Koordinacija (političkog) pokreta: Beyoncéin “Formation” kao naputak za revoluciju

Iako Beyoncé samu sebe naziva feministicom još od 2013. godine, njezino me se političko pozicioniranje nikad nije posebno dojmilo. Da budem posve jasna, pristupala sam mu svisoka. To je s jedne strane licemjerno; kao feministice, upiremo se objasniti kako feminizam nije borba za nadmoć, već društvenu, ekonomsku i političku ravnopravnost žena, pa bi nas trebalo veseliti kada jedna izuzetno isprofilirana pop zvijezda amplificiranog utjecaja i glasa upozna tu jednostavnu, bazičnu definiciju feminizma i zahvaljujući njoj prigrli feministički identitet kao svoj vlastiti. U takvim se situacijama, međutim, mnoge od nas zateknu kako u sebi ili naglas priznaju kako je feminizam ipak nešto više – kako podrazumijeva upoznatost s problemima žena diljem planete, kao i sposobnost kritičkog promišljanja patrijarhalne kulture u kojoj živimo, a ne tek puku reprodukciju zadanih modela, vrijednosti i normi. Posljedično se nećemo nužno moći jasno i nedvosmisleno odrediti spram zvijezde koja je upravo prenijela našu političku poruku milijunima (mladih) gledateljica i gledatelja, usput smrskavši niz predrasuda o feministicama i feminizmu, zbog čega bismo joj u načelu trebali čestitati.

Beyoncé na MTV-jevoj dodjeli nagrada 2014. g.

Promatrajući nastup za vrijeme kojeg se njezina prepoznatljiva silueta ocrtavala ispred blještavog natpisa FEMINIST, nisam se, naime, mogla oteti dojmu kako bi se ovakvom feminizmu malo koji muškarac usprotivio; standardizirano seksipilna mlada žena koja slijedi predložak izazovne heteroseksualne ženstvenosti upravo je u društvu plesačica i plesača (svih napravljenih iz istog kalupa) otplesala erotski ples kakvog se ne bi posramio nijedan striptiz klub – i usput sve svoje kritičar(k)e stavila u nezavidan položaj. Kako se suprotstaviti rutinskoj, normaliziranoj, svakidašnjoj erotizaciji i objektivizaciji žena kada sam subjekt aktivno sudjeluje u vlastitoj objektivizaciji, i još na njoj gradi fantastičan poslovni uspjeh i globalnu slavu? Kako kritizirati ovakvo napadno podilaženje heteroseksualnom muškom pogledu i transparentno golicanje muške mašte (da ne kažem penisa), a pritom ne upasti u zamku krajnje problematične politike respektabilnosti utemeljene na represiji ženske žudnje i spolne autonomije?

Beyoncé na toj istoj MTV-jevoj dodjeli nagrada 2014. g.

Nije Beyoncé prva izvođačica koja nas je natjerala da se uhvatimo u koštac s ovim pitanjima, no jedna je od rijetkih koje su tako otvoreno i bezrezervno podržale feminizam, usput se deklarirajući jednom od nas. Nismo sve reagirale povratnom reakcijom jednako bezrezervnog oduševljenja. “Pica je stara fora”, jezgrovito je odbrusila bell hooks u odgovor na mahanje stražnjicom koje je posljednjih godina postalo simbolom ženske seksualne emancipacije, uvjerena da žene ovakvim izlizanim metodama djeluju nauštrb vlastitih interesa. Koliki je, napokon, emancipacijski potencijal seksualne revolucije kojom se samo potvrđuje postojeće (ograničeno) poimanje ženske spolnosti unutar zadanih okvira bjelačkog kapitalističkog patrijarhata, pita nas hooks. Naravno, mogli bismo se usprotiviti pozivanjem na činjenicu da su pjevačice poput Beyoncé i Nicki Minaj same odabrale upregnuti svoje stražnjice u poduhvat globalne dominacije, ali hooks odvraća kako su se tom metodom možda obogatile i proslavile, no da poslovni uspjeh nije mjera emancipacije. Napokon, žene u patrijarhatu često jedino i mogu uspjeti ukoliko igraju po postojećim pravilima, čime će zaista i unaprijediti vlastiti položaj, ali neće zato imati dalekosežan pozitivni učinak na druge žene, niti će pomoći u preoblikovanju društva u cjelini, što su nam zorno demonstrirale brojne desne političarke kako u nas, tako i u tuđini.

