Kako se oduprijeti napretku

Uoči 15. obljetnice održavanja Zagreb Pridea, pogled unazad na neke popularne metode zaustavljanja i usporavanja napretka:

1. Negiranjem

Trebalo je nekoliko desetljeća da se homofob i homofobija udomaće u hrvatskom vokabularu u onoj mjeri u kojoj su prisutni u hrvatskoj kulturi, no istom što su postali razumljivi i u puku prepoznatljivi, ovi su pojmovi izgubili na svojoj učinkovitosti. Danas gotovo nitko tko drži do svog ugleda ne priznaje da je homofob niti je kadar prepoznati homofobiju u sebi i oko sebe, usprkos duboko ukorijenjenim homofobnim stavovima i škodljivim predrasudama spram osoba drugačije seksualne orijentacije od one većinske, heteroseksualne. Transparentan i učestao primjer homofobije poistovjećivanje je homoseksualnosti s pedofilijom, što je tvrdnja bez ikakvog uporišta u činjenicama, ali i trajno popularan potez zbog panike koju u slušatelja s pravom izaziva pomisao na zlostavljanje djece. Ovakav pokušaj diskreditiranja homoseksualnosti izrazito je opasna i neodgovorna taktika, budući da ionako ranjivu skupinu ljudi izlaže pojačanom riziku od nasilja i diskriminacije. Primjer homofobnog govora pružila je i novinarka Karolina Vidović Krišto kada je svojedobno objavila da su preko 85% pedofila homoseksualci, i to istom što se izričito ogradila od homofobije za koju ju je prozvao Zagreb Pride uvrštavanjem u svoj izbor za homofoba godine. Vidović Krišto potom je tužila Zagreb Pride za povredu dostojanstva, časti i ugleda – i dobila spor.

Rezultat ovakve rasprostranjene, a neprepoznate homofobije situacija je u kojoj subjekt koji homoseksualnost tretira kao manje vrijednu, sumnjivu i škodljivu rabotu samog sebe ne vidi kao homofoba. Javno prokazivanje homofobije tako prestaje biti učinkovita metoda društvene promjene, usprkos upoznatosti javnosti s ovim pojmom i njegovim negativnim značenjem, s obzirom na to da optužba homofobije uglavnom ne nailazi na spremnost da se vlastite stavove kritički preispita. Pojam je, dakle, zaživio, ali je u postupku jezične inkorporacije ispražnjen od značenja i reduciran na svoj negativni predznak. S takvim je predznakom postao uvreda na koju se može odgovoriti sudskom tužbom, pa je njegova uporabljivost uvelike smanjena.

Ovakva neutralizacija društveno-transformativnog vokabulara udomaćila se u svakom obliku aktivizma. U svom se dugogodišnjem radu na osvještavanju i dokidanju rasizma profesorica Robin DiAngelo rutinski susreće sa zastarijevanjem aktivističkih termina. Zahvaljujući povijesnim nastojanjima aktivist(ic)a američkog Pokreta za građanska prava, rasizam je u SAD-u jasno označen kao neprihvatljiv, a samoodređenje spram ideje rasizma mjerilo je morala i osobne etike. Takvo samoodređenje, međutim, nije automatski dokinulo nasljeđe stoljeća strukturnog rasizma, kao ni tvrdokorne rasističke navade i uvjerenja, no kako se smatra da dobri ljudi ne mogu biti rasisti, rasistički stavovi ostaju neprepoznati i zanijekani. Upravo je to trenutačno slučaj u Hrvatskoj kada je u pitanju homofobija; usprkos paleti predrasuda, ljudi same sebe ne prepoznaju kao homofobe – valjda zato što nemaju rogove. Homofob je tako postao mitsko, čudovišno biće, a nikako prosječni Hrvat ili Hrvatica koji homoseksualce sumnjiči za pedofiliju.

