“Betonski spavači”: iz prošlosti o budućnosti

Ovaj su tjedan obilježili važni događaji, no moj su tihi favorit bili Betonski spavači. Dokumentarna serija od četiri epizode o napuštenim remek-djelima modernističke arhitekture izgrađenima u Jugoslaviji realizirana je u produkciji Hulahopa za HRT, režirao ju je Saša Ban, a scenaristi/ce su Nevenka Sablić, Saša Ban i Maroje Mrduljaš. Sve zgrade prikazane u prvoj sezoni serije imale su turističku namjenu: prva epizoda posvećena je hotelskom kompleksu Haludovo kraj Malinske arhitekta Borisa Magaša iz 1971., druga motelima uz Jadransku magistralu koje je tijekom 1960-ih projektirao Ivan Vitić, treća donedavno široj javnosti potpuno nepoznatom lječilištu za djecu oboljelu od plućnih bolesti koje je 1964. u Krvavici pokraj Makarske izgradila JNA na temelju projekta Rikarda Marasovića, dok se četvrta bavi tzv. megastrukturama, golemim hotelima poput Marine Lučice arhitekta Lovre Perkovića u Primoštenu i Ambasadora arhitekta Petra Kušana u mjestu Plat pored Dubrovnika.

Dok sam prošli tjedan gledala najave za emisiju, očekivala sam da ću glavni užitak crpiti iz začudne, onostrane ljepote samih objekata koji, ostavši bez svoje prvotne funkcije te ispražnjeni od namještaja i ljudi, izgledaju kao da se tu nalaze od početka svijeta ili da nam ih je u nasljeđe ostavila neka prastara civilizacija, u međuvremenu zbrisana s lica zemlje. Njihovi betonski ili kameni ostaci, ponekad odlično očuvani, čine se u savršenom skladu s prirodom te više podsjećaju na kamene gromade u Stonehengeu i Aveburyju nego na arhitekturu staru pedesetak godina. Računala sam da ću se moći prepustiti ruinizmu, poštivanju ruševina zbog kojeg volim romantičarsku i esteticističku umjetnost, odnosno “melankoliji propadanja”, kako u špici kaže narator serije.

Međutim, umjesto dekadentnog maštanja o prošlim vremenima baš zato što ih više nema ili pak upisivanja sebe u propale svjetove da bismo se izbrisali iz ovog sadašnjeg, emisija je u meni izazvala tugu i bijes. Mit o dekadenciji, kako bi rekao Solar, zamijenila sam mitom o avangardi, ponesena utopijskim idejama modernizma koje se još uvijek mogu iščitati iz geometrijski savršenih betonskih i čeličnih konstrukcija ovih objekata.

Dječje lječilište u Krvavici kraj Makarske, arhitekt Rikard Marasović

Napušteni socijalistički spomenici i zgrade možda mogu predstavljati kuriozitet članovima Facebook grupa poput Brutalism Appreciation Society, gdje novi članovi na zgražanje starih redovito postaju jedne te iste linkove na sajtove koji jugoslavenski modernizam pogrešno nazivaju sovjetskim, no kao što Betonski spavači upečatljivo pokazuju, ove zgrade nije priroda uzela natrag k sebi da bi nam još jednom održala lekciju o konačnosti i neminovnoj propasti ljudske vrste, već za nebrigu o njima i za njihovo uništenje postoje jasni politički i ekonomski razlozi. Te zgrade nisu portal u drugi svijet i drugo vrijeme, kao što možda mogu biti barokna i secesijska arhitektura, one su još itekako povezane s današnjim vremenom, sa životima naših baka i djedova, roditelja, pa i našim životima. Kako naš vodič arhitekt Maroje Mrduljaš kaže u intervjuu za tportal, u seriji su dali priliku nekadašnjim korisnicima tih zgrada da govore o tome kako su “oni gradili arhitekturu, te kako je ta arhitektura gradila njih”, no tu tvrdnju završava upozorenjem da “napuštena arhitektura razgrađuje ljudske živote”.

U glavi mi odzvanjaju riječi jedne od radnica Vitićeva Motela Soline u Trogiru koji ne radi od 1996. iako radnicima još uvijek nisu zaključene radne knjižice, a pravnom se sporu s današnjim vlasnicima iz BiH-a ne nazire kraj: “To je naše. Nas 28 radnika.” Kada na kraju priloga odlaze iz napuštenog motela, komentiraju da je to “ka da idemo s posla”. Njihov je motel za njih još uvijek sadašnjost, iako je prilično sigurno da u njemu više neće raditi. Stoga se čini da je Mrduljaš u pravu kada za Novosti konstatira da “sada imamo slučaj da je prošlost imala više budućnosti nego sadašnjost”.

