“Perzepolis” i feminizam

Roman u stripu Perzepolis autorice Marjane Satrapi ima vrlo važno mjesto unutar žanra jer je riječ o djelu koje je u mnogim aspektima srušilo dotadašnje granice. Strip se oduvijek smatrao “muškim žanrom” popularne kulture u kojem su žene imale sporedne uloge i kao autorice i kao čitateljice. Žene su, kao i u slučaju autobiografije, mnogo rjeđe zamjećivane kao autorice stripova, pa tako i autobiografije u stripu. Feminističke autobiografije u stripu često su se bavile temama poput ženske seksualnosti, queer identiteta, ili pak traumatičnim iskustvima onih koje su nezastupljene te koje pokušavaju poremetiti tradicionalnu opreku između javne i privatne sfere.¹

Marjane Satrapi napravila je značajan iskorak kao iranska autorica stripa, što je od velike važnosti za iransku feminističku književnost te uvelike odskače od ostalih autobiografskih djela Iranki koja su pisana slijedeći tradicionalnu strukturu i kojima je strip kao oblik popularne zapadnjačke kulture potpuni kontrast. Mnogi teoretičari i teoretičarke stoga smatraju Perzepolis hibridnim tekstom na nekoliko različitih razina. Lisa Botshon i Melinda Plastas smatraju kako je ovaj tekst hibridan upravo zbog spajanja zapadnjačkih žanrova – stripa i autobiografije – s iranskom kulturom, čime dolazi do ispreplitanja iranske i europske kulture.²

Hrvatsko izdanje: Fibra, 2012.

S druge strane, hibridnost Perzepolisa može se promatrati kao feministički trop. Hilary Chute smatra kako Perzepolis kao autobiografija u stripu predstavlja traumu u vezi s vizualnošću, dok tekstualnost u obzir uzima tjelesnost.³ Time je Perzepolis hibridan u samoj svojoj strukturi, ali pogotovo ukoliko se vizualno i tjelesno promatraju kroz feminističku prizmu prikaza žena u Iranu te njihova viđenja trauma kroz koje prolaze. Chute feminističkim također smatra činjenicu da se ovaj strip koristi feminističkom metodologijom u svojoj formi, kroz složenu vizualnu dimenziju autobiografskog prikaza sebe kao mnogostrukog subjekta.⁴ Ta su obilježja stripa do Perzepolisa bila uglavnom rezervirana za likove muškaraca kao heroja vlastitih autobiografija, te je zbog toga promjena konvencija u Perzepolisu bila značajan korak kako u kontekstu stripa, tako i autobiografije u stripu.

Jedan je od ključnih povijesnih događaja o kojem govori Perzepolis Islamska revolucija u Iranu koja se dogodila kada je Marjane imala deset godina i snažno je utjecala na živote Iranaca i Iranki te na njihove osobne slobode. Revolucijom je uvedena islamska teokracija koju Marjane Satrapi prikazuje poprilično kritički, pogotovo jer je odrasla u vrlo liberalnoj i sekularnoj obitelji. Satrapi se trudi prikazati koliko je islamski režim negativno utjecao na osobne slobode iranskih državljana svih dobi i spolova, no kao mlada žena koja pokušava izgraditi život u Iranu ona ipak najveći naglasak stavlja na položaj žena u Iranu, sugerirajući kako je potreba za otporom apsolutno nužna.

Marjane Satrapi, Persepolis. The Story of a Childhood, Pantheon Books, New York, 2003, str. 3.

Već na samome početku Satrapi vrlo jasno daje do znanja da su se žene podijelile na pobornice i protivnice revolucije, što su iskazivale svojim stavovima oko nošenja vela: „Posvuda na ulicama održavali su se prosvjedi za i protiv vela. / Na jednom od prosvjeda njemački je novinar fotografirao moju majku. / Bila sam jako ponosna. Fotografija je objavljena u svim europskim novinama.“⁵ Već u ovim scenama mogu se iščitati Marjanini stavovi koji su od djetinjstva bili potaknuti emancipacijom njezine majke. I kasnije će biti jasno pokazano kako je majka oduvijek bila Marjanin uzor i njezin ključni izvor informacija o feminizmu te je podržavala Marjane u njezinoj vlastitoj borbi za ravnopravnost.

Iako je feminizam u Perzepolisu najvećim dijelom povezan s islamom, ne može se u potpunosti govoriti o tzv. islamskom feminizmu jer velik dio djela prikazuje Marjanin život u Europi, a kasnije i posljedice koje je to ostavilo na njezin način razmišljanja i na feminističke stavove nakon povratka u Iran. S druge pak strane, prema riječima Perin Gurel, Perzepolis je nijansirani tekst koji ne podržava zapadnjačku kolonizaciju, bez obzira na to što tragičnim tonom govori o posljedicama ekstremizma u postrevolucionarnom Iranu.⁶

