Ne dajte se gadovima, Offred i Grace!

U veljači 2004. godine bila sam na drugoj godini faksa i nisam imala kolokvije ili ispite taj mjesec. Prije nego sam otišla roditeljima u Slavoniju u knjižnici sam na faksu posudila nekoliko knjiga jer sam pred sobom imala cijeli mjesec čitanja bez brige oko jezičnih vježbi, semantike, prijevodnih i ostalih sličnih predmeta. Samo romani, mahom krimići, i ja. Jedan od tih romana bio je Alias Grace Margaret Atwood i to je bio prvi njezin roman koji sam pročitala. Prije toga nisam puno znala o njoj, osim činjenice da je proslavljena književnica, da je taj roman bio nominiran za nagradu Man Booker koju je 2000. i osvojila za The Blind Assassin (moj najdraži Atwoodin roman), da je feministkinja, borkinja za zaštitu okoliša te da piše i znanstvenu fantastiku. Ono što me privuklo Alias Grace, sram me je sad priznati, bila je naslovnica romana na kojoj je portret Lizzie Siddal Dantea Gabriela Rossettija, predrafaelitskog slikara. Ukratko, to je bilo to.Danas pišem doktorat o Atwood, a ako pogledate moje police s knjigama, vidjet ćete da su primjerci njezinih romana koje imam pohabani, da iz njih izviruju raznobojni post-it papirići po kojima uporno ispisujem bilješke; tu su i brojne bilježnice pune bilješki i citata kako iz romana, tako i iz teorijske literature koju čitam za doktorat. Kad god dobijem priliku za odlazak na konferencije i za izlaganje, pišem i izlažem o Atwoodinim romanima. Kao, uostalom, i sada.

U veljači 2004., dakle, to je bilo to.

Zašto sada pišem ovaj vrlo osobni uvod koji vam daje uvid u moju svakodnevnu borbu s Atwoodinim tekstovima i jednaku ljubav prema njima? Zato što je jedna od glavnih preokupacija romana kojima ću se baviti u ovom tekstu i njihovih mjestimice problematičnih ovogodišnjih ekranizacija, Alias Grace i Sluškinjina priča, upravo neraskidiva povezanost osobnog s političkim. Obje protagonistkinje tih romana, Grace i Offred, krajnje su obespravljene žene čija su pripovijedanja postavljena u različite vremenske te žanrovske okvire (život u kanadskom zatvoru u 19. stoljeću jedne i zarobljenički život u kućanstvu teokratske države bliže budućnosti druge junakinje). No, ono što ih pokreće potreba je da ispričaju svoju osobnu priču smještenu u vrlo represivne sustave i time pridaju važnost svojoj osobnoj povijesti i sjećanju.

Ta su pitanja poglavito bitna za Sluškinjinu priču koja je objavljena 1985. i čita se kao dijalog s idejama drugog vala feminizma, kako na tematskoj razini romana (u Offredinim sjećanjima na najbolju prijateljicu s faksa, feministkinju i lezbijku Moiru, i majku feministkinju koju smatra nestalom u novom gileadskom sustavu), tako i na formalnoj, u pripovijedanju u prvom licu o osobnom životu i sjećanjima na prošlost dok pripovjedačica proživljava sadašnjost u teokratskoj diktaturi. I Grace i Offred upućuju svoje usmene pripovijesti, svjedočanstva o životima u društvima koja ih lišavaju osnovnih ljudskih prava, nekim slušateljima, nekome tko će čuti i zabilježiti njihove osobne priče i borbe i od njih tvoriti svjedočanstvo, testament povijesti koja ih je uzrokovala. Dok Grace priča svoju priču liječniku Simonu Jordanu koji sluša njezino pripovijedanje da utvrdi je li luda i time joj omogući pomilovanje i izlazak iz zatvora, Offredin se iskaz tek u završnom poglavlju otkriva kao usmeno svjedočenje potajno zabilježeno na vrpci, prokrijumčareno daleko od Republike Gilead (u kojoj Offred nije imala pravo na glas i pričanje o sebi i u svoje ime) i sačuvano kao dokument na kojem će povjesničari dvjesto godina kasnije temeljiti svoja saznanja o životu u Gileadu.

