“Lemonade”: tuga i moć zvijezde
Koji je obzor privatnosti 2016. godine? Dok običan puk svojih petnaest minuta traži samoproduciranjem na društvenim mrežama (recimo, filtriranjem fotografija i objava, obavijestima o odjeći koju su kupili, receptima koje su isprobali i sličnim često, budimo krajnje otvoreni, nebitnim trivijalijama), zvijezde, makar i s figom u džepu, zazivaju izgubljeni prostor intimnosti, pogotovo u onim trenucima u kojima njihove nominalno privatne drame – prevare i živčani slomovi – postaju medijski materijal na kojem se obrće mastan novac. (A ne moramo ni spominjati koliki njihovi menadžeri proklinju dan kad je stvoren Twitter, savršen alat za neposrednu autoblamažu!)
Stoga, ključno je pitanje: gdje obitava zvijezda? Koji su parametri njezine egzistencije, fizičke i metafizičke? Koje obveze ona ima prema nama, i imamo li mi ikakve prema njoj? Jesu li obzir i suosjećanje u ovako elementarno nehorizontalnoj strukturi – zvijezda privilegirana/mi deprivilegirani – dodatno posredovanoj naizgled toplom i povezujućom, ali zapravo do u lipu proračunato hladnom medijskom mašinerijom, uopće relevantne kategorije? Na kraju, zašto se ova pitanja, u suočenju s novim Beyoncéinim albumom, pojavljuju među ključnima?
Iako je pristup koji inzistira na čisto estetskom zahvaćanju u popkulturne/umjetničke proizvode načelno častan i poželjan, bojim se da je, kad je u pitanju kompleks Lemonade, zapravo praktički neizvediv (osim ako za naš predmet uzmem čitav svemir Beyoncé). Zato što Beyoncé vrlo svjesno i vješto, direktno i pomalo bezobzirno, cilja u samo srce medijskog korpusa kojim je neminovno okružena; ona ga od prve sekunde, od same najave albuma, uključuje u svoj projekt – masovni mediji integralan su dio ovog konceptualnog albuma. U pitanju je simbioza: taj ju je korpus stvorio, u mjeri u kojoj ga ona svojim djelom održava na životu. Prihvaćajući da živi u svijetu u kojem koncept intimnosti ne vrijedi ni pišljiva boba, da je to na kraju krajeva cijena koju plaća za svoj status internacionalne megazvijezde, Beyoncé odlučuje od svega napraviti cirkus, i to kakav. Muzički neupitno maestralan, sadržajno zaigrano provokativan.
Stoga je, iz ove perspektive, ključna točka filma koji prati album ona pri samom početku, u kojoj nabrijana (ali nasmijana) Beyoncé bejzbolskom palicom razvaljuje uličnu sigurnosnu kameru. Naravno, u pitanju je upravo ona kamera koja je par godina ranije u liftu zabilježila njezinu sestru kako mlati njezinog supruga. Zašto? Mediji vele zbog suprugove prevare. Beyoncé šuti. A onda objavljuje Lemonade: ”I was served lemons, but I made lemonade.”
Radi se, dakle, o albumu o prevari za koju ne znamo je li se dogodila. O osobnom albumu za koji ne znamo zapravo o kome je. Nema verifikacije, nema potvrde, nema intervjua koji bi razjasnio pozadinu, samo nonšalantno titranje oko medijskih narativa kojima se ionako nema gdje uteći. Autoreferencijalan, metafikcionalan i zaigran u mjeri u kojoj nam izmiče tlo pod nogama. Svakako, tu su relativno direktne strelice upućene suprugu – npr. ”Big Homie better grow up” (Jay Z će sam sebe često oslovljavati Big Homiejem, pa tako i u njihovom zajedničkom ljubavničkom megahitu, Crazy in Love) – no sve je to u muzičkom potezu, ispod slojeva estetskog odmaka i prkosne ironije. Beyoncé kao da govori: sve što ćete od mene dobiti o eventualnom skandalu, dobit ćete posredovano mojom muzikom, koju onda možete ili glodati kao kosti ili, zašto ne, samo joj se s uživanjem prepustiti. Konceptualni je to album sa sasvim konkretnim narativom: sumnja u prevaru, suočavanje, ljutnja i bijes, i na kraju pomirba.
