Sada i nekada i zauvijek ljeto

Već sam bila napisala cijeli uvod ovog teksta, a onda ga obrisala jer je bio predosadan. Čitala sam ga nakon par dana izbivanja od pisanja i mislila „Wow, dosadno, dosadno, dosadno. O čemu je uopće ovaj tekst?“. Ne znam ni sad, osim da mu je ishodište i cilj onaj osjećaj ljeta; ljeta i vječnog razočaranja ljetom, ljeta i neupitnog poraza.

Zbog čega volim ljeto: svjetlost, boje, miris, potencijal nerada, duljina dana, i, zbog svega toga, obećanje nečega.

Zbog čega ne volim ljeto: (pop)kulturni a onda i samonametnuti pritisak da to obećanje uspije. Kako? Ne znam, nikad mi se nije dogodilo.

Romantika ljeta počiva na neraskidivoj dvojakosti – ono je košnica aktivnosti, katalizator zbivanja, i stasis, predah od stvarnosti. Nestvarno, ali nezaboravno, to je vrlo kratak opis mitskog ljeta kakvo poznajemo kroz popularnu kulturu, od Prije Svitanja do Koraka do slave, od Stand by Me do My Summer of Love. Sve oko ljeta, preko priča koje o njemu pričamo do ambijenta, funkcionira kao neumoljivi memento vivere. Omamljeni užarenim tlom i zrakom moramo se baciti u svijet, da nas bijela vatra proguta. U tami zime možda radimo planove kako biti bolji s dolaskom nove godine, ali u ljeto ne želimo biti bolji, želimo biti lošiji, osloboditi životinje svog srca.

Ljeto je sezona života, i zato ono što me zapravo muči dok jedem puding u zamračenoj sobi i bingeam neku seriju koju sam već gledala nije jesam li loša na pravi ljetni način ili samo loša, nego što će biti s mojim životom.

Prije nekoliko sam mjeseci navršila 30 i ta me činjenica pogodila mnogo više nego što sam očekivala. Dvadesete su bile kao dugo (neudobno) ljeto i sad sam nepovratno ušla u tihu jesen svog života. Dok čitam kako neke žene pišu da su im tridesete super i napokon se dobro osjećaju, glavom mi iz nekog razloga odzvanja vrisak „NEEEEEEE!! ZAUVIJEK MLADA!!!“.

Portret autorice kao starije žene

Racionalno dobro znam da su moje reakcije na starenje (uključujući interes za korejsku kozmetiku koji je dan nakon fatalnog rođendana s 0 porastao na 100% (zanima vas korejska kozmetika? razgovarajmo u komentarima!!)) posljedica cjeloživotnog obrazovanja o tome kada i kakve žene imaju društvenu vrijednost. Znam da su žene u tridesetima još mlade i da su vapaji o jeseni života samo dokaz mladenačke miopije. Nažalost, znam i da se unatoč feminističkom obrazovanju i svjetonazoru teško uvijek obraniti od misli koje je patrijarhat usadio u nas; od njegovih strahova i, još perfidnije, snova.

No veći dio mog užasa pri suočavanju s novim desetljećem nema veze s internaliziranom mizoginijom već običnim strahom pred prolaskom vremena, pijeska koji mi sipi kroz prste dok gledam Netflix. Prelazak simboličke granice nad kojom visi teški, od željeza izliveni broj 30, tjera me da sve dosad sagledam i evaluiram iz nove perspektive, i ne vidim pretjeranog razloga za optimizam. Upravo me uvijek-novo uvijek-slično ljeto, jer je tako puno zlatnih obećanja, najbolje od svih doba naučilo da stvari nikad ne ispadnu kako se nadaš.

Što se tiče mog 30. (zapravo, 31.) ljeta, definitivno znam koji će ga album obilježiti – Mitskin Puberty 2. Iako volim sve pjesme, jedna mi je najdraža, a zove se „I Bet on Losing Dogs“. Isprva sam je čitala kao ljubavnu pjesmu, ali sad je doživljavam kao uglazbljenje izvjesne životne filozofije. Filozofije pesimizma.

