Courtney Love: zauvijek luda kuja

Ja sam najomraženija žena u Americi. Svi me mrze. To govori Courtney Love zaogrnuta ručnikom u kupaonici dok se Kurt Cobain brije i labavo je uvjerava da to nije istina. Jedna je to od scena u dokumentarcu Montage of Heck o Cobainovu životu. Godina je devedeset i neka, njih dvoje nedavno su se vjenčali i Courtney je u pravu. Dokazuje mu to čitanjem pisma obožavateljice koje je nasumično izabrala iz goleme vreće prepune gusto ispisanih redova o obožavanju Kurta i Nirvane.

S tim je išlo i preziranje Courtney. Nema sredine s njom ni danas. Vole je ili je mrze. Prepuna sebe, egocentrična, vulgarna, odvratna, narkomanka, ubila ga je, a on joj je napisao album kojim se proslavila… Otprilike tako se govori o Courtney Love. Ne planiram raspravljati o tome je li Courtney ubila Kurta (ali nije), više me intrigira činjenica da je ona jedna u nizu uspješnih žena koje su bile u vezi s uspješnim muškarcima, a svijet im nijedno od toga nikad nije oprostio. Mogla bih pisati i o Yoko Ono, koja je isto u očima svijeta zla žena koja je rastavila Beatlese i skoro pa ubila Lennona. To što je on psihički i fizički zlostavljao sve oko sebe – nebitno. U ovom ću se tekstu kroz feminističku perspektivu fokusirati na Courtney Love i načine na koje se nju i njezin rad diskreditira, zato što je bila u vezi s Cobainom, ali i zbog drugih razloga.

Najčešći su razlozi za mržnju prema Courtney, sudeći prema mini anketi koju sam provela među ljudima koje poznajem, to što je vulgarna i narcisoidna. Ponovno ta pretpostavka da bi žena trebala biti skromna i nesigurna kako bi je društvo prihvatilo kao ozbiljnu. Courtney je oduvijek njegovala izrazito ženstveni stil koji bi se mogao opisati kao “trash femme fatale” – plava valovita kosa, obavezni crveni ruž i crna olovka oko očiju, šminka uglavnom razmazana, odjevena u svilene spavaćice i štikle, ili jednostavno bosa i s gitarom u rukama. Isticala je i naglašavala svoj seksepil, istovremeno pjevajući o seksualnoj objektifikaciji žena, a u intervjuima je često govorila o zapostavljenosti žena u rocku.

Njezin postupak mogli bismo definirati kao “prerušavanje”, mehanizam o kojem je Jo Ann Isaak rekla da “bez izričite kritičke distance prema onome u što se umjetnica prerušava, on može izgledati kao sudioništvo u patrijarhalnim rodnim i seksualnim obrascima, umjesto njihova odbacivanja”.¹ Odnosno, Courtney se prerušava u sliku i priliku ženstvenosti samo da bi je kritizirala “iznutra”, no i to je prerušavanje seksističko. Ivana Bago u tekstu o ženskoj krivnji takav stav kritizira, naglašavajući da “sam diskurs koji uspostavlja kompromitiranu poziciju ‘sudioništva’ naspram navodne nedužnosti odbacivanja može po toj istoj logici postati sudionikom patrijarhalnih ideja moralne čistoće. Uslijed toga, takav diskurs reproducira nametanje ženske krivnje, samo što je u tom slučaju žena (umjetnica) zgriješila protiv feminizma (čak i ako je njezina ‘namjera’ feministička), a ne protiv hegemonijskog seksualnog poretka”.²

Dakle, da bi bila “čista”, trebala je odbaciti norme ženstvenosti i prestati isticati svoju seksualnost na način da odgovara male gazeu. Odnosno, kako ističe Bago, neke feminističke kritičarke “odbacuju afirmaciju ženske seksualnosti i specifičnosti ženskog utjelovljenog iskustva kao ‘esencijalističke'”.³ Isto pitanje i danas je vrlo prisutno i kontroverzno unutar feminizma. Smijemo li biti seksualno provokativne? Oslobađa li nas seks ili je samo jedan u nizu heteronormativa u patrijarhatu kojim nas se tlači i tjera u kut? Courtney je očito smatrala da seks ima emancipacijski potencijal pa je svoju seksualnost koristila kao dio imidža. Osobno me privlači način na koji je Courtney pjevala o vlastitim nesigurnostima koje se, između ostalih, tiču i izgleda te istovremeno bila slobodna u svom tijelu i pokazivala ga na način koji joj je odgovarao.