Beyoncé i Nicki Minaj

Još u doba Destiny’s Child pjevačica je žensku neovisnost koncipirala kao neograničenu platnu sposobnost kojom žena zadovoljava sve svoje materijalne potrebe. “The shoes on my feet, I’ve bought it, the clothes I’m wearing, I’ve bought it, the rock I’m rockin’, I’ve bought it, ‘Cause I depend on me if I want it. The watch I’m wearin’, I’ve bought it, the house I live in, I’ve bought it, the car I’m driving, I’ve bought it, I depend on me” (iz Independent Women, Part One). “Budimo realni, novac muškarcima daje moć da budu glavni. Daje im moć da odrede naše vrijednosti, kao i da odrede što je seksi, a što ženstveno, a to je sranje.” Tako je rezonirala Beyoncé u pažljivo sklopljenom promotivnom “dokumentarcu” Life Is But a Dream (2013). Pjevačica, dakle, prepoznaje patrijarhalne vrijednosti i standarde kao strane, tuđe, nametnute izvana – no svejedno im se pokorava ne bi li se dočepala ultimativnog oruđa feminističke društvene preobrazbe: novca. Beyoncé feminističku transformaciju nastoji postići suradnjom s patrijarhatom, a postojeće vrijednosti redefinirati bogaćenjem. Standardno žanrovsko inzistiranje na novcu i statusnim simbolima posljedično postaje “feminističko” hvalisanje dijamantima koje si je žena sama kupila, u nadrealnom gubitku kontakta sa stvarnim problemima s kojima se suočava većina žena na planeti.  Ne čudi stoga što mnoge feministice u njezinom nastupu ne prepoznaju autentični feministički program, što pak iritira one koje smatraju kako svaka snažna i ambiciozna žena zaslužuje feminističku podršku, pogotovo ako se ujedno deklarira kao feministica.

Feministička utopija kako je zamišlja Beyoncé.

Situacija se dodatno zakomplicirala kada se prošle godine ispostavilo kako pjevačica i njezin suprug ispotiha i bez pompe plaćaju jamčevinu privedenih prosvjednika u Baltimoreu i Fergusonu koji su se digli na noge kako bi se suprotstavili nekažnjenom iživljavanju bjelačkih policijskih snaga nad mladim Afroamerikancima. Bio je to trenutak koji nas je natjerao da se iznova zapitamo može li novac ipak potpomoći društvenu promjenu i ublažiti razarajući učinak rasizma (seksizma, homofobije) na tkivo društva, ako ga se koristi za financiranje aktivističkih napora i humanitarnih projekata. Jay Z tako je nedavno donirao 1,5 milijuna dolara pokretu Black Lives Matter, dok je Beyoncé još 2005. osnovala Survivor Foundation kako bi pomogla žrtvama uragana Katrina, no spot i pjesma Formation, lansirani u veljači ove godine, ipak su zapanjili i oduševili svojim beskompromisnim i otvoreno političkim adresiranjem američkog rasizma, s fokusom na crnačkom iskustvu.

Beyoncé u spotu za Formation.

Do grla zakopčana u za svoj stil atipičnu haljinu koju bismo u svojoj neukosti možda nazvali bapskom (a ispada da je nadahnuta jednom Guccijevom kreacijom), Beyoncé nas opasnim glasom oslovljava s policijskog auta napola uronjenog u poplavljenu ulicu. “Što se dogodilo u New Orleansu?” pitanje je kojim američku javnost otvoreno proziva zbog višestruko kritiziranih propusta federalne i savezne vlade da se populaciju New Orleansa adekvatno zaštiti od uragana Katrina koji je najteže (i disproporcionalno) pogodio upravo crnačko stanovništvo. Još provokativnije, spot adresira aktualan problem policijskog nasilja nad nenaoružanim Afroamerikancima, pa gledateljstvu pokazuje dječaka u crnoj majici s kapuljačom kako pleše ispred reda interventne policije u punoj spremi. Ovaj je ples ritualan, crnački pandan plesu koji na Mardi Grasu izvode potomci izvornih stanovnika kontinenta u obredu ponovnog prisvajanja izgubljenog teritorija s kojeg se bijeli čovjek povukao. Dječakov je ples ujedno i iskaz vjere u snagu kreativnog izražavanja pred kojim je nasilje nemoćno – svjedočenje ovom istovremeno ritualnom i umjetničkom činu razoružava policajce. U potentnoj kulminaciji prizora, dižu ruke u zrak i predaju se.

