Savršena žrtva

Vrlo često dok pišem tekst uhvati me osjećaj déjà vua – pomislim kako sam već toliko puta ponovila određene ideje i rečenice da to više nije potrebno, da je to već dobro poznato i implicirano, da se podrazumijeva. A onda dobijem udarac u želudac u obliku, primjerice, novinskog članka o užasnoj sudbini Tiziane Cantone i shvatim kako je sve to – ukazivanje na raznolike oblike diskriminacije koje žene doživljavaju u društvenom prostoru zato što su žene, na nepravde i dvostruke kriterije koji iz te fundamentalne nejednakosti proizlaze, na gorljivu želju struktura moći da upravljaju, manipuliraju i sude ženskim tijelima i seksualnošću – potrebno ponoviti još tisuće i tisuće puta, jer je očito kako je riječ o lekcijama koje usvajamo s mučnom, a kako je iz navedenog primjera riječ, i doslovno pogibeljnom sporošću.

Najprije činjenice: tridesetjednogodišnja Tiziana Cantone izvršila je samoubojstvo vješanjem nakon sustavnog ponižavanja i izrugivanja koje je doživljavala nakon što je snimka njezinog seksualnog odnosa objavljena na internetu bez njezinog pristanka. Iza Cantone bila je i dugotrajna pravna borba u svrhu uklanjanja snimke s mrežnih stranica, otkaz, preseljenje i promjena imena. Ništa od toga nije joj omogućilo „pravo da bude zaboravljena“, a iživljavanje nad Cantone u internetskim se bespućima nastavilo i nastavlja i nakon njezine smrti.

Mjesto radnje je Italija, ali sasvim bi komotno mogla biti i Hrvatska, s obzirom na domaće primjere anonimnog komentiranja internetskih članaka i objava na društvenim mrežama koje za temu imaju kako benigne lamentacije o ljubavnim i seksualnim životima poznatih i manje poznatih Hrvatica, tako i mučne priče o žrtvama silovanja i obiteljskog nasilja. Pročitavši članak o Cantone koji je objavio Jutarnji list, odsutnost opcije komentiranja protumačila sam kao unaprijed promišljenu uređivačku politiku temeljenu na poznavanju komentatorske kulture dobrog dijela čitateljstva. Međutim, na kraj kasnije objavljenog povezanog teksta dodana je i opaska koja je objašnjavala kako je nemogućnost komentiranja zapravo naknadna reakcija – već objavljeni komentari bili su takvog karaktera da je uredništvo odlučilo intervenirati.

Ipak, pošteno je priznati kako je mizoginija ravnomjerno raspodijeljena uzduž i poprijeko prosvijećenog i rodno navodno ravnopravnog zapadnog kulturnog kruga, pa je i na, primjerice, britanskim i američkim portalima bilo moguće okusiti primjere reakcija na slučaj Cantone kakve su vjerojatno iznikle i na stranicama Jutarnjeg lista, u rasponu od vulgarnog vrijeđanja preminule, do s pozicija moralne nadmoći ispisanih hladnih, kliničkih konstatacija koje rezoniraju kako je brutalno javno sramoćenje i posljedično samoubojstvo adekvatna kazna za ćudoredni krimen koji je počinila Cantone.

Na neki način razumijem mjesto iz kojega dolazi ta potreba za nesmiljenom osudom žrtve. Konstatirati kako je netko stradao/la zbog neke očite mane u procjeni, zbog nepažnje koja se tako lako mogla izbjeći, zbog vlastite gluposti, nekvalificiranosti, moralne manjkavosti, služi kao talisman koji štiti od užasavajuće, kaotične ravnodušnosti svijeta u kojemu baš svakoga od nas može zadesiti zla kob. Osuda drugih metoda je obrane protiv sablasti nepodnošljive bespomoćnosti. Uvjeravanje svih onih koji žele slušati, ali ponajviše samih sebe, kako se nama takvo što baš nikada ne bi moglo dogoditi (jer smo bolji vozači/ce, oprezniji, marljiviji, spretniji, odvažniji, uspješnije usvojenih društvenih pravila i normi), mantra je koja nas oboružava barem iluzijom kontrole u nemilosrdnom svijetu u kojemu nismo ni nedodirljivi ni jedinstveni. Sućut prema žrtvi, za razliku od netrpeljivosti, nije prihvatljiva jer u sebi nosi i rezignaciju, prihvaćanje i pomirenje sa stvarima kakve jesu, odnosno prihvaćanje mogućnosti vlastite zle kobi. Konstatirati pak kako je netko dobio što je zaslužio olakšava tjeskobu jer nas uvjerava kako takva naplata nas same nikada neće snaći zbog naše moralne, intelektualne i ine superiornosti.

