Kultura silovanja: ti si kriva što si silovana

Kada sam imala otprilike 12 godina, dečko iz razreda štipao me za guzicu. Rekli su mi da ne dolazim u školu u haljini. Došla sam u hlačama i opet su me štipali. Moja ga je mama upitala štipa li me doista i njegov je odgovor bio: “A malo samo”. Pitanje moje mame “Hoćeš li je jednog dana malo i silovati?” tad mi je zvučalo pretjerano. Kao što mi je bilo pretjerano kupovanje suzavca kada je moja sestra počela izlaziti. Kao što mi je bilo pretjerano što sam osmislila kodnu riječ za opasnost kada sam i sama počela izlaziti.

Prvi put kada sam pomislila da bi riječi “silovanje” i “kultura” mogle pristajati jedna drugoj bilo je nakon čitanja o slučaju Brocka Turnera, kada sam vidjela da je on, barem prema većini medija, bivši stanfordski plivač koji je silovao neku djevojku umjesto da ga se naziva, jednostavno, silovateljem. To je ostalo na marginama moga uma kao što je termin “kultura silovanja” ostao na marginama drugog vala feminizma. Sve dok ne shvatite da to nije izblijedjeli teorijski pojam, već vaša svakodnevica, pogotovo ako ste žena. Čak i ako ste dvanaestogodišnje dijete.

Brock Turner

Kulturu silovanja vrlo je jednostavno definirati. Prema riječima Emilie Buchwald, autorice knjige Transforming a Rape Culture, to je sustav vjerovanja koji ohrabruje mušku seksualnu agresiju i podržava nasilje nad ženama. To je društvo koje nasilje vidi kao nešto seksi, a seksualnost kao nasilnu, to je stanje u kojem se seksualno nasilje smatra neizbježnim.

Definicije više nije potrebno tražiti u feminističkim knjigama iz 1970-ih, dovoljno je konzultirati rječnik. Ali ono što u rječniku ne piše jest odakle je niknula, kako smo je zalijevali i kako je pustila korijenje u sve segmente društva 21. stoljeća.

Dianne F. Herman u tekstu “The Rape Culture” analizira porijeklo kulture silovanja i povezuje je s mišlju da je normalan heteroseksualni snošaj zapravo muška seksualna agresija usmjerena prema ženi, što proizlazi iz tradicionalnih patrijarhalnih muško-ženskih odnosa u kojima je muškarac dominantan, a žena podređena, muškarac je agresivan, a žena pasivna, On je Tarzan, a Ona je Jane. Ako je nasilje na seksualnom polju jedino područje na kojem On to može dokazati, neka bude tako.

Takvo se stanje preslikalo na zakonski sustav: u SAD-u je još krajem 1980-ih godina silovanje bilo definirano kao spolni odnos muškarca sa ženom koja nije njegova supruga, bez pristanka te žene, provedeno silom, prinudom, zastrašivanjem ili obmanom. Ergo, muškarac ne može silovati vlastitu suprugu iz vrlo jednostavnog razloga: njegova supruga njegovo je vlasništvo, a on sa svojim vlasništvom ima pravo činiti što mu je volja. Ergo broj 2, muškarac ne može biti silovan.

Zakon se otada, nasreću, promijenio, kako u SAD-u, tako i u Republici Hrvatskoj, pa je u Kazneni zakon RH u definiciju silovanja uključena i najbitnija stavka: pristanak osobe na spolnu radnju. Bravo za Hrvatsku što je u zakon o silovanju unijela pristanak kao jedan od ključnih momenata za spolni odnos, ali prema statističkom izvješću MUP-a za 2016. godinu broj prijavljenih silovanja i prijavljenih spolnih odnosa bez pristanka je različit, a taj se upitnik kao srp zariva u moj um. Valja uzeti u obzir i činjenicu da je realan broj silovanja između 15 i 20 puta veći od prijavljenog jer većina napada ostane između žrtvina četiri zida. Uznemiravajuća je definicija spolnog uznemiravanja prema kojoj je ono nužno usmjereno na osobu koja je u zavisnom položaju, podređena nasilniku. Što znači da zakonski nisam mogla poduzeti ništa protiv dečka koji me je štipao za guzicu jer mi on nije bio nadređen – prema zakonu, mi smo bili jednaki.

Upravo ta (ne)jednakost žrtve i nasilnika, silovan/e/og i silovatelj/a/ice, jedan je od najčešćih mitova o silovanju. Martha R. Burt u knjizi Cultural Myths and Supports for Rape definira mitove o silovanju kao predrasude, stereotipe ili lažna uvjerenja o silovanju, žrtvama silovanja i silovateljima koji stvaraju okružje neprijateljski nastrojeno prema žrtvama silovanja. “Sama si je kriva”, “samo loše djevojke budu silovane”, “svaka zdrava žena može se oduprijeti silovatelju ako to želi” samo su neki od primjera izjava ne samo laika, već i profesionalaca koji rade sa žrtvama silovanja i koji bi ih trebali štititi. Ono što iznenađuje jest opstanak tih mitova usprkos statistikama koje ih pobijaju. Mitovi da je silovatelj najčešće osoba nepoznata žrtvi i mentalno nestabilan te da je silovanje impulzivni čin padaju u vodu jer su brojna istraživanja i analize slučajeva pokazali da je silovatelj najčešće poznat žrtvi (najveći broj silovanja događa se u obitelji ili nakon spoja, tzv. date rape), da je “normalan”, odnosno inteligentan i prihvaćen u društvu te da je silovanje planirani događaj.

