kasniju vremensku poziciju pripovjedačice koja sve to zapisuje nakon što je prošlo, bliskiji i intimniji odnos pripovjedačice i čitateljice ili čitatelja, kao i njezina potencijalna nepouzdanost zbog emocionalne neuravnoteženosti.

Dani zaborava s drugim romanima Elene Ferrante dijele prepoznatljiv i upečatljiv stil: relativno jednostavan i neposredan, no brutalan, bezobziran, pa i okrutan u svojoj neumoljivoj iskrenosti. Pripovjedačice ovih romana bespoštedno razotkrivaju svoje i tuđe slabosti i mane, najbjednije osobine i najsramotnije misli. Posebno je dojmljivo što svako poglavlje, nakon nizanja brojnih mučnih događaja, u pravilu završava jednom lapidarnom rečenicom koja otkriva da se dogodilo upravo ono čega smo se bojali ili pak neka nova manja ili veća neugodnost, nepravda ili nesreća.

Napuljski ciklus pripovijeda Elena Greco, odnosno Lenuccia ili Lenù, koja pokušava otrgnuti zaboravu svoje cjeloživotno prijateljstvo s Raffaellom Cerullo, ili Linom, odnosno Lilom, kako je jedino Lenù zove. Prijateljstvo između Lenù i Lile isprekidano je i kompleksno, obilježeno ljubavlju i osjećajem nezamjenjivosti, ali i zavišću, nadmetanjem i povremeno mržnjom. No prije svega, riječ je povezanosti koja je odredila njihovu budućnost te se na kraju pokazala kao najznačajniji emocionalni odnos koji su ostvarile u svojim životima. Kao iznimno inteligentne i talentirane djevojčice rođene nakon Drugog svjetskog rata i odrasle u najsiromašnijem napuljskom susjedstvu, gdje je svakodnevica bila ispunjena siromaštvom, sitnim kriminalom, korupcijom i nasiljem, Lenù i Lila pokušavaju učenjem i radom promijeniti situaciju u kojoj su se našle, inspirirajući i potičući jedna drugu, ali i međusobnim izravnim ili neizravnim nadmetanjem, koje se nastavilo i nakon što Lili roditelji nisu dopustili da nastavi školovanje.

U prvom planu jesu njihovi privatni životi – međusobni odnos, brakovi i ljubavne veze s muškarcima, mučni odnosi s roditeljima i obitelji, kasnije poteškoće u odgoju vlastite djece – no jednako su važni njihovi pokušaji afirmacije u javnoj sferi, putem “karijere” ili političkog djelovanja, dok se u svemu osjeća neumoljivi utjecaj kvarta u kojem su odrasle. Kriminal i korupcija, lihvarenje, borba komunista i fašista, ekonomska ovisnost siromašnih ljudi o novcu imućnijih kvartovskih fašista koja vodi i prema političkoj poslušnosti, sve je to prisutno u njihovu susjedstvu ne samo kao simbol šireg društvenog problema, već potpuno doslovno jer se kraci hobotnice koji izrastaju iz kvartovskog kafića braće Solara mogu pratiti do samog vrha napuljske i talijanske politike.

Ta bi politička i ekonomska pozadina romane mogla učiniti privlačnima širokom krugu čitatelja, no za ovu bih priliku voljela naglasiti da napuljski ciklus funkcionira kao književna enciklopedija ženskih života. Premda nijedna od ovih pojedinačnih priča nije nužno nova, te njihove drugačije oblikovane fragmente možemo pronaći u brojnim romanima sa ženskim likovima (ili, ako hoćete, romanima koje su napisale autorice, ili feminističkim romanima), snaga ovih tekstova proizlazi iz toga što se sve nalazi na jednom mjestu, ispripovijedano na napet i adiktivan način, a opet bez želje da se udobrovolji čitatelj(ic)e. Romani otvaraju toliko tema o kojima bi se moglo pisati, no odlučila sam izdvojiti jednu za koju mi se čini da povezuje Dane zaborava s “Napuljskim ciklusom”, a radi se o pokušajima ženskih likova da pronađu “način postojanja, potpuno vlastiti”, odnosno da se oslobode maskulinog utjecaja, kako društvenog, tako i privatnog.

U Danima zaborava Olga je također podrijetlom iz siromašnih dijelova Napulja te je odrasla okružena podignutim glasovima, bučnim osjećajima i naglim pokretima. Modelirala je samu sebe u suprotnom smjeru kako bi sakrila svoje klasno podrijetlo, ali i rod. Vježbala je samodisciplinu, potiskivala emocije i svemu pristupala isključivo racionalno u strahu da ne preplaši i otjera muža. Zbog njegova konačnog odlaska dogodilo se upravo ono od čega je najviše strahovala i što je pod svaku cijenu htjela izbjeći: izgubila je kontrolu nad svojim emocijama i nad samom sobom, baš poput Ane Karenjine i Slomljene žene Simone de Beauvoir koje je u mladosti smatrala “glupima”. Olga nije zbog toga “feministička noćna mora”, kako bi htjela jedna domaća kritičarka, jer ženski likovi koji iskazuju razne slabosti i mane odavno se ne smatraju antifeminističkima, no mnogo važnije, ovaj roman ima jasnu feminističku podlogu upravo stoga što pokazuje da se Olga slomila jer je poništila svoj identitet kako bi se u potpunosti posvetila ispunjavanju suprugovih potreba.

