Užasi i radosti jezične nesigurnosti
Besciljno lunjajući knjižarom nabasala sam na knjigu In Other Words Jhumpe Lahiri, meni dotad nepoznate autorice. Kad sam pročitala sažetak i nekoliko nasumičnih stranica, zapahnuo me vrtlog snažne identifikacije s tekstom koji mi je bio prijeko potreban, a da to nisam znala.
A foreign language can signify a total separation. It can represent, even today, the ferocity of our ignorance. To write in a new language, to penetrate its heart, no technology helps. You can’t accelerate the process, you can’t abbreviate it. The pace is slow, hesitant, there are no shortcuts. The better I understand the language, the more confusing it is. The closer I get, the farther away. Even today the disconnect between me and Italian remains insuperable.1
Jhumpa Lahiri američka je spisateljica, dobitnica Pulitzerove nagrade koja je, nakon niza uspješnica na engleskom, odlučila slijediti svoju godinama akumuliranu strast prema talijanskom jeziku, s obitelji se odseliti u Italiju i, ne bez profesionalnog rizika, početi pisati na talijanskom. In altre parole (In Other Words) refleksija je o bolnim ograničenjima i malim trijumfima učenja i kreativnog korištenja stranog jezika u odrasloj dobi. Da bi uronjenost u talijanski bila potpunija, Lahiri je interakciju na engleskom svela na minimum, čak odbivši prevesti svoj tekst na engleski, čega se latila Ann Goldstein, prevoditeljica Elene Ferrante.
I write in a terrible, embarrassing Italian, full of mistakes. Without correcting, without a dictionary, by instinct alone. I grope my way, like a child, like a semiliterate. I am ashamed of writing like this. I don’t understand this mysterious impulse, which emerges out of nowhere. I can’t stop. It’s like writing with my left hand, my weak hand, the one I’m not supposed to write with. It seems a transgression, a rebellion, an act of stupidity.
Kolaž: Sarah Fox
Teče moja četvrta godina života u Njemačkoj i trenutno pišem doktorat na njemačkom. Jezična nesigurnost, nestabilnost slova na tipkovnici pod prstima, sve slabiji, ali i dalje jednako frustrirajući manjak finesa svakodnevno me prati. Dugo sam žudjela za potpunom asimilacijom — savršenom mimikrijom, trenutkom u kojem me više nitko neće moći razlikovati od izvornih govornika koje sad tek ponekad uspijem „obmanuti“. Ipak, kako Lahiri oslobađajuće uviđa, odudaranje od (jezične) norme nije nužno nedostatak, već i naša jedinstvena, osobna mapa probijanja kroz jezičnu kulu babilonsku, izraz rada i upornosti. (I dalje) učeći jezik u odrasloj dobi uživam u određenoj slobodi odluke o riječima koje ću ubaciti u vokabular, kao i u razmišljanju o značenjskim opsezima riječi i jezičnim konstrukcijama. Mala „otkrića“ kao što su Menschenauflauf („ljudski složenac“, gužva) i auf dem Zahnfleisch gehen („hodati na zubnom mesu“, biti na rubu snaga) izvorom su malih erupcija ushićenja.
I now have quite an extensive vocabulary, but it’s an eccentric one. I feel as if I were dressed in an outlandish manner, wearing a long, elegant skirt of another era, a T-Shirt, a straw hat, and slippers.
Ono što razlikuje Lahirin tekst od tekstova većine autor(ic)a u jezičnoj tranziciji jest činjenica da je Lahirino vladanje talijanskim puno nesigurnosti do te mjere da će mnogima djelovati preuranjeno, čineći njezin poduhvat još vrtoglavijim. Veza autor(ic)a i autoriteta pogađa osjetljivo pitanje vladanja tekstom, kontrolu koja nikad nije do kraja moguća, ali je opipljivija u slučaju suverenog vladanja jezikom. No umjesto da korekturu odbacujemo kao simptom slabosti i gubitka vlasti nad tekstom, možemo je sagledati u svjetlu kolaboracije, nastajanja teksta u interakciji s čitatelji(ca)ma — kao inkluzivnu, a ne destruktivnu operaciju. Lingvistički egzil stvorio je iskustvo djelovanja na margini, u ekstremnim uvjetima, i označio odmak od udobnosti pozicije afirmirane spisateljice s pouzdanjem u vlastiti stil.
