Proizvodnja Lolite

Sedamdesetak godina nakon prvog izdanja Lolita i dalje živi punim plućima u svakodnevnici 21. stoljeća. Do te mjere da je danas prvi paragraf romana uvriježeno smatrati jednim od romantičnijih književnih citata: „Lolita, svjetlo moga života, oganj mojih prepona. Grijeh moj, duša moja. Lo-li-ta: vrh jezika prelazi put od tri stupnja niz nepce da bi na trećem lupnuo o zube. Lo. Li. Ta.“¹

Autor: Matt Dorfman

Roman koji od svog rođenja emitira auru zabranjenog u današnjici zauzima mjesto potpuno drugačije od klasika kao što su djela ruskih realista ili njemačkih romantičara. Iako većina zapadnog svijeta dobro zna tko su Werther ili Raskoljnikov, oni kao likovi nisu zamaskirani u dvadesetprvostoljetne popkulturne inačice samih sebe, kao što je to slučaj s Dolores Haze, poznate gotovo isključivo kao Lolita. Nju prepoznajemo kao pojam i upoznati smo s njom bez obzira na to jesmo li uopće držali sam roman u rukama. Ona se nastanila svugdje oko nas, a roman i dalje živi u desetljećima starim glasinama kao erotski tekst o ljubavi između djevojčice i starijeg muškarca.

Rijetki su primjeri književnih likova koji su infiltrirali popularnu kulturu na isti način kao Lolita. Njezin lik živi u svakoj teen zvijezdi. Njezino ime pojavljuje se u imenima kozmetičkih proizvoda. Ona je sveprisutna bez direktnog pozivanja na nju kao lik – od 60-ih godina ona je „a precociously seductive girl“ (prijevremeno zavodljiva djevojčica), što predstavlja iskrivljenu, humbertovsku sliku Dolly Haze, djevojčice bez obitelji.

Teško je ignorirati dugogodišnje nepromijenjeno naslijeđe izvrnuto percipirane Dolores korišteno u svrhu promoviranja novih, mladih, svježih proizvoda na tržištu. Tko je kriv? Nabokov kao autor romana? Kubrick kao redatelj prvog igranog filma o Humbertu i njegovoj pokćerki? Ili površan način na koji je publika shvatila roman? Zasigurno ne postoji krivac, ako se nekoga uopće može tako nazvati, već postoji uistinu jedinstven niz akcija i reakcija koje su dovele do glorificiranja onoga što Humbert Humbert, pripovjedač u romanu, naziva „nimficama“.

Danas smatran isključivo tragikomedijom s potpuno nepouzdanim pripovjedačem, te prvenstveno kritikom američkog konzumerizma i općenito kulture 50-ih, roman je u početku bio viđen kao granično pornografski. Lolita je prvi put objavljena 1955. u Parizu u izdavačkoj kući Olympia, unutar serije Common Traveler u kojoj su se mogli naći naslovi poput Until She Screams, Tender Thighs i There’s a Whip in My Valise. Samim time sudbina romana kao kontroverznog određena je u narednim izdanjima.

Prvo izdanje “Lolite”

Lolita je stigla u Ameriku 1958. godine kad je tiskana u New Yorku. Interes se zadržao na uzbudljivoj priči skrivene požude, što je posebno zanimljivo zbog Nabokovljeva pogovora tom izdanju u kojem jasno ocrtava slijed misli i radnji koje su dovele do nastanka i objavljivanja Lolite. Novinski članak o majmunu iz pariškog zoološkog vrta, naizgled nepovezan s cijelom pričom o Dolores i Humbertu, upravo je zrno iz kojeg je izrasla Lolita. U navedenom se članku radilo o majmunu koji je, nakon mukotrpnog nagovaranja od strane znanstvenika, napokon nacrtao svoju prvu sliku koja je prikazivala upravo zatočenog majmuna. Ta crtica može služiti kao metaforički opis čitavog romana, na koju se Nabokov očito (s obzirom na to da je čitav roman prepun referenci) sam referira dok Humbert nebrojeno puta Dolores uspoređuje s majmunčetom.

Iako je inicijalna ideja iza romana bila apsurd neizbježnog zatočeništva, uz dodatak Nabokovljeva satiričnog pogleda na odnose „stare, intelektualne“ Europe i „mlade, površne“ Amerike (u obliku dvaju glavnih likova), čitana iz perspektive te mlade Amerike Lolita je postala erotski roman o zabranjenoj ljubavi.