Ove je godine Atwood postala jedna od najspominjanijih figura na svjetskoj kulturnoj sceni. Naime, nakon skoro 50 godina prisutnosti i aktivnog rada u književnosti 2017. godine na male su ekrane stigle dvije ekranizacije njezinih slavnih romana – distopijska Sluškinjina priča (The Handmaid’s Tale) te povijesno-metafikcijski roman Alias Grace objavljen 1996. Tematizirajući potpuno ukidanje, ili u slučaju Alias Grace nepostojanje, ženskih prava i sloboda, ti su romani i serije nastale po njima odjeknuli svijetom kao jezivi i vrlo poznati odrazi stvarnosti u kojoj živimo. Posebnu je pažnju zadobila serija The Handmaid’s Tale (snimljena u produkciji američke TV-kuće Hulu kojoj je to dosad najveći i najambiciozniji projekt) čije je prikazivanje počelo krajem travnja, tri mjeseca nakon inauguracije Donalda Trumpa kao novog američkog predsjednika. U jeku jačanja ultrakonzervativne desnice kako u SAD-u, tako i u Europi, Hulu kreće s prikazivanjem The Handmaid’s Tale i serija gotovo preko noći zauzima kultni status. Roman se u narednih nekoliko mjeseci prodao u nekoliko naklada, a Margaret Atwood postavlja se kao sablasni pripovjedački i proročki glas koji je još 1985. (doduše, potaknut tadašnjom reaganovskom administracijom u Americi i ondašnjim neokonzervativnim strujanjima) „predvidio“ sadašnjost koju mi trenutno živimo. Taj se Atwoodin status učvrstio u listopadu ove godine kada u koprodukciji CBC-ja i Netflixa izlazi mini-serija Alias Grace (napisala ju je Sarah Polley, a režirala Mary Harron), snimljena po istoimenom romanu o Grace Marks, ženi optuženoj za dvostruko ubojstvo u Torontu u 19. stoljeću.

Do ove se godine nitko osim redatelja Volkera Schlöndorffa (koji je 1990. snimio vrlo lošu i neuspjelu ekranizaciju Sluškinjine priče s Natashom Richardson u glavnoj ulozi) nije usudio adaptirati Atwoodina djela za veliki ili mali ekran. Dijelom zbog uvriježenog i ograničenog stava o njezinim djelima kao nezanimljivima jer tematiziraju „obične“ žene i njihove svakodnevice i preokupacije, ali i zbog formalne zahtjevnosti njezina proznog opusa. Glavna su obilježja njezinih romana, još od 1969. kada objavljuje svoj prvi roman Jestiva žena (The Edible Woman), upravo preispitivanje pripovjednih i žanrovskih zakonitosti književnosti, ispreplitanje različitih pripovjednih razina i okvira, ukazivanje na pripovijedanje i glasove pripovjedača kao konstrukte, na vezu pripovjedanja i sjećanja te samim time i na svjedočanstvo kao konstrukt.

Takav opus, dodatno „opterećen“ feminizmom i njegovom važnosti kako za umjetnost, tako i za svakodnevni život, zasigurno nije lako štivo čijoj se potencijalnoj ekranizaciji o/lako prilazi. Ironijom sudbine ova se godina pokazala „idealnom“ za ekranizaciju Atwoodinih djela. Sve gore navedene preokupacije obilježavaju i romane o kojima sada pišem te, u većoj ili manjoj mjeri, njihove televizijske ekranizacije. Upravo će protagonistkinje tih romana i serija, Grace i Offred, ponuditi sablasni, ali ne i iskrivljeni, zrcalni odraz sadašnjeg stanja u društvu; gledanje tih serija i čitanje romana bit će nam jezivi podsjetnik da ta fikcija i nije toliko fiktivna, da nam je sve to poznato bez obzira što se odvija u 19. stoljeću ili mogućoj verziji budućnosti, da borbeni glasovi tih žena itekako odjekuju danas kada dižemo glas protiv ušutkivanja, silovanja, zlostavljanja i protiv kontrole nad našim tijelima. I prošlost Alias Grace i budućnost Sluškinjine priče ne razlikuju se baš od naše sadašnjosti te upravo tu leže i snaga i popularnost ovih romana i njihovih ekranizacija. Daljnji apetiti za Atwood na malim i velikim ekranima mogli bi nam uskoro biti zadovoljeni jer se planira i ekranizacija distopijske Maddaddam trilogije (čine je romani Gazela i Kosac iz 2003., Godina Poplave iz 2009. te Maddaddam iz 2013.), a Sluškinjina priča će 2018. doživjeti svoju drugu sezonu.