I bet on losing dogs
I know they’re losing and I’ll pay for my place
By the ring
Where I’ll be looking in their eyes when they’re down
I’ll be there on their side
I’m losing by their side

S olakšanjem sam shvatila da je ta neprepoznatljiva supstanca koja me okružuje pesimizam. Dok sam kružila oko ideja ljeta, vremena i razočaranja kao beskorisni morski pas, on se pojavio kao kapljica krvi oko koje se sve fokusiralo.

Pesimizam je kao oblik filozofskog senzibiliteta, piše Joshua Foa Dienstag¹, na nepravedno zlu glasu, redovito zamijenjen za nihilizam ili običan očaj i neprepoznat kao tradicija misli bitna za političku teoriju (iz te tradicije Dienstag posebnu pažnju posvećuje Rousseauu, Leopardiju, Schopenhaueru, Freudu, Camusu, Nietzscheu).

Epigram knjige – „Sve tragedije koje možemo zamisliti vraćaju se na kraju toj jedinoj tragediji: prolasku vremena“ (Simone Weil) – jasno upućuje na centralno pitanje pesimizma, vrijeme. „Za pesimista, naše stanje vezanosti za vrijeme ono je što nam fundamentalno prijeti. Ali ovo predstavlja poseban problem jer je naše postojanje unutar vremena, i naša svijest o vremenu, ono što omogućuje mnoge od najboljih i najsjajnijih ljudskih osobina, među kojima svakako i to da možemo filozofirati. Stoga pesimizam mora predlagati neku vrstu utvrđivanja sebstva protiv neprijatelja koji je već unutar bedema duše“.

Osim da je vrijeme teret, Dienstag navodi još tri propozicije koje pesimisti dijele: da je tijek povijest u nekom smislu ironičan, da sloboda i sreća nisu kompatibilne te da je ljudska egzistencija apsurdna.

Pri nekom slušanju Mitski pročitala sam jednu pjesmu Alice Bolin, naslova „I Like Things I Can Understand“. Slučajno je bila o ljetu („In which I grieve the summer, the hour / when I feel myself my only friend“, počinje) i potpuno prikladna za moje raspoloženje. Stihovi

I know I’m failing in some ways,
covered in particles of splendent air

i pogotovo

I was up all night
sweating from sunburn and future disappointment 

sjajno su se uklapali uz glazbu (i ljeto, očito). Nisu, doduše, imali jednaku posvećenost porazu kao Mitskina pjesma – anticipirali su neuspjeh i razočaranje, ali nisu ih svjesno odabrali, stavili sav novac na njih. Poraz i sreća kod Mitski su na istom kolosijeku i iz toga proizlazi privlačnost njenog klađenja na pse gubitnike. I prije nego što sam je odlučila shvatiti kao ogled o pesimizmu, pjesmu sam doživljavala kao nacrt feminističkog, političkog djelovanja: izbora da stojimo uz nešto iako nećemo vidjeti da pobjeđuje. Upravo suprotno, pjevaju njeni posljednji stihovi – „someone to watch me die“ – oni će gledati nas kako gubimo.

Budući da mi je s prvim slušanjem bilo jasno da će mi se album svidjeti, koncentrirala sam se na odnos glazbe i mene i vremena, na to kako se sa svakim slušanjem nešto mijenja, vrijeme nas približava i odmiče. Pjesma se prvo pojavila na horizontu, kao lik u vesternima. Počele smo se približavati i primijetila sam stvari na njoj, zadebljanja i teksture, čudne sjene, nešto je bilo uzbudljivo (ili nije). Malo kasnije to sam već prepoznavala, ali uočavala sam razne nove stvari. A onda je nikako nisam mogla rekonstruirati u glavi, kao što se ne može lice osobe u koju smo zaljubljeni. U toj mi je najljepšoj fazi svaka njena sekunda bila blistava svjetlost, nešto silovito i neuhvatljivo. Kad je znam pjevati, znam da je nepovratno moja. A nekad ću je kasnije poznavati dovoljno dobro da će se opet krenuti približavati horizontu i udaljavati od mene, zapravo ja od nje, jer ne mogu zauvijek biti uzbuđena istim intenzitetom, jer je vrijeme ubojica.