I do my best to hit the target, but when I take aim I never know where the arrow will land. At least a hundred times while I was writing the chapters of this book I felt so demoralized, so disheartened, that I would have liked to stop. In those dark moments my Italian writing seemed to me a mad undertaking, a slope too steep. Yet if I want to go on writing in Italian I have to withstand those stormy moments when the sky darkens, when I despair, when I fear I’m at the end of my rope.
Kolaž: Sarah Fox
Mnoge druge jezične tranzicije nisu (bile) motivirane žudnjom za samootkrivenjem, već su nastale iz nužde, prateći ekonomske migracije, izbjeglištvo ili egzil. Ovladavanje jezikom jedan je od ključnih kriterija integracije te se nerijetko koristi kao indikator pripadanja nacionalnoj grupaciji. Manjkavosti u jezičnom izričaju plodno su tlo za stvaranje predrasuda te smo sklone/i brzati sa zaključkom o inteligenciji osobe na temelju jezičnih kompetencija. Ako primijetimo da pred sobom nemamo izvornog govornika, automatski ćemo pomisliti da je riječ o osobi sa stranim državljanstvom. S druge strane, ako se osoba rasom razlikuje od većinske grupacije u zemlji, donijet ćemo jednako ishitreni zaključak da je riječ o strankinji/strancu i u pravilu se iznenaditi kad nam se obrate na našem materinjem jeziku. Upravo pitanja „Odakle si?“ ili „Gdje si tako dobro naučio/la naš jezik?“ primjer su mikroagresija na dnevnoj bazi koje iritiraju brojne Afronijemce i Afronjemice, Kanađan(k)e azijskoga podrijetla i slične skupine.
Prijetnja jezičnog nacionalizma u njemačkom se kontekstu povremeno čuje u parolama desnog spektra, poput zahtijevanja od migranata i migrantica da kod kuće govore samo njemački. Dakako, ovaj zahtjev primarno cilja na populaciju iz Turske i arapskih zemalja, a ne na one kojima je engleski materinji jezik, čime se reproducira licemjerna granica između expats (koji nesmetano posluju na svom materinjem jeziku) i immigrants. Kao i u drugim asimetričnim strukturama moći, privilegirani nerado napuštaju svoj povlašteni status da bi se izložili neudobnostima služenja polusavladanim stranim jezikom. Nije slučajno da se u frazi „ovladavanje jezikom“ krije vlast, to jest — odnosi moći. Dvostruki standardi dadu se promatrati i u asimetričnim procjenama jezične kompetencije na primjeru bilateralnih razmjena volontera/ki iz Njemačke i afričkih zemalja. Dok su prvi bili hvaljeni i za minimalne pomake u učenju lokalnog jezika, drugima se predbacivalo presporo usvajanje njemačkog.
I saw the consequences of not speaking English perfectly, of speaking with a foreign accent. I saw the wall that my parents faced in America almost every day. It was a persistent insecurity for them. Sometimes I had to explain the meaning of certain terms, as if I were the parent. Sometimes I spoke for them. In shops the salespeople tended to address me, simply because my English didn’t have a foreign accent. As if my father and mother, with their accent, couldn’t understand. I hated the attitude of these salespeople toward my parents. I wanted to defend them. I would have liked to protest: „They understand everything you say, while you can’t understand even a word of Bengali or any other language in the world.“ And yet it annoyed me as well when my parents mispronounced an English word. I corrected them, impertinently. I didn’t want them to be vulnerable. I didn’t like my advantage, their disadvantage. I would have liked them to speak English as I did.
