Obitelj

Najstarija i osnovna društvena jedinica. Temelja društvena jedinica. Prirodna i temeljna jedinica društva. Preci i njihovi potomci. Skupina ljudi povezana bliskim srodstvom. Zajednica. Najmanja društvena stanica. Promjenjiva društvena zajednica stara koliko i ljudski rod. Sve su to različite definicije obitelji. Obiteljski zakon Republike Hrvatske, međutim, ne definira uopće pojam obitelj. Umjesto toga bavi se brakom koji definira kao zakonom uređenu životnu zajednicu žene i muškarca. Pravno gledano, obitelj je u Hrvatskoj podređena pojmu braka, što znači da prije obitelji dolazi „suglasna izjava“ muškaraca i žene, jer kako konzervativan Obiteljski zakon navodi, za postojanje braka potrebno je da su ženik i nevjesta suglasne punoljetne osobe različita spola.

Umjesto obitelji, dakle, po hrvatskom Obiteljskom zakonu ispada da je osnovna društvena jedinica brak. Iz zakonski uređenog braka slijede zatim svi pravni lijekovi vezani uz djecu, izvanbračne parove, usvajanje, materijalno uzdržavanje, ali i obavezno bračno savjetovanje i obiteljsku medijaciju. Takvim pravnim ustrojem Hrvatska isključuje sve one obitelji koje u svom temelju nemaju bračno udruživanje osoba različita spola jer ih određuje kao odstupanje od idealne zakonske norme.

Kao i svaka druga znanost, pravo je samo prividno objektivno, što znači da je i obiteljsko pravo skup proizvoljnih, dogovorenih pravila koja nastoje urediti obiteljski život. Zakone donose i mijenjaju ljudi koji ne mogu, naravno, pobjeći od osobnih uvjerenja, ali problem je kad ta osobna uvjerenja i stavove zakonima nastoje implementirati i nametnuti drugima kao univerzalna. Nije, dakle, svejedno kakve stavove o obitelji i braku imaju ustavni suci, zakonodavci, pravni stručnjaci i savjetnici jer od njihovih stavova u velikoj mjeri ovisi donošenje pojedinih zakona i njihova primjena. Zakoni poput obiteljskog, koji dalekosežno mijenjaju sliku porodice i društva, čine pravo jednim od najvažnijih oružja u svjetonazorskim bitkama kakve trenutno pratimo u Poljskoj, Hrvatskoj, ali i drugim krajevima svijeta. Imajući to na umu, ne iznenađuje želja hrvatske desnice da se brak između muškarca i žene zakonski zacementira kao temeljna društvena stanica i nominalno izjednači s onim što smatramo obitelji, jer se time otvara prostor za tumačenje po kojem pravnu zaštitu zagarantiranu Ustavom i aktima Europske unije sutra neće moći tražiti oni ljudi koji obitelj poimaju i tumače drugačije. Svaki član, svaka stavka Obiteljskog zakona bitno određuje način na koji se Hrvatska država očituje o obitelji i kako tretira one koje odbija nazvati tako.

Obitelji su naravno uvijek drugačije, i svako je pojedinačno iskustvo obitelji različito. Uloga demokratske države nije da izbriše ili kažnjava tu raznolikost, već da je Ustavom zaštiti. Ozbiljan je stoga problem s hrvatskim zakonodavstvom danas taj što ono postaje sve podložnije političkim inicijativama poput inicijative udruge „U ime obitelji“ da se po svaku cijenu pravno „zaštite“ vrijednosti koje potiru različitosti, odnosno problem je taj što zakoni koji trebaju vrijediti za sve građane počinju dio hrvatskih građana sve eksplicitnije isključivati i de facto i de jure ostavljati izvan pravnog sustava i zaštite. Obiteljski zakon koji pokušava nametnuti samo jedno iskustvo obitelji kao ispravno (iskustvo patrijarhalne, katoličke obitelji), dok sva ostala briše, u prvom je redu represivan i nedemokratski jer pojedince nastoji disciplinirati kako bi živjeli u skladu s opresivnom i nerealističnom predodžbom o tome što bi „prava“ obitelj trebala biti.

