Srce nije kamen: pokušaj obračuna sa “Zabranjenom ljubavi”

Serija Zabranjena ljubav za mene je mjesto fantazije, utopijskog spektakla obilja te bijega od dosade kurikuluma i (pret)pubertetskog Weltschmerza. Njezinih se 805 epizoda podijeljenih u četiri sezone emitiralo na RTL-u od 2004. do 2008. u udarnome terminu. Ideju žanra za starije je gledatelje oblikovala Dinastija, a za mlađe sapunice španjolskoga govornog područja, dominanta onovremenoga tržišta. Prva hrvatska sapunica formalno nije pretjerana novina: njezina je struktura epizodična, završeci epizoda cliffhangeri, krupnim se kadrovima naglašavaju psihički konflikti, ne nazire se kraj pripovijedanja, a vizualna je privlačnost uvjetovana udarnim terminom. Svaka se epizoda sastoji od paralelnih pripovjednih linija – već se u prvoj paralelno prikazuju Lončarevi (obitelj na međi radničke i srednje klase) i Novakovi (dostojanstveni bogataši, pseudodinastija). Ukratko, Zabranjena ljubav ima sve elemente koje je Ien Ang prepoznala kao stalne žanrovske odrednice sapunice.¹

Klasna distribucija likova Zabranjene ljubavi vrlo je raslojena, a mjesto klasnoga susreta zabranjena je ljubav Danijela Lončara i Petre Novak, davno razdvojenih blizanaca. Oko početaka ekonomske krize srednja klasa nestaje iz sapunice što možda znači da sreća nije zamisliva u srednjoklasnome registru ili da gledatelji žele viriti u živote bogatih i moćnih. Želja publike za odmakom od svakodnevnoga realizma koja ima „svoje korijene u siromaštvu, u spoznaji da se možda nema dovoljno da bi se preživjelo“² utjecala je na prikazivačku politiku.³ Novakovi na početku funkcioniraju i kao unutartekstualni spektakl obilja: Iva Lončar sa žudnjom prati njihov glamurozni život na televiziji, ali ta se metarazina ubrzo gubi. Zabranjena ljubav estetski je i sadržajno povremeno spektakularna, ali dio njezinih pripovjednih linija tematizira rodne, klasne i nacionalne tenzije mlade države na potencijalno subverzivan način. Ona od svoje prve epizode prikazuje pukotine u fasadi kratkotrajnoga ekonomskog rasta i optimizma u Hrvatskoj. Otvoren i za naše tržište nov žanr, sapunica je pounutrila razne aspekte stvarnosti uključujući one marginalne i marginalizirane.

“Ne smijemo!”, Danijel i Petra

Tako junakinje Zabranjene ljubavi odolijevaju podjeli žena na mračne zavodnice vođene hladnom ambicijom i dobre, emocionalno inteligentne anđele u kući. Junakinje vodi ultimativni zahtjev za srećom (a poznato je da je žena s bilo kakvim zahtjevima trn u oku patrijarhata). Savršeno je ženstvo dekonstruirano neuspjesima dobrih žena – Biserkinim abortusom i Dunjinom neplodnošću. Karolina Novak, glavna negativka, androgina je junakinja: dovoljno je dobra majka (spasila je sina Bornu iz automobilske nesreće), racionalna je i hladna, ali obolijeva od feminine bolesti, raka dojke. Ipak, njezin je odmak od normativne ženskosti prikazan kao odgovor na traumu, pa je njegov emancipatorni potencijal upitan. Karolina skončava kao hrvatska statistika, ugušena od bivšega zaručnika Jure. Takav mi je rasplet formalno razumljiv, njezina je smrt djelomična garancija da nema daljnjega zapleta zbog njezine funkcije zločinke. Karolinina me je smrt u ponovljenome gledanju podsjetila na Bobočkinu smrt u Povratku Filipa Latinovicza, a i prvi sam je put gledala s velikom dozom tuge i nelagode – njezina je patnja nastavak linije nastradalih heroina fikcije te premlaćenih i mrtvih žena iz vijesti. Ženska smrt zbog partnerova nasilja tekstualno je i životno pravilo prije nego tragična iznimka.