Neki od spomenutih problema mnogo su vidljiviji u državama koje imaju veći udio stanovništva drugih narodnosti, poput SAD-a, Njemačke i Ujedinjenog Kraljevstva. Mogle/i biste se sa skepsom pitati koliko su ove diskusije relevantne i primjenjive u (danas) jezično relativno homogenoj Hrvatskoj. Možda nam baš zato trebaju — jer homogenost omogućava i prividno opravdava nemilosrdno sankcioniranje otklona od norme. Tijekom odrastanja u gradiću u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, u kojem je prema popisu stanovništva iz 2011. 98.99% stanovništva hrvatske narodnosti, sjećam se samo jednog odstupanja od jezične norme — djevojčice koja je kao izbjeglica došla iz Bosne. Mi smo u riječi „štapići“ naglašavali A, a ona I, čemu smo se već u predškolskoj dobi rugali, a nitko od odraslih nije nam objasnio da (i zašto) takvo ponašanje nije u redu.
Kolaž: Sarah Fox
Moj se pogled na bivanje — uvjetno rečeno — jezičnom manjinom izoštrio tijekom semestra provedenog na razmjeni u Beogradu. Činilo mi se da je svima vidljivo i sumnjivo moje sporo upisivanje latiničnih slova u formulare na ćirilici, izbjegavala sam se javljati za riječ te sam, ustručavajući se pitati profesora je li u redu da predam seminarski rad na hrvatskom jezičnom standardu, ugnjavila prijateljicu da baci pogled na moj „srbizirani“ tekst (srećom, ubrzo sam se oslobodila tog straha i svi su reagirali izrazito susretljivo). Ušutkavanje/šutnja jedna je od klasičnih reakcija na (subjektivno ili objektivno) inferioran položaj jezične skupine. Kad sam na berlinskom fakultetu prvi put svjedočila neopterećenom uključivanju nematerinjih govornica i govornika u raspravu, bila sam u čudu pitajući se kako im nije nepodnošljivo tako otvoreno prezentirati svoje jezične deficite. U pasusima o autohomofobiji, o utišavanju, hodanju na prstima oko vlastite seksualne orijentacije u strahu od potencijalno nasilne reakcije, neočekivano sam prepoznala svoje opsesivne jezične bojazni. Nelagodu koja me obuzme na prepad kad moj partner — kojemu je materinji jezik njemački — neopterećeno miješa hrvatske i srpske termine u Hrvatskoj odzdravljajući s „prijatno“ ili u Srbiji naručujući kavu umjesto kafe. Strah od reakcije nepoznatih — oblaka netrpeljivosti kakav me zadesio kad sam jednom prilikom u Beogradu slučajno naručila kruh umjesto hleba ili jednostavno pretjerane znatiželje — koji sam prvotno objašnjavala isključivo brigom, zaštitničkim nagonom, nije lišen konformističkog reproduciranja normi pod krilaticom ne talasaj.
Ne treba zaboraviti klasni aspekt jezičnih „deficita“, koji na školski način utjelovljuje grammar nazi. Komentiranje gramatičkih i pravopisnih manjkavosti umjesto referiranja na iznesene argumente jedan je od suptilnijih (i perfidnijih) načina ušutkavanja ili oglušivanja na tuđe pozicije. Pritom se klasna i obrazovna pozadina „počinitelja/ice“, faktori koji su u mnogim slučajevima doveli do slabijeg poznavanja jezičnih pravila, s lakoćom previđaju, a manje privilegiranima se poručuje da njihovo mišljenje ne vrijedi sve dok ga ne formuliraju u ispravnom formatu. Moje iskustvo, slično onom bivše grammar nazi Rosie Driffill, bitno je doprinijelo zaokretu u viđenju uloge koja mi je bila simpatična i bliska kad sam bila u dominantnom položaju — svisoka gledajući na one koje/i uz prijedlog „nasuprot“ koriste genitiv umjesto dativa — a postala traumatičnom otkad se i preda mnom otvorio ponor jezičnih nedoumica.
