Lovac, ne lovina: odnosi moći u “Padu”

A woman, I forget who, once asked a male friend why men felt threatened by women. He replied that they were afraid that women might laugh at them. When she asked a group of women why women felt threatened by men they said, “We’re afraid they might kill us”. (Stella Gibson)

Većina kriminalističkih serija na koje sam nailazila za žrtve je imala žene, a počinitelj je bio muškarac. Čak i u slučajevima u kojima umjesto ili uz inspektora imamo inspektoricu dominantan osjećaj koji se javljao bio je strah. Osjećaj ugroženosti i osjećaj podređenosti. Identifikacija sa žrtvom nadvladavala je osjećaj identifikacije s onom koja lovi počinitelja. Kriminalističke me serije nikad nisu posebno privlačile, pogotovo one koje su se oslanjale samo na radnju, s premalo razumijevanja za psihološku podlogu priče i premalo vremena za likove.

BBC-jeva serija Pad, čija nas treća i završna sezona uskoro očekuje, u odnosu je na sve to drugačija – formalno i sadržajno – jer je drugačija njezina protagonistkinja, viša inspektorica Stella Gibson (Gillian Anderson). Ona je i glavni razlog zbog kojeg sam nastavila gledati seriju: iznimno učinkovita i sposobna, žena na poziciji moći koja je u stanju kontrolirati vanjsku situaciju, ali i sebe, autoritet kojem možemo vjerovati. Lik Stelle Gibson nudi mogućnost identifikacije gledateljice s pozicijom lovca, a ne samo s lovinom.

Stella Gibson

Radnja počinje njezinim dolaskom u Belfast gdje pomaže policiji u rješavanju ubojstva Alice Monroe, no uskoro ustanovi da se radi o serijskom ubojici (Jamie Dornan) koji je napao prije i koji će napasti opet. Njegov identitet poznat je gledatelji(ca)ma od početka: on je Paul Spector, psiholog, suprug i otac dvoje djece.

Jedna linija radnje prati Paula dok uhodi i lovi svoje žrtve, sve mahom uspješne profesionalne žene, a druga prati lov Stelle Gibson na tog sadistički nastrojenog ubojicu. Oba lovca izvrsna su u tome što rade i oba vole imati kontrolu – oboma odgovara biti u poziciji moći.

Korištenjem paralelne montaže formalno se ističu sličnosti i razlike između njih, a gledateljici je ponuđena mogućnost identifikacije ili sa ženama koje Spector ganja i koje postaju žrtve ili s višom inspektoricom Gibson koja ga mora uloviti. Žene s kojima se Spector poigrava i koje napada nemaju šanse u borbi s njim – one ne znaju da su mete – no postoji žena koja ga može uloviti i prekinuti taj niz. Stella Gibson inteligentna je, sposobna i savršeno mirna u stresnim situacijama. Ona nije nepogrješiva i daleko je od savršenstva, ali se na njezinu učinkovitost možemo osloniti.

Paul Spector, psiholog, suprug, otac i serijski ubojica

U tekstu koji se bavi analizom Pada kao “najfeminističkije serije na televiziji” Amy Sullivan za The Atlantic navodi nekoliko razlikovnih točaka koje ovu kriminalističku seriju odvajaju od drugih tog (nad)žanra, a koje vrijedi spomenuti.

Kao prvo, Stella je izvrsna u svom poslu i toga je svjesna. Bez zadrške traži da je se postavi na čelo istrage kad shvati da su ubojstva povezana, formira svoj istraživački tim i jasno zadaje zadatke svakom članu. U stanici nitko njezin autoritet ne dovodi u pitanje, svi joj se obraćaju s poštovanjem i slušaju njezine naredbe bez pogovora. Kad se dogodi nenadana pucnjava u stanici, ona je ta koja preuzima kontrolu nad situacijom i smiruje kolegu koji je u šoku.

