Arrival: sadašnjost buduće prošlosti

Moje su misli o svemiru uvijek bile nabijene snažnim emocijama, ali me katarzično iskustvo koje sam doživjela gledajući najnoviji film Denisa Villeneuvea Arrival (2016) svejedno iznenadilo. Koliko se sjećam, takvu sam navalu emocija osjetila samo još gledajući scenu u kojoj Keira Knightley kao vojvotkinja Georgiana, zapaljene perike, izgubljena i slomljena pleše po pompozno uređenom salonu u povijesnoj drami Vojvotkinja iz 2008.

Nagrađena SF priča koja je Villeneuveu poslužila kao književni predložak za film, Story of Your Life američkog pisca Chiang Teda, filmskim je scenarijem bitno izmijenjena, ne samo na razini detalja (poput broja NLO-letjelica ili načina na koji kćerka protagonistkinje umre). Arrival mijenja sam kontekst radnje, i posjet vanzemaljaca smješta u aktualni trenutak napetih geopolitičkih odnosa i previranja kojih 1998., kad je priča Chiang Teda izvorno objavljena, nije bilo. U Priči tvog života naizmjenično čitamo obraćanje pripovjedačice kćeri i njezino mirnodopsko pripovijedanje o susretu s vanzemaljcima i proučavanju njihovog kompleksnog pisma i načina na koji vanzemaljci-heptapodi razmišljaju. Svijet 2016. lošije je mjesto za život nego što je to bio krajem devedesetih i logično je da je priča adaptirana u skladu s tom promjenom nagore.

Dolazak teče kao jedinstvena narativna linija i, po mom mišljenju, bolje od originalne priče prenosi ideju da su sadašnjost, prošlost i budućnost jednako stvarne u svakom trenutku, ali ih mi kao ljudska bića ne možemo takvima pojmiti zbog vlastitih percepcijskih ograničenja: da bismo vidjeli ljudski život u njegovoj cjelini, morali bismo iz temelja promijeniti način na koji razmišljamo i način na koji osjećamo protok vremena. Villeneuve je svojim kadrovima i scenama uspješno relativizirao vrijeme i trenutke izmiješao na takav način da smo budućnost gledali kao sadašnjost i prošlost istovremeno. Atmosfera filma također je besprijekorna. Brodovi su se stvorili niotkud na nekoliko lokacija širom svijeta i izgledali kao koštica, odnosno kao sjeme razdora. Nejasnih nakana, vanzemaljci u svoje letjelice primaju ljude s kojima pokušavaju uspostaviti komunikaciju. Krizni stožeri pojedinih zemalja zatim međusobno razmjenjuju informacije o stvarima koje su saznali, ali političke napetosti kroz film stalno rastu i kulminiraju potpunim ukidanjem komunikacije izazvanim paranojom da su heptapodi došli ponuditi oružje, destabilizirati svijet i izazvati svjetski rat.

Kad sam svojevremeno pisala o romanu Mladež bez boga (1937), spomenula sam BBC-jev dokumentarac o bojama, odnosno o tome kako jezik formira način na koji boje doživljavamo: ono što je nama plavo, nekom je drugom doslovno crno. Do nas je hoćemo li tu nepodudarnost tumačiti kao prirodnu ili shvatiti da je ona uvjetovana jezikom, a ne fiziološkim razlikama, kako obično tvrde rasisti. Arrival tematizira tu razliku u percepciji koju nasljeđujemo jezikom, ali je podiže na drugu razinu time što u filmu više ne govorimo o jeziku na kakav smo navikli, već o pismu koje s činom govora nema nikakve veze zato što neke stvari uopće ne možemo izgovoriti. Zbog toga sam na film reagirala toliko emotivno: univerzalni heptapod-jezik koji ne pravi razlike na način na koji to uobičajeni jezik čini svoj ekvivalent na Zemlji može naći samo u ljudskom afektu. Ne možemo misliti nekoliko stvari istovremeno jer jezik, pa time i iskustvo koje on oblikuje, ima svoju strukturu, svoj redoslijed, ali ljudske emocije koje jezikom evociramo, ali ih i bez njega možemo osjetiti, mogu postojati simultano. Možemo istovremeno osjećati više oprečnih emocija. Atmosfera koju Villeneuve gradi temelji se upravo na toj simultanosti. Njegov film također sugerira da bi čak i kad bismo razmišljali deterministički i točno znali što nas u budućnosti čeka, kako heptapodi izgledaju, kako će umrijeti naši bližnji – naše emocije bile jednako stvarne i vrijedne.

Tu univerzalnost i realnost emocija glavna junakinja Louise Banks (Amy Adams), doktorica znanosti i lingvistica, spoznaje u trenutku kad umjesto na engleskom počinje sanjati i razmišljati na jeziku heptapoda. Adams je btw. sjajna glumica, no upravo nam njezina besprijekorna gluma točno pokazuje da za izvrstan film nije dovoljno imati glumce koji mogu kvalitetno iznijeti radnju jer je jednako dobro glumila i u najnovijem filmu Toma Forda Nocturnal Animals (2016) koji je, za razliku od Dolaska, bio jako loš zato što je iza sjajne fotografije bogatog kolorita gledateljima servirao ispraznu sentimentalnost i priču koja nije mogla proizvesti nikakve kompleksnije, simultane osjećaje, nikakvu katarzu.