Zašto jezično „zakinuti“ jednostavno ne nauče jezik? Uz često neprepoznate poremećaje poput disleksije (pogotovo u obrazovnom sustavu disleksične su osobe nerijetko diskriminirane), sprega obrazovanja, rada i kapitala ostaje nevidljivom, bilo u procesu učenja, bilo u poliranju konačnog rezultata. O dubini tendencije prikrivanja rada kad je riječ o radu na jeziku svjedoči i nezavidan tretman prevoditeljske i lektorske struke kao trivijalnog i nezahtjevnog „pretipkavanja“. Škole stranih jezika, ljeto u inozemstvu, obiteljsko okružje koje oblikuje jezični horizont (poput zabrinjavajuće pojave da djeca situiranih do treće godine čuju u prosjeku 30 milijuna riječi više od svojih vršnjaka iz siromašnih obitelji) često su slijepe pjege u iluziji jednakosti šansi.
Kolaž: Sarah Fox
Sjećam se klimava, neraspisana rukopisa svoje bake i djeda, ali i srama (kojeg se danas sramim) zbog jezične manjkavosti miljea iz kojeg potječem. Isti sram i izloženost secirajućem pogledu osjećam kad pišem na stranim jezicima, što je sastavnica moje svakodnevice, bilo da je riječ o engleskom (koji stjecajem okolnosti nikad nisam učila u institucionalnom kontekstu) ili njemačkom. Rijetko se osjećam ranjivije nego kad nekome šaljem nelektorirani tekst te je trebalo vremena da uspostavim odnos povjerenja prema prijateljici koja (uz naknadu) lektorira moje tekstove na engleskom i da se ne rasplačem ili upletem u svađu oko izbora riječi, u grčevitom pokušaju obrane vlastita izraza, kad moj partner (besplatno) korigira moje tekstove na njemačkom. Koliko god je Lahirin tekst hrabar iskorak, on nije lišen višestrukih lektorskih radova koji su uklonili kardinalne greške i optimirali izraz. Ta „zaštitna mreža“ nije besplatna, već zahtijeva, ako ne financijski, onda barem društveni kapital — prijatelj(ic)e koje/i će uskočiti i besplatno pregledati vaš tekst.
U mnogim aspektima vide se ohrabrujući pomaci u prepoznavanju jezičnih raznolikosti. Sve više institucija nudi informacije i u jezično pojednostavljenoj varijanti (Plain English, leichte Sprache), mnoge od u tekstu spomenutih mikroagresija sve se više prepoznaju i kvalificiraju kao takve. Težnja za usavršavanjem vlastitog izraza i uživanje u učenju jezika ne bi trebali biti u proturječju s razumijevanjem za jezične raznolikosti i njihove klasno-nacionalne pozadine, već upravo suprotno — otvoriti nas za komunikaciju, s uvidom u asimetrične faktore koji oblikuju jezični prostor u kojem se ona odvija.
Autorica naslovnog kolaža: Sarah Fox
- Jhumpa Lahiri: In Other Words, Penguin Random House, 2016. Isti je izvor korišten za sve sljedeće citate.
Kako lijep i pitak tekst, bravo!
Hvala 🙂 🙂
Odličan tekst prepun zanimljivih opažanja koji rezonira s bezbroj mojih vlastitih iskustava nekadašnje studentice engleskog jezika koja se danas bavi prevođenjem. Studij sam odabrala spontano, kao logičan produžetak lakoće s kojom sam baratala tim stranim jezikom i generalnog afiniteta spram jezika, a u nedostatku ikakve ideje o tome čime bih se željela baviti u odrasloj dobi. Identitet studentice engleskog jezika, međutim, ubrzo je nasjeo na moj ego svom svojom težinom. Više ne smiješ raditi pravopisne pogreške, govorio je, a ne možeš si dopustiti ni neupućenost u točno značenje otprilike svih engleskih riječi. U skladu s imaginarnim odredbama identiteta, počela sam od sebe zahtijevati i savršen izgovor, odnosno savršenu mimikriju kakvu spominješ, pa mi je najljepši kompliment postao onaj da se ne vidi kako engleski nije moj materinji jezik.