Mnoge od tih ubijenih, voljenih stvari svejedno žive dalje kao putokazi prema mjestima u kojima vlada neko drugo vrijeme i klima. Jedno je od njih za mene film kojem je centralna tema upravo prolazak vremena. Kad ga gledam uvijek je ponovno ljeto u mojoj sobi, gdje na tepihu jedem tople sendviče i čekam da video prođe kroz svoje pokrete i mehaničke zvukove i pokrene kazetu. Film o kojem govorim mali je klasik iz 1995. naziva Sada i nekada (Now and Then).

Film je uokviren susretom četiri junakinje i najbolje prijateljice – Samanthe (Demi Moore), Roberte (Rosie O’Donnell), Chrissy (Rita Wilson) i Teeny (Melanie Griffith) – koje se nisu vidjele godinama. Samantha i Teeny vratile su se u rodni gradić Shelby zbog Chrissyne trudnoće, dok ga Chrissy i Roberta nikada nisu ni napustile. No glavni je i zanimljiviji dio filma flashback na ljeto 1970., ljeto nakon kojega se, naravno, sve u njihovim životima promijenilo. Te su 1970. Samantha (Gaby Hoffman), Roberta (Christina Ricci), Chrissy (Ashleigh Aston Moore) i Teeny (Thora Birch) djevojke negdje na početku puberteta, koje idiličnu dosadu filmskog američkog gradića razbijaju vožnjama biciklom, seansama na groblju i fajtovima s dečkima.

Osim očite poruke – djevojačko je prijateljstvo (trans)formativno i jače od ičega – u filmu posebno volim što su sve djevojke hrabre i čvrste na vlastiti način, jer su karakterno različite poput četvorke iz Seksa i grada, i što njihova snaga proizlazi baš iz toga što su tako svoje. I danas je osvježavajuće što njihovi životi nisu lišeni drame i tuge, ali krize nisu unutarnje: ne brinu da nisu dovoljno dobre, ne mrcvare se mazohističkim tinejdžerskim sumnjama. Vjeruju u sebe i jedne u druge, i čuvaju si leđa. Iako je ta odanost više puta eksplicitno prikazana, meni je najdraža u sceni bejzbolskog sukoba s malim seksistom koji provocira Robertu. Dječak, dakle, u trenutku kad Roberta s palicom kreće na svoju poziciju, dobaci da se ode igrati lutkama jer cure ne znaju igrati bejzbol. Ona na to pušta palicu, došeće do njega i udari ga šakom, zbog čega ovaj padne s ograde. Kreće tuča, a nakon što ih razdvoje on joj krvava nosa kaže da je „luda kučka“ i da je šteta što joj je majka mrtva jer je netko treba naučiti kako da se ponaša kao djevojka. Nakon toga mu na leđa skoči pobješnjela Samantha i tuča se nastavlja.

Ono što me pri svakom gledanju u mladosti iznimno fasciniralo bila je ta promjena: iz djevojčica u žene. Uživala sam u tome i istovremeno to doživljavala kao posve strano i nemoguće. Slično se osjećam i danas, što je vjerojatno simptom mog generalnog stava prema odrastanju, no gledajući tu promjenu detektiram i razočaranje. Djevojčice su u odraslosti zadržale svoje osobine i temperamente, ali postale su i blijeđe kopije sebe, nešto se izgubilo. Mislim da je dio krivnje u samim glumicama – Teeny Thore Birch, na primjer, puno je zanimljivija od spore, blazirane Teeny Griffithove – a dio je možda i odluka filma da nam pokaže da život nije jednostavan ni nekada ni sada.