Dvanaestogodišnja Dolores Haze prikazana je isključivo riječima Humberta koji je nužno predstavlja na iskrivljen način. Dolores čitatelj mora tražiti između redaka i u rijetkim, pretpostavljeno objektivnim paragrafima, zakrivenu maglom (haze). Ona je uglavnom prosječno dijete odraslo u malom američkom gradu. Ono po čemu se razlikuje od svojih vršnjakinja nije njezina „nimfinska“ priroda, već stereotipno „dječačko“ ponašanje vjerojatno proizašlo iz majčine nebrige i tihe mržnje prema njoj zbog preuranjene smrti mlađeg brata. Doloresine navike kao što su kopanje nosa, pljuvanje, psovanje i korištenje slenga u Humbertovim očima postaje nešto zavodljivo, slatko i neodoljivo te je stoga lako zaboraviti da ona zbog toga nije nijedan od tih epiteta.

„Nimfice“ su plod Humbertove mašte koju projicira na Dolores: „Ima djevojčica u dobi između devete i četrnaeste godine koje nekim očaranim putnicima, što su dvaput i višeput stariji od njih, pokazuju svoju pravu narav koja nije ljudska nego nimfinska (to jest demonska); predlažem da se takva mala izabrana stvorenja zovu ‘nimfice’.“ One su očajnički pokušaj njegova zadržavanja mlade, izgubljene ljubavi koju je prvi i zadnji put doživio kao dječak s djevojčicom Annabele, a koju smatra uskrslom u Loliti. Njegov život svodio se, do Dolores, na potragu za upravo takvom djevojčicom u koju se zaljubljuje regresivno poput dječaka koji se ne može kontrolirati. Nakon prvog „ukradenog orgazma“ Humbert nam objašnjava svoje viđenje Dolly koje će se promijeniti tek nakon što ona izgubi svoje djetinjstvo: „Stvorenje koje sam onako pomamno obljubio nije bila ona, nego plod moje mašte, druga, izmišljena Lolita, koja je bila možda još stvarnija od prave, koja se poklapala s njom i sadržavala je, koja je lebdjela između mene i nje, bez volje i svijesti, pa čak i bez vlastita života.“ Lolita je oduvijek samo ideja, a ne osoba, zato je njezina transformacija u popkulturni pojam bila jednostavnija nego s bilo kojim drugim likom.

Glavna Doloresina karakteristika koja se provlači kroz čitav roman njezina je ljubav prema svemu popularnom. Humbert iskorištava tu ljubav prema stripovima, mliječnim restoranima i filmovima, pacificirajući je upravo tim materijalima, istovremeno je podcjenjujući: „…uspješno sam terorizirao Lolitu koja, unatoč izvjesnoj drskoj žustrini i nenadanim iskrama duhovitosti, nije ni približno bila onako bistra djevojčica kako bi se moglo zaključiti po njenom ‘kvocijentu inteligencije’ što su ga bili izračunali njeni nastavnici.“

Dolores u Humbertu vidi podstanara, zatim majčinu simpatiju, zatim figuru oca za kojim čezne, majčinog supruga, a na kraju otimača kojem se prepušta u bezizlaznoj situaciji. On je njezin skrbnik koji joj mora priuštiti normalan život, ali tretira je kao prostitutku, dajući joj džeparac ovisno o tome koliko ga zadovolji. Odrastao u društvu „koje dopušta muškarcu da se udvara šesnaestogodišnjoj djevojci, ali ne i dvanaestogodišnjoj djevojčici“, Humbert bez samilosti i empatije, nakon što godinama opravdava svoju sklonost djevojčicama, pruža Dolores jedino što zna da može i želi. Vodi dvostruki život unutar same veze s pokćerkom. U jednom trenutku on je otac koji je upisuje u dobre škole i usmjerava je prema intelektualnom razvoju, a u drugom je njezin gospodar koji, kao autoritet, može s njom činiti što god poželi. Međutim, Humbert ima moć i nad nama kao čitateljima jer upravo on stvara priču.

Film Stanleya Kubricka izašao je 1962. godine, reklamiran rečenicom „How did they ever make a movie of Lolita?“ Sue Lyon s postera gleda u promatrača zavodljivo ližući lizalicu svojim usnama namazanim crvenim ružem. Ona je tad imala petnaest godina.