U srži ovih nastojanja bila je, naravno, želja da se zaštitim od srama i ugroze osjećaja vlastite vrijednosti, pa valjda ne čudi što se upravo to i zbilo kada je u priču zakoračila moja bivša i krenula mi posprdno spočitavati neautentičnost i navodnu servilnost oponašanja američkog naglaska. Zanimljivo je da je i ona sama bila studentica engleskog jezika s iskustvom boravka na engleskom govornom području, ali i tvrdim, “ruskim” naglaskom, kako ga je sama zvala u preventivnom autoironičnom napadu na samu sebe, prethodno očistivši svoj (hrvatski) naglasak od svih primjesa dalmatinskog dijalekta koji je povezivala s primitivizmom.
Od gramatičkog nacizma počela sam se liječiti tek kada mi je u život iznebuha ušla sadašnja partnerica koja pati od blage disleksije. S njom sam se počela prisjećati svog djede s kojim sam bila nerazdvojna, a koji je nakon moždanog udara teško pronalazio put do pravih riječi. Sjećam se njegovog srama kada bi na kiosku otvorio usta, a riječi bi mu odletjele s jezika kao iz krletke. Njegov sam sram upijala kao spužva. Uz njega sam i razvila jezičnu kompetenciju, čitajući mu još u osnovnoj školi kolumne Večernjeg lista (indoktrinacija: neuspjela), budući da vještinu čitanja nikad nije uspješno povratio nakon udara. I kod Lahiri vidim taj puni krug, voljno istraživanje nelagode od koje je nastojala zaštititi svoje roditelje. Istina je, govoriti o jeziku znači govoriti o sramu, pripadnosti, vrijednosti, a ti si to napravila sa zavidnom otvorenošću i ranjivošću.
Hvala na super komentaru! Kad sam pisala tekst, primarno sam na umu imala iskustva onih koji se ne bave profesionalno jezikom (ja sam studirala književnost i povijest umjetnosti, a sad sam na doktoratu iz povijesti) pa me pomalo iznenadilo što je toliko rezonirao i s mnogima iz prevoditeljske i srodnih struka.
Što se tiče tog profesionalnog spektra, posebno mi je zanimljivo iskustvo anglistica i anglista, čini mi se da je u slučaju tog jezika nesigurnost i potreba za dokazivanjem izraženija jer je jezična kompetencija mnogo masovnija nego što je to slučaj s drugim stranim jezicima pa postoji potreba stvaranja opipljive i uvjerljive distinkcije.
Dilema između “savršenog” izgovora (“passing”) i svjesnog zadržavanja naglaska kao obilježja identiteta je još jedan aspekt koji si spomenula, a nisam ga razradila u tekstu, iako mi je jako intrigantan. Osobno mi je bliži prvi smjer (ili više težnja tome) i mislim da je korisna paralela s varijacijama rodnog identiteta. Kao što femme pojavnost ne znači nužno internaliziranu potlačenost, ne bih odbacila želju za jezičnim stapanjem kao (isključivo) nametnutu i pogrešnu, pogotovo jer mi se čini da se moj naglasak s vremenom automatski približava onom što čujem u okolini – standardnom njemačkom i čini mi se kompliciranim svjesno raditi na zadržavanju naglaska (ali i dalje imam nekih nedoumica u tom području – primjerice, tužno mi je što “passing” automatski uključuje nevidljivost tog silnog rada na usvajanju jezika). U području kojim se bavim (povijest jugo/istočne Europe), ali i u drugim područjia vezanima uz određenu regiju, naglasak, u obratu, može postati i kulturni kapital, poželjan implicitni dokaz “autentičnosti” i izvor legitimiteta istraživač(ic)a i “prava” da govore o tom području. Izostavila sam i dosta sitnica i fenomena iz svakodnevice jezične adaptacije na život u drugoj zemlji, činilo mi se da nije toliko zanimljivo/relevantno u hrvatskom kontekstu, ali možda se tome vratim u nekom budućem tekstu 🙂
Jako je dirljiva priča s djedom, hvala što si je podijelila! Na neki mi je način bliska jer sam i ja dosta jezičnih kompetencija stekla uz djeda koji me praktički naučio čitati čitajući mi titlove meksičkih/brazilskih sapunica (naravno, “zaboravljajući” čitati naglas kad su bile neke ljubavne scene u pitanju) koje smo nas dvoje svakodnevno gledali u pola 1 🙂
Ovo mi je odličan razgovor!