Vidimo, dakle, kako imenovanje i dijagnoza problema neće nužno prouzročiti promjenu; dapače, problem će najčešće razviti otpornost na zazivanje svojeg imena i tom prilagodbom osigurati svoj opstanak. Uvođenje progresivnog vokabulara nije dovoljno za trajnu i dubinsku promjenu stavova, ako nije popraćeno spremnošću da se predrasude prepozna i odbaci. U tom je postupku prozivka od upitne korisnosti, budući da recentna istraživanja ukazuju kako je promjena stavova doduše moguća, ali se odvija neposrednim i autentičnim povezivanjem sa sugovornikom, a ne upiranjem prsta u njegove ili njezine predrasude.

2. Projiciranjem

Na popularnoj Facebook stranici američkog fotografa Brandona Stantona, Humans of New York, prošle je godine objavljena fotografija postarijeg bijelca koji u šali pripovijeda kako mu unuk iz miješanog braka prilikom svakog discipliniranja predbacuje diskriminaciju. Ova je šaljiva anegdota iz života jedne američke obitelji naišla na vrlo ozbiljan odgovor zbog prosvjeda koji su se baš tada odvijali na ulicama SAD-a. Dok je u Baltimoreu trajalo opsadno stanje zbog smrti mladog Afroamerikanca uslijed policijskog nasilja, priča jednog bijelog djedice s nebijelim unukom iskorištena je kao povod za javnu debatu o rasizmu. U sklopu nje zatekao se i komentar koji je u znak odobravanja kliknulo preko 15.000 korisnika Facebooka, a u kojem se isprazno i redundantno ponavlja kako je rasa tek djelić našeg identiteta.

Ovo je zaista šuplji argument u društvu u kojem nebijeli građani već u startu imaju lošije šanse; veća smrtnost novorođenčadi, smanjen pristup sustavu visokog obrazovanja, slabije šanse zapošljavanja u kombinaciji s veoma visokom izglednošću zatvorske kazne, statistički su podaci koji šalju jasnu poruku o nepovoljnoj poziciji Afroamerikanaca u odnosu na njihove bijele sugrađane, no rješenje koje većina Amerikanaca i dalje favorizira jest zatvaranje očiju pred neporecivom stvarnošću rasne raslojenosti. Kako je broj ubijenih crnaca rastao, građani su nekom ipak morali upisati rasizam, pa tako spomenuti korisnik svoj komentar poentira tvrdnjom da je upravo ukazivanje na diskriminaciju ono što tu istu diskriminaciju priziva. Prema ovoj je paradoksalnoj hipotezi samo adresiranje diskriminacije njezin uzročnik. Za očekivati bi bilo da ovaj posljedično-uzročni slijed naiđe na podsmijeh, no 15.000 korisnika Facebooka ovakvo rezoniranje smatra vrhuncem moderne misli o problemu rasizma.

“Nisam ja, ti si” zasigurno je najgluplja, no ujedno i iznenađujuće popularna strategija. To nas možda ipak ne treba čuditi, budući da je projiciranje vlastitih nedostataka na drugoga jedan od temeljnih mehanizama zaštite slike od sebi. Suočen s nepobitnim dokazima o diskriminaciji, subjekt grozničavo pere ruke i traži krivca koji će ponijeti teret kolektivnog prijestupa zajednice. Smiješno je da se odgovornost pritom preusmjerava na one koji upozoravaju na problem – no koga je zgodnije upucati nego glasnika? Uperenu protiv LGBTIQ populacije, ovu strategiju prepoznajemo kada se Povorke ponosa, skupovi čija je svrha dokidanje diskriminacije, prikazuju kao namjerna provokacija većinske populacije, a nasilje na koje povremeno nailaze kao logičan odgovor na tu tobožnju provokaciju. U takvom je ozračju svako upozoravanje na problem prikazano kao njegov uzročnik, gdje bi se promjena valjda odvila sama od sebe kada bi joj se aktivisti(ce) maknule s puta.

