Abortus je hrvatska vrijednost
Za što je marširao jučer održani Hod za život, u kojem je sudjelovalo vjerojatno oko 7000 ljudi? „Za život, obitelj i Hrvatsku“: za vrijednosti koje hodači i njihovi organizatori ljube iznad svega. Što stoji s druge strane života, obitelji i Hrvatske? Pobačaj. Nasuprot života je smrt, nasuprot svjetlosti mrak, nasuprot ljubavi mržnja, a hod je bio apsolutno na strani prvih. Na krilima takvih bjelodanosti, Zagrebom su energično hodale žene i muškarci svih godina, djeca s balonima, mladići u majicama „Pravi muškarac štiti život“ i jedan gospodin s krunicom koji je prema braniteljima prava na abortus bacao sol. Zrak je, kao i baloni, bio naelektriziran moralnom superiornošću.
Kao i prije tri godine, pod krinkom obrane obitelji i nacije otvoreno je započeo napad na vrijednosti koje su identificirane kao opasne. Što je bolji napad nego izmišljena obrana? U što bolje zaogrnuti mržnju nego ljubav? I onda, kako piše Sara Ahmed, „ljubav postaje vlasništvo određene vrste subjekta“. Oni vole, a svi koji se s njima ne slažu ne mogu ništa osim mrziti. Život je na njihovoj strani, kako je tvrdio jedan bijeli transparent, što znači da je na strani drugih samo smrt.
Kako je moguće da je tako banalan manevar i tako glupava politika uvjerljiva tolikom broju ljudi? Jednim dijelom sigurno zato što je u hrvatskom društvu fluktuacija ljubavi toliko mala. Sva ljubav koju poznajemo klaustrofobično je fiksirana za nekoliko simbola: križ, zastava, šahovnica. To je, i samo to, ono što smo (na)učeni prepoznavati kao ljubav(no). Ti su znakovi kao Batmanov znak: poziv na mobilizaciju, da ustanemo za jedino za što nam srce bije.
Ne volimo žene, ne volimo majke, ne volimo zaista branitelje, ne volimo radnike, ne volimo radnice, ne volimo djecu, ne volimo starce, ne volimo bolesne, osim par puta godišnje, ne volimo nezaposlene, umirovljene, siromahe, a kamo li ikoga tko je još nekako drugačiji. Ali podignite zastavu i križ i pozovite nas da hodamo za Hrvatsku i voljet ćemo strašću kojom mogu voljeti samo vječno eksploatirani. Jedino kroz naciju i smijemo voljeti sami sebe, jedino se kad je u odrazu Hrvatska možemo uopće vidjeti kao subjekti.
Ljubav je rezervirana za one koji kroz ispravne simbole reproduciraju temeljnu strukturu nacije – hermetički zatvorenu heteroseksualnu hrvatsku obitelj, odakle ćemo kao na traci produžiti u naše buduće, rodno određene, kapitalizmom oblikovane uloge, od kojih je ključna upravo ona o kojoj se ne govori na jučerašnjoj i svim drugim mobilizacijama: (re)produkcija vladajućih struktura i klasa. Da Hod služi upravo tome jučer smo, zahvaljujući razboritoj supruzi našeg premijera na baterije i velikodušnom gradonačelniku, mogli vidjeti u akciji.
Retorika konzervativnih snaga iza Hoda za život uspješna je jer pokreće mase pomoću čarobnih riječi kao što su „Hrvatska“ i „obitelj“, koje su neusporedivo moćnije od svih promišljenih riječi koje može ponuditi opozicija, dok sve veću političku relevantnost, kao što je već mnogo puta rečeno, duguje kooptaciji ljevičarskog, ljudskopravaškog, civilnosektorskog diskursa. Besramnu manipulativnost naše (ali uvozne!) neokonzervativne revolucije najbolje oprimjeruje jeguljasti stil kraljice pasivne agresije Željke Markić, koja je poziv na zabranu pobačaja jučer maestralno umotala u potporu za život i žene, u „pomoć ženama koje žele imati djecu, da to mogu imati na dostojanstven način“. Kako bolje podvaliti smanjenje prava, nego kroz priču o povećanju mogućnosti i sloboda?
Banalnost spojena s relativno vještim izvrtanjem činjenica i hijackanjem definicija nešto je na što ljevica još uvijek ne zna dovoljno dobro odgovoriti. Previše argumentacije, premalo šahovnica i demagogije. Kad Vice John Batarelo s nježnim osmijehom pokrene skandiranje „Život, život!“ među hodačima, „Pravo na izbor!“ iz protuprosvjednog kampa zvuči mnogo manje grandiozno.
Nipošto ne želim predložiti da ljevica igra jednako glupavo i prljavo i kooptira desno manipulativno domoljublje. Osim danas.