Poster za Kubrickovu “Lolitu”

Prvi kadar u kojem se Lolita pojavljuje u filmu prikazuje Sue Lyon namještenu za duplericu 50-ih godina. Sjedi na travnjaku u bikiniju, s paperjastim šeširom na glavi i sunčanim naočalama koje zatim zavodljivo skida dok sanjivo uzvraća pogled promatračima. Gledajući je, mi postajemo Humbert. Problem je ovdje što je Lolita za nas, za masovne potrošače popkulturnog materijala, predstavljena u obliku koji je za to vrijeme smatran najprivlačnijim. Kubrick nas tjera da Lolitu gledamo onako kako Humbert vidi Dolores u romanu, odnosno tjera nas da se zaljubimo u Lolitu jer je odijeva u masovno privlačno pakiranje. Kritičar Dwight MacDonald koristi termin „mid-cult“ koji označava filmsko pročišćivanje romana kako bi postao siguran za masovnu konzumaciju. Humbert je očito zaljubljen u Dolores upravo zbog toga što je ona dijete; Dolores nema obline, neuredna je i „majmunolika“ djevojčica, na što mi kao potrošači ne bismo „pali“. Kubrick je zato mijenja po našem ukusu. Nebrušeni dijamant Dolores on pretvara u naizgled punoljetnu, našminkanu ljepoticu s naslovnice.

Kubrick je filmom popularnoj kulturi dao izgled Lolite koji se ne podudara s originalom. Njegova Lolita starija je tri godine od Dolores, našminkana je, uređena, zavodljiva i zbog toga prihvatljiva kao krivac u ljubavnoj igri. Gledajući je takvu, vidimo je kao nekoga tko ima kontrolu, za razliku od nezgrapne Dolores, koja je svojim izgledom i godinama suviše neugledna i riskantna za crnu komediju. Kubrickova Lolita takva je da lako povjerujemo Humbertu kad nam govori: „… ona se do šest sati bila posve probudila, a već u šest i četvrt postala moja ljubavnica u punom smislu te riječi. Sad ću vam reći nešto vrlo čudno: ona je mene zavela.“

Vladimir Nabokov jasno je izrazio svoje mišljenje o naslovnici knjige izjavivši da je jedini motiv kojem se izrazito protivi bilo kakav vizualni prikaz djevojčice. Ono što nije znao, ili na što nije računao, to je da upravo takvi prikazi privlače kupce. Nedugo nakon Kubrickova filma naslovnice počinju kopirati vizualni identitet koji je osmislio redatelj. Danas ikonički modni detalj crvenih sunčanih naočala u obliku srca prva je asocijacija na Lolitu iako se takve naočale ne spominju u romanu niti se pojavljuju u filmu. One su dio spomenutog postera najave filma. Do kraja 20. stoljeća naslovnice ustraju u prikazu zavodljivih, nestašnih djevojčica, a uz njih, kao najčešći motiv, noge djevojčice u školskoj suknji i visokim bijelim čarapama, gledane iz žablje perspektive.

Objasniti zašto je težište romana, nakon prelaska u pop kulturu, prebačeno s pripovjedača Humberta na Lolitu nije nedokučivo. Meghan Pleticha sažima to u teoriju da je klišej seksualno nabijene tinejdžerke puno zanimljiviji od sredovječnog europskog intelektualca.

Velik faktor u lakom prihvaćanju i čak glorificiranju pedofilije u slučaju je Lolite imaginativna pedofilija. Humbert nas, direktnim obraćanjem čitatelju kroz cijeli tekst, poziva na sudjelovanje u svemu što vidi, radi i o čemu razmišlja. Čitatelj je doveden u situaciju nedužnog voajera. Ta vrsta voajerske imaginacije koristi se najčešće u reklamne svrhe: promatrač, gledajući predmet koji želi, zamišlja da ga ima te time zadovoljava svoje trenutne potrebe bez da škodi drugima. Problem nastaje kad se ta potreba prenosi na živa bića, posebno maloljetne djevojke. Tada nastaje imaginativna pedofilija u kojoj voajer, gledajući pornografske modele ili glumice odjevene kao srednjoškolke, zadovoljava svoju potrebu za onime što bi u stvarnosti zasigurno strogo osuđivao, upravo kako ga je društvo i naučilo. Činjenica da promatrač zna da su žene koje gleda punoljetne oslobađa ga krivnje istovremeno mu pružajući zadovoljstvo. Upravo se zato dogodila i prevlast vragolaste Lolite nad žrtvom Dolores.