Djevojke su nominalno ostvarile svoje snove: Teeny je slavna glumica, Samantha uspješna spisateljica, Roberta je doktorica, a još je uvijek i butch, a Chrissy kućanica. Sve djeluju zadovoljno u svojim životima, no čini mi se da film ostavlja nešto neizrečeno ispod dirljive obnove prijateljstva: mogućnost da je sve ispalo kako su htjele, ali da to svejedno ne znači da su sretne. Teeny (Griffith?) djeluje izgubljeno, Samantha kao da se puno toga događa ispod površine, pa i ispod onoga što nam kao pripovjedačica otkriva, a Chrissy i Roberta su očito zaljubljene jedna u drugu iako su u vezama s muškarcima. To je bar uvid koji imam sad kad generacijski pripadam među stariju gardu, a ne mlađu iz čije sam perspektive upoznala film.

Vrijeme me pomaknulo i promijenilo u svom podlom stilu. „Pesimizam“, piše Dienstag, „zamišlja demokraciju trenutaka za pojedinca koji ne može niti pobjeći vremenu, niti je zatočen njime“. Ne znam kako točno funkcionira ta demokracija trenutaka i kako postići da budu ravnopravni, ali imam dva ljetna trenutka koja u mojoj glavi stoje uz bok Sada i nekada.

Prvi je neka vrsta krive preslike filma – dugi srpanj u Zagrebu uz Savu i nas petero ili šestero koji dosadu razbijamo beskonačnim vožnjama biciklom po kvartu. Ja sam bila jedina cura a svi smo išli u isti mali razred; drugi su valjda već otišli nekamo. Bili smo prijatelji, ali ništa kao na filmu, što mi je jasno dokazala sljedeća situacija. Lijeno smo stajali nasred kvarta, oslanjajući se o svoje bicikle i vodeći vjerojatno neki razgovor o Metallici, kad smo začuli uzvike s istoka. Bila je to skupina djece, Roma, uglavnom mlađih od nas i uglavnom bez bicikala. Trčali su prema nama. Konsenzus grupe bio je da bježimo. Zajahali smo bicikle i hrabro krenuli na zapad, ali nakon par metara shvatila sam da mi je pao lanac. Viknula sam im to i svi su zastali, dosta nestrpljivo, dok sam se trudila što brže ga popraviti. Sekunde su letjele, šumilo mi je u ušima od uzbuđenja. I onda, kad sam podigla pogled, shvatila sam da su moji prijatelji odpedalirali dalje. Majice su im vijorile na vjetru ne predaleko od mene, ali dovoljno daleko da znam da sam napuštena, every woman for herself. Par trenutaka poslije pored mene je uz urlike protrčala četa djece. Obrisala sam masne prste o nogu i polako biciklirala za svima, izdana.

Drugi je vezan uz moju sobu, gdje sam radila sve uobičajene stvari, pa tako i gledala filmove na videu (nisam imala TV antenu da ne gledam previše televizije – lol). Par godina prije Sada i nekada gledala sam na njemu film Mali divovi. To zvuči kao svršeni glagol, ali ja sam ga gledala (i posuđivala iz videoteke) nesvršeno, dvoznamenkasti broj puta, dok već nisam znala svaki kadar i sve replike. Privlačnost filma: 1) glavni lik djevojčice koja zbog seksizma ne može igrati za bolju ragbi momčad u koju očito pripada nego je prisiljena biti s drugim luzerima u timu vlastitog oca (spoiler: na kraju pobijede bolju momčad) i 2) njen love interest, plavokosi anđeo Junior s talijankom. Junior je bio moja velika ljubav u dobi od cca 10 godina, a u tim vremenima prije interneta nisam o njemu znala ništa osim mističnog imena: Devon Sawa. U raljama ljubavi, fotografirala sam Juniorovo lice na televizijskom ekranu i preklinjala roditelje da razviju te odlične, mutne fotografije. Sawa, naravno, glumi i u Sada i nekada, i to najstarijeg brata Wormera s kojim Roberta podijeli prvi poljubac. Hvala američkoj filmskoj produkciji u ’90-ima što je moj život održavala na takvom smislenom kontinuumu.