3. Pretvaranjem

Nesumnjivo najpodmuklija od ovdje razmotrenih strategija, pretvaranje je manevar kojim skupina u poziciji veće društvene moći uspješno maskira svoj privilegirani položaj tako što sebe prikazuje kao žrtvu tobožnje tiranije manjine koja traži ravnopravnost. Kad je konzervativna struja shvatila da je diskurs ljudskih prava zaposjeo javni prostor i postao njegovim neizostavnim dijelom, prepredeno je posegla upravo za progresivnim vokabularom kako bi ga, paradoksalno, iskoristila za održavanje statusa quo ili bar usporavanje promjene. Brojne su europske zemlje, pa tako i Hrvatska, pokrenule sveti referendumski rat u obranu braka pred nadirućim nasrtajima braka željnih homoseksualaca i lezbijki, pa su pokušaji dokidanja diskriminacije istospolnih parova koji u hrvatskom društvu nemaju jednaka zakonska prava zaustavljeni pozivanjem na zaštitu odjednom navodno i neshvatljivo ugrožene većinske populacije.

Za učinkovito pretvaranje potrebno je najprije kreirati iluzornu ugrozu, a potom ovu izmišljenu prijetnju projicirati na istinski ranjivu skupinu, sve u svrhu nijekanja njezinih opravdanih potraživanja i stvarnog stanja stvari. Naglašeno demagoškog karaktera, pretvaranje podrazumijeva izvrtanje objektivnih, mjerljivih pokazatelja neravnopravnosti – poput diskriminacije pri zapošljavanju ili pak nemogućnosti ostvarivanja prava na brak. I sam čin odlučivanja o sudbini nekog para pokretanjem referenduma ujedno je i dokaz i manifestacija moći koju dominantna skupina posjeduje u odnosu na manjinsku grupaciju. Lezbijski par ne može odlučiti ni o vlastitom bračnom statusu, a kamoli o tuđem, pa su referendumi ovog tipa zapravo potvrda društveno superiornog položaja heteroseksualne nad homoseksualnom populacijom, svojevrstan podsjetnik da se ne zaboravi koga se treba pitati i čije dopuštenje ishoditi ukoliko istospolni par poželi sklopiti brak ili usvojiti dijete. Ovakva je demonstracija moći u svojoj srži zapravo propust države da zaštiti svoje ranjive građane od diskriminacije i omogući im ravnopravno sudjelovanje u društvenom životu.

Da se ovakvi politički manevri desnice služe upravo jezikom ljudskih prava ilustrira i recentni američki primjer uskrsavanja zakona o vjerskim slobodama kojim se poslovnim subjektima (negdje čak i službenicima saveznih država) daje pravo da uskrate uslugu istospolnim parovima na temelju svojih vjerskih uvjerenja. O kakvim je slobodama, o kakvom pravu ovdje riječ? Govorimo, naravno, o “pravu” na diskriminaciju. Pripadnici većinske skupine uglavnom se brzo i lako naviknu na poziciju veće moći iz koje odlučuju o opsegu tuđih prava, pa im se prijetnja uskrate tog neopravdano nadmoćnog položaja čini kao svojevrsno zakidanje. Pripadnike i pripadnice seksualnih i rodnih manjina moglo se još relativno nedavno neometano tući, vrijeđati i otpuštati, sve to iz pozicije moralne superiornosti, pa se ponekad čini kako se dio građana buni jer osjeća da gubi pravo uspostavljanja i održavanja društvene hijerarhije – točnije, da negoduju zato što gube poziciju veće moći u korist ravnopravnosti. I ovaj je faktor zato važno uzeti u obzir kada promišljamo odjek na koji nailaze spomenute inicijative (uz, naravno, predrasude i neutemeljene strahove koje je lako raspiriti).

Unutar okvira Republike Hrvatske u pretvaranju pouzdano prednjači udruga U ime obitelji koja je prošlo ljeto podnijela kaznenu prijavu Državnom odvjetništvu protiv istaknute promicateljice ljudskih prava, pravnice Sandre Benčić iz Centra za mirovne studije, i to zbog javnog poticanja na nasilje i mržnju, kao i prijavu zbog poticanja na diskriminaciju Uredu Pučke pravobraniteljice, koju je ova odbacila kao neutemeljenu. Istom što su u hrvatski zakon uvedeni pojmovi namijenjeni zaštiti ljudskih prava ranjivih – najčešće manjinskih – skupina, prisvaja ih se upravo kako bi se diskreditiralo one posvećene njihovom promicanju, što je zapanjujuće manipulativan potez.