Druga članica obitelji Novak bolje prolazi: nakon što ju je suprug Igor dugotrajno zlostavljao Petra Novak iz braka izlazi s „Adio, Careviću“ (ep. 369). Zabranjena ljubav stvari je nazivala pravim imenom,⁴ a „ljudska je nesreća prikazana na empatičan način“.⁵ Zabranjena ljubav nije selektivna, ne isključuje zastrašujuću (žensku) stvarnost⁶ koja „ne može biti uključena u mitski svijest sapunice“,⁷ ona krši kod šutnje što ga nameće patrijarhat.

Također, Zabranjena ljubav žene u četrdesetima i pedesetima kakve su vedra Nada i kreativna Lidija prikazuje kao atraktivne i seksualno aktivne. Shvaćam da to nije pretjerano radikalno (i često se radi o očitoj komercijalizaciji glumičina tijela), ali prikaz raspuštenice, tog utjelovljenja promašaja, u pozitivnome svjetlu za mene je (a vjerujem i dio publike iz konzervativnih sredina) velika novost. Zadnji kadar – Nada koja napušta propalu vezu i Zagreb – početak je nove priče, priče koja ne uključuje žrtvovanje osobne sreće za održanje patrijarhalne obitelji. Paralelnim je završetcima posljednje epizode subvertiran monogamni brak kao paradigma sretnoga kraja, a dihotomija osobne sreće i obiteljske strukture koju je uočila Ang možda je prenesena u neki budući narativ.

Nada

Glavni zaplet Zabranjene ljubavi udžbenički je izveden – zabranjena ljubav brata i sestre razriješena je prepoznavanjem. Zaplet je iz sapunice izbačen Danijelovim nestankom nakon kršenja kulturalnoga tabua incesta kad su Danijel i Petra prešli granicu prihvatljivoga seksualnim odnosom. Na blogu posvećenome Zabranjenoj ljubavi sugerira se da bi veze svećenika Luke bile nove zabranjene ljubavi, ali ja sam druge ljubavi doživjela kao zabranjene – one queer likova.

Queer prakse prihvatljive su u vlastita četiri zida i iza četvrtoga zida. Dokaz je autanje Vladimira Tintora koji je tumačio ulogu Franje, blago homofobnoga Jakovljeva brata. Bila bi ironije sudbe da ne živimo u Hrvatskoj. Pretjerana čednost muških queer likova (Jakovljeva ruka zaklanja pogled kameri prilikom poljupca sa Svenom) nasuprot spektaklu lezbijstva (Karolinin i Andrein poljubac) mnogo govori o doličnosti i politikama reprezentacije. Lezbijki nema, ženska su savezništva (pa i romantična) nemoguća u svijetu stalne borbe za naklonost muškarca i moć, što su gotovo sinonimi. Lice queera u sapunicama je, barem do nedavno, uvijek bilo muško. Karolinina i Andreina veza, kako saznajemo, trajala je za zajedničkoga boravka u zatvoru, uslijed nedostupnosti muških partnera. Čini se da je Andreina naklonost iskrena (nasuprot Karolininoj manipulaciji), ali ni ona ne uspijeva iskazati svoj identitet niti prepoznati njegov prevratnički potencijal. Odnosi sa ženama nešto su što se isprobava,⁸ postaja na putu k ostvarenju prave romanse s muškim partnerom.

Četiri su trenutka važna za konstruiranje suvremenih queer identiteta (kažem queer jer je nejasno je li Jakov biseksualan ili homoseksualan): Leonovo autanje, napad na Jakova u parku, sukob Jakova i Franje te happy end koji je Jakov ostvario s Matom u posljednjoj epizodi. Prilikom Leonova autanja roditeljska podrška i bezuvjetna ljubav prikazana je kao samorazumljiva norma – zbog njega nije došlo do obiteljskoga sukoba. Smatram da je integriranje queer identiteta u sliku obiteljskoga sklada ključno. Jakova, nakon što su ga vidjeli s Leonom, u parku napadaju trojica mladića (iz čega je vidljivo da homofobija nije relikt nekog prošlog vremena) riječima: „Kaj je, a onom liku tamo fafaš i to […] Kamo ideš, pederčino?“ (ep. 228). Svođenje queer muškaraca na njima zazoran seksualni čin osnovna je homofobna taktika (uz fetišizaciju lezbijki) nasuprot Jakovljevu zahtjevu za ljubavi: „A misliš da je meni ugodno skrivat se po nekim haustorima i to […] Ti i Dunja se ljubite i grlite, zašto ja ne bi mogo isto? Zašto?“ (ep. 467). U sukobu s Franjom ključno je Dunjino upozorenje da Jakov nije homoseksualac nego gej – prilikom imenovanja slijede se impulsi koji dolaze iz zajednice.