Mislim da su ova sjećanja lišena nostalgije, ali svejedno ne mogu izbjeći emocionalni put prisjećanja, to padanje unatrag u sebe, koje oponaša Mitskine stihove iz pjesme „Crack Baby“: „Wild horses running through your hollow bones / Wild horses running through your hollow bones“.

Ako skupim sastavne tekstove ovog teksta, zvuče kao poezija:

Now and Then,
I Bet on Losing Dogs –
I Like Things I Can Understand.

Za kraj ću im pridodati još jedan stih: There Are Things of Which I May Not Speak.

To je naslov jednog od prvih tekstova ikad objavljenih na portalu The Toast, 4. srpnja 2013. Točnije, šesnaestog ikad objavljenog teksta, objavljenog trećeg dana od pokretanja vjerojatno najboljeg portala na internetu i mog definitivno najdražeg (osim Mufa). Prvog srpnja ove godine, prije manje od dva tjedna, Toast je prestao s radom iz niza razloga, unatoč nevjerojatno predanoj i povezanoj čitateljskoj i uredničkoj zajednici. Gašenje Toasta zasad je najtužnija stvar ovog ljeta (naravno, pored neprestanih političkih užasa), jer je Toast krenuo nekoliko mjeseci prije nego što smo postavile Muf na noge i vjerovala sam da će trajati još godinama, kao kolektiv i rad kojem se možemo veseliti, smijati, diviti i na koji se možemo ugledati.

Sjetila sam se „There Are Things of Which I May Not Speak“ jer je to bio prvi njihov tekst koji me baš pogodio, jer ga se često sjetim i jer mislim da pristaje ovdje. Napisala ga je Anne Helen Petersen, a počinje ovako:

„Ima ta jedna točka u vašim dvadesetima kad postanete odrasla osoba, ako to već niste postali. Ne kad navršite 21, ne kad diplomirate. Neki događaj – uhićenje, katastrofa, spoznaja, otkaz, opomena, pobačaj, ili neko drugo legitimno putovanje iz vaše dobro poznate zone ugode. Nitko mi to nije rekao kad sam započela svoje dvadesete i nisam znala da dolazi do mnogo godina nakon što je prošlo i ostavilo ožiljak koji svaki dan posjetim sjećanjem. Mislila sam da će svijet uvijek biti moj, i svi koje volim na njemu. Bila sam u krivu.“

Tekst je priča o njenoj prvoj ljubavi i najboljem prijatelju, dečku koji je poginuo u ratu u Faludži u jesen 2004. O gubitku i nošenju s gubitkom godinama kasnije. Iako su svi gubici različiti, kvaliteta praznine koju ostavljaju slična je; nijema i nedohvatljiva. Naslov eseja preuzet je iz Longfellowovih stihova:

There are things of which I may not speak;
There are dreams that cannot die;
There are thoughts that make the strong heart weak,
And bring a pallor into the cheek,
And a mist before the eye.
And the words of that fatal song
Come over me like a chill:
‘A boy’s will is the wind’s will,
And the thoughts of youth are long, long thoughts.’

„Pesimist vjeruje:

a) da ne postoji formula za proizvodnju slobode i sreće na ovom svijetu
b) da ne postoji nijedan drugi svijet gdje takva formula postoji
c) da je vrijeme linearno“

Zvuči mi uvjerljivo, što valjda znači da sam pesimist, ili bar pesimist ljeti. Sve je već izgubljeno u tjesnacu vremena, a ipak moramo ploviti kroz njega. Ali zato možemo ići dan po sunčani dan do poraza, dok god možemo pojesti neko voće, malo odmoriti i znati da se još netko osjeća kao mi.

1. „Pessimism: Philosophy, Ethic, Spirit“ (2006), Joshua Foa Dienstag