Caroline Kitchens u komentaru za TIME tvrdi kako je vrijeme da se histerija oko kulture silovanja prekine te da ona nije donijela ništa osim cenzure i straha. Ali ako se od 1000 silovanja prijavi njih samo 310, a od toga samo šest silovatelja završi u zatvoru, nemamo li pravo na histeriju? Do tog statističkog podatka došao je RAINN (Rape, Abuse & Incest National Network), najveća američka organizacija za borbu protiv seksualnog nasilja, a razlog malenog broja osuđenih silovatelja jednostavno će nas vratiti na mitove o silovanju.

Svojim tekstom o 13 Reasons Why samo sam zagrebla po površini problema silovanja u serijama. U toj se seriji (spoiler alert) tematiziraju dva odvojena slučaja silovanja povezana samo osobom silovatelja. Svojevrsna pacta conventa. Silovane: najprije Jessica, pa Hannah. Silovatelj: Bryce.

Silovanje Jessice: zamislite scenu tipičnog partyja koji vidite u američkim filmovima. Mnoštvo mladih ljudi, pivo u potocima i spavaća soba domaćina. Jessica je organizirala party, napila se, otišla u svoju sobu sa svojim dečkom Justinom, krenuli su se ljubiti i ona je zaspala. Justin izlazi iz sobe, govori svom najboljem prijatelju, “bratu od druge majke” Bryceu što se dogodilo i on ulazi u sobu. Justin ga neuspješno pokušava spriječiti i Bryce siluje Jessicu. Vrlo jednostavna fabula.

Ono što Justin čini jest – ništa. Sjedi, plače i ne govori Jessici što se dogodilo. Kada posluša kasetu na kojoj Hannah govori da ju je Bryce silovao (Hannah je bila skrivena u toj sobi), s nekolicinom drugih Jessicu uvjerava da to nije istina. Problem više nije samo silovanje, problem je njegovo skrivanje do te mjere da se žrtvu uvjeri kako se ništa nije dogodilo. Time ne samo da se iskazuje nepoštovanje prema žrtvi, već silovatelj prolazi bez ikakvih sankcija, uz iskrivljenu sliku njihovih i dalje odličnih odnosa nakon silovanja. Ako te ne uhvate, nije se dogodilo. Pogotovo ako si bijeli tinejdžer, perspektivni košarkaš i dijete bogatih roditelja.

Jessica iz “13 Reasons Why”

Silovanje Hannah: Hannah u šetnji nabasa na party u Bryceovoj kući. Njih petero u jacuzziju – dva para i Hannah. Parovi odlaze, Bryce dolazi. Hannah želi otići, Bryce je uhvati s leđa. Bryce siluje Hannah. Jer Hannah je, opet ne svojom krivicom, na glasu kao školska drolja i “sve one to žele”. Pa je to okej.

Za razliku od Jessice, Hannah je svjesna da je silovana. Odlazi kući, pokušava oprati smrad silovanja sa sebe, ali ne uspijeva. Ono što Hannah dalje čini moglo je donijeti svojevrsni happy end seriji da se nije dogodilo onako kako se dogodilo. Hannah odlazi školskom savjetniku, osobi koja bi trebala biti stručna, ako već ne za prepoznavanje problema, onda za njihovo rješavanje kada mu se na njih ukaže. Hannah mu daje do znanja da je silovana, ali on ne pruža potporu, ne pruža utjehu, ne govori da ga može, treba i mora tužiti. On joj govori da su to prilično ozbiljne optužbe i da bi trebala promisliti prije nego prozove nečije ime. Pita ju je li možda donijela odluku zbog koje se sada kaje. Pita ju je li pristala na seks, a sada joj je žao, pa tvrdi da je silovana. Govori joj da je ona kriva što je silovana, a ne onaj koji ju je silovao.

Hannah odlazi kući i prereže si vene.

Kao što školski savjetnik ne vjeruje Hannah Baker, tako vrlo često sud ne vjeruje žrtvi silovanja koja poznaje svojeg silovatelja, pogotovo ako je pristala izaći na spoj s njim. Jer ako je druga osoba platila večeru i osigurala prijevoz do kuće, ima pravo kao nagradu uzeti što poželi: od poljupca do seksa. Ako nije željela biti silovana, zašto je širila noge? Ako je pitati suca Branka Milanovića, guranje prsta u anus nije silovanje, već je bliže rukovanju, a svaka je zdrava žena sposobna braniti se, dok je prema drugima silovanje isto što i američki nogomet. I neizbježni money talk: djeca bogataša nisu silovatelji jer ili u tome ne uživaju ili se rastužimo kad vidimo kako njihove karijere propadaju. Dok silovanje jedne djevojke ili žene očigledno trebamo gledati kao obogaćenje njezina života. Jer je sama to tražila.

