Long Black Dick 24

Noć s ponedjeljka na utorak provela sam naizmjenično drkajući i plačući. Voljela bih da mogu reći da su razlog tome menga i PMS jer bi to svima pojednostavilo stvar, ali ne volim lagati. Nije ni do menge, ni do mog horoskopskog znaka, nije do mog spola, već je do Hrvatske. Istina je da sam po prirodi, što god to značilo, melankolična i da većinu vremena provodim u vlastitoj glavi, izgubljena u devijantnim mislima o smrti, seksu i budućnosti, ali ne mogu za sebe reći da sam pesimist. Naprotiv, ne samo da nisam pesimistkinja, već sam komunistkinja. Ne volim ljude, ali vjerujem u njih. Volim i vjerujem u ideju zajedništva, ideju društva i mnoštva. Drugi su mi ljudi neophodni. Potpuno je irelevantno to što ih većinu vremena aktivno izbjegavam jer život je pun kontradikcija i oprečnosti; moj je odnos s drugim ljudima dijalektika.

Isto tako, moja je ljubav prema društvu posredovana kulturom prema kojoj, kao i prema ljudima, imam pravo biti ambivalentna: mogu voljeti kulturu općenito, a kritizirati njezina pojedinačna ostvarenja. Mogu voljeti neprofitne medije, na primjer, a prezirati seronje koje za njih pišu. Mogu poštovati ideju Društva pisaca, a hejtati osobu koja je na čelu takvog društva. Mnoštvo nas ne primorava na jednoumlje, naprotiv. Ono nas može osnažiti i pomoći nam da kritički sagledamo različita protuslovlja i da razvijemo vlastiti stav i argumente kojima ćemo tuđe stavove podržavati ili opovrgavati. Oni koji to ne razumiju sapleli su se u zamku vlastite malenkosti za koju misle da je veća i važnija od bilo koje druge. Ali malenkost je malenkost, svejedno pisala ona za Književnu republiku, H-alter ili Jutarnji list. Malenkost je malenkost bila ona na čelu HRT-a ili Hrvatskog društva pisaca. Paradoksalno, što je nešto sitno – sitnije i nebitnije – ono sve više žudi da se prikaže većim, boljim, ispravnijim. Ne na način da argumentirano polemizira i kritizira, već da cenzurira, zabrani i prešuti.

Prije nego nastavim svoju litaniju o drkanju i plakanju moram se kratko obračunati s vlastitim kontradiktornim stavovima od kojih, da se razumijemo, nikad ne bježim jer je kontradikcija sastavni dio mog razmišljanja. Uzmimo za primjer moj odnos s Centrom za ženske studije u Zagrebu. Kad prođem kraj izvršne direktorice Nataše Medved, uvijek je pozdravim, iako u sebi pomislim: jbt, na što je CŽS spao. Izvršna direktorica najvjerojatnije zna da o njoj nemam najbolje mišljenje, ali se kurtoazno pozdravimo jer, bez obzira na to što više nikad neću kročiti nogom u Centar, ne mislim da ga treba zatvoriti. Feministkinje okupljene oko CŽS-a ne podržavaju moje stavove o pornografiji i to je sasvim u redu jer, bez obzira na svu odbojnost koju osjećam prema njihovoj zatvorenosti, itekako vjerujem u njih i podržavam njihov rad. Je li takav stav kontradiktoran? Nesumnjivo, ali neophodan je, jer kao što Nataša Medved nije početak i kraj Centra, ni ja nisam početak i kraj hrvatskog feminizma.

U uvredljivo lošoj i banalnoj knjizi Kill All Normies, na koju H-alter u zadnje vrijeme očito svršava, autorica Angela Nagle za bujanje takozvane alt-desnice optužuje impotentnu ljevicu i feministkinje opterećene političkom korektnošću. Po njoj je, naime, potpuno apolitične dečke s 4chana i drugih „apolitičnih“ online mjesta ta politička korektnost toliko antagonizirala da su se pretvorili u naciste, što se inače nikad ne bi desilo. Njihovo je desničarenje tek puka reakcija na gušenje slobode govora politički korektnom popularnom kulturom i njezinim inkluzivnim sadržajima. Nagle je budala, mogu to slobodno reći, jer osobno nikad nisam robovala političkoj korektnosti, ali (evo nas opet u domeni dijalektike) itekako razumijem svoje kolegice s Mufa koje političku korektnost žive i žustro je brane, čak i od mene. To što sam u stanju nazvati pojedince idiotima ne znači da mislim da je automatski u redu bilo kome reći da je idiot. Kontekst u kojem je uvreda izrečena ne smijemo zanemariti. Nije isto kad ženu, s čijim se stavovima ne slažem, idiotkinjom nazovem ja, i kad toj istoj ženi na društvenim mrežama tisuće anonimnih 4chanovaca poruči isto. Jesam li opet kontradiktorna? Možda. No, mislim da je jako važno iz koje pozicije nekog nazivamo idiotom jer od te pozicije ovisi govorimo li o legitimnoj uvredi ili promašenom ad hominem napadu.