Njezin rod nije prepreka njezinom autoritetu, ali također nije svejedno što je žena pa će tako u slaganju medijskog priopćenja nakon trećeg ubojstva istaknuti način na koji se žene tretira/prikazuje u medijima:

What if he kills a prostitute next? Or a woman walking home drunk? Late at night in a short skirt? Will they be in some way less innocent, therefore less deserving? Culpable. The media loves to divide women into virgins or vamps, angels or whores. Let’s not encourage them.

Nadalje, i to je vrlo važno, kod Stelle nema one privatno-poslovne vage, onog trenutka u kojem protagonistkinja mora odlučiti čemu će se posvetiti ili ako je već odabrala, nema osjećaja gubitka nakon što je žrtvovan privatni aspekt života. Ona voli svoj posao i posvećena mu je, no nije zbog njega traumatizirana i nema potrebu bježati od onoga što viđa radeći na slučajevima. Plivanje i čaša vina navečer njezina su sredstva za opuštanje, a ne sredstva bijega.

Tim više inspektorice Stelle Gibson

Kao i svi ljudi, Stella Gibson ima svojih mana. Jedna od njih spavanje je s kolegama s posla, na što Stella smatra da ima pravo. Ona je žena, seksualna je, ima potrebe i želje, ali ne gledaju svi blagonaklono na to.

Treba ipak razdvojiti dva oblika negodovanja: jedno koje se može ticati činjenice da Stella spava s kolegama s posla u smislu uplitanja privatnog u poslovno, a drugo koje se odnosi na njezin odnos prema muškarcima generalno, na jasno izražavanje (seksualne) želje prema objektu te želje i vrlo slobodan, emocionalno često distanciran odnos prema seksu, a onda i seksualnom objektu. Za Stellu je seks samo seks i u njemu voli biti ona koja dominira, barem što se tiče muškaraca. Istaknuto je da je privlače i žene što pokazuje poljubac između nje i forenzičarke s kojom surađuje, no njihov se odnos seksualno ne realizira.

Značajan je Stellin monolog u kojem preko gramatike objašnjava društveno dopuštene odnose seksualne moći između muškaraca i žena:

That’s what really bothers you, isn’t it? The one night stand? Man fucks woman. Subject man, verb fucks, object woman. That’s okay. Woman fucks man. Woman subject, man object. That’s not so comfortable for you is it?

Detektiv s kojim spava na početku boravka u Belfastu biva ubijen sljedeći dan pa je viša inspektorica primorana odgovarati na pitanja o njihovom susretu. Razgovor s detektivom koji je ispituje vrlo je zanimljiv:

Eastwood: Two of these are media messages. Can you tell me what he sent you?

Gibson: I didn’t open them.

Eastwood: Why?

Gibson: Because I didn’t want to.

Eastwood : Because he was a married man?

Gibson: I didn’t know that at the time.

Eastwood : You didn’t think to ask?

Gibson : He didn’t think to tell me.

Kada u drugoj sezoni postane emocionalno involvirana oko otmice žene koja joj je pomogla u slučaju, to ne čini iz osobnih razloga, jer taj događaj priziva nešto iz njezine prošlosti, što je čest slučaj u scenarijima ovakvog tipa, piše Sullivan, nego jer je napravila grešku u koracima zbog koje je ta žena postala ubojičina meta.

Serija je izbjegla i onaj moment u kojem Stella postaje potencijalnom žrtvom Paula Spectora. Da, on je njome opsjednut, ali samo kao svojom protivnicom (sebi jednakom), a ona svoju profesionalnost zadržava do kraja. Tijekom ispitivanja Spector počinje zadirati u privatni život inspektorice, zadirkivati je pitanjima oko njezinog odnosa s ocem, no Stella samo nastavlja s ispitivanjem.