Distopija i povijesna metafikcija: Offred i Grace govore

Sluškinjina priča objavljena je 1985. godine usred Reaganovog mandata u Bijeloj kući i jačanja prijezira prema vrijednostima i borbama drugog vala feminizma. Distopijski je to roman o sluškinji Offred koja pripovijeda o životu i svakodnevici u Republici Gilead (nekadašnjem SAD-u), pod teokratskom diktaturom šačice povlaštenih i bogatih muškaraca. Offred nema svog imena; ono doslovno znači „Fredova“ (of Fred) jer je Fred ime Zapovjednika u čijoj kući Offred živi i čije je supruge Serene Joy sluškinja. Offredino pravo ime u romanu ne saznajemo, dok ga u seriji (u izvedbi Elisabeth Moss) izgovara u zadnjem prizoru prve epizode kada prkosno pogleda u kameru i izjavljuje da je njezino ime June. Roman je strukturiran na dvije pripovjedne razine: uokvireni je dio Offredino pripovijedanje o prošlosti i životu s obitelji koju je imala, dok je sâm okvir romana, kao što saznajemo na kraju, zapravo tzv. Pogovor Sluškinjinoj priči. Pogovor je isječak s konferencije povjesničara koja se odvija dvjesto godina nakon propasti Republike Gilead, a na kojoj se raspravlja o njezinom ustroju i životu u takvom režimu. Na sâmom početku Pogovora voditeljica panela najavljuje sljedećeg izlagača, profesora Pieixota, stručnjaka za Gilead koji treba potvrditi autentičnost Offredinog pripovijedanja, odnosno Sluškinjine priče. Tako saznajemo da je ono što smo do tada čitali zapravo Offredino usmeno svjedočanstvo upućeno nekom nepoznatom slušatelju/ici koji je snimio njezinu priču na kazetu te je prokrijumčario u Kanadu. Dok priča o sebi i svom životu prije i za vrijeme Gileada, Offred ne daje uvid u izvršni ili sudbeni ustroj Gileada; ona ga ni ne može dati jer joj je kao ženi uvid u državna događanja strogo zabranjen, ali ono što može i što čini kako bi se održala na životu i kako ne bi izgubila razum jest prisjećati se svoje prošlosti i promatrati svoju svakodnevicu. Offred pripovijeda o načinima na koje sunce obasjava hranu na njezinom tanjuru, opisuje cvijeće u vrtu Serene Joy, vozača Nicka dok pere Zapovjednikov auto, maslac koji krišom skida s tanjura kako bi ga poslije upotrijebila kao losion za ruke i lice („luksuz“ koji je Sluškinjama strogo zabranjen). Offred govori:

Noć je moja, moje vlastito vrijeme, i mogu je provesti kako želim sve dok sam tiha. Sve dok se ne mičem. Sve dok se nečujno valjam. Razlika između valjati se i povaliti nekoga. Ima nečeg pasivnog u povaljivanju za onu koju povale. Muškarci su nekada govorili: Rado bih je povalio. Sve su to puka nagađanja. Doista ne znam što su sve muškarci nekada govorili. Znam samo ono što su meni pričali.

Drugim riječima, Offred pripovijeda o svojim osjećajima, o svakodnevici, svojoj intimi, žudnji koju počne osjećati prema vozaču Nicku zato što je intima njezinih osjećaja i misli jedino što joj je preostalo nakon što joj je Gilead uzeo sve drugo što je posjedovala: posao, karijeru, dijete i muža. Njezine osobne misli i osjećaji jedina su snaga koju ima i najveći mogući otpor koji može pružiti Gileadu. U mislima nema kontrole, ne ograničava joj se jezik i izbor riječi te nasamo može razmišljati o takvim izrazima kao što su „valjati se“ i „povaliti“. Gilead strogo kontrolira jezik i rječnik svojih podanika; čitava je pletora nametnutih religioznih izraza kojima se stanovnici moraju služiti: „Pod Njegovim Okom“ („Under His Eye“) ili „Blagoslovljen budi plod“ („Blessed be the fruit“). Offredin se osobni jezik uvelike razlikuje od onog gileadskog nametnutog: često psuje, prisjeća se kolokvijalnih izraza, etimoloških korijena nekih riječi (kao što je mayday: znači „pomoć“ ali je i naziv pokreta otpora u Gileadu), pjevuši stare rock i pop pjesme (Elvisov Heartbreak Hotel) ili se koristi popkulturnim referencama. Takav osobni govor i jezik, zabilježen na vrpci i kasnije transkribiran kao povijesni dokument života u režimu, postaje mjesto itekako političkog otpora režimu, bez obzira na to što čak i dvjesto godina nakon njegova nastanka važnost tog osobnog iskustva muška autoritarna figura nastoji osporiti i ponovno ušutkati ženski pripovjedni glas. Profesor Pieixoto ne razumije važnost Offredina iskaza, za njega tu

ostaje [nam] mnogo praznina. Neke od njih mogla je popuniti naša anonimna autorica da je obratila više pažnje na neke pojedinosti. Da je imala novinarskog ili špijunskog duha, mogla nam je reći mnogo više o funkcioniranju gileadskog carstva. Što bismo samo dali za tek dvadesetak stranica ispisa s Waterfordova privatnog kompjutera! No, moramo biti zahvalni na svakoj mrvici koju nam se božica povijesti udostojala dati.

Coral Ann Howels ističe da Atwood „odabirom pripovjedačice izvrće tradicionalno maskulini distopijski žanr, pa nam tako umjesto orvelovske analize javnih službi i institucija državne opresije Atwood daje disidentski iskaz Sluškinje koja je postavljena na margine političke moći.“¹ Dakle, žensko pripovijedanje i zabilježeni glas na vrpci postaju službeni povijesni dokumenti, a Offred službena povjesničarka Gileada.