Ilustracija: Birmy Michelle

Više primjera kako kulturu silovanja možemo ne samo osjetiti, već i vidjeti i čuti izdvojile su autorice teksta na Libeli, a u njihovoj detaljnoj analizi kulture silovanja na primjeru Billa Cosbyja citiran je CNN-ov politički komentator koji kaže da je jasno vidljivo kako su optužbe preko čak 40 žena dobile na težini tek kada je Cosbyja javno optužio i jedan muškarac. Autorice objašnjavaju: “I to je simptom kulture silovanja. Ne čujemo glasove žena i žrtava. Društvo ne čuje i ignorira ženske glasove i ne vjeruje im. Perpetuira mitove o ženi koja pretjeruje, izmišlja, laže. Najizravnije i najintimnije žensko iskustvo (emocionalno, tjelesno) takva kultura zatire i potire. U kulturi silovanja (patrijarhatu) doslovno svaka žena živi takvo zatiranje vlastitog iskustva. Posljedica je i internalizirana kultura silovanja. Reakcije žrtava na nasilje samo pokazuju intenzitet kulture silovanja. Reakcije na traumu su najčešće poricanje i krivnja.”

Zgražamo se nad činjenicama i pitamo se kako se samo tako nešto može dogoditi. Zbilja sramotno. Dok nije izašao video Tine Katanić. Kada se radi o Tini Katanić, onda si dopuštamo podrugljivi ton i ponavljamo riječi koje smo upravo osudili kao odvratne, gledamo taj video i možda joj se smijemo, možda navijamo za nepoznate dečke, možda uzvikujemo “tako ti je trebalo, kurvo” ili smo nezadovoljni jer video ne traje dovoljno dugo da bi nas doveo do orgazma. Tina Katanić lijepo je lice koje nosi donje rublje na billboardima i revijama, hodala je s nogometašem pa je samim time i sponzoruša, ako ne i kurva. Tina Katanić priznala je da je te večeri bila pijana pa je, dakle, i zaslužila da je se siluje. A dečki s videa, kojima ne znamo puno ime i prezime, jednostavno su iskoristili priliku. Domagoj R., koji je sve snimio, počeo je dobivati prijetnje nakon što su snimke objavljene, a propalo mu je i nekoliko nogometnih transfera, kako piše 24 sata. Tina Katanić jednostavno je trebala prihvatiti postojanje videa i pustiti da joj digne karijeru na potpuno novu razinu jer mediji su ionako rekli da je Severina za nju nula, mogla je postati hrvatska inačica Kim Kardashian.

Nemoj, Tina, podizati tužbu, pa ljudima je neugodno slušati o tome. Nosi se sa svojim odlukama i svojim skandalima, drži ih u svoja četiri zida, kao što to rade pederi, lezbijke i religiozne osobe. Osim ovakvih komentara, kojih ispod samo jednog članka ima gotovo 500, valja promotriti i naslove članaka o ovom slučaju. Porno video, seks video, kućni video, skandal – sve samo da nije silovanje. To je jedna ružna riječ, prljava kao i sama žrtva, i bolje je kloniti je se. Ali sve dok stvari ne nazovemo njihovim pravim imenom, skrivamo se od činjenice da se to može dogoditi svima nama. Bez obzira na to što nosili/e, koliko popili/e, u koliko se sati vraćali/e kući i s kim.

Kultura silovanja zviždanje je na ulici. Kultura silovanja diranje je po stražnjici. Kultura silovanja riječi su meni bliske osobe koja me upozorava da ne idem na posao u haljini jer ne želi da me gledaju samo kao meso, nego da slušaju što imam za reći. Kao da je nošenje kratke suknje ili dubokog dekoltea znak manjka moje inteligencije. Sve dok jedne/i drugima više ili manje eksplicitno poručujemo da je ono što odijevamo ili koliko popijemo poziv za tuđi prodor u naše tijelo (doslovno i figurativno), umjesto da poručujemo jasno i glasno da je silovanje krivnja isključivo silovatelj/a/ice, živjet ćemo u kulturi silovanja. U kulturi koju smo možda nesvjesno stvorili/e, ali iz dana u dan pazimo da raste i živi s nama.

Iako se Kitchens čini da feminizam teorijom kulture silovanja nije napravio ništa konkretno, ipak je proširio svijest o onome što se događa ljudima, mahom ženama, diljem svijeta, a širenje svijesti dovelo je do otvaranja centara za pomoć i skloništa za žrtve seksualnog nasilja. Ženski strah od samotnog prolaska mračnom ulicom neće nestati nakon ovog teksta. Ali će, nadam se, biti jasno da što god nosili/e, koliko god popili/e, kojom god ulicom se vraćali/e iz izlaska, niste krive/i i niste to tražile/i.

*Naslovnica: AP Photo/Felipe Dana s fotografijama Marcija Freitasa