“Mustang”: o turskom ponosu, dugoj kosi i misteriju ženske prirode

Fotografija: Dora Šustić

U Tursku sam otputovala krajem siječnja 2016. Dva mjeseca provela sam na spisateljskoj rezidenciji u Istanbulu, u studiju svijetloplavih zidova, u središtu hipsterske četvrti Cihangir. Prvobitni razlog mojeg odlaska nije bilo naganjanje sna o pisanju u samoći stranoga grada, gdje izloženost nepoznatom jeziku prisiljava um da spozna dubine vlastitoga; prvobitni razlog, primum movens svakog mojeg čina, bila je ljubav. U stvari čežnja za onim kojeg sam nazivala ljubavlju svojega života. Velike riječi, priznajem, ali samo takve i generiraju velike pothvate. Prva sevdalinka ikad napisana opjevala je ljubav između Hrvatice i Turčina, zato mi se i činilo smislenim da sam bila tako privučena k misteriju njegova bića.

Odlučila sam otići u Istanbul da ponovno budemo skupa. Prethodni pokušaj posjeta njegovom rodnom gradu završio je mojim uhićenjem na istanbulskom aerodromu s nevažećom putovnicom u džepu i noći provedenom u pritvoru na ničijoj zemlji. Druženje s dvije ukrajinske prostitutke u WC-u pritvora uz neizbrojivu količinu popušenih cigareta te petnaest sati traženja načina kako da napustim tu bizarnu situaciju i ukrcam se na prvi avion natrag za Prag naučilo me neizmjerno važnu životnu lekciju: iz sranja se čovjek vadi sam. Sljedeći put prešla sam granice političke apstrakcije, zadovoljila potrebe birokracije i sa svježom novom putovnicom pretrčala graničnu kontrolu, žureći u zagrljaj sviraču saza kojeg sam upoznala u mraku praške dekadencije i poroka. Pet mjeseci razdvojenosti osjetilo se u svakom našem dodiru. Nedostajale su nam naše ranojutarnje lijenosti i postseksualne meditacije koje su prošlu zimu u Pragu zagrijale do razine srpanjskog toplotnog udara.

Ili sam barem tako mislila, da podjednako dijelimo celibat vjernosti, dok smo spavali 1844 kilometara udaljeni jedno od drugoga. Stigavši u grad tisuću minareta, 14 milijuna duša i dvostruko više mačaka lutalica, provodila sam dane ispijajući sok od nara na divljim ulicama, iščekujući njegove pozive, uvjerena da je njegov emotivni odmak od moje ljubavi samo priprema na doživotnu privrženost. Mislila sam da ćemo se oženiti i imati djecu, ali nakon nekoliko tjedana iznenađujuće teškog suživota, uletjevši u oazu tuđih tjelesnih sokova, uhvatila sam ga u krevetu s drugom ženom. Od tada se nismo vidjeli. Odlučila sam više nikada ne progovoriti s njim i provesti preostalo vrijeme u Istanbulu što pijanija i tupa, na sreću u društvu prijateljice čije su riječi i pogledi čvršći, trajniji i vrjedniji od bilo kakve romantike. Unatoč kiselini koja iz želuca skoči na usne u trenutku kada te šaka nečije ravnodušnosti udari u središte trbuha, za moj je spiritualni prelazak preko granice zauvijek zaslužan baš on, čovjek koji izgleda kao graničarski ovčar. Krhotine ega skupljala sam po ulicama Balata, ali zato sam oslobodila duh od ponosa, i rasvijetlila put da vidim dalje od vlastitih refleksija.

Fotografija: screenshot filma “Mustang”