Čime se možemo suprotstaviti Hanibalu pred vratima? U prvom redu moramo u Obiteljski zakon unijeti pojam obitelji i odvojiti ga od pravne definicije braka. Dalje, zakonska definicija obitelji mora reflektirati 21. stoljeće, što znači da otpadaju konzervativne, nazadne ideje o tome da je obitelj isključivo nešto što se dogodi muškarcu i ženi nakon što stupe u brak. Obitelj ne bi trebala biti uvjetovana bračnim zavjetima, niti crkvenim dogmama. Razvedena žena s troje djece jest obitelj. Dvije mame i sin jesu obitelj. Nevjenčani par koji se ne planira ženiti niti želi djecu također je obitelj. Tri muškarca i beba su obitelj. Afrodita izašla iz pjene nastale od odsječenog i u vodu bačenog Uranovog spolovila, ako se mene pita, također je obitelj zato što pravno uređena država ne bi trebala različito tretirati svoje građane zavisno od toga u kakvim su uvjetima rođeni i odrasli, i u kakvim uvjetima žive, jer pred zakonom svi bi građani trebali biti jednaki. Ustav i zakoni Republike Hrvatske ne bi smjeli biti vremenski stroj koji nas vraća u daleku prošlost, već garancija pravne i sekularne države koja ne diskriminira niti povlađuje samo jednom, konzervativnom i kršćanskom pogledu na svijet. Što znači da se i trenutna definicija braka, toliko draga hrvatskom pravosuđu i zakonodavstvu, također mora mijenjati. Heteroseksualni brak trebamo zapravo pravno detronizirati.

No tih važnih i prijeko potrebnih izmjena u Obiteljskom zakonu ne može biti sve dok zakone predlažu, donose i njihovu ustavnost ocjenjuju osobe izrazito konzervativnih uvjerenja i upitnih političkih afilijacija. Trenutna je dekanica Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Dubravka Hrabar, u vrijeme procjene ustavnosti Obiteljskog zakona iz 2014. godine (ObiZ/14), kad ju je Ustavni sud angažirao kao stručnu savjetnicu, obnašala funkciju predstojnice Katedre za obiteljsko pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta. Nakon rušenja Obiteljskog zakona bivše ministrice Milanke Opačić, Hrabar nije u kratkom roku postala samo dekanica Pravnog fakulteta, već je došla i na čelo radne skupine za izradu nacrta novog Obiteljskog zakona. U dokumentu U-I-3101-2014 koji možete skinuti sa stranice Ustavnog suda Republike Hrvatske lako je vidjeti kako su tadašnja predstojnica Hrabar, ali i predstojnik Katedre za obiteljsko pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Nenad Hlača, pozitivno reagirali na najčešće posve nebulozne primjedbe udruge „U ime obitelji“ o neustavnosti pojedinih članaka i stavaka srušenog Obiteljskog zakona. Dokument ima doduše 345 stranica, ali vrijedi se njime detaljnije baviti jer odlično ilustrira političku degradaciju pravnog sustava RH.

U spomenutom dokumentu možemo nažalost primijetiti kako ljudi koji se smatraju vodećim stručnjacima za obiteljsko pravo Republike Hrvatske staju na stranu laičkih i politički dubioznih primjedbi udruge „U ime obitelji“, a ne na stranu vlastite struke, iz čega lako možemo zaključiti čiju će političku agendu gurati Obiteljski zakon koji takvi stručnjaci sastave i predaju Hrvatskom saboru na izglasavanje. Kad se, na primjer, žali na članak 11. ObiZ-a/14 koji govori o izvanbračnoj zajednici, „U ime obitelji“ izvodi numeru koju ni Cirque de Soleil ne bi mogao ponoviti. Udruga se poziva na članak 3. Ustava¹ kako bi neustavnom proglasila stavku kojom Obiteljski zakon iz 2014. zabranjuje diskriminaciju izvanbračnih zajednica, jer takva stavka navodno diskriminira ljude koji su u braku izjednačavajući ih s ljudima koji to nisu. Nenad Hlača zatim, da stvar bude još apsurdnija, traži da se stavka o zabrani diskriminacije potpuno ukloni iz Zakona jer je „neprecizna i neprimjenjiva u praksi“, zato što je „izvanbračna zajednica stvar slobodnog izbora partnera i zakonodavac mora imati mogućnost da neki obiteljsko pravni odnos uredi na drugačijim osnovama od drugog i s različitim pravnim posljedicama“. Dakle, treba zakonodavcu ostaviti prostora da izvanbračnu zajednicu diskriminira kako ne bi diskriminirao bračnu. Dubravka Hrabar također podržava primjedbu Udruge i kaže kako „spornim smatramo izjednačavanje i svih drugih odnosa izvanbračnih drugova s onima bračnih drugova“.