Da, masovnost (prividne) jezične kompetencije anglisticama i anglistima kreira apsurdne situacije u kojima naručitelj istovremeno prepoznaje svoju vlastitu nesposobnost da tekst prevede na engleski (iz pozicije osobe s manje jezičnog znanja), ali ujedno inzistira na poziciji nadzornika, osobe s više jezičnog znanja koja može procijeniti kvalitetu obavljenog posla. Najgore je što uglavnom ne razumiju osnove prevođenja; često se osjećam kao brodar u nekoj zen priči kojemu budalasti car daje neizvedivi zadatak da cijelo jedno zdanje preveze na drugu obalu netaknuto i u jednom komadu. Kad car ode, brodar, međutim, građevinu komada na njezine sastavne dijelove – značenje, ritam, registar, stil. Potom se preveze na drugu obalu gdje *iz sasvim drugog materijala* gradi zdanje slično onom prvom, oponašajući njegovu funkciju, strukturu, period i stil. Tako da mi se čini da me profesionalno ne muči toliko potreba za dokazivanjem svoje stručnosti, koliko goruća želja da naručitelju ukažem na njegovu nestručnost ne bih li ga tako skinula s vrata. Zato me se često može čuti kako rogoborim: “Svi misle da znaju engleski.” 🙂
Pada mi na pamet posebno porazna epizoda kada me uposlio jedan hrvatski kreativac koji uslijed desetljeća provedenih u SAD-u više nije znao baratati svojim materinjim jezikom s lakoćom koju je nekad posjedovao, zbog čega je trebao da tekst koji je napisao na engleskom netko prevede na hrvatski. Osjetivši silinu njegove nelagode zbog prisiljenosti na sukreaciju s prevoditeljicom, nastojala sam ga uključiti u postupak prevođenja; želite li da naslov ovog segmenta prevedem kao lijes, mrtvački sanduk ili kovčeg, pitala sam ga. “Pa može li ostati ‘casket’?” odgovorio je. Pa ne – ne može. Prevesti tekst znači promijeniti ga, izbaciti postojeće elemente i zamijeniti ih njihovom aproksimacijom, to je prava istina koju svaki autor instinktivno prepoznaje i od nje zazire kao od crnog vraga. Suočen s tom nepodnošljivom spoznajom, moj je naručitelj na kraju otkazao prijevod svog djela u korist nekoga tko će svaku riječ prevesti doslovno, prianjajući do zadnjega uz iluziju kontrole teksta.
I mene jako intrigira pitanje naglaska, slažem se da želja za jezičnim stapanjem nije nužno nametnuta i pogrešna, budući da je jezična mimikrija ponekad spontana i prirodna. Oduvijek sam sklona potpadanju pod utjecaj tuđeg naglaska, a proučavanje mojeg tipa ličnosti navodi me da ovu tendenciju shvatim kao tek još jedno očitovanje mog temeljnog komunikacijskog principa, pronalaženja (ovdje doslovno) zajedničkog jezika sa sugovornikom.