(Pri tome, što možda blago mimoilazi osnovnu liniju teksta, no valja napomenuti: Beyoncé ne staje samo na razini tobožnjeg osobnog iskustva. Sadržajno, ona se među ostalim dohvaća i tema crnačkog feminizma i spiritualnog kolektiviteta, ocrtavajući luk kojim povezuje političko ja s političkim zajednice iz koje je ponikla. Također, i na sasvim estetskoj, muzičkoj razini, to je album koji se u stanju spremno decentrirati od svoje zvijezde, dajući prostor glasovima dovoljno specifičnima da dominantno evociraju glazbu svojih vlasnika – prije svega Jamesa Blakea, ali i Weeknda i Kendricka Lamara – gurajući, dakle, zvijezdu pomalo u zapećak.)
No postoji jedna vrlo zeznuta stvar kod ovakvog ogoljivanja s migom: mig se u recepciji često previdi i sve s čim tada ostajemo iluzija je da je pred nama zvijezda koja nam je otvorila okno, makar i maleno i rubno, u svoju dušu. Odatle ide sljedeći korak: iz perspektive onih koji joj sačinjavaju recepciju, a to su fanovi i mediji, Beyoncé je odgovorna. Odgovorna je bila i dosad, kad se usudila samoproglasiti feministkinjom, s blještećim velikim slovima iza svojih leđa, a da femistkinja nije bila u svakoj stotinki svake sekunde svog života. Beskompromisni politički korektni feminizam i mediji koji ga pronose ne samo da ne priznaju pravo na fail, oni rade još jednu neprijatnu stvar: taj fail opsesivno traže kod onih koji se trude, preskačući hiljade onih kojima feminizam nije ni na periferiji pogleda.
(Ovdje se negdje u optužujućem nizu smještaju, kao najfriškija vijest, i sweatshopovi u kojima se u očajnim uvjetima slaže odjeća koju je Beyoncé dizajnirala. Stvar je užasna, bez sumnje, ali istovremeno ne bi bilo dobro da se pravimo da, pomalo banaliziram, ne znamo na koji je način sastavljeno računalo na kojem ovaj tekst pišem, kao i ono s kojega ga vi upravo čitate. Ili konkretnije: kapitalizam se, sa svojim fizički i mentalno eksploatirajućim obrascima, reproducira konstantno i na svakoj razini. Biranje krivaca u moru krivaca, pa makar i u vidu napada na zvijezdu, ovdje stoga ne figurira kao ništa drugo doli čisti kič, moralno preuzetno i politički nepismeno artikuliranje sasvim konkretnog i puno kompleksnijeg problema.)
Sada, nakon Lemonade, prigovori su sasvim predvidljivi: o ne, kad te muž prevari, ti ne snimaš album o tome – jednostavno ga ostaviš. Kakva je to poruka ženama, djevojkama, djevojčicama, koje godinama opčinjeno upiru pogled u kraljicu? Šok: ona više nije snažna, ona je slaba i podastire nam svoju slabost bez ustezanja.
E pa upravo je ovaj moment, ova pojednostavljujuća, prastara i štetna dihotomija slaba žena/jaka žena, ono što Beyoncé (zapamtimo, recepcija ne haje za oprez pri razlikovanju autora i lirskog subjekta!) kroz Lemonade uporno demontira. Prevarena je, ponižena, tužna i ljuta. No svaki daljnji potez isključivo je njezina odluka. Stoga teško da na cijelom albumu ima dirljivijih stihovnih momenata od onih u pjemi Sorry, gdje Beyoncé očajnički uzvikuje ”I’m not thinking ’bout you”, pomalo neuvjerljivo uvjeravajući prije svega samu sebe, a tek onda partnera ili slušatelje, da joj nije stalo, da je preboljela, da je iznad toga, da je snažna.
