Blagdanski šoping vodič kroz svijet subverzivnih slikovnica
Nije nužno da savijamo leđa pred nasrtljivošću uzusa elementarne građanske pristojnosti koja nalaže da se u ovaj, predblagdanski period tonovi drže na pozitivnim visinama. Ne, dozvolimo namćoru u sebi (pa makar i anakronom, makar i elitističkom) da iskezi zube i uzdahnimo: živimo u žalosnom svijetu nečitanja, razmaženosti, nesposobnosti koncentracije na išta dulje od par minuta ili par kartica teksta. U svijetu odbijanja komunikacije koja neće majčinski brižno dražiti sve naše auditivne i vizualne perceptivne aparate, u svijetu oslanjanja na Powerpoint prezentacije, u svijetu bježanja od riječi. U svijetu u kojem intelektualne kapacitete naših rasprava ocrtavaju Twitter one-lineri i Facebook statusi zvijezda i naših dragih prijatelja, TED Talk videozapisi i iz konteksta izvađeni, do boli banalizirani memovi Meše Selimovića i Carla Gustava Junga. Šta da se radi?
Pa, kuća se gradi od temelja. Stoga je bitno naše najmlađe na vrijeme opskrbiti alatom za kritičko mišljenje, sjemenom projekcija socijalnih i političkih alternativa i, sasvim jednostavno, knjigama, riječima, rečenicama, onim idejama koje traže izraz u manje histeričnom mediju, makar i smirenijem, sporijem. Nema boljeg početka od slikovnica. Molim vas, ukoliko vaša nećakinja, sin ili mali susjed instinktivno odmahuje rukom ili, ne daj bože, okreće očima na sam spomen knjige, ne predajte se – čitanje se ne može ni zavoljeti ako nismo okruženi knjigama, ako im nije dana prilika. Knjiga pod borom početak je revolucije. Stoga vam nudimo mali blagdanski šoping vodič kroz svijet subverzivnih slikovnica.
No pazite! Ne podvaljujemo vam ovdje alternativno ispiranje mozga nevinoj dječici, lijevo-liberalnu didaktiku koja ima za cilj proizvesti male marksistkinje i male feministe, već u prvom redu slikovnice čija subverzivnost prije svega leži u njihovom estetskom zamahu i čija se političnost nužno križa s njihovom literarnošću. Nekima od njih srce je na pravom mjestu, neke zagrizaju u za polje dječje književnosti nove teme, a neke nas opčinjavaju primarno na razini stila. No u svakom slučaju, kao i književnost za odrasle, i ova najjače udara onda kad, umjesto da nas šopa parolama, zavodi svojom neuhvatljivošću i nepredvidljivošću.
Poredak je proizvoljan, pa prionimo!
Grubzon + Grubzonovo dijete (Julia Donaldson i Axel Scheffler)
Ove je dvije slikovnice nužno čitati u paketu. Pojedinačno, to su simpatične pričice o hrabrosti, lukavosti i opasnostima laganja (sve redom opća mjesta dječje književnosti), no kad ih se čita jednu za drugom, efekt je izniman. Vrlo kratko: zgoda je ovo o mišiću koji šumske predatore koji ga vide kao obrok nadmudri i natjera u bijeg maštom kreirajući opaku zvijer, Grubzona. Neman se na kraju i obistini, no mišić i nju uspijeva nadmudriti, predstavljajući sebe kao strašno opasnog miša. Nastavak, Grubzonovo dijete, perspektivu obrće, i pratimo priču kćeri naše nemani kojoj uplašeni otac prijeti opakim velikim mišem koji zločesto vreba dječicu ako se previše udalje od kućnog praga. Otprilike onako kako nastavci Velike bilježnice Agote Kristof pogledom unatrag bacaju radikalno drugačije svjetlo na inicijalni roman, tako i Grubzonovo dijete pribrojeno Grubzonu plete očište koje nam, prije svega, nudi pogled na neurotične puteve konstrukcije Drugog, Drugog koji je strašan u mjeri u kojoj ga mi konstruiramo strašnim, i čija se fiktivna opakost prenosi mitološkim pretjerivanjem, narodnom mudrošću, stereotipiziranjem i uplašenim odgojem. Ove su slikovnice lijek protiv otužnih mantri kao što je “Ukrast će te Cigani!”