Šesnaestogodišnja francuska pjevačica Alizée 2000. godine pojavljuje se na sceni s pjesmom u kojoj se samoj sebi obraća kao Lolita: „Me, my name is Lolita / A student with my stockings / Hot tempered and not / Half-cotton, half-wool / My name is Lolita.“ Alizée je time postala službena francuska Lolita u punom (popkulturnom) smislu tog pojma. Peter Robinson za NME napisao je da je ova pjesma savršen spoj nevinosti i iskustva – upravo ono što pop treba biti. Lolite uspijevaju u pop industriji. Počevši s Britney Spears koja pozira u donjem rublju grleći predimenzioniranog plišanog medvjedića sve do Miley Cyrus koja se u petnaestoj godini za časopis Vanity Fair fotografirala naga, obgrljena bijelom plahtom, razbarušene kose i crvenih usana.

Britney Spears, Miley Cyrus

Postavši pojmom, Lolita je lako ušla u imena kozmetičkih proizvoda poput Sephorina ruža za usne. Opis tog ruža ujedno je i opis recepcije Lolite kao lika: „You know what they say about Lolita. On some, she’s the perfect rosy nude. On others, she’s a deep, dramatic mauve.“ Tvrtka aludira na dvije strane Lolite, ali u svakom slučaju ona je djevojčica kakvom svaka žena želi biti. Ironija je u tome što Lolita kao lik zaista često nanosi ruž upravo kao dijete koje se igra s maminom šminkom, „vježbajući“ za budućnost kad će joj taj ruž „biti potreban“, s obzirom na to da se ruž za usne povezuje sa zavodljivošću općenito.

Poželjnost emuliranja Lolitina ponašanja najčešće je vidljiva na internetskim portalima i blogovima, te web stranicama kao što je Tumblr. Jedna fotografija koja je stekla veliku popularnost paparazzo je fotografija glumca Bradleyja Coopera koji na travnjaku čita Nabokovljevu Lolitu svojoj šesnaest godina mlađoj djevojci. Uz manji broj nezadovoljnih komentara o romantiziranju romana, većina komentara izražava želju za upravo takvom romansom sa starijim, intelektualnim muškarcem; vezu koju ta svjetska zvijezda perpetuira dobro znajući da će biti fotografiran u javnom parku. Njegov je potez kritiziran na šaljiv i simpatičan način upravo zato što njegova djevojka nije maloljetna. Ona je samo zamišljeno maloljetna unutar situacije skrojene za dobivanje publiciteta, što nas vraća na fenomen imaginativne pedofilije.

Pjevačicu Lanu Del Rey proslavio je album Born To Die koji je svojevrsni hommage romanu, onakvom kakav je shvaćen u popularnoj kulturi, odnosno iz Humbertove perspektive. Osim što u tekstovima koristi direktne reference na knjigu, njezini videospotovi često su kolaž scena iz filmova o Loliti i same pjevačice s perikom koja podsjeća na Sue Lyon u ulozi Dolores. Pogrešno shvaćen koncept lika odražava se u svakoj pjesmi, posebice onoj naslovljenoj Lolita, u kojoj naziva osobu kojoj se obraća (svog Humberta ili Quiltyja?) Romeom. U pjesmi Off to the Races govori o svom starijem muškarcu citirajući prvu rečenicu romana. Ona je dobrovoljna Lolita suvremene popularne kulture; pati za starijim muškarcima koji se brinu za nju, ne zanimaju je balavci, nestašna je, zabavna i djetinjasta.

Lana Del Rey, Bradley Cooper i djevojka

Ako se prave mlađima nego što jesu i ostaju takvima što je dulje moguće, njihova karijera ima veće šanse da bude dugotrajna, posebno kad se radi o glazbenoj industriji. Zvijezde Selena Gomez i Ariana Grande ostvarile su svjetsku karijeru nakon što su prerasle dječje serije televizijske kuće Nickelodeon te postale glazbenice. Iako obje slave vlastitu seksualnost i zrelost, dajući do znanja promatračima da su uistinu odrasle, njihov vizualni identitet baziran je na dječjem izgledu. One su vječno mlade; posebno je to vidljivo na naslovnicama za koje poziraju. Oskudno odjevene, našminkane su lutkasto, velikih okruglih očiju, uz obavezan modni dodatak poput mašnice u kosi. Teško je odrediti gledamo li u dvanaestogodišnjakinju ili odraslu osobu. Granica između djevojčice i žene postaje sve zamagljenija bez obzira odnosi li se to na zvijezde u dvadesetima odjevene kao djevojčice ili trogodišnjakinje na natjecanjima ljepote odjevene kao žene.