Interijer dječjeg lječilišta u Krvavici, arhitekt Rikard Marasović

Betonski spavači ne idealiziraju razdoblje socijalizma, no uspijevaju dočarati idealističku vjeru u progres koja je vladala 1960-ih godina kada se činilo da sami ljudi grade zemlju u kojoj žive. Modernizacijski procesi u državi, poput gradnje Jadranske magistrale, a s njom hotela, motela i drugih turističkih objekata, pretvarali su ruralna mjesta uz obalu u prosperitetne gradiće jačanjem lokalne ekonomije i proizvodnjom sigurnih, državnih radnih mjesta za tamošnje stanovništvo. Ta je arhitektura nastajala kao rezultat pomnog urbanističkog planiranja, bila je u državnom vlasništvu te je funkcionirala kao javno dobro u skladu s idejom koju Mrduljaš sažima u formuli “svi imaju pravo na odmor, svi imaju pravo na turizam”. To je demokratsko načelo skladno pratila i moderna arhitektura svojim jednostavnijim formama, svojom funkcionalnošću i dostupnošću širokom broju ljudi.

U emisiji se često naglašavaju proturječja jugoslavenskog socijalističkog društva koje se nalazilo između istoka i zapada, demokracije i totalitarizma, a kao jedno od glavnih proturječja navodi se kreativna sloboda koju su tadašnji arhitekti uživali čak i u komercijalnim zadacima kao što je turizam. Te se zgrade u seriji tretiraju kao djela, kao dio naše kulturne baštine, jednako se opisuje njihova estetska vrijednost i njihova funkcionalnost, a osobito se hvali njihova gotovo bešavna uklopljenost u pejzaž, posebno fascinantna jer je riječ o radikalno modernističkoj arhitekturi. Stoga još više rastužuju, primjerice, komentari mještana Crikvenice koji s velikom sigurnošću prosuđuju da je vrijednost hotela Ad Turres arhitekta Darka Turata nula ili pak izjave trenutnog vlasnika Vitićeva motela u Biogradu o lošoj kvaliteti gradnje da bi se na kraju ispostavilo da misli na oštećenja nastala u Domovinskom ratu.

Načelno nerazumijevanje modernističke arhitekture i umjetnosti kod nas je često povezano s odbojnošću prema razdoblju socijalizma i stavom da nešto što je tada nastalo ne može imati vrijednost. Srećom, ne misle svi tako. Zaposlenica Ad Turresa predstavljena je kao kustosica malog muzeja u kojem se nalaze murali Zlatka Price, Ede Murtića i Otona Glihe, kojima je vrijednost neprocjenjiva. Serija prikazuje bivše i sadašnje zaposlenike hotela koji svjedoče o vrijednosti koju su ti objekti imali za lokalnu zajednicu i njihove pojedinačne živote, kao i brojne entuzijaste iz civilnog društva, uglavnom mlade ljude, koji aktivno rade na očuvanju modernističke baštine.

Hotel Palace, Haludovo, arhitekt Boris Magaš

Uz kreativnu slobodu dopuštenu arhitektima u nedemokratskom društvu te začudno vezivanje zabave i užitka uz visoku umjetnost, Betonski spavači podcrtavaju još nekoliko proturječja onog vremena, posebno paradoksalnih kada se usporede s današnjicom. Kao što dobro pokazuje slučaj hotelskog kompleksa Haludovo, čak i kada je bio elitan, tada je turizam bio namijenjen svima. Hotel Palace u Haludovu u specifično jugoslavenskom očijukanju socijalizma s kapitalizmom primao je zvijezde i političare s globalne i lokalne scene kao i “obične ljude”, a ranih je 70-ih nekoliko godina čak bio službeno odmaralište urednika časopisa Penthouse i njegove svite. Načelnik Malinske Haludovo opisuje kao “otvoreni kompleks” u državi koja je bila “zatvorena”. Današnji vlasnik, armenski trgovac dijamantima, s druge strane, traži zatvaranje plaže za javnost kao preduvjet za početak gradnje budućeg zatvorenog resorta.

Još je zanimljiviji primjer dječjeg lječilišta u Krvavici koje je funkcioniralo kao čuvani vojni objekt te nije ni ucrtano u katastar, no svejedno je komuniciralo s lokalnom zajednicom. Mještani su radili u lječilištu, kupali se na plaži ispod njega, tamo išli liječniku kad je bilo hitno, a u televizijskoj je sali pola sela redovito gledalo nogometne utakmice. S hotelima je to još više bio slučaj: kako je to u vezi s Marinom Lučicom sročio načelnik Primoštena, danas mnogo poznatiji Stipe Petrina, “živilo se s mistom i za misto, a misto je višestruko to vraćalo”.

Kao još jedan paradoks izdvaja se činjenica da su modernističke megastrukture, golemi hoteli-gradovi, zapravo štitili obalu od daljnje gradnje. Kako u zadnjoj epizodi objašnjava Neven Kovačević, direktor Urbanističkog instituta SR Hrvatske od 1973. do 1985., koji prostorno planiranje vidi kao pitanje demokracije, ideja je bila da se na obali formiraju posebne zone s većom koncentracijom turističkih sadržaja. Tako bi se s jedne strane izbjeglo dodatno uništavanje obale, a s druge bi se gradovi mogli razvijati kao gradovi, bez toga da preko ljeta ne mogu disati, a preko zime zjape prazni.

