Popsikon!

maša huzjak | 02/06/2017 11:00 | popsikon

Popsikon živi!

Ali što je Popsikon? Je li to samo proširenje već postojećeg odsječka Mufa, u kojem su linkovi upareni s kratkim komentarima? Je li to popkulturni leksikon, kako mu varljivo ime sugerira? Jesu li to obične bilješke zamaskirane u novu rubriku? Je li to moj dnevnik konzumiranja popularne kulture?

Da!

Za koju se god definiciju odlučite, o Popsikonu je važno znati da će se novim sadržajem puniti svakog petka te da će taj sadržaj biti raznolik i nasumičan, u potpunosti nalik na moje tjedno susretanje s glazbom, televizijom, knjigama, internetom i kinom. To nipošto ne znači da povremeno neću prokrijumčariti stare internetske članke ili filmove koje gledam po tisućiti put – život je prekompliciran i prebujan da takvo što ne bih učinila. Poanta je: Popsikon je moje carstvo i vladam njime poput ćudljiva, ali benevolentna tiranina. (Komentirajte i predlažite! Pretvorite Popsikon u demokraciju!) Ili: premalo je vremena, a previše dobrih stvari. Ili: ništa nikada nije univerzalno, uljuljkajte se u toplu subjektivnost. Ja sam uljuljkana i spremna na posvemašnje ushićenje!

“Unexplained”

Postoji djelić mene koji čezne za konstantnom udobnošću. Posebno mu prijaju Feistini rani albumi, ilustrirane priče Beatrix Potter i serije smještene u male gradove s dražesnim glumačkim ansamblom i šašavim svakodnevnim problemima (Gilmoreice, The Office, Parks and Recreation, donekle Prijatelji). Taj vam djelić mene preporučuje People of Earth, slađahnu seriju čija se prva sezona sastoji od tek deset dvadesetominutnih epizoda. Dok repriziranje ili oživljavanje nekih od spomenutih serija može biti bolno, People of Earth uz udobnost malog mjesta nudi i mnogo neproblematičnije pisanje, likove i radnju. U srcu je priče novinar Ozzie Graham koji dolazi u gradić Beacon kako bi istražio nesvakidašnju grupu za potporu. Naime, svi/e u grupi tvrde kako su ih oteli izvanzemaljci, a u svakoj od epizoda dobivamo priču jednog člana ili članice grupe, kao i neke nove zaplete u kojima glavnu ulogu igra Ozzie. Ako niste ljubitelji/ce SF-a, ne brinite jer People of Earth u svojoj suštini ne pripada toj kategoriji. Možete se radovati neusiljenom preispitivanju (izvanzemaljske) humanosti, suptilnom razbijanju stereotipa – Chelsea je kućanica i, po svemu sudeći, feministkinja, Ennis je gej, ali seksualna orijentacija nije njegova jedina odrednica, Yvonne je plus-size žena čija se debljina uopće ne spominje i koja dobiva jednu od rijetkih romantičnih linija radnje u prvoj sezoni, Gerry i Don definitivno su najemocionalniji likovi, ali nikada ih se zbog otvorenog iskazivanja emocija ne prikazuje podrugljivo – i ovakvim replikama:

“-Did you have second thoughts?

-I’m on my seventh and eighth thoughts, honestly.”
MALI PODSJETNIK: Kimmy se vratila! O prve dvije sezone već smo pisale, a nakon gledanja treće želim odvojiti sekundu za slavljenje Kimmyne špice. Imala sam i još imam problema s pridjevom girly, ali način na koji ga Tina Fey koristi u ovoj seriji ispunjava mi srce samo beskrajnom radošću. Ružičasta, šljokice, zečići, sladoled – zašto bi bilo koja od tih stvari bila znak slabosti ili inferiornosti? Ne radi se samo o uzviku „Females are strong as hell“, radi se o uparivanju tog uzvika sa slikama svakodnevnog djevojaštva. Lako je reći da su djevojke/žene snažne, ali teško je snagu povezati s bebom koja se spotiče i pada, grupom plesačica u rozim trikoima ili vrtnjom hula-hupa za vrijeme ljetnih praznika. Potreba da dokažemo kako su žene jednako snažne kao muškarci često potiskuje potrebu da redefiniramo pojam snage i prihvatimo ga kao svakodnevnu osobinu, a ne rijetku (mušku) vrlinu. Snaga nije izolirana ili vječna – ako padnete odjeveni kao zečić ili se glupirate dok jedete sladoled, nećete zauvijek okaljati svoju snagu. Iako nas nebrojene druge serije žele uvjeriti u suprotno, Unbreakable Kimmy Schimdt pokazuje da snaga nije (isključivo) tiho dostojanstvo.