Pobjeda malog plesača u Formationu.

Ovaj je prekrasan prizor poetična protuteža bolnom i sramotnom narativu koji ne prestaje puniti novinske stupce i produbljivati jaz između bijelaca i crnaca SAD-a. Mali je plesač svaka nenaoružana žrtva bjelačkog policijskog nasilja, ali svojim uzrastom i odjećom konkretno priziva 17-godišnjeg Trayvona Martina i 12-godišnjeg Tamira Ricea, kojeg je policajac upucao dok se igrao sa zračnim pištoljem. Ovaj je potonji slučaj posebno težak kako zbog dobi žrtve, tako i zato što funkcionira kao jasan indikator rasističke kontaminacije. Slijed događaja koji je doveo do ovog zaprepašćujućeg raspleta pokrenuo je, naime, zabrinuti građanin koji je dječaka vidio kako se igra s pištoljem i potom prijavio policiji zato što ga je bilo strah. Iako svjestan da pištolj “vjerojatno nije pravi” (kao što napominje u snimci poziva), prizor dječaka u igri posredstvom okidača u obliku boje kože u njega je izazvao iracionalni strah zato što je aktivirao pritajenu predrasudu spram ideje crnca s pištoljem. Strah je u njegovim očima dječaka usput preobrazio u odraslog muškarca, pa ga je prilikom prijave opisao kao 20-godišnjaka, potpisavši mu svojom iskrivljenom percepcijom smrtnu presudu. Policajci nisu oklijevali; naoružani ovim inkriminirajućim zamišljajem, dječaka su ubili odmah po dolasku, bez provjere i upozorenja.

Rasistička košmarna fantazija odigrala je presudnu ulogu u ovom ubojstvu, pa slobodno možemo reći kako je zapravo rasizam ubio dječaka. U ovom je kontekstu policijsko nasilje tek artikulacija kolektivnog straha bjelačke većine, a leševi Afroamerikanaca dio obrasca neopravdane i prekomjerne defanzivnosti. Činjenica da se bijele policajce potom redovito oslobađa od odgovornosti za ubojstva proizlazi iz tvrdoglavog odbijanja suočavanja s neadresiranim i neosviještenim rasizmom koji tako kobno utječe na percepciju građanki i građana SAD-a.

Gwen Carr s portretom svog ubijenog sina u sklopu albuma “Lemonade”.

Beyoncé nas, međutim, otvoreno suočava s mjestom kolektivnog zazora, prikazavši nam najprije žrtvu u svoj svojoj ranjivosti, a zatim i one koji za njom tuguju. Lemonade svoje gledatelje stavlja oči u oči s majkama ubijenih Afroamerikanaca, tjerajući ih da uvaže stvarne posljedice i opipljivu bol koju nanosi neprepoznati i nesankcionirani rasizam. STOP SHOOTING US, jasno poručuje grafit u sklopu Formationa. Sklop svih ovih prizora otvorena je politička poruka, atipična za Beyoncé, no besprijekorno izvedena, s primjerenim patosom i veoma upečatljivom vizualnošću. Ona iznad svega puca na emocije, što je iznimno pametna, ali i (ovog puta) nesumnjivo autentična strategija.¹

Formation

Jednako je impresivna i paralelna poruka upućena crnačkoj populaciji koja pokazuje kako Beyoncé prepoznaje i opasnosti internaliziranog rasizma, neizbježne nuspojave rasistički nastrojenog društva. Kao protuotrov ponosno ističe svoje nasljeđe i artikulira ljubav spram specifičnosti crnačke ljepote. “I like my baby heir with baby hair and afros”, odgovara na ružne komentare upućene svojoj kćerkici od strane samih Afroamerikanaca zato što se dotična ne uklapa u naglašeno bjelačke standarde ljepote. “I like my negro nose with Jackson Five nostrils”, nastavlja dalje, jasno se ograđujući od kontroverznih plastičnih operacija kojima je njezin glazbeni uzor Michael Jackson prilagodio izgled tim istim skučenim standardima.