Društvo u kojem Offred živi u Republici Gilead nastalo je nakon što je religijska sekta „Jakovljevi sinovi“ izvela napad na Kongres prilikom kojeg je ubijen i američki predsjednik zajedno s većinom pripadnika Kongresa. Sekta krivnju prebacuje na islamističke terorističke skupine te se uvodi izvanredno stanje:

Bilo je to poslije katastrofe, kad su ubili predsjednika i mitraljezima pokosili Kongres, i kad je vojska proglasila izvanredno stanje. Tada su krivnju svalili na islamističke fanatike. Ostanite mirni, rekli su na televiziji. Sve je pod kontrolom. Bila sam šokirana. Znam da su svi bili.

„Jakovljevi sinovi“ izvode te atentate i državni udar kako bi ponovno „uveli red“ u društvo koje oni procjenjuju kao lišeno morala i „pravih“ vrijednosti. Planiraju povećati natalitet (čija stopa neprekidno opada uslijed zagađenja okoliša, nekontrolirane uporabe pesticida, kiselih kiša itd.) za čiji pad krive žene koje su se tijekom godina radije okretale samima sebi i svojim potrebama, karijerama, životima i borbi za svoja prava nego rađanju i zasnivanju obitelji. Također, uz žene veliku količinu krivice snose filmovi, televizija, časopisi, umjetnost te popularna kultura zbog normaliziranja takvog, za njih nepoželjnog, načina života. Naravno, nakon uvođenja Gileada sve što potiče slobodu iskazivanja misli ili seksualnosti zabranjuje se i najstrože kažnjava – smrću. Zabranjuju se i uništavaju novine, časopisi, filmovi, pornografija, televizija, novac, knjige – drugim riječima, sve. A žene se svodi na njihovu za tu sektu primarnu funkciju – rađanje. Sukladno njihovim reproduktivnim „sposobnostima“ dijeli ih se u nekoliko klasa: Sluškinjama bivaju proglašene one žene koje još uvijek mogu rađati, mlade su i zdrave te ih se šalje u kućanstva Zapovjednika (visoko rangiranih dužnosnika u Gileadu) kako bi njima i njihovim ženama rađale djecu; Marthe su žene zadužene za brigu o kućanstvu, za čišćenje, pranje i kuhanje; Supruge su udane za Zapovjednike i ostale pripadnike političkog vrha, uglavnom su starije i uživaju određene privilegije koje druge klase žena nemaju; Tetke su starije žene, gorljive zagovarateljice gileadskog režima čije su ideje spremne provesti i silom, fizički i psihički zlostavljajući sve žene, mahom Sluškinje, koje se opiru Gileadu. Tetke su te koje provode indoktrinaciju Sluškinja (Offred je prva generacija od osnutka Gileada) između ostalog i slut-shamingom, prisiljavajući Sluškinje da onima koje su govorile o iskustvima zlostavljanja i silovanja uzvikuju:

Njezina krivnja, njezina krivnja, njezina krivnja, pjevamo unisono. Tko ih je zaveo? Tetka Helen blista jer je zadovoljna nama. Ona. Ona. Ona. Zašto je Bog dopustio da se dogodi nešto tako strašno? Da je kazni. Da je kazni. Da je kazni.

Uz navedene klase tu su još i takozvane Nežene, prestare da bi poslužile reproduktivnoj gileadskoj politici ili pak previše sklone opiranju takvom represivnom sustavu da bi im se omogućio život u Gileadu. Nitko ne zna kakva sudbina snađe one žene koje bivaju proglašene Neženama, ali se priča da ih se šalje u tzv. kolonije gdje čiste radioaktivni otpad bez ikakve zaštite i gdje su osuđene na sigurnu smrt od trovanja radijacijom, ili ih se pak odmah ubija.

Sluškinje jednom mjesečno nakon ginekološkog pregleda na kojem je utvrđena ovulacija siluje Zapovjednik u ritualu oplođivanja preuzetom iz Starog zavjeta. Svaka Sluškinja ima pravo na tri pokušaja donošenja zdravog djeteta na svijet; ako uspije u svojoj misiji, osiguran joj je život u zarobljeničkom blagostanju, a ako ne uspije, snalazi je po svoj prilici jednaka sudbina kao i Nežene. U Gileadu je, također, sva krivnja za nemogućnost začeća na ženi, a ne i na muškarcu te se smatra svetogrđem uopće pomisliti da je muškarac impotentan ili neplodan.

Atwood je svojedobno napisala da je prije nego što je počela pisati Sluškinjinu priču osjećala dozu strepnje nad izborom takve teme jer su svi dotadašnji romani koje je napisala bili realistični, ali se odlučila na pisanje jer je oduvijek velika obožavateljica žanra SF-a te se htjela okušati u toj vrsti. Pitanje koje ju je najviše mučilo bilo je hoće li itko tome povjerovati te je zbog toga napravila popis pravila za pisanje Sluškinjine priče:²

[N]eću u ovu knjigu staviti ništa što čovječanstvo već nije napravilo, negdje, nekad, ili za što već nije imalo sredstva. Čak su i grupna vješanja imala svoje prethodnike: postojala su grupnja vješanja u ranoj Engleskoj, a u nekim zemljama još postoje grupna kamenovanja.