Hotel Palace, Haludovo, arhitekt Boris Magaš

Iako su ti hoteli većinom betonski, njihov je cilj upravo bio sačuvati obalu od prekomjerne betonizacije s kakvom imamo posla danas. Umjesto nekoliko većih kompleksa, danas smo suočeni s beskrajnim nizom manjih apartmana, građenih bez plana i kriterija, a često i bez osnovne javne infrastrukture, poput pločnika, javne rasvjete itd. Mrduljaš za to ne krivi ljude, već državu. Opisuje taj fenomen kao “s onu stranu dobra i zla” jer ljudi moraju od nečega živjeti i moraju negdje ljetovati.

Sve četiri epizode suprotstavljaju tadašnje uvjerenje da i arhitektura i turizam trebaju biti javno dobro današnjem fokusu na privatno poduzetništvo i individualna rješenja koja, bez zajedničkog urbanističkog plana s ciljem daljnjeg razvoja i prilagodbe turističke ponude novonastalim uvjetima, ovise o volji pojedinačnog investitora i mogu biti pun pogodak jednako kao i potpuni promašaj. Danas je, upravo stoga što izostaje dugoročno planiranje, većina projekata svedena na individualna, manja i postepena rješenja, što se odlično vidi na primjeru projekata studenata i studentica arhitekture za oživljavanje Vitićeva motela na Preluku. Nema više modernističke ideje “progresa budućnosti”, zamjećuje arhitekt Idis Turato, nego je većina rješenja povezana s terapijom i opuštanjem, što se može tumačiti i kao “umor od progresa”.

Mrduljaš je za Novosti rekao nešto slično: “Danas se pak istražuju odgovori na različite životne stilove, a to često vodi iscrpljivanju u mikronarativima korištenja prostora. Primjerice, može li nešto poput, sada malo karikiram, ‘hostela za mlade kreativce s karting stazom i poljima mediteranskog ljekovitog bilja’ u budućnosti trajati duže od pet sezona i zatim mijenjati prvotnu namjenu, u to nisam baš siguran.” Serija se poigrava raznim potencijalnim rješenjima za obnovu tih objekata, od start-up centara preko domova za starije i nemoćne pa sve to pritisaka odozdo koje provode razne civilne udruge boreći se da nekadašnji hoteli putem postepenih ulaganja i malih poboljšanja ponovno postanu javno dobro – domovi mladih ili domovi kulture.

Motel Panorama na Preluku, arhitekt Ivan Vitić

Prikazani su i oni čijim poslovnim planovima zaštićeni status tih objekata nikako ne odgovara. Njihov je plan vrhunska djela modernističke arhitekture sravniti sa zemljom i na njihovu mjestu sagraditi nove hotele, bolje prilagođene zahtjevima suvremenoga gosta. Prvi hrvatski ministar turizma Janko Vranyczany-Dobrinović, prema svjedočenju načelnika Malinske, još je početkom 90-ih izjavio da Haludovo treba srušiti. Današnji načelnik Baške Vode Joško Roščić posebno je bijesan zbog privremenoga zaštićenog statusa Krvavice te otvoreno zagovara rušenje tog prelijepog lječilišta, odlazeći tako daleko da se poziva na one koji ruše na Bliskom istoku!

Barbari, kaže načelnik Malinske, i sasvim je u pravu. Neki su ovi objekti jednostavno prepušteni propadanju, no neki su ciljano i namjerno devastirani, sve su pločice razbijene, zidovi štemani, iz njih je pokradeno ili rasprodano sve što se moglo ponijeti. Serija na kraju ne ulazi detaljno u razjašnjavanje specifičnih okolnosti vezanih uz uništenje svakog od ovih napuštenih objekata, no daje nam do znanja da je krivac na kraju uvijek isti premda su slučajevi različiti. Neki su hoteli u državnom vlasništvu, neki u privatnom, najčešće stranih investitora koji se inače ne bave turizmom, neki su prestali raditi prije 2000., neki tek u novom tisućljeću, a naglašava se da su za nebrigu odgovorne sve vlade. Međutim, ta šuma državne birokracije i sporog sudstva ne može sakriti ono što nekoliko sudionika emisije otvoreno govori – krivci su, nema iznenađenja, akteri privatizacijske pljačke.

Sasvim je sigurno da sjajni Betonski spavači mogu utjecati na svijest javnosti o vrijednosti naše modernističke arhitektonske baštine. Kao što smo vidjeli, mnogo je ljudi te vrijednosti itekako svjesno jer su u prikazanim hotelima radili, jer su oni bili dio njihovih života, kao i obrnuto. Možemo se nadati da će njihovi glasovi – i naši glasovi – nadjačati one koji izgovaraju rečenice poput: “Više košta krpati nego novo napraviti”, prisiljavajući nas da zbog njihova rušenja stalno krećemo ispočetka. Serija nam je omogućila da ponovno čujemo glasove ljudi koji govore: “To smo mi gradili”, “To je naše”, “To smo mi”, svjedočeći o tome da arhitektura kao javno dobro gradi ljudske živote.

*Fotografije Hulahop; preuzete s https://www.facebook.com/BetonskiSpavaci/