A nakon što je predočila problematiku i stvarnost života u rasizmom zatrovanom društvu, Beyoncé poziva svoje sunarodnjakinje da zauzmu položaje. “Okay, ladies, now let’s get in formation” zaista i jest poziv na ples, ali ne bilo kakav; to je onaj isti ples kojim dječak pobjeđuje državno nasilje i sprječava vlastitu eliminaciju – posvećen, prkosan i angažiran, nabijen društveno-transformativnim potencijalom. Potvrda je ovakvog tumačenja i kontroverzan nastup na Super Bowlu gdje je Beyoncé izvela Formation u društvu vojske plesačica obučenih u crnu kožu, s beretkama u stilu Crnih pantera. Nema sumnje kako je “get in formation/get information” poziv na političku koordinaciju i informiranje žena. Za Janell Hobson, on je bojni poklik upućen svim Afroamerikankama da sudjeluju u obrani samih sebe, svojih obitelji i zajednice kojoj pripadaju.

In formation: pripadnice Black Power Movementa u 70-ima naspram Beyoncé s plesačicama.

Oduvijek prodorna i žestokog nastupa, Beyoncé je u Formationu neumoljivo, nekima čak i uznemirujuće, ozbiljna. Opetovanim gledanjem postaje jasno kako, izuzev zadovoljnog polusmiješka djevojčice Blue Ivy, u spotu nema ni jednog jedinog osmijeha. Možda od muškaraca ni ne očekujemo da nam se zavodljivo osmjehuju, no uskrata razuvjeravajućeg ženskog osmijeha – ljubaznog, uljudnog i uslužnog, ili pak onog zavodničkog – tjera nas da se zapitamo kako bi funkcionirao javni prostor bez razuvjeravajuće prisutnosti nasmijane žene. U Formationu je takvih nenasmijanih žena čitava četa, i sve su odreda čudesne i posve očaravajuće.

Formation očito i nije osmišljen kako bi nas razuvjerio. Upravo suprotno, on je otvorena i beskompromisna društvena kritika isporučena bez trunke apologije – riječju, Formation je radikalan. Ovaj učinak postignut je i nizom referenci na rubne spolne i spiritualne prakse kakve omogućuje kontekst New Orleansa. Redateljica Melina Matsoukas u spot je uvrstila niz prizora iz kratkog dokumentarnog filma Abteena Bagherija The B.E.A.T. (2014), koji tematizira underground varijantu hip hopa zvanu bounce, specifičnu za New Orleans i nerazdruživo isprepletenu s queer supkulturom. Bounce je hiperseksualan, opscenih stihova, popraćen naglašeno erotiziranim pokretima plesačica, ali i gay plesača. Upravo su ovi potonji uvršteni u hipnotizirajući krajolik Formationa, pa i oni svojom provokativnošću tjeraju mainstream publiku da iskorači iz zone udobnosti.²

Za Zandriju Robinson ove su figure s crnačke margine uporište jedne drugačije prakse otpora kakvu utjelovljuje “Formation”, otpora kroz devijaciju kultiviranu na margini (crnačke) respektabilnosti. “Formation” zato vidi kao metaforu crnačke queer feminističke teorije organiziranja i otpora koja pravilnom koordinacijom artikulira (društveni) pokret. Sam kraj spota potvrđuje ovo tumačenje sempliranom grmljavinom nadolazeće oluje uragana Katrina, koja sada nagoviješta drugu vrstu oluje, one političke, tjerajući nas da se zapitamo tko će ovog puta potonuti, a tko isplivati na površinu.³

Plesač bouncea u Formationu.

Uzlaznu putanju svih ovih nadahnutih tumačenja kvari tek taj jedan problematičan, a ključan stih, posljednja uputa ove nove, politički angažirane Beyoncé koja cijelu priču na izvjestan način resetira na sam početak: “Always stay gracious, best revenge is your paper”. Nils Gilman pojašnjava kako je upravo Katrina pokazala da se rasizam ne može iskorijeniti pukim dokidanjem predrasuda, već je usto neophodno eliminirati strukturalni rasizam koji je u naslijeđe ostavila rasistička prošlost, a koji danas učinkovito ograničava opseg djelovanja Afroamerikanaca, utječući tako na njihov ekonomski status, a time i na sposobnost da se, primjerice, spase od ubojitog uragana. No, ističe Gilman, adresiranje strukturalnog rasizma u direktnom je srazu s mitom o Americi kao zemlji neograničenih mogućnosti za svakog pojedinca čija aktualizacija ne zahtijeva reformu postojećeg sustava. Takva se reforma očito ne može postići isključivo unutar tržišta, zaključuje, što znači da se rasizam najprije mora dokinuti posredstvom institucije izvan tržišta.

