Kako čitati Meštrovićeve aktove?
Izložba „Skulptura i nagost – tjelesnost i erotika u djelima Ivana Meštrovića“ mogla se do 20. ožujka 2016. posjetiti u zagrebačkoj Gliptoteci HAZU pod autorskom koncepcijom Zorane Jurić Šabić, Dalibora Prančevića i Barbare Vujanović. Samim postavom autor/ice nas nastoje lišiti klasično estetskog pristupa analizi Meštrovićevih djela, no unatoč tome njegove likove samo djelomično seciraju na razini psihoseksualnog, upisujući u mramorne strukture blijedi trag političkog. Izložbom se nastojalo odgovoriti na nekoliko pitanja, poput: što nago tijelo danas može značiti? Ima li poruku? Može li šokirati? Može, te u ovom kontekstu želim eksplicitno naglasiti važnost suočavanja s mizoginijom i seksizmom u Meštrovićevu stvaralaštvu, ali i osobnom doživljaju žena i njihovih tijela. Kritike stoga direktno idu autoru/icama izložbe koji su nesvjesno kliznuli u izbjegavanje analize upravo tih činjenica, ostajući isključivo na razini estetskog.
Postav nije novitet osvrnemo li se na činjenicu da je prije nešto više od deset godina tjelesnost i seksualnost kod Meštrovića tematizirao i Bože Majstorović, postavivši u Galeriji Meštrović umjetnikovu najveću fascinaciju: tijelo. Unatoč tome, u kontekstu ove izložbe autori/ce se odmiču, kako tvrde, od klasičnog retrospektivnog formata s kojim je domaća i lokalna javnost već jako dobro upoznata te na određeni način, u specifičnom političkom kontekstu, pokušavaju isprovocirati publiku i to, usudio bih se reći, isključivo na interpretativnoj razini jer sama materija izložbe ne odiše ničime provokativnim. Zato ću se kroz cijelu analizu i zadržati na razini interpretacije te pokušati raščlaniti što su nam autor/ice ponudili, a da nije već spomenuti retrospektivni format.
Na odmoru. Autor: Zoran Alajbeg. Izvor za fotografiju: vizkultura.hr/mestroviceva-erotika/
Da su nova tumačenja alat ovog postava, naglašava i Dalibor Prančević u katalogu same izložbe te se pita „je li golo tijelo oduvijek intrigiralo i likovne umjetnike i velike mislioce?“, a kao odgovor koristi perspektivu suvremenog filozofa Giorgia Agambena koji svojim spisom Goloća, kako tvrdi Prančević, „postavlja cijeli niz pitanja o pojavi i tumačenjima goloće pozivajući se pritom na mnoge teološke egzegeze, ali komentirajući i univerzalan disbalans između čiste fizičke pojavnosti i višeslojnosti duhovnog života. Kakav je uopće status goloće i njezina značenja u pojedinim kontekstima? Je li goloća stanje ili događaj? Je li goloća puka tautološka činjenica svedena na razinu deskripcije? Sfera čiste pojavnosti? Ili spoznajna mogućnost? Čitajući Agambenove retke aktualizira se pitanje: čime je zapravo zagrnuto tijelo i što se sve njegovim razgoljenjem otkriva?“
Razvoj same teme goloće, tj. nagosti u Meštrovićevu radu moguće je pratiti na skulpturi i crtežu u rasponu od 1903. do 1946. godine, a prema motivu, kao i razdoblju, temu nagosti i erotike može se promatrati kroz tri čitanja koja su se isprepletala u izložbenom narativu: NELAGODA TIJELA: cjelina koja obuhvaća šire vremensko razdoblje prvih dvaju desetljeća 20. stoljeća, a odabir uključuje radove s različitim problematikama nagosti, estetike „ružnoga“ i afirmacije drugoga, KLASIČNO POIMANJE TJELESNOSTI: antičko poimanje tijela sukladno suvremenim tendencijama europskoga neoklasicizma i ostalih stilskih tendencija, te POŽAR ČULA: ženski aktovi iz 20-tih godina, kao i brojni radovi koji obrađuju mitološke teme, otkrivajući tako Meštrovićevo osobno poimanje spolnosti.