Nažalost, totalitaristički režimi nisu nijednom stanovniku ili stanovnici ovoga planeta strani, ali ono što je Atwood najviše mučilo i za što se bojala da čitateljima neće biti dovoljno uvjerljivo jest smještanje dolaska na vlast totalitarističkog režima u SAD. Jedini način na koji se takva uzurpacija vlasti u SAD-u može dogoditi i prikazati uvjerljivom jest ako vlast preuzme religijska sekta ekstremno konzervativnih načela koja će primarno biti usmjerena na suzbijanje i posvemašnje ukidanje ženskih ljudskih prava. Takva politika Americi nije strana; u svojoj su srži i dalje puritansko društvo opsjednuto politikama tijela i tjelesnosti, seksualnosti, reprodukcije te kontroliranjem i upravljanjem ženskim tijelom, kao što to čine i „Jakovljevi sinovi“ u Gileadu.

No, to nisu jedine sličnosti gileadskog režima s puritanskim svjetonazorom; ženama je zabranjeno obrazovanje, čitanje, pisanje, a čak su zabranjena i sredstva pisanja – olovka i papir. Bilo kakvo podilaženje „taštini“ u obliku nošenja odjeće koja nije uniformirana, šminkanje, korištenje preparata za njegu tijela, gledanje sebe u ogledalu ili reflektirajućim površinama smatra se svetogrdnim kršenjem zakona Gileada i strogo se kažnjava – najčešće smrću. Sluškinje moraju nositi crvene halje dugih rukava koje se protežu do poda tako da im se ne vide ni stopala, ruke moraju držati u džepovima ako su u javnosti jer nijedan dio tijela ne smije biti izložen tuđim pogledima, njihov pogled mora ponizno biti uperen prema dolje, a da bi se izvršila dodatna restrikcija nad njihovim tijelima, na glavama nose bijela pokrivala koja im skrivaju kosu i zaklanjaju periferni vid. Kao što tvrdi Glenn Deer u svom eseju o „Sluškinjinoj priči“: „[N]ikome nije dozvoljeno druge gledati slobodno, pogotovo ne sa žudnjom; iznimke su agenti režima, Atwoodina verzija misaone policije, Oči.“³

Uz nesputani govor i jezik kojim se služi, Offred se opire režimu i svojom žudnjom; onom koju osjeća kada se prisjeća svog muža i kada počne fantazirati o vozaču Nicku. Moment žudnje i slobodnog izražavanja seksualne požude između dvoje odraslih ljudi itekako je važan jer Gilead strogo nadzire i kontrolira seksualnost i seks. Seksa nema – barem ne do trenutka kada Offred saznaje da još uvijek postoje javne kuće koje se sada nazivaju, naravno, „Jezebel’s“ – osim u svrhu reprodukcije. Zbližavanje Offred i Nicka i njihovi seksualni susreti time postaju mjesta otpora Gileadu. Zanimljivo je primijetiti da se njihovi susreti prvo odvijaju pod „budnim okom“ i pokroviteljstvom Zapovjednikove supruge Serene Joy. Ona je zabrinuta da je njezin muž neplodan, iako to nipošto ne smije naglas i tim riječima izgovoriti, i želi se osigurati, odnosno dobiti dijete čak i ako bi bilo začeto s nekim drugim muškarcem, a ne Zapovjednikom. Nick je mlađi i veće su šanse da će Offred s njim zatrudniti, ali ono na što Serena Joy ne računa rađanje je osjećaja, a ne djeteta, između Offred i Nicka. Seks i orgazmi koje Offred s Nickom doživljava postaju mjesta na kojima Offredino tijelo, kao i njezin jezik, izmiče sredstvima upravljanja i kontrole Gileada.

Kao što Offred pronalazi snagu i otpor represivnom totalitarističkom sustavu u svom pripovijedanju, tako i Grace, protagonistkinja romana Alias Grace, pripovijeda svoju priču kako bi se spasila zatvora i dobila priliku za život na slobodi. Atwood je taj roman objavila 1996., a bazirala ga je na stvarnoj Grace Marks, ženi koja je 1843. u Torontu optužena da je zajedno s Jamesom McDermottom počinila ubojstva Thomasa Kinneara, zemljoposjednika za koga je radila, i njegove domaćice i ljubavnice Nancy Montgomery. I Grace i McDermott osuđeni su za ta ubojstva, ali dok on završava na vješalima, nju smještaju prvo u ludnicu, a zatim u ženski zatvor Kingston. Grace je provela gotovo trideset godina u zatvoreništvu te je naposljetku pomilovana i preselila se u New York nakon čega joj se izgubio svaki trag. Tijekom i nakon suđenja Grace je izazivala velik interes javnosti; bilo je nezamislivo i nezapamćeno da bi žena mogla sudjelovati u tako svirepim ubojstvima, a s druge strane baš zbog toga što je bila žena krivilo ju se za zavođenje McDermotta, manipuliranje njime i optuživalo da je ona bila ta koja ga je nagovorila na ubojstva bez nekog jasnog razloga osim pretpostavljene ljubomore prema domaćici Nancy i njezinom barem prividno višem društvenom statusu u odnosu na Gracein.