Fascinira me tvoj žal za nevidljivim radom! U svom se perfekcionizmu uvijek trudim dotični prikriti kao zmija noge. Da se nadovežem na tvoju usporedbu s femme ženama, ne želiš nužno da se zna koliko si se sati šminkala, iako mi se iz te vizura razotkrivanje rada uloženog u projekt, odnosno izgled, otkriva kao izrazito subverzivno jer podriva ideju savršenstva kao spontane manifestacije autora/autorice, ideju koja zapravo opterećuje sve uključene u priču. S tim na umu mogu slobodno reći da o svojim tekstovima razmišljam mjesecima, a nekad i godinama! 🙂
Jako mi je zanimljiv i koncept naglaska kao kulturnog kapitala. Čini mi se da komotno možeš ponovno pisati o ovoj temi! Jako mi je draga i mila tvoja priča s djedom, neću zaboraviti kako ste gledali sapunice s titlovima uz povremeni izostanak prijevoda. 🙂
lea, hvala ti na predivnom tekstu. pogodio je neke moje nesigurnosti i bolne uspomene, i s hrvatskim i s njemačkim 🙂
između ostalog me podsjetio i na vezu jezika i autanja u tekstu Audre Lorde (Zami: A New Spelling of My Name) i memoaru Daisy Hernández (A Cup of Water Under My Bed) i trenutke u kojima pišu kako se srame jezika roditelja jer je “loš”, klasno obilježen, pun “pogrešaka” i imigrantski, a onda se vrate tome koliko im je izlaza, identiteta i mogućnosti dao! mislim da bi ti se svidjela oba teksta.
Hvala na preporukama, dodajem na to-read listu! 🙂
štapiiići se kaže i u Osijeku, ne samo u Bosni. Upoznajmo svoju zemlju
Joj, najviše volim ovakve pametne komentare. Primjer u tekstu ticao se konkretne djevojčice iz Bosne i u tom trenutku nije bila riječ o jezičnoj raznolikosti Hrvatske.
S obzirom da su narodi prosle drzave imali veliku potrebu zivjeti u manjim drzavicama (a kasnije bjezati zbog posla u vece drzave) doslo je nesto izbjeglica i u moj kraj. Naravno, u tim vremenima vecina nas je bila nacionalno zadojena. Igrali smo se mi rata, ustasa i cetnika, ali nam je uvijek falilo cetnika. E sad, zasto su drugi bili klinci-nacionalisti, to ne znam. Ja sam bio zbog obitelji, a i citao sam Vecernji list, uz pomoc njega sam se i naucio citati prije skole. Daklem, indoktrinacija je uspjela (srecom, kasnije sam upisao Filozofski… To je onaj faks crvenih kmera u kojem rade Tudjman i Raspudic, stare komunjare. To me naucilo bolje razmisljati i od tog dana Vecernji zovem Uecernji list).
No, skrenuo sam s teme… Dosao u razred jedan klinac iz Bosne. I kako to vec biva, imali smo potrebu da ga ismijavamo koliko god je moguce. Mi, mali Hrvati, pitat cemo njega finim hrvatskim jezikom “Otklen si ti došo?”, a on bi odgovorio “Izzz Zence” i krenuo je smijeh. Tupavi bosanac. Naravno, mi smo sa svojim “otklen” i “došo” bili jako profinjeni, a on je sa svojim “z” i sa svojom “zencom” bez “i” bio, ha eto, tupavi bosanac. Eh, da je samo tu bio kraj…
Ovaj me tekst podsjetio stvari kojih se ionako svako malo sjetim i rastuzim koliko sam djubre bio.
Kasnije sam bio neko vrijeme u drugoj drzavi, anglofonskoj. I naravno, sve se vraca, bio sam tupavi hrvat. Pardon, bio sam tupavi rus. Iz nekog razloga opci je dojam bio da smo mi s Balkana obicni rusi. Da mi je cent za svaki put kad bih rekao da sam/smo mozda i duplo blize Londonu nego Moskvi… No, s obzirom da sam bio u drzavi koja je i nastala/napunjena europskim imigrantima nije bilo nekih problema. Ok, nije lose spomenuti i da sam bijelac, cisto ako je netko pomislio nesto drugacije. A i cinjenica da dobar broj nas s Balkana bas i nema los naglasak jer mi ne sinkroniziramo filmove i serije (za razliku od ceha i poljaka, primjerice). Dakle, nije mi se vratilo koliko je karmi bilo potrebno.