Udruga „U ime obitelji“ Ustavnom se sudu RH žalila i zbog činjenice da se u članku 28. ObiZ-a/14 koji glasi: „Brak ne može sklopiti osoba koja je u braku ili u registriranom životnom partnerstvu“, spominje životno partnerstvo. I iznova se Udruga poziva na članak 3. Ustava i vladavinu prava kao argument zašto je spominjanje životnog partnerstva protuustavno, čime samo nastavlja pritisak da se iz Zakona ukloni sve što joj svjetonazorski smeta, kao da ne govorimo o Obiteljskom zakonu, već o privatnoj božićnoj čestitki koju Hrvatskoj zajedno s Ustavnim sudom piše i šalje predsjednik Udruge, Lino Zonjić. Porazno je kad laik poput mene, koji je u životu od pravne literature pročitao samo Hamurabijev zakonik, više drži do Ustava Republike Hrvatske od vodećih pravnih stručnjaka u zemlji koji dopuštaju udruzi „U ime obitelji“ da ga tako olako zlorabi i obezvređuje svojim primjedbama. Znam, dokumentu koji počinje s „Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost“ lako se nasmijati, ali Ustav je svejedno najvažniji pravni spis Republike Hrvatske i iskreno, sve i da počinje emotikonima, ne bismo ga smjeli koristiti da trolamo pravni sustav zemlje kao što to Zonjić i drugi rade.

Doista ne znam kako bih primjedbe Udruge upućene Ustavnom sudu drugačije nazvala nego trolanje. Govorimo o ljudima koji traže da se sve što im smeta doslovno „ispusti iz Zakona“, pa tako i zakonsko određenje prema kojem pravna osoba može ostvarivati roditeljsku skrb nad djetetom jer Udruga smatra da je to „neprirodno i neprimjereno“. Osobno mislim da je neprirodno i neprimjereno da se organizacija „U ime obitelji“ naziva udrugom, ali moj osobni stav za razliku od stava Udruge neće podržati dekanica Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu formulacijom: „smatramo da je u pravu predlagatelj“. To trolanje nije, međutim, nimalo bezazleno jer je Udruzi zasmetala čak i zakonska odredba (članak 234. ObiZ-a/14) koja je nalagala da osobe s duševnim smetnjama ne mogu biti potpuno lišene poslovne sposobnosti. Potpuno ukidanje poslovne sposobnosti, kako je objasnio zakonodavac, odnosno Ministarstvo, ne bi bilo „sukladno međunarodnim obvezama Republike Hrvatske preuzetim Konvencijom o zaštiti osoba s invaliditetom“. Udruga „U ime obitelji“ ovakvu je odredbu proglasila „neživotnom“ i „neprovedivom“ te suprotnom načelu vladavine prava iz članka 3. Ustava.

Par sam se puta čitajući primjedbe Udruge doduše nasmijala. Jedna od takvih situacija bila je kad je „U ime obitelji“ negodovala zato što roditelji imaju obavezu da dijete uzdržavaju samo do 26. godine života jer što ako to dijete studira medicinu, pa mu treba više vremena? Ipak, možda je najsmješnija i najapsurdnija primjedba „U ime obitelji“ bila da se člankom 305. ObiZ-a/14 narušilo načelo ravnopravnosti spolova jer je stavka 4. tog članka nalagala da je „otac izvanbračnog djeteta dužan uzdržavati djetetovu majku za vrijeme trajanja trudnoće, ako ona nema dovoljno sredstava za život“. Odgovor prof. dr. sc. Dijane Jakovac Lozić, predstojnice Katedre za obiteljsko pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu, na ovu primjedbu doslovno mi je uljepšao dan: „osporavani stavak 4. se odnosi na vrijeme trudnoće žene i njenu zaštitu u tom periodu pa je logično da govori o dužnosti oca da uzdržava majku. Kako bi to majka mogla uzdržavati oca za vrijeme ‘njegove trudnoće’?” Smijeh, naravno, nije dugo trajao jer je činjenica da „U ime obitelji“ tako paušalno koristi članak 3. Ustava i „najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske“ kako bi ljude koji joj smetaju „ispustila“ iz Obiteljskog zakona jeziva zato što to radi uspješno, uz svesrdnu pomoć ljudi koji bi te najviše vrednote zagarantirane Ustavom trebali štititi.

Dojučerašnja predsjednica Ustavnog suda RH Jasna Omejec, koja javno žali što nije imala snage za svog predsjedavanja ispitati ustavnost prava na abortus, dekanica Pravnog fakulteta u Zagrebu Dubravka Hrabar, inače velika katolkinja i pobornica inicijative „U ime obitelji“, predstojnik Katedre za obiteljsko pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci Nenad Hlača, koji rado razgovara s Glasom koncila, trenutni predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović koji želi ispitati ustavnost prava na abortus, ministrica Bernardica Juretić, svi ti ljudi čine jednu veliku Obitelj. Stvari koje udruga „U ime obitelji“ radi, radi upravo u ime te jedne, vrlo konkretne Obitelji. Voljela bih naravno da idući Obiteljski zakon ne bude nazvan po njima, ali tko ima Ustavni sud i članak 3. Ustava, taj ima i temelje da Ustav tumači kako ga volja. Kad „U ime obitelji“ izgubi Obitelj, izgubit će i Obiteljski zakon. Tek ćemo tada moći na miru i ozbiljno razgovarati o obitelji.

1. Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.