The Fall

Na početku sam spomenula paralelnu montažu kao formalni aspekt izrazito bitan ne samo za dinamiziranje radnje, već i za podupiranje osnovne teze djela. Pad je serija koja se bavi odnosima moći, i to posebno u seksualnim odnosima muškaraca i žena.

Na najočitijoj razini to se ogleda u načinu na koji Spector bira svoje žrtve – žene na pozicijama moći, a zatim u načinu na koji postupa s njima – uhodi ih, ulazi u njihov dom, dira i uzima njihovo rublje, gleda ih kad one toga nisu svjesne, što mu svakako daje osjećaj moći i kontrole nad onima pored kojih se u svakodnevnom životu osjeća inferiornim. Pokazuje svoju moć nad njima ne samo u psihološkom smislu, već i u tjelesnom, tijekom napada u kojem svoje žrtve veže i polagano guši, kako bi im dao do znanja da je on taj koji sada odlučuje o njihovom životu. Jednom kad ih ubije, tretira ih kao lutke. Pere ih, pozicionira, lakira im nokte. U trenutku u kojem su sasvim njegove i više ga ne ugrožavaju, brine se o njima s posebnom pažnjom, gotovo očinski. Za Spectora djeca su, naime, nevina stvorenja – kada sazna da je jedna od žrtava bila trudna, napiše pismo isprike njezinom ocu te kaže kako je ne bi ubio da je znao da nosi dijete.

Potiče li takav detaljan uvid u njegov život i osjećaj suosjećanja s ubojicom? Njegovi motivi nisu vrijedni žaljenja, zapravo, nisu ni sasvim precizirani osim onog jednog, a to je “bogovski osjećaj nadmoći” koji mu daje oduzimanje života. Znamo i da je imao “grozno djetinjstvo” koje je proveo po domovima za nezbrinutu djecu. Ljutnja, a posljedično i sadizam jasni su, ali zašto baš prema ženama?

Spectorov selfie

U jednom članku u Daily Mailu (!) stoji kako je Pad ”najodvratnija serija koja postoji na televiziji” zato što nas, prema autoru, usmjerava na to da žene gledamo očima ubojice, jer je nasilje prema ženama (kao i u mnogim drugim BBC-jevim serijama) prikazano erotično i/ili trivijalno i jer prikazuje žene koje “dobro” reagiraju na nasilje koje se nad njima provodi. Stella Gibson, prema tom autoru, lik je bez osobnosti, hladna žena koja voli seks bez emocija. Besramno i nemoralno, zaključuje. Iako smatram da je svaka interpretacija nekog djela legitimna ukoliko je valjano argumentirana, ovom ću tipu čitanja morati kontrirati.

Da, Pad prikazuje perspektivu serijskog ubojice – jedan od ciljeva autora serija Allana Cubitta bio je upravo to, no paralelno s tom perspektivom vidimo i onu Stelle Gibson, kao i onu popratnu točku gledišta policije i obitelji žrtava. Vidimo i kako žrtve reagiraju kada su napadnute: ne uzdišu od radosti nego vrište.

Da, puno je prikaza atletski građenog tijela Paula Spectora i to je tijelo lijepo, ali to ne znači da je osoba koja ga nosi privlačna ili da je tako prikazana. Paul Spector trenira kako bi bio u stanju nadvladati i ubijati žene – dobar razlog za animozitet prema liku unatoč trbušnjacima, rekla bih.

Ne vidim na koji je način moguće interpretirati prikaze nasilja nad ženama u Padu kao erotične, a kamoli trivijalne. Te žene ne žele biti napadnute protiv svoje volje, ne žele da im stranac ulazi u kuću i dira rublje, ne žele da ih se ubije.

To što je petnaestogodišnja Katie, babysitterica u kući Spectorovih, zaljubljena u Paula i ne želi ga “izdati” čak ni kad sazna da je on ubojica kojeg traže ne znači da sve žene “žele muškarca poput Spectora”. Mlada je, zaljubljena, nezrela i ne vidi ništa osim svoje želje.