Odličan primjer te razlike privatna je tužba koju je protiv novinara Jerka Bakotina podnio predsjednik Hrvatskog društva pisaca, Nikica Petković. Bakotin je, naime, reagirao na Petkovićev tekst protiv Deklaracije o zajedničkom jeziku i pri tom ga okarakterizirao kao kukavicu, falsifikatora i zadomnog uguznika, na što je predsjednik angažirao riječki odvjetnički tim i novinara tužio za 40000 kuna. Jezik uvrede također je kontradiktoran. Maločas sam političku korektnost branila od nasrtaja Angele Nagle, nazivajući je istovremeno budalom. Sad sam spremna braniti pravo Jerka Bakotina da Nikicu Petkovića nazove zadomnim uguznikom. Zašto? Iste riječi izgovorene različitim ustima ne zvuče isto. Jedno je kad te pljune novinar, a nešto posve drugo kad te pljune uvrijeđeni predsjednik.

Vratimo se na drkanje i plakanje. Po ovom vas tekstu ne razvlačim nasumično. Namjerno vas navodim na naizgled oprečne teme jer želim da razumijete koliko je važno to što sloboda govora reflektira slobodu mišljenja: kao autorica ovog teksta želim ići tamo gdje želim ići; ako su to na trenutak jecanje i masturbiranje, to je također legitimno kao što su to pisanje o politici i medijima. Ako radije želim pisati o ljubavnim romanima Julie Garwood nego o prvom tomu sabranih Kardeljevih spisa o samoupravljanju, to ne znači da sam loša komunistkinja, već da sve teme tretiram dijalektički, kao sastavni dio materijalne kulture kojoj posvećujem svoj digitalni, nematerijalni rad. Naravno da je budala svatko tko ne razumije koliko je kultura važna za razvoj kritičkog mišljenja i slobodnog, besklasnog društva u kojem ne bismo više dijelili sadržaje na „visoke“ i „tračerske“. Uostalom, takve podjele pokazuju jasno da je društvo još uvijek prepuno samoprozvanih arbitara koji bi određivali svim ljudima, ženama pogotovo, o čemu smiju razmišljati i govoriti, a što bi im trebalo biti zabranjeno.

U noći s ponedjeljka na utorak slušala sam preludij Sergeja Rahmanjinova u izvedbi Valentine Lisitse, a u prozoru pored bio mi je otvoren porno klip Long Black Dick 24. Bio mi je otvoren i random YouTube klip u kojem je klinka pokazivala kakvu je odjeću kupila u sekndhendu. Povremeno sam čitala Vrijeme srca, prepisku između Ingeborg Bachmann i Paula Celana, i različite online stripove o kojima ću sigurno napisati riječ-dvije. Pogledala sam i par epizoda anime serije Net-juu no Susume i različite porno klipove koji se nisu zvali Long Black Dick 24. Bila sam i na Twitteru i čitala vijesti iz svijeta. Rasplakala me politika. Pred svitanje mi se stužilo što ne mogu na miru čitati povijesne ljubiće i baviti se temama koje su mi zanimljive, umjesto što se neprestano bavim politikom i samo politikom. Jedva sam zaspala u pol 11 ujutro. Kad sam se probudila, čekale su me poruke od ekipe s Mufa o tekstu nekog lika na H-alteru koji je tvrdio da od mojih tekstova objavljenih na Mufu ovisi kakvi će tekstovi biti objavljeni sutra u Jutarnjem. Nisam to pročitala, kao što nisam svojevremeno pročitala ni Mariju Selak, također objavljenu na H-alteru. Zašto? Zato što kao autorica, ljevičarka i feministkinja više koristi imam od interneta i porno klipova nazvanih Long Black Dick 24. Mislim da to puno govori o spomenutim tekstovima i o ljudima koji ih pišu.

Ne želim, naravno, više biti članica Hrvatskog društva pisaca. Ne samo zato što je na njegovom čelu čovjek koji sudskim putem progoni novinara zbog vlastitih povrijeđenih osjećaja. Petković je simptom Društva koje ne razumije da društvo nije tek puki zbroj pojedinaca koji vuku svaki na svoju stranu. HDP je apolitično društvo kao što je to i 4chan, malo mu treba da ga politička korektnost antagonizira, pa da se pretvori u nešto desno i domoljubno. HDP je latentni DHK, Društvo hrvatskih književnika, od kojeg se HDP svojevremeno odcijepio jer je htio biti „alternativa“. Voljela bih da se dvjestotinjak ljudi, koliko ih je učlanjeno u Društvo pisaca, može dogovoriti barem oko toga koliko je za Društvo loše i pogubno da mu na čelu bude osoba koja se boji polemike s novinarom. Kukavica, reklo bi se, ali ispada da su sad i riječi koje nisu pogrdne također utužive, zavisno od osobe kojoj su upućene. Ne bi bilo loše da pisci kolektivno priznaju da su od uvredljivih riječi puno gori uvredljivi predsjednici koji ne mogu prihvatiti kritiku na vlastiti račun.