Cijelu sam svoju ljubavnu epizodu prepričala s ciljem da razjasnim dubinu katarzičnog iskustva koje je u meni probudio redateljski dugometražni prvijenac Deniz Gamze Ergüven, turski film Mustang (2015). (Izvjesno sam vrijeme izbjegavala izloženost turskom jeziku, čisto zbog očuvanja vlastitog duševnog zdravlja.) Film prati priču pet sestara bez majke i oca u zabačenom selu na sjevernoj obali Turske. Lale, najmlađa djevojčica i pripovjedačica filma, i njezine sestre na pomolu adolescencije, počine “grijeh” ludirajući se s dječacima na plaži na zadnji dan škole, “trljajući svoje privatne dijelove o njihova ramena”. Njihov jedini stvarni prekršaj jest to da su djevojke, neukrotive prirode i slobodnog duha, u klaustrofobičnom pritvoru patrijarhalne Turske. Njihovi skrbnici, tjeskobna baka i ujak, zabrane im izlazak iz kuće te ih pretvaraju u proizvode tvornice savršenih kućanica. No divljina Lale, Nur, Ece, Selme i Sonay pršti iz njihovih pogleda gladnih iskustva, putovanja, uzbuđenja i dodira, te što više djevojke preispituju ograničenja nametnutog pritvora, to se čelične ograde sve više povisuju i vrijeme do prisilne udaje krati. Jedino se najstarija Sonay sretna prepušta braku, zaljubljena u svog zaručnika – ostale djevojke jedna po jedna napuštaju sestrinstvo, prisiljene na suživot s nepoznatim muškarcima i nasilno prekidanje mladosti. Lale, inače nogometna navijačica, čija predadolescentska znatiželja i energija nadilazi ograničenja spola, promatra polagani raspad svog čopora, priželjkujući bijeg.

Tijekom jednog od bezbrojnih protoka kroz more ljudi, zvukova i mirisa, posjetila sam Cisternu Bazilike na Sultanahmetu, epicentru istanbulskog turizma. Potopljena bazilika skriva dvije velike glave Meduze koje su bile osnova stupova, dvije impozantne skulpture iz najranijega razdoblja Konstantinopola. Meduza je bila prelijepa djevica zaljubljena u heroja Perzeja čije su oči i duga kosa uzbuđivali bogove, do te mjere da ju je usred Ateninog hrama silovao bog Posejdon. Razljućena ljubomorom, Atena je pretvorila njezine zlatne uvojke u zmije, a lice u grotesknu masku isplaženog jezika i bijesnog pogleda, koje je svojom ružnoćom skamenjivalo ljude. Perzej je bio poslan po Meduzu i, prepavši se kao svaki adam zmija, simbola intuitivne ženske prirode, odrubio joj  glavu te se njome kasnije okoristio, pokazujući njezine oči protivnicima u bitkama. Meduza, dakle, predstavlja dualnu prirodu svetoga; čudovište i božicu u jednom. Smatra se da je funkcija njezine maske bila odvratiti muškarce od svetih ceremonija i misterija rezerviranih samo za žene, dok se Perzejevo odrubljivanje Meduzine glave tumači kao konflikt koji označava tranziciju iz matrijarhalnog u patrijarhalno društvo. Umjesto da je iskoristila svoje zmije, simbol probuđene senzualne snage, Kundalini Shakti, mudrost vlastite podsvijesti, Meduza je postala objekt, oruđe u svrhu njegovih pobjeda. Evocirajući blud, zbog svoje je ljepote bila kažnjena.

Fotografija: “Mustang”, YouTube

U Mustangu slapovi duge kose mladih Turkinja snažan su simbol njihove divljine koju će kad-tad morati prekriti pred bojažljivošću patrijarha. Njihova senzualnost, prkoseći konzervativizmu zabitog crnomorskog sela, portretirana je u filmu kao oprečna maskulinoj krutosti i muškom ponosu koji podrazumijeva apsolutnu kontrolu nad obitelji, zajednicom ili tijelom partnerica. Njihova je poletnost dio nepripitomljive mladosti te je zato napad na njihovu prirodu utoliko i grublji, nasilniji, zločinački. Senzualna aura djevojaka, čega su u svojoj nevinosti još sasvim nesvjesne, odzvanja opasnošću neukrotive pobune, te je njihova baka, simbol konformizma prošloga vremena, i ujak Erol, mačistička ruka tvrdoga turskog patrijarhata, nastoje ugušiti bezbojnim uniformama (haljinama boje govna, kako ih nazivaju djevojke), izolacijom unutar četiri zida i nasilnim udaljavanjem od dječačkih pogleda. Prisila na brak samo je jedan od oblika zatomljavanja čovjekove prirode, ženskog prava na izbor koji bi trebao izvirivati iz same čovjekove egzistencije, činjenice da je čovjek čovjek; homo sapiens, onaj/ona koji/a razmišlja i ima mogućnost prosudbe.