Barbara Vujanović, jedna od autorica izložbe, kazala mi je dok smo prolazili kroz postav kako ih je prije svega „zanimala tjelesnost i nagost te što one mogu konotirati kako u kontekstu onodobnog vremena, tako i danas te kakve će reakcije sama izložba izvući na površinu kada govorimo o Meštrovićevim skulpturama koje se naslanjaju na puno dublju tradiciju – od Antike pa do danas“.
Starica. Autor: Zoran M. Izvor za fotografiju: www.flickr.com/photos/g6/
U tom kontekstu autor/ice obrađuju tjelesnost/nagost, ali naravno povrh svega postavljaju pitanje o značenju nagog tijela danas i njegova potencijala da zgrozi i šokira. Osim tih već dobro poznatih viktorijanskih kodova, ostalo je za preispitati koji su njegovi oblici danas teško prihvatljivi. Prema reakcijama na ovu izložbu, još se uvijek može svjedočiti upravo poimanju tijela kao provokativnog i izazovnog, subjekta/objekta oko kojeg se i dalje lome koplja, prije svega u kontekstu mainstream publike i njezinih zahtjeva. Stoga je posjetitelje, slijedeći već dobro poznati kod potiskivanja seksa i seksualnosti, najviše fascinirala naturalistički oblikovana Starica.
Naime, „ljude fascinira upravo taj način oblikovanja i prikaza samog nagog tijela starije žene dok ih na simboličkoj razini podsjeća na njihovu vlastitu trajnost, smrtnost i prolaznost“, tvrdi Vujanović. Osim Starice, kontroverze u oku promatrača izazivaju i Meštrovićeve Udovice koje su izmještene iz svog klasičnog konteksta i reinterpretirane kroz potencijalnu prizmu homoerotske/sapfičke (lezbijske) ljubavi između dviju žena. Naime, Meštrović ne dokumentira i ne ostavlja trag zašto se bavi takvim prikazima, no može ih se ponovno vezivati uz kontekst i klimu vremena, kao i razinu osobne znatiželje. Udovice uvelike podsjećaju na Sapfički par Augustea Rodina te, iako ne postoje zapisi o povezanosti tih dvaju radova, nedvojbeno je da postoji spona. Skulpture „Kosovskog ciklusa“ kojem pripadaju Udovice nastale su od 1908. do 1914. godine, u razdoblju prije Prvoga svjetskog rata kada nastaju i Rodinove Sapfe, a dobro nam je poznata Meštrovićeva fascinacija Rodinom, kao i njihovo možebitno prijateljevanje. Iako Vujanović tvrdi kako se ne mora nužno čitati spona između dvojice kipara i identičnosti prikaza, kontekst vremena ipak, po mom mišljenju, svjedoči suprotno, dok prema autorici ostaje na razini imaginativnog.
Udovice
Ovom izložbom nastojalo se staviti naglasak upravo na žensku seksualnost kojoj je Meštrović bio naklonjeniji, kao i tadašnja umjetnička i intelektualna svita, pogotovo kroz čitanja Freuda, a to se posljedično implementiralo i u stvaralaštvo ne bi li se definirao taj „tamni kontinent“ i rasvijetlila njegova egzistencijalnost, ali i onaj dobro znani aspekt histerije.
„Meštrovićev doživljaj žene prije svega je uvjetovan odgojem u patrijarhalnoj ruralnoj zajednici u Dalmatinskoj zagori, gdje su muško-ženske uloge bile strogo odijeljene, ali njegovo formiranje isto tako duguje i duhu vremena“, tvrdi Jurić Šabić.
Upravo je u romanu Vatra i opekline Meštrović u nekoliko navrata pokazao ono što bi se danas moglo nazvati muškim šovinizmom, mizoginijom i opresijom nad ženama:
Vidi sada da ni prijateljstvo ni neko apstraktno obožavanje muške ljepote nije čak ni u idealnom smislu ekvivalent onomu što čovjek nađe u žene, koja je od iskona stvorena da upotpuni muško, makar mu je suprotan spol i možda baš zato. Sad je prvi put shvatio što je ono „vječno žensko“.