Dakota Fanning za Marca Jacobsa

Lolita je kao referenca najviše poslužila modnoj industriji. Marc Jacobs poziva se na lik Dolores za svoju kampanju Oh!Lola kad fotografira maloljetnu Dakotu Fanning kao „suvremenu Lolitu“. Kampanja je nedugo zatim zabranjena zbog seksualnih konotacija, naime, Dakota je u kratkoj, ružičastoj haljini na bedrima držala veliku bocu parfema. Tanka je granica između prepoznavanja seksualnosti mladih žena kao nečeg normalnog, a ne začudnog, i stavljanja te seksualnosti u djetinji oblik kako bi se privuklo što više pažnje.

Lolita ne doživljava fetišizaciju samo unutar glazbene i modne industrije. Marilyn Manson na kraju svoje karijere, u želji za povratkom na scenu, 2007. snima kontroverzni spot za pjesmu Heart-Shaped Glasses sa svojom puno mlađom djevojkom odjevenom u stilu 50-ih godina, znajući vrlo dobro da je Lolita glavni izvor prihoda jer je do kraja 2010. godine ona potpuno integrirana u kolektivni pojmovnik kulture kao jedna od najpoželjnijih ikona.

Sad već do kraja definiran izgled Lolite, u smislu maloljetne zavodljive djevojke, neki umjetnici koriste u začudnom obliku koji nalikuje na ironijski odmak. Pjevačica Melanie Martinez u svojim nastupima i videospotovima upotrebljava objekte poput plišanih igračaka, ali odlazeći korak dalje, inkorporira dude, podbradnjak te kockice sa slovima za slaganje riječi, pa čak i predimenzioniranu stolicu za hranjenje beba. U pjesmama koristi zvukove koje koriste bebe, pa se tako čuju „ba ba ba“ ili „ah ah ah“ u pjesmama naslovljenima Cry Baby ili Sippy Cup. Očita je estetika začudnosti i pretjerivanja pa je moguće zaključiti da ona izruguje potrebu javnosti za ženama-djevojčicama, pretvarajući se u bespomoćnu bebu koja je, s druge strane, tetovirana, psuje i pije alkohol, ali sve na vrlo sladak i privlačan način. Slično tome, YouTube senzacija That Poppy izokreće upravo taj fenomen slatke djevojke tako što mu pridodaje začudnost koja je tik na granici onoga što se smatra normalnim, ostavljajući osjećaj jeze. Ona je jednako „programirana“ kao navedene pop zvijezde, ali taj unheimlich osjećaj javlja se tek kad, kao što Poppy uspijeva, to nekako izađe na površinu umjesto da ostane tajnom.

That Poppy

To je pobuna Lolita: „Rekla je da sam je nekoliko puta pokušao silovati dok sam još bio podstanar njene majke. Rekla je da je sigurna da sam joj zaklao majku. Kazala je da će se podati prvom momku koji naiđe i da je ne mogu u tome spriječiti.“ One razumiju apsurd u kojem su se našle, ironiziraju ga i pretvaraju u vlastitu umjetnost prihvaćajući sve djevojačko i slatko – sve što Humbert (svijet) podcjenjuje i istovremeno obožava – kao oružje kojim potiču uznemirenost u ljudima koji za istim tim karakteristikama žude samo onda kada im ih serviraju mediji.

Humbertovo otkriće ljubavi na samom kraju romana uspjelo je pretvoriti priču iz tragičnog gubitka djetinjstva u ljubavnu dramu dvoje ljudi. Zahvaljujući kičastom stilu pisanja i romantičnim uzvicima nad Lolitinom ljepotom, Humbert je uspio prerušiti silovanje bronhitične djevojke u strastven ljubavni čin, a time i prevariti čitatelje.

Popularna kultura potpuno je zataškala ono tragično u Dolores i uspješno pretvorila Humbertovu fantaziju u stvarnost. Ono što nas okružuje „nimfice“ su koje slobodno lutaju po otoku zavodeći promatrače. Dolores je možda pobjegla, ali „nimfice“ su vječne jer su plod mašte i ne postoje u fizičkoj stvarnosti. One „lebde negdje između volje i svijesti“, bez vlastita života.

1. Nabokov, Vladimir, Lolita, Globus Media (Biblioteka Jutarnjeg lista, Edicija XX. stoljeće), Zagreb, 2004. Preveo Zlatko Crnković.