Ipak, gore od osjetljivog i sujetnog predsjednika Hrvatskog društva pisaca njegovo je nasrtanje na slobodu izražavanja, jer ono implicira cenzuru kritičkog mišljenja. Problem nikad nisu riječi, već mišljenje koje iza njih stoji. U tome se krije razlog zašto nipošto ne smijemo izjednačavati slobodu govora i „slobodu“ pojedinca da nekoga verbalno vrijeđa i zlostavlja. Jerko Bakotin napada predsjenika HDP-a koji koristi časopis u izdanju HDP-a da denuncira članove HDP-a, uključujući i mene, zato što su se drznuli potpisati Deklaraciju o zajedničkom jeziku. Petković je, pri tom, tekst napisao u trenutku kad je Hrvatsko nešto stavilo slike dijela potpisnika na svoju naslovnicu u nastojanju da ih prokaže kao izdajnike hrvatske države. Njegov potez, dakle, nije bio nimalo osoban i apolitičan. U tom je trenutku Bakotin imao obavezu kao novinar da iskoristi kontradiktoran hrvatski jezik i prokaže Petkovićev stav kao kukavički. I to je i učinio. Bakotinova kritika nije bila osobna, već neophodna, napisana u ime svih autora koje je Petković svojim tekstom ostavio na cjedilu i uvrijedio.

Da se Petković nije našao uvrijeđen sintagmom zadomni uguznik, to bi značilo da je prepoznao kritičku misao koja se krila iz nje, odnosno shvatio bi da su te riječi oštre s razlogom i da su upućene od novinara koji smatra da ih može izreći s obzirom na prirodu posla koji adresat obavlja. To što se Nikica Petković osjetio oklevetanim znači da je čuo sintagmu zadomni uguznik, ali mu je promakla njezina kritička intencija. Što je, također, ako ćemo iskreno, jedan od razloga zašto osoba poput njega ne bi smjela obnašati odgovornu funkciju: pisci žive u raljama jezika i kontradiktornih ideja i tema, to im stoji u opisu posla. Kakav je to, pobogu, pisac ili intelektualac koji nije u stanju povezati 2 i 2, iskoračiti iz jednoznačnog i osobnog u dijalektiku i mnoštvo? Kako osoba koja vidi samo sebe može zastupati druge, pisati i misliti o njima? Bakotin nije član HDP-a, ali je stao na stranu pisaca dok ih je kolega kojeg su postavili na čelo Društva da ih predstavlja – izdao. Ako to nije paradoks, ne znam što jest.

Gdje smo ono stali? Ah, da – Long Black Dick 24. Feminizam također funkcionira kao kontradikcija, ali ne na način na koji to mizogina i macho ljevičarska i desničarska mladež imputira. Feminizam nije spoj ženske preosjetljivosti i agresije. Konflikt unutar feminizma nije proizvod kontradikcija bez kojih ne može biti novih ideja i svježe krvi, već straha dijela feministkinja od transformacije feminizma u buduću inkarnaciju u kojoj neće više biti mjesta za stare predrasude. Dijalektika je feminizmu neophodna da načne nove teme i otvori nove rasprave. Bojim se, međutim, da to čak ni Centar za ženske studije više ne razumije. Umjesto zajedništva imamo frakcije: u sadašnjem političkom trenutku u kojem je sigurnost u brojevima, odjednom smo svi okrenuti sami sebi – sad je do mene hoću li istupiti iz HDP-a u znak podrške Jerku Bakotinu, a takve stvari ne bi smjele biti stavljene na teret pojedincu. Trenutno imamo tek prividnu slobodu govora koja nam omogućava da navodno kažemo bilo što, a zapravo više uopće nije važno to što govorimo, odnosno kakve misli stoje iza tih naših, drugima često uvredljivih riječi. Ostajemo na razini izgovorenog i ne čujemo tuđe dokaze i opovrgavanja jer smo isključivo usmjereni na sebe i kakofoniju vlastitih gluposti.

Prije nekoliko godina pjesnikinja Dorta Jagić i ja razgovarale smo o tome kakve želimo biti i obje smo se složile da nam je najvažnije da budemo hrabre. Pretpostavljam da hrabrost različitim ljudima znači različite stvari, ali u današnjem bi kontekstu ona bila makar na trenutak poslušati što drugi imaju za reći. Jerko Bakotin me kao pojedinac uopće ne zanima, isto kao što me osobno ne zanimaju ni Medved, Petković ili Toni Gabrić. Zanimaju me njihove riječi: jesu li isprazne i, ako nisu, što se iza njih krije? Kad sam suočena s tuđom prazinom, bezidejnim tekstovima i obmanama, okrećem se popularnoj kulturi, okrećem se pornićima. Nije me to sram priznati. Istina je da sam tužna zbog toga što hrvatska kulturna scena uglavnom kukavički šuti i prešućuje druge jer bih uvijek radije otvoreno razgovarala s kolegama, nego buljila u računalo, ali najvažnije mi je ipak polemizirati s idejama, i idem tamo gdje ih ima – na internet. Vjerujem u ljude, ali u Hrvatskoj, čini se, ljudi sve više vjeruju u banke nego u društvo. Ne znam što bih s takvim ljudima uopće započela. Revoluciju? Novo Društvo pisaca?