Roman je strukturiran oko Graceina pripovijedanja u prvom licu, kada doktoru Simonu Jordanu priča o svom životu; zatim pripovijedanja u trećem licu u kojem saznajemo što se zbiva s doktorom Jordanom izvan njegovih sastanaka s Grace; isječaka iz novinskih zapisa toga vremena, sudskih transkripata, tekstova pjesama, pisama itd. Takva je struktura formalna odlika povijesne metafikcije, iznimno popularnog književnog žanra druge polovice 20. stoljeća, koji je često vodio formalni i sadržajni dijalog s književnošću 19. stoljeća. Ne čudi, stoga, što je za naslovnicu odabran već spomenuti portret Lizzie Siddal proslavljenog viktorijanskog slikara.

Roman je također strukturiran kao krimić jer je okidač Graceina pripovijedanja dolazak doktora Jordana u Kingston kako bi razgovarajući s njom odgonetnuo Graceinu tajnu i skinuo veo s misterije dvostrukog ubojstva. Grace je nakon te proživljene traume i boravka u ustanovi za mentalno oboljele (u kojoj je nebrojeno puta bila silovana te je čak i ostala trudna, ali je imala spontani pobačaj) doživjela amneziju i uporno tvrdi da se sjeća svega osim događaja neposredno vezanih uz sâma ubojstva. Jordan tako postaje i detektivom, figurom koja je tu da bi riješila ne samo misterij ubojice, nego i da bi proniknuo u još veći misterij, a to je um žene.

Ako Jordan otkrije da je Grace bila prisiljena na sudjelovanje u ubojstvima, bit će pomilovana te će napokon dobiti priliku za normalan život. Uzorna je zatvorenica te kao takva smije svakodnevno izlaziti iz zgrade zatvora i dolaziti u kuću zatvorskog guvernera gdje obavlja posao sluškinje. Guvernerova supruga i kći gaje morbidne fascinacije Graceinom tajanstvenom prošlošću, između ostalog, one su i velike pobornice spiritističkih seansi te omogućuju Jordanu da s Grace razgovara u guvernerovoj kući, puno intimnijem i udobnijem okruženju od onog zatvorskog.

Kao što je i Offredino usmeno svjedočanstvo zabilježeno i time postalo povijesni dokument, tako i Jordan bilježi Graceinu priču i njezin život. Jordan od Grace traži da krene od početka, od napuštanja Irske i dolaska u Kanadu te tako saznajemo da je Grace kao najstarije dijete bila prinuđena preuzeti brigu o obitelji jer joj je mama umrla na brodu na putu do Kanade, a otac je bio alkoholičar koji ju je pokušao silovati. Kada ju je otjerao od kuće da počne zarađivati za obitelj, Grace se zapošljava kao sluškinja u jednom domaćinstvu u Torontu i tu stječe svoju prvu i jedinu prijateljicu – Mary Whitney. Mary je otvorena i vesela, izuzetno je klasno osviještena te velikom gorljivošću upućuje Grace u radnička prava.⁴

Grace i Mary dijele spavaonicu, Mary joj čak kada Grace dobiva prvu menstruaciju objašnjava da ne umire i da to znači da je sada postala ženom. No, sreća je kratkog vijeka; Mary se upusti u vezu sa sinom njihove gazdarice te ostaje trudna. On se odbija njome vjenčati i daje joj pet dolara kako bi obavila pobačaj; Mary to i radi te iste noći umire od posljedica ilegalno i nestručno obavljenog zahvata. Grace je neutješna nakon gubitka Mary, objeručke prihvaća priliku za odlaskom iz tog kućanstva i zapošljava se na farmi Thomasa Kinneara. Isprva se zbližava s Nancy i u njoj vidi neke sličnosti s Mary, ali Nancy počne osjećati sve veću ljubomoru prema mlađoj Grace i doživljavati je kao prijetnju i konkurenciju, pogotovo nakon što shvati da je trudna. Napetost u kućanstvu raste sve do trenutka kada James i Grace počine ubojstva; James prvo udari Nancy sjekirom, zatim je gurne niz stepenice u podrum i zadavi Graceinim rupcem, a nakon toga upuca Kinneara. Dijelovi koji se tiču ubojstva ispripovijedani su u kratkim isječcima, kroz maglu sjećanja i nikada nismo posve sigurni do kojeg je stupnja Grace bila uključena u njihovo počinjenje. Kanadska scenaristica i redateljica Sarah Polley adaptirala je roman za televiziju i sjajno prenijela na male ekrane tu nesigurnost sjećanja i upitnu vjerodostojnost Graceina iskaza. U seriji su trenuci kada se Grace prisjeća ubojstava prikazani kratkim flashbackovima i svaki se put razlikuju, dok se Grace u voice-over naraciji pita je li se to stvarno tako odvilo.