Uglavnom, svaka cast na tekstu. Vrlo poucan, pitak kako je vec salicany napisao/la. Ono sto mi je vrlo zanimljivo jest koliko se vi autorice otvarate na ovom portalu i za to vam isto kazem: “svaka cast”. Uzitak vas je citati.
Još jedan super komentar, hvala 🙂 Drago mi je da si podijelio neka usporediva iskustva, pogotovo ovo iz djetinjstva. Prvi korak je prepoznati situacije u kojima smo bez razmišljanja, automatizmom dominantnih društvenih normi (i ja sam čitala Večernji u djetinjstvu 😉 ), povrijedile/i druge, a danas znamo bolje.
Moram priznati da se epizode koju spominjem nisam sjetila sve do trenutka u kojem sam počela razmišljati o ovom tekstu. Upravo zato vjerujem da je bitno “otvoriti se” – dijeliti vlastita iskustva po načelu “osobno je političko” i povezivati ih s teorijom tako da potonja ne ostane mrtvo slovo na papiru, nego se pronalazi u svakodnevici. Dakako, taj je proces i sklizak teren koji nas čini ranjivima (o uvrštavanju nekih primjera duže sam razmišljala, neke sam ponešto sažela da bih zaštitila tuđu privatnost i dostojanstvo), ali može izazvati i otvaranje drugih. Jako me veseli što sam dobila mnogo komentara i poruka – kako javno, tako privatno – povodom ovog teksta i što se toliko čitateljica i čitatelja prepoznalo u dijelovima teksta i nadam se da je barem nekima teret jezične nesigurnosti nešto lakši 🙂
draga lea, puno ti hvala na tekstu.
prepoznavanja je milijon – dok sam živjela sa svojom obitelji u beogradu je teta iz vrtića (vaspitačica!) zvala mamu i tatu na razgovor jer sam ja za ručkom uvijek tražila kruva a ne leba. druga djeca su to od mene čula i počela kod svoje kuće tražiti kruva što je prouzročilo hordu nezadovoljnih čisto srpskih roditelja za vaspitačicinim vratom. također, mama me prije škole sama kod kuće naučila čitati i pisati i latinicu i ćirilicu jer se bojala da me u školi u beogradu neće učiti latinicu.
to što sam sa znanjem obadva pisma/jezika dospjela u školu u osijeku i bila u prednosti pred drugima u razredu koji nisu znali čitati ni pisati još ni latinicu nije uspjelo izbrisati sram koji sam osjećala svaki puta kada bih latinično štampano N svaki puta nesvjesno napisala kao ćirilično I a učiteljica marica toševski bi to ispravila crvenom kemijskom.
prvih dana života u osijeku me mama poslala u trgovinu po pavlaku – ja sam došla, tražila sam pavlaku a prodavačica me pitala šta ti je to, na što sam ja rekla da je to ono belo što se maže na kruv. nakon toga me upitala gdje sam rođena na što sam ja odgovorila u gornjem milanovcu. doma sam se vratila sa kiselim vrhnjem i uplakana.
još jedna stvar – u trenutku kada smo se doselili u osijek sam ja bila najmlađa u obitelji pa je i jezična asimilacija kod mene bila najbrža i najbezbolnija – sestra je kao sanitarni tehničar u srednjoj školi znala odslušati cijeli sat biologije o stanicama i kada bi profesor pitao ima li netko pitanja na kraju sata je ona morala pitati a šta je to stanica, a tata je u pevecu kao objašnjenje odbijenice napretka na mjesto voditeljela odjela dobio to da ima ‘govornu manu’ jer se koristi sa previše srbizama i ne uspijeva uvijek ekavicu pretvoriti u jekavicu.
danas moj miks srpskog/slavonskog/zagrebačkog naglaska jako puno ljudi uspijeva zamijeniti za splitski? to mi je najveći misterij od svega.
a da ne krenem u radosti radnog mjesta u british councilu i želje za maskiranjem svog tvrdog naglaska u mekani british english u svakodnevnoj komunikaciji sa ‘izvornim’ govornicima.