To što je jedna od žrtava na stranici za upoznavanje objavila video u kojem traži dominantnog partnera ili partnericu nije, kako jedan od inspektora komentira, “otvoren poziv” sadistički nastrojenom ubojici. Između Paula Spectora i njegovih žrtava nema nikakvog konsenzusa. Njegove su žrtve žrtve po njegovom izboru i on je tu jedini koji odlučuje.

Da, Stella Gibson voli seks kao seks i u odnosima s muškarcima voli voditi glavnu riječ, pa se čak prema njima odnositi kao prema objektima. Scena seksa između nje i detektiva Jimmya Olsena paralelnom je montažom povezana s onom u kojem Spector napada svoju žrtvu. No Jimmy Olsen bio je suglasan s time da noć provede sa Stellom Gibson, prihvatio je igru. Žrtve Paula Spectora bile su napadnute, njihova je privatnost, njihova tijela, psiha i seksualnost oštećena. One ni na koji način nisu tražile ono što im se dogodilo.

Ispitivanje

Ako se nešto prikazuje, ne znači da se istovremeno zagovara i podržava. Bez obzira na sadržaj, u dvije sezone Pada sve je prikazano nepristrano: krupni kadrovi lica Paula Spectora i Stelle Gibson bez “glasnih” autorskih komentara i sugeriranja na koji bismo način trebali na što reagirati. Kamera je, i kad se kreće, spora i savršeno mirna. Kruži oko svojih protagonista, kao oni oko svojeg plijena i dolazi im vrlo blizu, zanima je svaki njihov pokret. Takav nepristran, hladan i detaljan pristup sadržaju važno je uzeti u obzir pri njegovoj analizi.

Autori i izvođači serije prikazuje nam priču o lovu, daju nam uvid u živote protagonista, njihove kvalitete i njihove mane, ovisnosti koje se razlikuju po stupnjevima. Njihove tamne, zastrašujuće strane i sive zone nisu iznimka. “Even a murderer can have his share of good qualities or a pretty face”, kaže Stella Gibson.

Spector pokušava otići od toga što čini, ali to je neizvedivo. Ovisan je o zadovoljenju svoje sadističke žudnje kojoj je u cijelosti popustio s prvim ubojstvom – sva ostala pokušaj su ponavljanja tog prvog nenadmašivog osjećaja uzbuđenja pri realizaciji fatalne fantazije.

Stella u uniformi

Netko je gledajući seriju možda pronašao identifikacijski trenutak s Paulom Spectorom. Možda je osvijestio svoje sadističke porive, jer i to se događa. I toga ima. Nekome se Paul Spector možda svidio. Priče koje gledamo nastale su na temelju priča koje se stvarno zbivaju, možda ne od riječi do riječi, ali radi se o iskustvu života koje nije uvijek slatko. U pričama sporednih protagonista također ima nasilja: jednu od Spectorovih klijentica zlostavlja muž (Spector joj savjetuje da ga prijavi), detektiva Olsena ubijaju zato što je radio svoj posao i uhitio krivce koje nije smio. Čak i Jim Burns, Stellin kolega i jedan od članova policije u Belfastu, pod utjecajem alkohola u jednom trenutku postane nasilan prema Stelli jer ona odbija biti s njim.

Nasilje i agresivni nagoni, nagoni za gospodarenjem vanjskim objektima dio su života, dio su kompilacije nagona koji postoje u ljudima, baš kao i potreba da se u nekom trenutku osjećamo kao da imamo kontrolu nad onim što se događa, da raspolažemo određenom količinom moći koja nas je dotad, vjerojatno, zaobilazila. Pad nam pokazuje da svi želimo imati moć, biti na poziciji moći – varira veličina našeg apetita, to što smo spremni učiniti da do nje dođemo i kako se njome koristimo kad tamo stignemo.