Važno je istaknuti da ni roman ni serija ne daju odgovor na oba pitanja koja Gracein narativ postavlja; ni čitatelj ni Jordan ne saznaju što se „zaista“ dogodilo na dan ubojstava niti tko je Grace i koja je njezina tajna. Pri kraju romana pripadnici torontske aristokracije koji su angažirali Jordana kako bi olakšao Graceino pomilovanje postaju zasićeni vremenom koje Jordanu treba da „pronikne u tajnu“ te odlučuju razriješiti misterij na svoj način – sazivajući spiritističku seansu. Ta seansa postaje najvažnijim dijelom romana, a i serije, utoliko što nudi nekoliko ključeva za iščitavanje i Grace i njezine priče.

U jednom trenutku Grace je naizgled obuzeta duhom koji se identificira kao Mary Whitney, govori da već godinama opsjeda i zaposjeda Grace te tvrdi da je Grace sudjelovala u orkestraciji ubojstava, ali kao Mary, i da prava Grace nije ništa znala o tome. Doista, Grace se uporno tijekom svog pripovijedanja pozivala na Maryn glas, jezik i izražavanje kad god je htjela reći nešto „nedolično“, nešto što nije priličilo mladoj, skromnoj i skrušenoj ženi. Grace kao Mary psuje, govori o seksu i izražava svoja mišljenja bez društveno nametnutog ustezanja. Kada shvati da je njezin slušatelj šokiran njezinim izražavanjem, brže-bolje doda da je „to Mary tako znala reći“. Dok Offred rabi prostor svojih misli kako bi se oduprla totalitarističkom režimu koji kontrolira ženski glas, jezik i tijelo, Grace se koristi glasom mrtve žene kao otporom opresivnom društvu 19. stoljeća čije se mjere kontroliranja i nadziranja ženskog tijela ne razlikuju mnogo od onih u Sluškinjinoj priči.

Kao što ne saznajemo što se na kraju Sluškinjine priče dogodi Offred, tako ne znamo ni što se dogodi Grace kada napusti Kanadu. Navodno se uda za Jamieja, radnika na Kinnearovoj farmi, ali u narativu toliko ispunjenom misterijima i maglovitim sjećanjima o kojima čujemo od Grace (ili pak Mary) ništa ne možemo sa sigurnošću tvrditi. Još jedan podatak ne znamo o našim pripovjedačicama – kako se zovu. Naime, roman ne nudi jasna rješenja oko Offredina imena, a u seriji se ona jasno imenuje kao June; s druge strane, kao što sâm naslov romana kaže, Grace je „alias“, lažno ime koje se koristi kako bi se skrio nečiji „pravi“ identitet. Je li Grace Mary ili je ipak Grace, ili možda netko sasvim drugi tko je na brodu iz Irske preuzeo tuđi identitet. U jednom trenutku Gracein odvjetnik govori Jordanu da je „ona poput Šeherezade, plete klupko svoje priče kako bi prinudila svog slušatelja da ostane“. „Grace“ majstorski plete svoje pripovijedanje, ne otkriva nam tajne svog imena, svojih djela ili sjećanja te time onemogućuje da roman čitamo kao povijesni i metafikcijski krimić na kraju kojega ćemo moći uspješno rasplesti klupko tajne.

Serije: Ne dajte se gadovima, cure!

Moram priznati da sam za razliku od većine svijeta koji se raspametio za serijom Sluškinjina priča bila dosta razočarana krajnjim rezultatom. Kada sam razmišljala o pisanju ovoga teksta, znala sam da će mi biti teško i da neću moći pisati o nečemu što mi se ne sviđa. Mislim da je nekoliko promašaja u seriji Sluškinjina priča: sve su se reference na sličnost romana s našom današnjicom činile vrlo agresivne i in-your-face, kao da nam je potrebno nacrtati da se gotovo sve što se ženama zbiva u seriji sada zbiva i pod budnom paskom i odobrenjem kako Trumpove administracije, tako i europske desnice. Ako ste kao i ja pratili napise o seriji i čitali tekstove koji su izlazili nakon svake emitirane epizode, mogli ste uočiti da su se svi tekstovi osvrtali na sjajno prikazivanje stanja u našem društvu, na to da se ova serija treba čitati kao upozorenje nama i svim budućim generacijama što nas sve može zadesiti ako ne pazimo, ako se ne borimo, ako nismo glasne. Ali, u isto vrijeme kada je većinsko gledateljstvo hvalilo seriju kao prikaz feminističke borbe, kreatori serije, uključujući glumačku postavu, mahom su u javnost izlazili s izjavama o seriji kao o priči ne toliko o ženama, koliko o ljudima, jer je uvijek potrebno naglašavati da mi žene zaista jesmo ljudi.