Pod tim pretpostavkama možemo govoriti o preklapanju europskih i iranskih oblika feminizma u Perzepolisu. Nakon povratka iz Austrije u Iran, Marjane je često suočena s problemima vezanima uz europski način razmišljanja koji je donekle prisvojila. To je također slučaj i s njezinim feminističkim svjetonazorima. Feresteh Ahmadi govori o tome kako su žene koje se bore za svoja prava u muslimanskom svijetu često optuživane za uvođenje stranih ideologija te da zbog toga mnoge islamske feministice prije svega pokušavaju pokazati kako su iskreno vezane uz vlastitu kulturu.⁷ Što je dulje boravila u Iranu poslije svog povratka, to se više osjetio utjecaj iranske kulture na Marjane te se borba za osobnu slobodu, u kojoj je sudjelovala zajedno s drugim studenticama na fakultetu, pretvorila u svakodnevnicu, a europski utjecaj počeo je slabiti.

Time autorica vrlo jasno pokazuje kako feministički otpor u Iranu postoji i bez europskog feminizma te da se islamski feminizam tek onda poznaje kada se represija aktivno odvija. Na primjer, iako je godinama živjela u Austriji i smjela izići na ulicu bez vela, u Iranu se nakon povratka Marjane mora podrediti islamskom zakonu te se borba ne svodi više na pokušaj potpune slobode od vela, već na onoliko otpora koliko je to moguće u danom trenutku, a to je, primjerice, kreiranje odjeće s kraćim velom, širokim hlačama, nošenje šminke ili pokazivanje nekoliko centimetara kose. Satrapi čitatelje i čitateljice time smješta u specifičan kontekst unutar kojeg je vidljivo da se žene ne mogu emancipirati na isti način kao u nekoj sekularnoj državi zapadnog svijeta. Kao što smatraju Leigh Gilmore i Elisabeth Marshall, Satrapi preorijentira svoj neoliberalni pedagoški pristup prema učenju Zapada o kompleksnosti Istoka.⁸ Pri čitanju Perzepolisa ispreplitanje je zapadnjačkog i islamskog feminizma neizbježno, a prema tomu i ispreplitanje njihovih sličnosti i različitosti.

Persepolis. The Story of a Childhood, str. 5.

Cjelokupna problematika odnosa islamskog feminizma u Iranu i feminističkih ideja pod utjecajem zapadnjačke kulture dovodi do neizbježnog uvođenja nekih teorija iz postkolonijalne kritike u analizu Perzepolisa. Problem kojim se bavi postkolonijalizam općenito se sastoji u tome da se zapadni svijet, a pogotovo europska intelektualna misao, percipira kao norma u odnosu na koju je ostatak svijeta percipiran kao inferioran, ili drugim riječima, kao „treći svijet“. Rosemary Marangoly George tvrdi kako postkolonijalna kritika teži tomu da „provincijalizira Europu“ te da se suprotstavi hegemonijskom teretu prosvjetiteljskog svijeta koji se smatra univerzalnim tako da inzistira na humanosti koloniziranih naroda i na vrijednosti neeuropskih misli i kultura.⁹

Percipiranje europske misli kao središnje može se također zamijetiti i u feminizmu. Žene koje su prema europskim standardima pripadale zemljama „trećeg svijeta“ Zapad je često promatrao kao one kojima je potrebna pomoć, što je podrazumijevalo pomoć izvana, tj. pomoć od strane zapadnjačke civilizacije. Prema mišljenju Leigh Gilmore i Elisabeth Marshall, pod utjecajem kolonijalizma i orijentalizma dolazi do stvaranja figure ranjive i rasno određene djevojke u nevolji (eng. vulnerable and racialized girl in crisis), koja je postala fokusom kampanja za ljudska prava, korporativne filantropije ili raznih projekata za pomoć uglavnom baziranih u SAD-u.¹⁰ Iz te perspektive Perzepolis se može čitati kao tekst koji se suprotstavlja takvom konceptu jer autorica vrlo jasno želi sebe prikazati kao ženu koja je potpuno sposobna za vlastitu borbu za slobodu i ravnopravnost, bez tuđe pomoći, te da je Iran zemlja čija je kultura ravnopravna europskoj.

Persepolis. The Story of a Return, Pantheon Books, New York, 2005, str. 151.

Također, Perzepolis je pokušaj uvođenja čitatelja i čitateljica, pogotovo onih iz zapadnog svijeta, u život u Iranu koji se odvija iza islamske fundamentalističke kulise. Nakon povratka u Iran Marjane i sama naglašava kako je spoznala stvarni život Iranaca i Iranki: „Što je vrijeme više odmicalo, to sam svjesnija bila kontrasta između službene slike moje zemlje i stvarnog života, onog koji se odvijao u četiri zida. / Naše ponašanje u javnosti i naše ponašanje u privatnosti bili su nebo i zemlja“. Bez obzira na prakse kojima mladi liberalni ljudi u Iranu, a pogotovo mlade žene, trebaju pribjegavati kako bi vodili život kakav žele, Satrapi šalje jasnu poruku kako su njihova borba protiv zakona i feministički otpor neuvjetovani zapadnjačkim svijetom i pomoći koju Zapad smatra da je potrebno poslati „trećem svijetu“.