Patrijarhat je utemeljen na strahu od ženske divljine i njezine prirode (strah od duge kose i “manipulativne” moći ženskog nagog tijela), a istovremeno lišava žene temeljnog obilježja ljudske vrste, mogućnosti samostalnog rasuđivanja, i svodi nas na razinu pripitomljene zvijeri u kavezu. I tu se ne radi o islamu ili turskom fundamentalizmu ili klerikalizmima 21. stoljeća. Patrijarhalna kultura nadilazi i religiju i naciju i politička usmjerenja, te je kao takva toksični sveobuhvatni virus koji spava pod tlom stotinama generacija. Brak je suptilno oruđe opresije, u kojem je žena njegovana i zbrinuta rukom svojeg vlasnika, i u čijoj se prividnoj mekoći zaboravlja na postojanje čeličnih okova. Djevojke postaju artikli na policama megalomanskog patrijarhata, a vrijednosti pomno usađene u nas nisu vrijednosti, već čipovi za lakšu manipulaciju, društvena očekivanja stvorena da zatome našu prirodu. Lisice s umjetnim krznom Barbie boje koje nas obmanjuju, zavaravaju da ne vidimo da su to lisice kao i svake druge i da na mekoću krzna ne smijemo nasjesti, već ga se nastojati osloboditi. Padamo na perje perpetuirajući svoju opresiju, dopuštajući okovima da postanu sve tvrđi i postojaniji, dok ugoda pasivnosti kamuflira stvarnost zločina. Dok se pravimo fine, život nas mimoilazi.

Prije nego što mi je glava bila odrubljena kao zaljubljenoj Meduzi, smatrala sam se vrlo ponosnom djevojkom, kamenog ega i pomno njegovane taštine. Poslušnost i sljepoća zaljubljenosti – potporni stupovi moje propale ljubavi – pretvorile su se stoga u grižnju savjesti, ostavljajući krute, možda odveć grube posljedice na moje viđenje romantične navezanosti, istrebljujući uvjerenje da se spas doživljava u dvoje. Zasigurno, “slučajnost” da se radi o Turčinu uzrokovala je i nešto oštrije viđenje sirovog mačizma turskih muškaraca. Turski je ponos jedna sasvim drugačija dimenzija patrijarhalne tradicije odgoja. Nešto što spava pod kožom i žena i muškaraca čiji su preci sedamsto godina bili dijelom najmoćnijeg imperija, nešto sadržano i u tvrdoći jezika i direktnosti izražavanja.

Fotografija: Dora Šustić

U Mustangu lik djevojčice Lale utjelovljuje slobodu, pobunu; ne tijela određenog spolom, već pobunu cjelokupnog duha koji nadilazi rod, pobunu mladosti. Riječ lale, što na turskom znači tulipan, ujedno označava i određeno razdoblje Osmanskoga carstva, doba modernizacije i prisnijih odnosa s Europom. Lale je ime koje generacijama odzvanja čašću turskoga naroda, dikom nekog prijašnjeg vremena.

Ponos izvire iz svojevrsne satisfakcije zbog njegovanja ideje o vlastitome ja, zadovoljavanja vlastite persone i uvjeravanja okoline u njeno postojanje, točno po pomno ucrtanim šavovima. Čast, s druge strane, nije posredna, već izvire iz unutarnjeg integriteta, reflektira stanje duha, te je kao takva umrežena sa čitavim čovječanstvo – generira osjećaj povezanosti sa svima bez superiornosti koju stvara ponos. Čast je u mladolikom tijelu potencijalno manifestirana kroz prkos konstruiranoj realnosti, tradicionalnosti, pravilima privilegiranih drugih; odbacuje privilegije, i zato je spiritualna, prijateljica skromnosti. Ponos je privilegiranje same/samog sebe; čast je priznavanje pretkinja i predaka. Obrana časti obrana je od tuđe dominacije nad imperijem vlastitoga duha.