Ne vidim problem u njezinoj narcisoidnosti, dapače, mislim da i (umjerena) narcisoidnost ima emancipacijski potencijal. Upravo zato što nas još uvijek odgajaju tako da budemo skromne do ekstrema koji uključuju neisticanje svog stava ako je suprotan prevladavajućem i zanemarivanje vlastitih potreba kako bismo se posvetile svojim “prirodnim” ulogama supruge, majke, skrbiteljice. Trebamo zaboraviti na “površnost” i roditi što više djece možemo, ali ipak se ne smijemo baš ni zapustiti prije i poslije trudnoće jer trebamo biti poželjne muškarcima u svakom trenutku, nevažno kako se osjećamo u vlastitom tijelu.

To je isto ono društvo koje me osuđuje zato što se nisam našminkala jer sam se “zapustila”, ali i previše šminke je loše jer je “napadno”. Čim stavim crveni ruž i popravljam korektor – glupa sam, površna i narcisoidna. Courtney se naizgled pokorila patrijarhalnim normama, ali meni se više čini kao da ih je kršila “iznutra”. Naizgled, ona je sređena i brine o sebi. Ali, zapravo, njezina je šminka razmazana, haljina poderana, noge bose – na prvi pogled picture perfect, ali Courtney je izvana bila izvrnuta slika sebe, upravo onakva kakvom se opisivala u pjesmama – nesretna, bijesna i nestabilna. Društvo joj nije dalo dozvolu da bude takva. Na početku karijere, na jednom se koncertu bacila u publiku koja joj je rastrgala haljinu i najlonke. Ostala je samo u donjem rublju. Bila je kažnjena zato što se usudila napraviti ono što frontmeni rade stalno.

Ivana Bago žensku krivnju definira kao “proizvod niza društveno, kulturno i povijesno određenih procesa u kojima su žene učinjene predmetom ideološke i sistemske krivnje – u kojima su, drugim riječima, interpelirane kao krivi društveni subjekti – na načine koje je nemoguće razdvojiti od patrijarhalnih i mizoginih konstrukcija ženskosti i ženske seksualnosti”. To je značajno u ovom slučaju jer mržnja prema Courtney ide iz nekoliko pravaca, ali svi imaju uporište u mizoginiji i seksizmu. Mrze ju jer se njezin muž ubio – kao da ga je ona mogla spasiti; zato što je bila uspješna – mora da je to zato što joj je on pisao pjesme; zato što se provokativno oblačila – mora da je kurva; zato što je htjela biti u centru pozornosti – prenapadna je. Zamijenite rod i zamislite da, na primjer, svijet mrzi frontmena Maroon 5, Adama Levinea (prvi mi je pao na pamet) jer mu je žena napisala pjesme, jer se provokativno oblači i jer voli biti u centru pažnje. Zamislite da ga svijet krivi zbog tragične smrti njegove partnerice. Ne ide, ha?

Čak ni ako zamijenimo mjesta Courtney i Kurta. Zamislite da je Courtney ostavila Kurta s malom Frances i ubila se jer više nije mogla. Zauvijek bi bio svetac, a ona bi opet bila luda kuja. Courtney Love zauvijek će biti luda kuja, što god da napravi. Svjesna je toga od devedeset i neke i koristi tu činjenicu te na njoj gradi svoj imidž. U opisu njezina profila na Instagramu piše: “providing comment threads for trolls to congregate since 1997”. Nema oprosta za njezine grijehe, a ni za naše – ni protiv patrijarhata, ni protiv feminizma. Courtney je to prihvatila i napravila nekoliko izvrsnih i uspješnih albuma, a svoju je poziciju iskoristila da progovori o seksizmu u glazbenoj industriji. Sve s crvenim ružem na usnama.

*Čitajte Inesin blog Pop Fem Rookie na kojem je ovaj tekst izvorno objavljen!

1. Prema Bago, Ivana: “Pitanje ženske krivnje u umjetnosti Sanje Iveković – od jugoslavenskih izbora ljepote do ratnih progona vještica.” Treća, br. 1-2, 2015, str. 184.
2. Bago, 2015, str. 184.
3. Bago, str. 185.