U kontekstu autobiografije kao medija za izražavanje protesta, što je slučaj sa Perzepolisom, Gilmore i Marshall smatraju da se ženski likovi, prestavši biti obilježeni stalnom podčinjenom šutnjom, javljaju u takvim narativima kao figure suosjećanja reprezentirane politički aktivnim ženama autobiografkinjama.¹¹ Zapadnjačke feminističke ideje bez sumnje su utjecale na Satrapi, koja dolaskom u Beč odluči čitati filozofska i feministička djela europskih autora i autorica kako bi se bolje uklopila u svoj novi životni okoliš. Po uzoru na svoju majku, Marjane se susreće sa Simone de Beauvoir: „Morala sam shvatiti sve kako bih se obrazovala. Početi od sebe, Marji, žene. Stoga sam se bacila na čitanje omiljene knjige moje majke.“ Odrastanje i shvaćanje sebe za Marjane je bilo izjednačeno spoznavanju sebe kao žene te joj je u tome europska feministička misao, zajedno sa školovanjem u Beču, mnogo pomogla. Ipak, ona navodi kako je nakon čitanja Drugog spola „kao Iranka prvo (…) morala naučiti kako da bude (…) slobodna i emancipirana žena“, ostavljajući po strani europsku feminističku kritiku i okrećući se ostvarivanju slobode prvo kao Iranka u Europi, a zatim kao Iranka u islamskom režimu u Iranu.

Persepolis. The Story of a Return, str. 140.

U slučajevima kao što je Marjanin, prema mišljenju Rosemary Marangoly George, rod mora biti sagledan na način da funkcionira u kombinaciji s problemima rase, klase, seksualnosti i lokacije.¹² Na tim ostalim razinama Marajanin se identitet također razvija tijekom njezina boravka u Beču, te i sama počinje shvaćati postkolonijalnu logiku po kojoj je u očima drugih ona žena iz „trećega svijeta“, tj. smatrana je „drugom“ u odnosu na žene zapadnjačkog društva. Izgovarajući „Ja sam Iranka i ponosim se time!“, Marjane daje do znanja i ostalima oko nje kako je svjesna načina na koji je vide, a u sljedećem se trenutku već prisjeća svoje majke i bake, uzora prema kojima gradi svoj identitet Iranke i svoje feminističke svjetonazore. Kasnije u djelu, Satrapi ponovno na različite načine želi dokinuti percepciju Iranki kao „drugih“, prikazujući njihove različite izglede i karaktere ispod vela, te njihovu želju za obrazovanjem koja ih čini svjesnima pozicije u kojoj se nalaze.

Sažaljenje i suosjećanje koje zapadnjačko društvo osjeća prema njima vezano je uz mišljenje kako žene drugih rasa pripadaju primitivnom svijetu zemalja u razvoju te da stoga ne mogu uopće pojmiti teške okolnosti u kojima su zatočene.¹³ Time je ujedno isključen i bilo kakav konkretan oblik feminističkog djelovanja. Perzepolis je djelo koje ruši takvu percepciju dokazujući da se drugačije životne okolnosti moraju uzeti u obzir, da bez obzira na to mnoge temeljne razlike u feminističkom radu i nisu velike, te da iako su osobne slobode žena u Iranu ograničenije, to nikako ne znači da su Iranke manje odlučne boriti se za njihovo ostvarenje.

1. Chaney, M. A. (2011) “Introduction”. U: Chaney, M. A. (ur.), Graphic Subjects: Critical Essays on Autobiography and Graphic Novels. Madison: The University of Wisconsin Press, str. 7.
2. Botshon, L. i Plastas, M. (2009) “Homeland / In Security. A Discussion and Workshop on Teaching Marjane Satrapi’s Persepolis“. Feminist Teacher, 20 (1), str. 3.
3. Chute, H. (2008) “The Texture of Retracing in Marjane Satrapi’s Persepolis“. Women’s Studies Quarterly, 36 (1/2), str. 93.
4. Chute, str. 94.
5. Satrapi, M. (2012) Perzepolis: priča o jednom djetinjstvu. Zagreb: Fibra.
6. Gurel, P. (2009) “Transnational Feminism, Islam and the Other Woman: How to Teach”. The Radical Teacher, 86, str. 69.
7. Ahmadi, F. (2006) “Islamic Feminism in Iran: Feminism in a New Islamic Context”. Journal of Feminist Studies in Religion, 22 (2), str. 44.
8. Gilmore, L. i Marshall, E. (2010) “Girls in Crisis: Rescue and Transnational Feminist Autobiographical Resistance”. Feminist Studies, 36 (3), str. 679.
9. George, R. M. (2006) “Feminists Theorize Colonial/Postcolonial”. U: Rooney, E. (ur.), The Cambridge Companion to Feminist Literary Theory. Cambridge: Cambridge University Press, str. 213.
10. Gilmore i Marshall, str. 667.
11. Gilmore i Marshall, str. 668.
12. George, str. 213.
13. Gimore i Marshall, str. 684.