I slučaj Karoline Vidović Krišto prožet je nevještim prisvajanjem jezika ljudskih prava, pa je tako dotična prozvala Zagreb Pride za govor mržnje zbog ostrašćene kritike upućene njezinu radu, kojeg su prethodno i njezini nadređeni okarakterizirali novinarstvom ispod profesionalnog standarda koje ozbiljno narušava pravila struke. Valja uočiti kako Vidović Krišto kritiku svog rada netočno prikazuje kao govor mržnje zato što joj je neugodna, usput za sebe tvrdi kako nije sposobna mrziti, i već u idućem dahu baca sumnju pedofilije na homoseksualne osobe. Kako objašnjava Vesna Alaburić, izjave koje se nekome čine “neutemeljene, pretjerane, neuljudne, ostrašćene” ne predstavljaju samim time govor mržnje, dok “izjave tipa ‘židovi su sami krivi za Holokaust’, ‘Srbi su ekološki problem’, ‘muslimani su teroristi’, ‘Hrvati su genocidan narod’, ‘crnci su rasa robova’, ‘homoseksualci su pedofili’ ili ‘žene je Bog stvorio za madraca, a ne za mudraca’ to objektivno jesu, pa makar njihovi autori subjektivno i ne bili motivirani mržnjom” (kurziv moj). To je zato što je definicija govora mržnje poticanje na nesnošljivost i diskriminaciju spram neke ranjive (manjinske) skupine, što uključuje i njihovo moralno diskreditiranje.

I dok je nemoguće sa sigurnošću tvrditi kako je prisvajanje ljudsko-pravaške terminologije uvijek svjesna manipulacija, s obzirom na to da se čini kako je ponekad posljedica nerazumijevanja spomenutih pojmova i njihove namjene, rezultat je u oba slučaja isti: relativizacija i banalizacija pojmovnika koji je iz sredstva za zaštitu ranjivih društvenih skupina preobličen u sredstvo borbe protiv političkih neistomišljenika i kritičara.

Umjesto zaključka

Razmatranje ovih regresivnih strategija navodi na zaključak kako je jezik slabašna metoda postizanja učinkovite i dugotrajne promjene, čak i onda kada je zaogrnut autoritetom zakona. Podložan manipulaciji i značenjski oblikovan uporabom, o etičnosti njegova korištenja najčešće odlučuje sam pojedinac. Zrelost, empatija, sposobnost kritičkog promišljanja i prepoznavanja svojih vlastitih predrasuda i privilegirane pozicije, kao i spremnost da se ničim zasluženu privilegiju odbaci u korist ravnopravnosti svih građana i građanki, neki su preduvjeti za uspostavljanje pravednijeg društva, no upitno je u kojoj se mjeri daju razviti aktivističkim djelovanjem, pogotovo bez smislenog djelovanja same države.

Ako vas pak opisani manevri ispunjavaju očajem, imajte na umu kako je, halabuci usprkos, njihov domet dosad bio veoma ograničen. Bez obzira na presudu, Zagreb Pride nastavlja s radom i ove godine slavi 15 godina održavanja Povorki ponosa. Vlada je, ne mareći za referendum, donijela Zakon o životnom partnerstvu i time unaprijedila položaj istospolnih parova u Republici Hrvatskoj. Spomenuti je referendum po(d)bacio čak i u onom što su mnogi smatrali njegovom pravom svrhom, lansiranju političke karijere Željke Markić na posljednjim izborima. Ovo, naravno, ne znači da bismo trebali ostati ravnodušni i apatični na sve glasnije zahtjeve ekstremne desnice, no nikako nije od koristi gubiti glavu i prepuštati se panici kakvoj se rugamo u neistomišljenika. Djelujte odgovorno i argumentirano, informirajte se, prosvjedujte. Neka vam ne bude teško najesen otići na izbore. Za početak, dođite na Pride. Bit će i Severina.