Svejedno, prilično je kul vidjeti ženski lik čija je fizička snaga napokon prikazana na identičan način kao muška. Nedavno sam razmišljala o Jessici Jones i činjenici da se njezina naslovna heroina, unatoč nadljudskoj snazi, često mora pomučiti s fizičkim i psihičkim zahtjevima koje pred nju postavlja zadatak superjunakinje. I to je super! Zanimljivije je kada superjunaci/kinje nisu svemoćni i kada možemo pratiti njihovu evoluciju ili njihove dvojbe, Jessica Jones je izvrsna u tom i gotovo svakom drugom pogledu. Ipak, poželjela sam i drugačiju (anti)junakinju, onu koja bez razmišljanja apsolutno dominira svakom situacijom. Našla sam je, sasvim neočekivano, u Lauri Moon, jednom od glavnih likova nove i prilično zanimljive serije American Gods. Laura se jedva pojavljuje u prve tri epizode pa morate biti strpljivi/e (u međuvremenu, ima i drugih važnih pomaka u reprezentaciji!), ali zato je cijela četvrta prekrasna, mučna, kompleksna epizoda posvećena njezinoj preobrazbi. Emily Browning briljantna je kao apatična, antipatična, sasvim bliska i brutalno nadmoćna Laura. Mislim da je to (anti)junakinja koju smo zaslužili/e, ali možda brzam. Bonus: Gillian Anderson glumi niz poznatih ličnosti i naprosto je zasljepljujuća!

https://www.dailydot.com/parsec/american-gods-recap-episode-4-laura-moon/

Ako ste čitali/e naš tekst o podcastima, onda znate da je Rookiejev podcast nedavno počeo s emitiranjem i da smo odlučile dati mu vremena prije nego što ga preporučimo. Osam epizoda kasnije, tu sam da ga preporučim. Ako želite da vas odmah uvuče, slušajte epizode s Winonom Ryder čija je neprilagođenost uvijek iznova osvježavajuća i ohrabrujuća, Alijom Shawkat koja daje neobično precizan opis svog lika u seriji Search Party i Durgom Chew-Bose čija su promišljanja o pisanju istovremeno nepretenciozna i prekrasno literarna.

Ako pak vam i dalje nije stalo do slušanja podcasta, razumijem i imam zamjenski medij! Ovaj intervju trebao bi vam dati do znanja da zbilja želim umetnuti Durgu Chew-Bose u vaš život i da bar morate biti svjesni/e naslovnice njezine zbirke eseja Too Much and Not the Mood jer je savršena.

http://lithub.com/durga-chew-bose-writing-affords-me-a-space-to-have-contradictions/

Evo još nekoliko eseja i longreadova, ovo NIJE NIMALO nalik na Link Roundup!

Ashley C. Ford piše o ljubavi prema svom tijelu i važnoj ulozi koju bliske nam osobe imaju u izgradnji samopouzdanja. Kao i sve što Ashley napiše, ovaj je esej iskren i bez zadrške, prepun nježnosti i razumijevanja za druge, ali i za sebe.

Melissu Broder nisam čitala do ovog isječka iz knjige primamljivog naziva So Sad Today, koju već dugo namjeravam nabaviti. Naslov eseja točan je sažetak onoga o čemu Broder piše, ima promišljanja o misterioznoj bolesti i zamkama otvorenog braka, ali ima i zaljubljivanja, trezvenosti, bolne iskrenosti i lažnih imena. Pričekajte posebno kišno poslijepodne ili tragično raspoloženje (ja sam spojila oboje!) za optimalan efekt. Ipak, ako volite opširne osobne eseje, trebao bi vam se svidjeti i na sunčanih 25+ stupnjeva.

Za kraj, nešto kratko i nešto dugo. Prvo je esej čija se tematika donekle preklapa s onim o čemu je pisala Melissa Broder, ali radi se i o psu pa je totalno drugačije! Drugo je mučan longread o korumpiranom sustavu i skupini žena bez kojih ne bi bilo priče i ne bi bilo nade.

Perfume Genius mi je nov i blistav! Previše uživam u slušanju i previše sam unutar zvukova i riječi da bih njegov posljednji album No Shape secirala bez pretjeranog korištenja riječi “snovito” ili “udarno” (kad malo razmislim, te su riječi na suprotnim stranama opisnog spektra!), zato slavljeničku recenziju možete pročitati ovdje.

Glazbenica o kojoj ipak mogu napisati nešto više i za koju vas očajnički želim zainteresirati je Noname. Njezin genijalan mixtape Telefone slušam već nekoliko mjeseci i još nije izgubio početni žarki sjaj. Teme kojima se Noname bavi vješto su povezane motivom telefona kao vjesnika svih uzbudljivih i stravičnih novosti iz susjedstva. U opuštene, sunčane melodije, neodoljivo pjevne pripjeve i gorko-slatke slike djetinjstva često upadaju stihovi koji slušatelj(ic)e iz mekoće metafora vraćaju u okrutnu stvarnost čikaških ulica. U toploj i strašnoj Casket Pretty Noname pjevuši: “Ain’t no one safe in this happy city / I hope you make it home / I hope to God that my tele’ don’t ring” i repa: “And I am afraid of the dark / Blue and the white / Badges and pistols rejoice in the night / …Too many babies in suits.” Trenutno mi je najdraža Bye Bye Baby, pjesma o abortusu ispunjena neopisivom nježnošću u kojoj se s lakoćom isprepliću ljubav, religija, empatija i nada. Dopustite Noname da vam slomi i potom zaliječi srce svojom ranjivošću.