Turski je feministički otpor utoliko još impozantniji, energičniji, senzualniji i glasniji, jer priziva iz kolektivnog nesvjesnog one pradavne zvukove pobjeda; zastrašujući jer odzvanja vojnim pjesmama surovih Osmanlija; nježniji jer počiva na mistici saza i njegovim melankoličnim tonovima, na tugaljivim ljubavnim pjesmama vještica s yazmom na glavi i tamburinom u rukama. Revolucija je moćna jer utjelovljuje i muške i ženske principe, cjelokupno djelovanje energija – ekspanzivnost i receptivnost, odlučnost i solidarnost, bol i ples. Na tome, na kraju krajeva, počiva i snaga kurdskih feministica. Sestrinstvo nadilazi frustrirajuće prepreke seksizma, jer poziva na jedinstvo, antonim spolne diskriminacije. Njihova odluka da preuzmu stvari u svoje ruke ne treba biti predmet glorifikacije ili zavisti, već dokaz da se nepravde rješavaju samoincijativno, vlastitim naporom i borbom – djelovanjem, ne pukim pjevom ili praznim riječima.

Fotografija: screenshot filma “Mustang”

Lale, iako najmlađa, preuzima inicijativu. U trenutku kada su ulozi najviši – u klimaktičnoj sekvenci filma – prilikom susreta posljednje neudane s dogovorenim mužem, Lale je povlači natrag za rukav vjenčanice i zaključava sebe i sestru u kuću, prostor odrastanja. U tom trenutku postavlja joj ključno pitanje filma: “Želiš li se udati za njega?” “Ne”, odgovara sestra. “Onda mi pomogni zabarakadirati vrata.” Sama se mora izvući iz nepravedne situacije koja ju je snašla – daleko od toga da činjenica da uopće postoji obveza biranja između pasivne rezignacije ili aktivnog otpora nije sama po sebi nepravda, posljedica sistemske opresije stoljećima upregnute političkim, religijskim, kulturnim i ekonomskim sredstvima. Ali jedina mogućnost promjene postojećeg stanja leži upravo u prepoznavanju vlastite vrijednosti i, shodno tome, obrani svoje časti.

Film nije besprijekoran. U svojoj narativnoj strukturi sadrži niz problema: događaji i plot-pointovi odvijaju se suviše brzo da bi doista mogle/i prisnije upoznati svaku od pet protagonistica; promjene su nagle, rezovi drastični, određene poante nedorečene. U trenucima se razvoj priče čini odveć neorganskim, plastičnim, no to je predmet neke druge diskusije. Ono što je neupitno jest intenzitet emocija i empatija s protagonisticama zbog vješte, realistične i senzibilne karakterizacije njihove kolektivne borbe. Mitovi ne govore ništa što već ne znamo. Ponavljamo uzorke, pritom vjerujući u autentičnost i neponovljivost vlastitog iskustva, zaboravljajući na povezanost onoga što je već bilo s onim još neotkrivenim. U tome leži značenje časti, u svijesti o važnosti borbe za obranu hrabrosti svih onih koje su davno utemeljile put otpora. O tome, konačno, priča Deniz Gamze Ergüven, o časti koja nadilazi omeđenja spola, dobi ili nacije, o ljudskom integritetu oslikanom kroz djevojački otpor.

Fotografija: İstanbul Feminist Kolektif, Facebook

Težina patnje i sustavne opresije žena, prisile na brak ili djevičanstvo te tragedija tjelesnih i psihičkih zlostavljanja nije naravno ni najmanje usporediva s mojim grotesknim ljubavnim brodolomom, međutim, proživjevši potpuni kolaps ponosa u zemlji izrazite rodne nejednakosti i tisućljetnog patrijarhata, izvukla sam čeličnu lekciju o važnosti vlastite časti i potrebi preslagivanja prioriteta. Par dana prije nego što sam napustila Tursku, na prosvjedu za Dan žena usred glavnog gradskog šetališta, odala sam tihu počast svojim sestrama. Opkoljene turistima, policajcima i unezvjerenim muškarcima, okružena nerazumljivim parolama, ali ispunjena poznatim nabojem adrenalina, u moru dugih kosa, pod vibracijama tamburina, čula sam urlik divlje žene. Osjetila slobodu, zmiju što se penje po svim mojim kralješcima. Meduzo!

Iz sranja se žena vadi sama.