Jer ona je na ovom album sve, i ponižena i osnažena, i s oštricom na sasvim pogrešan način usmjerenoj prema drugim ženama, napose onoj trećoj, i luda i histerična, i hladna dok smišlja osvetu, i okrutna dok svog muškarca ponižava s najviše medijske točke, i opsesivna kad ga ne pušta po cijenu bilo čega. Beyoncé nam podastire ženu koja ne mora biti snažna ako to ne želi, koja može biti i slaba, očajna i prezrena. To je žena koju takve kategorije, usmjerene izvana, previše ne zanimaju. Prošla je, tako je na kraju krajeva i album posložen, cijeli ringišpil emocija, umirujući se na kraju u onoj koju je za sebe procijenila kao jedinu sada prihvatljivu opciju: oprost, sa svim što to podrazumijeva. (Oprostite vi na ovoj kratkoj ekskurziji u patetično, ali stihove ”I’ve seen your scars and kissed your crime” prepoznat će svatko tko je ikad doživio da mu netko poljubi ožiljke i krimene, ili je bio spreman poljubiti tuđe, ne shvaćajući oprost kao potez poniženja, već upravo suprotno, kao potez oslobođenja i smiraja.) Gdje se onda tu smještamo mi, slušatelji, u odnosu na našu zvijezdu?
Dakako da je empatija koju možemo osjetiti jedna vrlo posebna, sasvim specifično kodirana empatija, određena našim položajem u odnosu na popmuzički kompleks, umjetna ako hoćete. Drugačije ni ne može: to je empatija sebična s obje strane – sa strane zvijezde kojoj smo potrošači i poligoni, ali i s naše strane, koji od zvijezde uzimamo samo ono što nam treba, spremno je zaboravljajući ako nas ne nastavi golicati nakon što je prvi put potrošimo. Tu se negdje onda, jasno, smješta i sasvim logična konstatacija da je mnogima od nas život servirao daleko gorče i kvrgavije limune, bez prilike da ikad od njih napravimo ovako senzacionalnu limunadu. Ne zbog manjka talenta, već zbog prostog manjka prilike.
Dakle, u susretu s Lemonade analitički aparat sve vrijeme može (mora!) biti uključen, ni na trenutak se ne moramo, niti bismo se trebali, pretvarati da pred sobom imamo neposredan komad nečijeg srca, daleko od toga. Ako išta, ovaj je album još jedna šaka zemlje bačena na lijes zastarjelih i opresivnih ideja okupljenih oko neuhvatljivog koncepta autentičnosti. No to ne znači da ovakav šareni popmuzički proizvod neće okrznuti naše srce. Ovo je album koji ima sve što nam danas muzički proizvod srednje struje može i treba ponuditi, a to nije malo: popularan, ali kvalitetan, visok i nizak, moderan i oslonjen o tradiciju, političan i licemjeran, pomalo naivan, makar i iznimno autorefleksivan. Pri tome, svjestan je svih vlastitih kontradikcija: umjesto da ih uzaludno pokušava razriješiti, on ih prihvaća, rukom grabi u srce tog histeričnog svemira koji zovemo pop kultura i isporučuje album kakav, bojim se, nije mogao nastati nikad ranije. Zaista, Lemonade je čisti simptom današnjice, na sve pozitivne i negativne načine na koje se simptomom današnjice može biti.
“Beskompromisni politički korektni feminizam i mediji koji ga pronose ne samo da ne priznaju pravo na fail, oni rade još jednu neprijatnu stvar: taj fail opsesivno traže kod onih koji se trude, preskačući hiljade onih kojima feminizam nije ni na periferiji pogleda.”
Beyonce se ne trudi oko feminizma; ona ga kooptira, pretvara u proizvod i prodaje. Krajnje oduran, gnjusan i antifeministički čin, u tom smislu može biti i štetniji nego zanemarivanje feminizma. Feminizam je u srži pokret protiv opresije, kada se on koristi kao alat opresije, prestaje to biti. To nije politički korektan stav, već jedini stav utemeljen na materijalnim okolnostima u kojima ona i njen tim proizvode. Strašno je koliko se oko korporacije koja jest Beyonce obavio gusti sloj odbojnosti spram kritičkog mišljenja, ali i to je nešto što ta korporacija pažljivo i pametno njeguje. Žao mi je što je i muf popušio to sranje.
današnji se ivin tekst bavi upravo time – politikom, njenim feminizmom, itd., pa je vjerojatno bliže ovim temama.
svakako znam da nismo “popušile to sranje” time što se želimo baviti valjda najvećom popkulturnom temom 2016. osobno se slažem s tobom oko beyonce kao korporacije, ali mi taj potpuno crno-bijeli stav nije poticajan. on je doslovno isključujuć – ako se o beyonce ne priča onako kako ja mislim da treba (isključivo negativno?), onda taj pristup nije kritički.