Jer danas želim reći da sam za Hrvatsku, za obitelj, za život i APSOLUTNO za abortus. Cijelim sam bićem za pobačaj i stojim uz autonomiju ženskog tijela, uz žensko pravo na izbor, uz to da žena nije niti inkubator niti rasplodna krava (iako sam i za slobodu rasplodnih krava), nego osoba čiji život može biti obogaćen odsustvom majčinstva jednako koliko i majčinstvom. Za abortus sam iz svakog razloga i u svakoj situaciji, a ne samo u onima koje su „opravdane“ u očima mizoginih moralizatora. I za život sam bespogovorno, za život trudnice, žive i rođene žene čiji je život važniji i vrjedniji od njenog embrija. Obitelj? Potpuno sam za obitelj, kao skupinu raznorodnih, istospolnih, bilo kakvih ljubavlju povezanih pojedinaca, koja u svim svojim oblicima mora imati jednaka zakonska prava. Za Hrvatsku sam, van njenih simbola i struktura, kao mnoštvo zajednica, kao prostore čija su mi značenja poznata, kao arenu u koju sam emotivno investirana. Ne jer je toga vrijedna, ili jer je bolja od neke druge, ili iz vjere u državu kao takvu, nego zato što se dogodilo da sam sada ovdje, kao i skoro svi ljudi koje volim, i želim da ovdje možemo živjeti slobodno. Za Hrvatsku sam jer u njoj mogu legalno pobaciti, jer je abortus legalan, jer su abortus i Hrvatska još uvijek na istoj strani, jer je pobačaj vrijednost koju ova država podržava otkad postoji – jer je abortus, drugim riječima, hrvatska vrijednost. Jer je abortus hrvatska vrijednost. I učinit ćemo baš sve što treba da tako i ostane, iz ljubavi i svjetlosti: za Hrvatsku, za obitelj, za život i za pobačaj.
Super, kao i uvijek. Ipak, bojim se da je Markićka svojim spinovima već uspjela staviti brojne feministkinje u obranu obitelji i Hrvatske, kao što je ranije uspjela to isto s brakom. :/
mislim da kužim kaj želiš reći, ali nisam sigurna! odmah ću reći da sam ja za neki “sve odjednom” pristup: da, nije mi posebno napeto podržavati instituciju braka, ili državu, ili čak obitelj, ali u trenutku kad su oni ugroženi (za sve osim obitelji i građana po Markićkinom ukusu) ne dolazi u obzir da im se prepusti monopol nad njihovim definicijama. idealizam + pragmatičnost. težiti za novim modelima, pričati o njima, ali istovremeno svakako ne pustiti da se ono što imamo uništava jer nam ti koncepti nisu dovoljno dobri. jer dok mi težimo nekoj političkoj čistoći, ona je beskrupulozna. ako sam te dobro skužila? 😀
Jesi i mislim da imaš pravo u smislu udaranja na sve frontove i dijalektičkog pristupa pragmatizmu i idealizmu, to je jako pametno! Međutim, ne sviđa mi se ublažavanje retorike zbog spinova ove osobetine. Okej je ako osoba stvarno nije nešto radikalna u mišljenjima, ali ako je, mislim da treba otvoreno govoriti svoj stav, bez obzira na to koliko je on nepopularan i teško shvatljiv, jer muljavina ne smije biti metoda ljevice ni kad je za dobar cilj. Neke stvari koje je rekla Bernardica i koje govori Adolf Markić da bi demonizirale ljevicu su, jebiga, točne – dobar dio nas mrzi državu, protiv braka je, ne podržava instituciju obitelji. Ne govorim ovdje o tvom tekstu nego općenito, uočila sam neko reteriranje u retorici.
A ne znam, nema tu čistih odgovora. U svakom slučaju, u ovakvim sam situacijama uvijek dodatno zahvalna na mufovom trudu. Super je da ste tu. Fuck the system.
😀
je, razumijem, i slažem se.
Ajde da netko mrzi državu kao instituciju, to još mogu shvatiti. Ali što je loše u braku i obitelji – to fakat ne kužim.
Jedan jednostavni uvod: https://www.marxists.org/reference/archive/goldman/works/1914/marriage-love.htm
odličan tekst i analiza. no što sad?
Mislim da ovaj mars u stvari pokazuje da bi ljudi htjeli biti dobri ali ne znaju kako. Ako pogledamo, pa nisu cuvanje zivota, obitelj I domovina lose stvari… pitanje je kako objasniti tim ljudima da se upravo te stvari cuvaju I pravom na abortus, a unistavaju ovime sto rade. Oznacavanjem cijele te grupe, od kojih su mnogi dobronamjerni, idiotima samo osiguravamo da se stvari nece promijeniti.
Moj Tine, ja sam upravo pročitala ovo: http://www.bilten.org/?p=13615
Znaš šta, ne treba nama njihova “dobrota”.