Ukuhane jabuke (Klaas Verplancke)
Slikovnice koje će nam nuditi prizore male bondinga na relaciji sin-otac, a pogotovo one koje to neće graditi na temeljima nogometa, pecanja i sličnih maskulinih aktivnosti, već na nekamufliranoj nježnosti, treba tražiti svijećom. Ovo je jedna od njih, osvježavajuća. Tata je ovdje onaj koji kad je pod tušem pjeva kao neka mama i koji doduše ima snažne mišiće, ali oni na trbuhu su jastuk mekan. Otac je to koji se ponekad i naljuti (olujni tata), ali koji svejedno s djetetom priprema ukuhane jabuke i prati ga na počinak.
Najotmjeniji div u gradu (Julia Donaldson i Axel Scheffler)
Ako ste među onima čijoj djeci poklone ipak radije donosi mali Isusek nego Dida Mraz, ova bi slikovnica mogla biti odličan izbor. Hoćemo li pretjerati nazovemo li je oprimjerenjem radikalnog (lijevog) kršćanstva? Priča je to o divu koji se klati svijetom u dronjcima, do dana kad se konačno odluči na obnovu svoje garderobe: hlače, cipele, košulja, kravata – nepogrešivi lik biznismena. No vrlo brzo naiđe na druge kojima je svaki od odjevnih predmeta potreban koliko i njemu, često i potrebniji (kravata tako postaje šal za promrzlu žirafu, a jedna od cipela novi dom za mišju obitelj). Nesebičan kakav je, lišava se svoje odjeće, komad po komad, sve dok na kraju ponovno ne završi u istim onim dronjcima – sandalama i bijeloj spavaćici, nepogrešivim signalima isusovskog outfita. U svijetu u kojem empatija i solidarnost nestaju pod agresijom individualističkog konzumerizma ova je pričica predivan melem i čista staromodna subverzija.
Zašto se baka ljuti? (Lela B. Njatin i Alenka Sottler)
Teško je zamisliti roditelja koji, nakon što prolista ovu slikovnicu sačinjenu od moćnih, ali zaista pomalo zastrašujućih ilustracija, zaključi da bi bila izvrstan božićni poklon za njegovo dijete. No preskočiti je bila bi greška! Naime, ona se smješta u niz slikovnica koje otvaraju mračnije sfere dječje psihe, a u koje spadaju i Crveno stablo (Shaun Tau), koje zahvaća u anksiozne emocije najmlađih, ili Tamo gdje su divlji stvori (Maurice Sendak), čije je polazište nedisciplinirana dječja mašta koja neminovno obuhvaća i mračnije fantazije uz pomoć kojih si pokušavaju objasniti ovaj ponekad uznemirujuće neobičan svijet. Zašto se baka ljuti? načelno je slikovnica koja bi djeci trebala približiti kompleksnost suživota sa starijima koji boluju od Alzheimerove bolesti, ali ona je zapravo širi, i tekstom i ilustracijama, prostor u kojem djeca mogu ispitati svoje reakcije na svaki oblik teških i uznemirujućih pošiljki koje im dolaze iz svijeta odraslih. Štititi ih od ovakvog sadržaja dugoročno znači činiti ih hendikepiranima u susretu s mračnim, činiti ih nesposobnima za razvijanje obrambenih mehanizama u svim stresnim situacijama odrastanja. A hvala bogu svi znamo da ih ima, i previše.