Beyoncéin naputak o bogaćenju kao rješenju problema rasizma stoga se pokazuje ne samo nepraktičnim, već i neostvarivim savjetom u uvjetima koji aktivno onemogućuju značajan napredak crnačke populacije u cjelini, ne više zahvaljujući svjesnim naporima bjelačke većine, već predrasudama davno upisanim u društvene institucije. Ukratko, njezino je rješenje kvaka 22; nemogućnost značajnog ekonomskog napretka crnačke populacije upravo je jedan od indikatora strukturalnog rasizma, pa se njime ne može dokinuti taj isti rasizam, što pjevačica možda ne uviđa zbog svog vlastitog poslovnog uspjeha i klasne pripadnosti.⁴

Formation

A feminizam? Neodoljivo bezobrazno i krajnje nefeministički, Beyoncé u Formationu bez dlake na jeziku predlaže zamjenu uloga; ako je njezin muškarac dobro pojebe, za nagradu ga odvede u restoran, a ako je STVARNO dobar, malo ga provoza svojim helikopterom i ostavi u šoping centru da si kupi nove tenke (pretpostavljam na njezinu karticu). A sjećam se kako ste se žalili da žena ne razumije feminizam!

1. Ne čudi što je ovako potentna poruka naišla na ogroman odjek kod Afroamerikanki koje su na “Formation” odgovorile jednako potentnim i poetičnim analizama u pravoj call and response maniri. Zandria Robinson opisuje Beyoncéin New Orleans kao “stvaran i zamišljen prostor južnjačke crnačke ekstaze, tragedije, prisjećanja i revolucionarnog potencijala” unutar kojeg Beyoncé putuje kroz vrijeme, klasu i prostor u različitim inkarnacijama. Nettrice Gaskins uočava kako je spot protkan afričkim simbolima i ritualima, gdje voda razgraničuje svijet živućih od svijeta mrtvih. U tom je smislu poplavljeni New Orleans punkt koji istovremeno nastanjuju i živi i mrtvi, a Beyoncé vodič kroz prošlost i sadašnjost koji pokazuje put u bolju budućnost. Mnoge recenzentice pišu o “Formationu” kao uprizorenju trijumfalnog povratka pokojnika, nalik seansi koja isporučuje poruku za živuće. “This video is about how Black folks have learned how to sing songs, kiss babies, yell for joy, make love, and recite poems all while holding a mouth full of our dead“, kaže Tiffany Lee (kurziv moj). Beyoncé u tom smislu figurira kao izdanak linije vračara, tradicionalno demonizirane, no potajno utkane u kolektivnu kulturnu memoriju. Mogli bismo nadodati kako u Lemonadeu i majke ubijenih mladića egzistiraju na razmeđi mrtvih i živih, u međuprostoru tugovanja.
2. Janell Hobson pronicljivo ističe poveznicu između “kraljice” Beyoncé i ženstvenih/femme plesnih pokreta ovih gay kraljica (queens).
3. Mogli bismo, doduše, u spot cinično upisati komercijalizaciju vibrantne margine kojoj se sterilni (glazbeni) mainstream uvijek iznova vraća budući da pulsira vitalnošću i inovativnošću.
4. Treba, doduše, imati na umu kako crnačka fantazija o bogaćenju proizlazi iz drastično drugačijih okolnosti; Afroamerikanci su u SAD dovedeni kao oblik vlasništva, a njihov je besplatni rad ugrađen u same temelje američkog kapitalizma. Mogli bismo stoga ustvrditi kako su se za svoje kasnije eventualno bogatstvo izborili usprkos, a ne zahvaljujući bjelačkom kapitalizmu. Želju za participacijom u američkom snu treba zato sagledati i razumjeti u ovom specifičnom povijesnom kontekstu.