Međutim, kada se radi o ženama i posljedicama s kojima se nose kao žrtve nasilja na bilo koji način povezanog sa seksualnošću, od slut shaminga preko revenge porna do silovanja, netrpeljivost je uvijek začinjena i dodatnom dozom mizoginije. Činjenica je kako se žene u javnom prostoru još uvijek prvenstveno prosuđuju na temelju svoje (ne)dopadljivosti kao seksualnog objekta i svega onoga što je vezano uz žensku seksualnost – od ocjenjivanja fizičkog izgleda do majčinske uloge. Ovo je polje ujedno i zagušujuće usko i iritantno sveprožimajuće, a unutar njegovih konstatno nesigurnih i varljivih granica ženski subjekt rijetko uspijeva izvojevati pobjedu. Nezadovoljavanje često nerealnih društvenih kriterija ljepote i privlačnosti dovodi do marginalizacije onih „nedovoljno ženstvenih“; atraktivnost je pak redovito signal za propitivanje morala i seksualne dostupnosti. Primjeri iz javnog diskursa redovito, manje ili više suptilno, ukazuju na to kako je upravo seksualna (ne)dostupnost ono što čini žensku esenciju, te je prema tome glavni, ako ne i jedini kriterij prema kojemu bi se bilo koja žena trebala procjenjivati. Rezultat je toga iskrivljeno zrcalo u kojemu ambicioznost i poslovni uspjeh postaju hladnoća, bezosjećajnost i lišenost spoznavanja „istinskih životnih vrijednosti“ (poput posvećivanja obitelji i odgoju djece), aktivistički angažman i ukazivanje na predrasude i diskriminaciju isfrustriranost nedostatkom privatnog (romantičnog i seksualnog) života, dok se isticanje fizičkih atributa i seksualne privlačnosti shizofreno proglašava primarnom ženskom zadaćom samo da bi se odmah potom proglasilo neprihvatljivim i besramnim.

U javnoj svijesti vjerojatno ne postoji gora uvreda za ženu nego je okarakterizirati kao drolju ili kurvu. Komplementarna uvreda muškarcu jednake težine i jednakog simboličnog naboja, a utemeljena na prosudbi seksualne (ne)dostupnosti, jednostavno ne postoji. U nas je to vidljivo i u jeziku koji nejednaka mjerila prenosi i potpunim izostankom muškog parnjaka drolji, dok nam za kurvu nudi tek krajnje neadekvatnog kurviša, mnogo češće spominjanog u humorističnom nego u ozbiljno osuđujućem kontekstu, nikada s istom razinom neodobravanja kakvu sa sobom nosi riječ kurva. K tome, ono što se društveno ocjenjuje kao najgore uvrede upućene muškarcu u sebi redovito nose sjeme neprihvatljive povezanosti s aspektima ženskosti. Kurvin sin implicira i moralnu osudu neadekvatnog majčinstva koje je rezultiralo krajnje neprihvatljivim karakteristikama onoga kojemu je uvreda upućena; biti pičkica implicira ozbiljni nedostatak muževnosti, odnosno prekomjernu prisutnost negativno percipiranih ženskih karakteristika. Navedene pogrde nikada ne igraju na kartu neprihvatljivog muškog promiskuiteta na način na koji se osudom seksualnog aspekta života žene nastoji anihilirati njezina sveukupna društvena vrijednost.

U kategoriju drolje vrlo je lako upasti: dovoljan je selfie na kojemu imamo dublji dekolte ili kraću suknju, činjenica da smo imale više od jednog seksualnog partnera, priznanje da smo seksualno aktivne i da u tome uživamo bez želje za prokreacijom. U brojnim slučajevima silovanja, osobito onda kada su počinitelji osobe koje žrtve poznaju i/li s kojima su bile u prijateljskom, romantičnom ili seksualnom odnosu, ili ukoliko su žrtve konzumirale alkohol i/li droge, naglašava se upravo odgovornost žrtve za ono što joj se dogodilo, odnosno silovanje se ne kategorizira kao silovanje, već kao neprimjerena promiskuitetnost same žrtve:¹ Ona je to zapravo htjela. Sama je to tražila. Brojne analize ističu mit o postojanju „savršene žrtve“ u javnoj percepciji silovanja, a čiji je status unutar diskursa o silovanju jedini koji jamči adekvatnu razinu empatije i osude seksualnog nasilja – žrtva mora biti napadnuta od strane neznanca, mora imati teške fizičke ozljede, njezina dotadašnja reputacija mora biti besprijekorna u svakom smislu.² Autorica Radhika Sanghani provodi sličnu analizu slučaja Tiziane Cantone, odnosno mogućnost postojanja „savršene žrtve“ u kontekstu revenge porna. „Žrtve sagledavamo unutar vrlo uskih okvira“, piše Sanghani. „Da je Cantone bila mlada djevojka, a ne odrasla žena; da nije sama poslala video svom bivšem dečku, već da je bila žrtva hakiranja; da se nije činilo kako uživa u seksualnom činu, kao i u činjenici što je snimana? Vjerojatno bi doživjela sažaljenje umjesto poruge. Ali kako se nije uklapala u ovaj uski profil žrtve revenge porna, postala je predmet poruge.“