Prošlogodišnji Villeneuveov film Sicario pak, kao uostalom i svi drugi koje je snimio, ne bježi od kompleksnosti za koju jezik nije dovoljan: kadrovi su uvijek prelijepi, atmosfera se gradi istovremeno, kao i napetost, sugeriranjem dubine. Ništa nije onakvo kakvim se na prvi pogled čini. Emocije nisu jeftina glazura ili ukras, naprotiv, upravo one nose radnju. Ponekad su te emocije vidljive na licima glumaca, ali ih često nalazimo i u okruženju, prirodi, ili kao u slučaju Arrivala, u obliku i teksturi svemirskog broda. Važan je, na primjer, kadar u kojem Ian (Jeremy Renner), inače teorijski fizičar, polako rukom s vidljivim užitkom na licu prelazi po površini svemirskog broda. Mučnina koju u tom trenutku osjeća Louise pokazuje drugu stranu medalje: ista stvar može različitim ljudima značiti nešto posve drugo. Jezik fizike raduje se brodu jer ga ne razumije, lingvistica ga doživljava kao strano tijelo kojem se ne može radovati baš zato što ga ne razumije.

U svojoj je priči Ted Chiang donekle razmontirao strogi slijed događaja i to baveći se upravo temom jezika, ali pitanje je možemo li bez radikalno drugačijeg jezika misliti radikalno drugačije stvari. Priča o tvom životu je, bez obzira na zanimljivu i drugačiju temu, stilski konvencionalno napisana. Chiang je napisao nesvakidašnju priču koristeći se svakidašnjim jezikom i moj osjećaj izmaknutosti nije bio potpun, što s filmom Dolazak nije bio slučaj. Arrival je bio sveobuhvatnije, emotivnije iskustvo.

Doduše, Villeneuve je također pristao na žanrovsku konvenciju i samo se djelomično krajem filma iskupio za stereotipno tretiranje američke baze kao otvorenije i progresivnije u odnosu na recimo kinesku, pakistansku ili sudansku. Hladnoratovsko ozračje u filmu i „invazija“ opisani su jezikom američke popularne kulture: Sjedinjene Američke Države pridonose stabilnosti u svijetu koji Rusija i Kina tretiraju kao igračku. Moram priznati da mi je bilo uvredljivo to što Dolazak Kineze tretira kao zlikovce koji pismo heptapoda pokušavaju prevesti mahjongom, iako je kinesko pismo očito bilo adekvatnije za proučavanje logograma koje su pisali vanzemaljci od favorizirane latinice. Govorimo, dakle, o najlošijem dijelu filma upravo zato što se umjesto neutralnom filmskom jeziku Villeneuve okrenuo partikularnom, američkom jeziku koji stvara važne i vrlo često nepremostive razlike među ljudima, i još se pri tom cinično pretvara da je univerzalan. Možda me zbog toga što je izabrao takvu vizuru redatelj iznenadio scenom u kojoj američka znanstvenica intimno i pomiriteljski razgovara s kineskim generalom Shangom (Tzi Ma). Zanimljivo, ta me scena puno više potresla od scena s Louise i njezinom bolesnom kćerkom koje su me ostavile potpuno ravnodušnom jer su bile saharinske u odnosu na neke druge, eksplicitno SF-ovske, pripovjedno radikalnije trenutke.

Fizičar Michio Kaku objavio je 2008. godine knjigu Fizika nemogućeg u kojoj je vanzemaljce i NLO kategorizirao kao „class I impossibilities“: nešto što trenutno nije moguće, ali ne krši nijedan poznati zakon fizike. Što znači da je tehnologija koja bi vanzemaljce dovela na zemlju realno moguća. Gledati vanzemaljce na velikom ekranu, čitati o njima u beletristici postalo je sasvim uobičajeno i normalno. Ljudi se takvim temama poput NLO-a, telekineze ili nevidljivosti, koje su do jučer zvučale posve strano, senzibiliziraju za još veće promjene kojih danas možda nismo ni svjesni jer ne pripadaju domeni naše realnosti. Što više znamo o fizičkom svijetu koji nas okružuje, to bolje možemo predvidjeti budućnost, ne samo kad je razvoj tehnologije u pitanju, ali o budućnosti ne možemo naučiti ništa ukoliko nas jezik uvijek vraća na početak jer ne može obuhvatiti promjenu koja se izvan njega događa.

Zato što su ljudi navikli na „nemoguće“ kad su filmovi u pitanju, dolazak heptapoda u Arrivalu bio je manje očuđujući od sklapanja mira u svijetu. Postavlja se naravno pitanje kakve to zakone fizičkog svijeta svjetski mir narušava, pa ga američka i hollywoodska kinematografija uporno smještaju u „class III impossibilities“ koje navodno nećemo nikada doživjeti? Rigidni jezik diplomacije, jezik američkih producentskih kuća i distributera filmova, jezik 47 milijuna dolara uloženih u snimanje Dolaska ne mogu izgovoriti Kinu i SAD kao jedno. U stanju smo inovativno misliti o paralelnim svjetovima, ali kad treba misliti o svijetu u kojem živimo, odjednom redateljsku palicu predajemo u ruke netalentiranom Fordu i zapadamo u najgore predrasude i banalnosti. Možda sam emotivno reagirala i zbog toga.  

Kad smo bile male, sestra i ja smo često miješale vremena. Sestra je znala reći: „Oni će doći jučer“, ja bih onda rekla: „Oni su bili u gostima sutra“, ali brzo bi nas ispravili. Pošto joj je ćirilica bila prvo pismo, kad smo krenule na privatne satove engleskog, sestra je engleski također počela pisati po Vuku Karadžiću, na ćirilici, i nije joj bilo jasno zašto ćirilica i engleski ne mogu zajedno. Rekli su joj da je nemoguće pisati engleski ćirilicom. Ljudi su navikli na kongruentnost jezika i svijeta: sve mora biti posloženo, vremena se moraju podudarati. Jučer slijedi iza prekjučer, sutra dolazi poslije danas ili sad. Ćirilica nije latinica. Kina nije Amerika, ali ne treba zaboraviti da je sutra možda bila.