Sve je to obitelj! (Alexandra Maxeiner i Anke Kuhl)
Sasvim iskreno, ova je knjižica na listi prije svega iz reda i pristojnosti. Naime, njezina je namjera nesumnjivo pohvalna – normaliziranje mora različitih varijanti netradicionalnih obitelji. No izvedba, koja nalikuje na predavanje, učiteljsko nizanje primjera s politički korektnom potkom, sve je samo ne kreativna ili zavodljiva populaciji kojoj se obraća. U tom smislu, alternativa bi mogla biti slikovnica And Tango Makes Three (Peter Parnell, Justin Richardson, Henry Cole), no kod nas još nije prevedena. Istinita je to priča o muškom paru pingvina koji je u njujorškom zoološkom parku uspostavio malu obitelj i iz jajeta koje je jedan od zaposlenika ubacio u njihovo prazno gnijezdo na svijet dopratio kćer. Kontroverzna, hvaljena i zabranjivana, slikovnica je to koja bi se mogla preporučiti – jasno, samo ako ste spremni zažmiriti na njezino nonšalantno normaliziranje koncepta zoološkog vrta kao nenasilne i neproblematične institucije.
Knjige drage Kuhar Drage (Julia Donaldson i Axel Scheffler)
Ova bi knjižica mogla biti nulta točka čitalačke karijere, odličan ulaz u magiju književnosti. Razigrani lančani slijed, upadanje u metafikcionalno nizanje priča u priči u priči u priči, koje obuhvaćaju i gusare, i vanzemaljce, i Zlatokosu, i basne – mali dragulj nedisciplinirane začudnosti.
Što rade odrasli (Ana Kadoić)
Možda bi ovu slikovnicu prije svega trebali čitati odrasli – ponekad nam je potreban pomalo iščašen no zapravo direktan i iskreno beskompromisan dječji pogled da uvidimo kolike su mnoge naše svakodnevne rutine zapravo ludorije. Odrasli znaju satima gledati Dnevnik i slične emisije. Mislim da im se čak i ne sviđaju jer uvijek kažu: “To su gluposti!” ili “Uvijek ista priča!” Zatim: Mojoj baki svake godine doma dođe puno voća i povrća i ona ih mora kuhati, peći, mljeti i onda njima puni brojne staklenke. Uz to često uzdiše: “Eh, padam s nogu!” Kad je pitam zašto to mora raditi, kaže: “Tako se to radi!”
Mali šef (Marla Frazee)
Mali šef preslatka je, tek rođena beba, pomalo ogorčena – puna zahtjeva koje roditelji redom ispunjavaju. Teško se nedvosmisleno pozicionirati prema ovoj slikovnici: imamo li posla s emancipatorskim primjerom zbog kojeg će dječica odbiti nasilni autoritet roditelja, a onda i ostalih hijerarhijskih struktura i inzistirati na svojim pravima ili sa žalosnom pričom koja cinično (ili nenamjerno, bezazleno?) razotkriva početne momente odgajanja narcisoidnih, hiperindividualiziranih bića čija je konstantno titrajuća neuroza ona koja traži zadovoljenje svake žudnje, odmah, ovdje. Pitajte svoje dijete! (Htjeli ne htjeli, morat ćete, DreamWorks priprema ekranizaciju.)
Kako živi Antuntun (Grigor Vitez i Tomislav Torjanac)
Ova lista ne bi bila ni za šta ako ne bi uključila Antuntuna. Sasvim osobno, ovo mi je nesumnjivo prvi susret sa zavodljivošću književnosti, one s velikim K, one koja vas dočeka nespremne i razoruža do zadivljene bespomoćnosti. Bio sam još predškolske dobi kad je starija sestra, uz očevu pomoć, za domaći rad učila pjesmicu napamet. Stih u kojem Antuntun mrak grabi loncem, a koji me uhvatio u dokonoj igri s lego kockama, barbikama ili autićima (ne sjećam se više), ostao je negdje u meni dosad, još uvijek. Svakako, Antuntun je zaigrani luđak, ufilmani osobenjak, nepouzdani redikul. No Antuntun je prije svega slobodan. Kako se mrak lovi loncem?! Ne znam ni dan danas, ali i dalje pokušavam dokučiti.