Iako se Zabranjena ljubav ne može nositi s identitetom koji nije ili-ili (Jakov je ili gay ili straight), sretan kraj za Jakova vrlo je važan. Premda je Leon poginuo prije ostvarenja njihova zajedničkog života, nakon čega je Jakov imao vezu s Filipom (i dijete, kako je kasnije pokazano), on nije skončao po modelu Finih mrtvih djevojaka – ili (gotovo) mrtav ili heteroseksualan. Mogućnost sreće autane queer osobe i djelomično priklanjanje kodovima reprezentacije koji potječu iz LGBT+ zajednice za prvoga sam gledanja prepoznala kao pozitivne, a za drugoga uvidjela njihovu političku moć. 2008. godina početak je ponovnih incidenata na Prideu u Zagrebu i pretpovijest artikuliranoga pokreta u Splitu; afirmacija onoga što ću kasnije prepoznati kao svoj identitet prvo se odvila u fikciji, „ginocentričkome kodu masovne kulture“,⁹ a tek naknadno u zbilji.

Tina, Leon i Mate

Andrea i Karolina

Ovo nije tekst o Zabranjenoj ljubavi, ovo je tekst o gledanju te serije iz specifične recipijentske pozicije, užitku koji sam pronašla u idejama koje se uklapaju u moj imaginativni svijet.¹⁰ Fiktivni svijet prve hrvatske sapunice i dalje živi u svijesti svoje nekadašnje publike o čemu svjedoči popularnost Facebook stranice Forbidden love daily i njezin poluparodijski, netekstovni tretman likova.¹¹ Željela sam afirmirati narativne elemente u kojima sam prepoznala emancipatorni ili subverzivni potencijal, a koji su često pripitomljeni ili pročišćeni unutar kulturnoga pamćenja/recepcijskih odjeka.

Zabranjena ljubav naučila me govoriti „fakat“ i odučila od vokativa. Ali još važnije, njezina mi je otvorenost dopustila učitavanje emancipatornih poruka u ambivalentan sadržaj. Ne želim tugovati za boljim vremenima televizije, ali mislim da stoji zaključak da su junakinje Zabranjene ljubavi donosile izbore mnoge teže od Larinih.

*Sve epizode serije dostupne su na Youtube kanalu Zabranjena ljubav.

1. Ien Ang, „Dallas and the Melodramatic Imagination“, u: Watching Dallas: Soap Opera and the Melodramatic Imagination, Routledge, London & New York, 1985, str. 51-85.
2. Christine Geraghty, „Utopijski spektakl obilja“, Zarez, 55/2001, str. 18.
3. Naravno da je moguće da su glumci koji su tumačili likove pripadnika srednje klase jednostavno našli nove angažmane, ali je činjenica da su svi novo uvedeni likovi pripadnici više klase (Šarićevi).
4. Obljubiti iz hrvatskih romana 19. stoljeća službeno mi je najmrža riječ.
5. Ang, str. 64.
6. Tinino silovanje ili Lanino i Unino premlaćivanje od klijenata prilikom bavljenja prostitucijom.
7. Ang, str. 67.
8. „Probaj, možda ti se svidi“, kaže Andrea Filipi u epizodi 370.
9. Renata Jambrešić Kirin, „Ponos i predrasude: Ratkajevi i medijska repriza soc-revolucije“, u: Mala revolucionarka: Zagorka, feminizam i popularna kultura, ur. Maša Grdešić, Centar za ženske studije, Zagreb, str. 191.
10. Usp. Ang, str. 82-83.
11. To, dakako, nije ograničeno na recepciju Zabranjene ljubavi ili popularne kulture, radi se o pristupu likovima koji se naziva realizam nasuprot purizmu (što je pak stav da su likovi nereferencijalni).