Jedan dio nestanka njezina identiteta posljedica je dugotrajnog života s drugom osobom u kojem oboje preuzimaju neke osobine onog drugog, no Olga se prilagodila Mariju mnogo više nego on njoj. Žena koja bez supruga ni ne postoji cilj je patrijarhata ili, kako piše Olga, njezin je život primjer “ženskog života koji je nadživio svoju korisnost”. Olga opisuje kako je sebi “oduzimala vlastito vrijeme i dodavala ga njegovom kako bi ga učinila moćnijim”: “Nestala sam u njegovim minutama, u njegovim satima, kako bi se on mogao koncentrirati.” Baš poput Elenina muža Pietra koji joj kaže da “tvoje oslobođenje ne bi nužno trebalo značiti gubitak moje slobode”, misleći na slobodu da radi bez razmišljanja o kućanskim poslovima, ni Mario nije u stanju uvidjeti svoj privilegij – slobodu da raspolaže svojim vremenom i vlastitim ja po svojoj volji.

Sredinom 1970-ih, sudjelujući u feminističkom pokretu, Elena piše esej o tome kako je obrazovanjem usvojila maskulini način razmišljanja, što nesvjesno, što svjesno pristajući na takvo modeliranje jer je jedino pod tim uvjetima društvo moglo prepoznati njezinu izvrsnost. Ono što dalje slijedi njezin je napor da se oduči od nametnutog načina razmišljanja i da pokuša doprijeti do vlastitog identiteta bez tih društvenih i kulturnih utjecaja – što je bio jedan od ključnih ciljeva feminističke teorije tog vremena. O tome je, na primjer, pisala Judith Fetterley u knjizi The Resisting Reader iz 1978. kada je dokazivala da su žene obrazovanjem naučene čitati i razmišljati kao muškarci, te da književnost rijetko potvrđuje njihove uvide i iskustva. S druge strane, Elaine Showalter naslov svoje knjige A Literature of Their Own iz 1977. ne posuđuje od Virginije Woolf, već od Johna Stuarta Milla koji je napisao da bi žene mogle imati vlastitu književnost jedino kad ne bi živjele u istoj zemlji s muškarcima i kad nikada ne bi čitale ono što su oni napisali. U tome je upravo i stvar: Ferrante piše o tome kako je ženama živjeti u maskulinom društvu, tj. u patrijarhatu.

Lenù se čitav život pokušava osloboditi raznih utjecaja – kvartovskog, maskulinog, pa i Lilinog – no stalno iznova spoznaje koliko je sve to još uvijek dio nje. Također, konstantno pokušava uvidjeti što bi to uopće značilo učiti samo za sebe, a ne za druge, učiti bez želje za uspjehom i potrebe da se nekoga zadivi. Romani Elene Ferrante upečatljivo pokazuju koliko je teško, ako ne i nemoguće, pronaći nekakav vlastiti “autentični” identitet koji bi bio očišćen od tuđih, vanjskih utjecaja. To se vidi na društvenoj i kulturnoj razini, ali i u odnosu dviju prijateljica čiji su identiteti u prvom redu određeni njihovim međusobnim odnosom.

Iako je od početka jasno da je Lenù pod golemim Lilinim utjecajem, kao i da ovi romani ne bi ni bili napisani da nema Lile, posebno su dojmljivi dijelovi u kojima se razotkriva Lilina ovisnost o Lenù. Zbog pripovjedne se perspektive čini da je Lila hladnija i nedostupnija, no i ona mjeri svoj život Lenùinim životom, svoje uspjehe Lenùinim uspjesima. Lila je ta koja će Elenu nazvati svojom “genijalnom prijateljicom”, premda se stalno implicira obrnuto. Lila je ta koja će reći: “Želim da budeš uspješnija. Ako ti nisi izvrsna, tko sam ja?”

Lila i Lenù najbolje funkcioniraju kada tijekom zajedničkog rada jedna drugoj “osvjetljavaju misli”, kada Lenù zbog Lilinih ideja “iskri um”. Ta se iskra proteže od djetinjstva do starosti i nabija čitav roman jedinstvenom energijom, posebnim glasom koji svjedoči o specifičnom femininom iskustvu, o tome što se sve može dogoditi kada žene rade zajedno te koliko je pogubno djelovanje i vanjskog i pounutrenog patrijarhata u sprezi s kapitalizmom i fašizmom koji stalno radi na tome da ih razdvoji i poništi.

Bez obzira na to koliko smo knjiga pročitali i voljeli, zapravo su rijetke one knjige koje imaju snagu utjecati na tijek naših života. Nikad neću zaboraviti, na primjer, kako sam se osjećala one noći početkom veljače 1996., dva dana prije svog 17. rođendana, kada sam dovršila Zločin i kaznu. Možda je to mogla biti i neka druga knjiga, možda bih i bez nje završila tu gdje sam danas, no volim misliti da je upravo ona zaslužna za to što sam odlučila studirati književnost. Sličan osjećaj da su stvari konačno sjele na svoje mjesto obuzeo me i nakon čitanja ovih romana. Sada mi je jasno da se više neću moći baviti književnošću bez da se bavim njima.

*Naslovna fotografija: Napulj, 1961. Mondadori.