Revenge porn moguć je i većinski usmjeren spram žena upravo zbog nezdrave, patrijarhalne prosudbe i osude ženske seksualnosti. Posljedice po muškarca ovjekovječenog na „kućnom filmiću“ nikada neće biti tako razorne kao one s kojima će se suočiti njegova partnerica, štoviše, unutar mačističke kulture snimka može i doprinijeti njegovoj društvenoj afirmaciji. Kao što točno rezimira jedan od komentara objavljenih na društvenim mrežama nakon smrti Tiziane Cantone, ishod ove priče bio bi potpuno drugačiji da je Tiziana bila Tiziano.³

Reagirajući na njezino samoubojstvo, torinski je gradski vijećnik Walter Caputo komentirao kako Cantone „sigurno nije bila svetica“. Dotični se u međuvremenu bio prisiljen ispričati zbog neprimjerenog komentara, ali s Caputom se slažem u jednome: Tiziana Cantone nije bila svetica, baš kao što to nije nitko od nas, osobito ako se svaki naš postupak promatra ćudorednim povećalom i kroz prizmu jednog jedinog čina. Što je još važnije, ukoliko je svetost osobe mjerilo za društvenu empatiju, vrlo maleni broj nas može od bližnjih očekivati bilo kakvu milost. I to je još jedna od stvari koje me uvijek iznova osupnu – nesposobnost ili nevoljkost da na smrt Tiziane Cantone reagiramo primjereno iz nekog općeg osjećaja humanosti prema drugom biću, čiji se postupak ni po čemu ne može mjeriti s raznovrsnim užasima koje su ljudi sposobni učiniti jedni drugima, ukoliko već smatramo kako su priče o diskriminaciji žena i toksičnost patrijarhalne kulture izmišljotina radikalnog feminizma.

Nisam sigurna ni da se u potpunosti mogu složiti s tvrdnjama Radhike Sanghani kako bi mlađa životna dob ili drugačiji kontekst objave snimke u potpunosti anulirali društvenu osudu, porugu i prezir koje je iskusila Cantone. Bez obzira na dob ili činjenicu kako svoju snimku nisu samovoljno podijelile s javnošću, žrtve revenge porna generalno se ni ne doživljava kao žrtve, odnosno kao nekoga prema kome treba osjetiti empatiju i pridružiti se apelima za društvenim i/li pravnim sankcioniranjem počinitelja nasilja. Upravo suprotno, protagonistkinje ovih bolnih i traumatičnih priča redovito se doživljava kao one koje su prekršile društveno proskribirane seksualne norme zbog čega se čin nasilja nad njima prevodi u jezik pravedne odmazde. Najveći je grijeh Tiziane Cantone, da parafraziram Roberta Saviana, bilo upravo uživanje u seksualnom odnosu. A svi dobro znamo koje i kakve su te koje se odvaže na takvo što, kao i što zbog toga zaslužuju.

 

1. Da ne spominjemo pseudoznanstveno argumentiranje koje, primjerice, propituje mogućnost začeća prilikom silovanja jer ženski reproduktivni sustav tada prirodno ulazi u neku vrstu shutdown modea, što automatski baca sumnju na legitimnost optužbi žrtve.
2. Ipak, i u takvim je slučajevima nemoguće izbjeći teret odgovornosti. Zašto si bila sama? Zašto si izlazila tako kasno? Zašto si se tako obukla? Zašto nisi glasnije vikala/ žešće se branila?
3. Ipak, važno je napomenuti kako su u pojedinim scenarijima negativne posljedice moguće i po muškarčevu reputaciju. Javno neodobravanje može izazvati činjenica kako se ne radi o heteroseksualnom odnosu (osobito ukoliko se javnosti prezentira kao heteroseksualni muškarac), oblici seksualnih praksi koji drastično odstupaju od društvenoprihvaćenih normativa, odnos s osobom koja nije supruga ili partnerica dotičnog, ako je riječ o odnosu za koji je platio seksualnoj radnici/radniku te ukoliko „javno mnijenje“ procijeni kako njegove seksualne vještine nisu zadovoljavajuće, odnosno da se ne uklapaju u sliku virilnog, „pravog“ muškarca. Također, valja imati na umu kako navedena kategorizacija podrazumijeva isključivo spolni odnos između dvije punoljetne i voljne osobe.