Tako je Elisabeth Moss izjavila da je „to ljudska priča jer su ženska prava ljudska prava“. Nedugo nakon toga ispravila je svoju „nezgrapnu“ izjavu dodavši da se ona ponosno naziva feministkinjom i da je u svojoj ranijoj izjavi izostavila važnu riječ – „također“. Dakle, htjela je reći da je to feministička, ali također i ljudska priča. Nekoliko se glumica također eksplicitno ogradilo od riječi feminizam i feministkinja naglašavajući da je to priča o ljudima i ljudskoj borbi, priča o preživljavanju. Pri tome se redovito i prigodno zaboravljalo da je to prvenstveno priča o tome kako se muškarci odnose prema ženama, kako muškarci porobljavaju žene, kako muškarci kontroliraju ženska tijela i ženske odluke o tim istim tijelima. Dok je Atwood svoj distopijski roman učinila itekako feminističkim, odbijajući ga pisati u tradiciji orvelovske distopije s muškim protagonistom koji se upušta u borbu protiv sistema kao da je Rambo protiv misaone policije, serija upravo to čini. Ono što je u romanu tiha intima jedne Sluškinje koja nema nikakvog uvida u politički svijet Gileada u seriji postaje bučni akcijski i špijunski film s najavljenom drugom sezonom i povratkom akcijske junakinje.

S druge strane, Sarah Polley i Mary Harron (redateljica Američkog psiha) pažljivo prilaze adaptaciji Alias Grace i jasno ukazuju na feminističku borbu protagonistkinje Grace i drugih ženskih likova u seriji. Vrlo su jasno profilirani načini na koji muškarci vladaju ženama i njihovim tijelima: od bogataškog sina koji iskorištava i zavodi Mary svoje zabave radi, a odbacuje ju čim zatrudni, preko Nancy koja je i prije rada u Kinnearovom domaćinstvu zatrudnjela, ali je dijete umrlo, a ona ostala bez zaposlenja, do Grace koju zlostavljaju, zavode ili se u nju zaljubljuju svi muškarci u njezinom životu – otac, Jordan, Jamie, James, Jeremiah, Kinnear, odvjetnik, zatvorski čuvari te oni u mentalnoj ustanovi, guverner, sudionici spiritističkih seansi. U zadnjoj epizodi rezignirana Grace tvrdi: „Svi ste vi isti. Ne želite slušati. Ne želite me čuti.“ Ti „svi“ kojima se obraća su muškarci, oni su jedini od nje i tražili da kaže tko je, da se opiše, da ispriča svoj život i svoju priču, a ona to odbija. Serija završava krupnim kadrom u kojem Grace, u sjajnoj izvedbi kanadske glumice Sare Gadon, ponosno ali i skrušeno gleda u kameru probijajući četvrti zid, no i dalje ne otkriva svoj misterij, odbijajući se definirati i reći je li uistinu Grace, Mary, Nancy ili Alias Grace. Za razliku od Offred/June ne pristaje na eksplikacijski narativ u kojem se gledateljima i/ili čitateljima mora nacrtati protiv čega se protagonistkinje bore i u kojima im se mora dati jasan kraj i razrješenje borbe.

Alias Grace otkriva samo to „da razmišlja o svim stvarima koje su se o njoj pisale. Da sam neljudski ženski demon, nevina žrtva lupeža […] Da sam bila previše neuka da bih znala kako reagirati i da bi objesiti me bilo pravno ubojstvo […] Pitam se kako mogu biti sve te različite stvari odjednom.“

1. Coral Ann Howells: „Margaret Atwood’s Dystopian Visions: The Handmaid’s Tale and Oryx and Crake“, u: The Cambridge Companion to Margaret Atwood.
2. Citirano iz Margaret Atwood: In Other Worlds: SF and the Human Imagination, 2011.
3. Glenn Deer: „The Handmaid’s Tale: Dystopia and the Paradoxes of Power“.
4. Kanada je sredinom 19. stoljeća bila itekako klasno segregirano društvo još uvijek pod utjecajem Velike Britanije. Vladajuća aristokracija nije nižim klasama dozvoljavala nikakva prava te je tako došlo do pobune 1837. koja je ugušena, a većina pokretača ubijena ili zatvorena. Mary Whitney stalno ističe svoju pripadnost nižim slojevima i ponosno govori o svojoj obitelji i njihovoj farmi koju su im oduzeli aritokrati.