Međutim, pripovjedač u Meštrovićevu romanu niječe ženi prava i na intelektualnu superiornost:
Ne, draga moja, ti mene ne bi mogla inspirirati nikakvim tvojim mislima nego jedino tvojim formama, tvojom pojavom ženke i ničim drugim. Tvoje bi mi forme mogle poslužiti zato da im ja sam ulijem dušu…
Ženski akt. Autor: Zoran M. Izvor za fotografiju: www.flickr.com/photos/g6/
Jurić Šabić tvrdi kako se ne bi složila s mojom konstatacijom o mizoginom Meštroviću te navodi kako je na „Meštrovićevo poimanje žene utjecao odgoj u patrijarhalnoj sredini, no utoliko je čvršće njegovo uvjerenje da je žena hraniteljica obitelji, ona koja život daje i nastavlja. Ono što mu današnja generacija može zamjeriti jest poimanje žene isključivo kroz njenu reproduktivnu funkciju, zanemarujući pritom mnoga individualna prava žene. Opisujući Ruženu1 rekao je kako mu se ‘ona i građa njezina tijela čine kao da je stvorena samo da ljubi i rađa, a on je rađanje smatrao nečim u žena najuzvišenijim i najčistijim.’“
Na prikaze ženskog submisivnog tijela i uma idealno se nadovezuju i Meštrovićevi klečeći aktovi, kao feminizirani/kastrirani muški prikazi.
Kako tvrdi Vujanović, „to više nisu heroji, pobjednici, već muškarci koji su svedeni na jednu krhku formu koji samim time postaju svjesni svoje krhkosti, prolaznosti i izloženosti i tu sam pokušala dati i novo čitanje mita o Narcisu jer me ponukala ta jedna introvertiranost, okrenutost prema sebi, za razliku od Miloša Obilića koji ima tu jednu ekstrovertiranu prirodu. Način na koji Meštrović reducira tu njihovu muškost je kroz dokidanje pogleda, tj. kastraciju s trakom koja se nalazi na sredini torza i genitalija i naravno cijela ta dinamike stijene iz koje akt izranja koju možemo povezati s nimfom Eho. To bi recimo bila jedna moguća interpretacija koja je u potpunosti subjektivna te ne postoje dokumenti koji bi takvo što potkrijepili“.
Klečeći muški akt
Na razini dokumentarnog, tj. činjeničnog Meštrović ipak reproducira heteropatrijarhalne normative što je vidljivo i u narativnoj konstrukciji autor(ic)a izložbe gdje se „muška feminiziranost“ sagledava kao koncept lišen heroizma, a sama žena kao reproduktivna matrica, pri čemu se upada u zamke svođenja žene na uloge koje su joj tijekom povijesti dodjeljivane kako bi je se ušutkalo, ponizilo i zauzdalo. Tako imamo muškarce koji se upisuju na „žensku stranu“ gdje im se istim mehanizmima oduzima hrabrost i herojstvo i proglašava ih se introvertiranima, krhkima, s naglašenim ženskim atributima.
Stoga vjerujem da je opravdavanje duhom vremena i patrijarhalnim dalmatinskim odgojem zamagljivanje umjetnikovih osobnih uvjerenja njegovim umjetničkim ostvarenjima, a pritom se izbjegava prihvatiti činjenica kako se veličina/ljepota ili fascinacija nečijim stvaralaštvom ne mora nužno preklapati s političkom borbom, emancipacijom i širim društvenim utjecajem. Upravo zato, prateći interpretativnu liniju s početka teksta, još jednom želim naglasiti kako se s ovakvim kustoskim pristupom ne slažem jer smatram da je politički neozbiljan te predstavlja interpretativni pokušaj koji u širem kontekstu zaboravlja kritizirati svu Meštrovićevu čulnost, požarnost i nelagodu, ne koristeći ih kao kritičko-analitičke mehanizme, čime se kod kipara razdvaja političko od estetskog i, na kraju, ostaje isključivo na razini imaginativnog.