meni je jako zanimljivo čitati o beyonce jer je moje razmišljanje o njoj kontinuirani proces. prije sam mislila isto što i ti. bila sam jako kritična prema velikoj feminističkoj objavi 2013. i meni banalnoj formulaciji feminizma, ali onda sam o tome pričala s jednom osobom u nekom drugom kontekstu, osobom koja uopće nije bila feministički obrazovana, i zbog njene reakcije prepoznala solidan elitizam i privilegiranost u svom pristupu. “Music as a pathway to feminist thinking outside of the academe is critical”, piše Trudy s Gradient Laira, koja je sjajna i od koje sam užasno puno naučila o seksizmu i mizoginiji s kojima se suočavaju crne žene http://www.gradientlair.com/post/73919435312/beyonce-flawless-song-music-feminism-womanism
dok nisam počela čitati o beyonce iz perspektive crnog feminizma, isto sam tako bila strašno skeptična prema doslovno tisućama feministkinja na netu koje su pisale o tome koliko im je beyonce važna, i mislila da su definitivno “popušile to sranje”. ali iskustvo rasizma ne može se isključiti iz feminizma, kao ni iz kapitalizma – naš manjak takvog iskustva čini nas slijepima na neke bitne stvari, i tjera da banaliziramo nešto što je puno kompleksnije nego što vidimo. misliš li da te tisuće crnih feministkinja po twitteru i tumblru ne razmišljaju kritički?
beyonce mi je zanimljiva ne (toliko) zbog svojih proizvoda, koliko zbog efekta, recepcije, reakcije publike – to mi je UŽASNO zanimljivo. uopće nije upitno da je njen projekt kapitalistički, ali znači li to da on ne može djelovati feministički? čak i ako postoje brojne žene koje je gurnuo prema feminizmu? čak i ako je beyonce preobratila više žena na feminizam nego što ćemo ti i ja ikada? (i mislim da nije bitno što je taj feminizam u startu banalan – čiji u početku nije bio? prije 2 godine znala sam puno manje nego sada, a kamo li prije 5, 10, 15)
P.S. i da, mislim da su mašin, petrov i ivin tekst super, i tjeraju me na još razmišljanja o svemu tome 🙂
Ne mislim da ste popušile to sranje zato kaj se njome bavite, to je apsolutno normalno s obzirom na tematiku sajta. Međutim, u ovom zadnjem tekstu piše da je Formation radikalan. Za to apsolutno mislim da je izuzetno naivno.
Drugo, ne mislim da nije kritički sve što se ne slaže s mojim pogledom; mislim da ovaj isječak koji sam citirala jest otpisivanje kritike kao “opsesiranja” ili političke korektnosti. I da, mislim da tisuće crnih žena ne razmišljaju kritički, mislim da milijuni, milijarde ljudi svih boja ne razmišljaju kritički, inače bi već rasturili katastrofalno glupo društveno uređenje u kojem živimo. Mislim da Beyonce užasno eksploatira svoju rasu na grozan način, isto kao što to čini i sa svojim rodom.
Ono u čemu se vjerojatno ključno razlikujemo jest ovo – “uopće nije upitno da je njen projekt kapitalistički, ali znači li to da on ne može djelovati feministički?” – da, ja mislim da ne može, pogotovo jer je sam “feminizam” integralni dio tog kapitalističkog projekta te se on u procesu pretvaranja u robu (a bez toga se ne može prodati, a što je jedino uistinu bitno za Beyonce inc.) nužno izvitoperuje u opresivnu ideologiju.
Beyonce nije preobratila nijednu ženu na feminizam, to pokušavam reći. Ti si već neusporedivo uspješnija u tome od nje. Njen “feminizam” u najboljem je slučaju ono što je Andrea Dworkin rekla “a commitment to becoming the rich instead of the poor, the rapist instead of the raped, the murderer instead of the murdered”. To vrišti iz njenih tekstova i prezentacije. Ja to smatram vrlo štetnim, u idealnom slučaju sasvim beskorisnim.
meni je kod beyonce uvijek najodbojnija bila ta retorika o kraljici (koju perpetuira publika, a održava i bey) – to stalno uspostavljanje hijerarhije u kojoj se uspjeh mjeri količinom novca, prodanih albuma, savršenstva. mislim da se na ovom albumu značajnije pomaknula od toga, da je naglasak puno više na kolektivu, ali prvenstveno na crnom kolektivu, kao što kaže iva. ako ikad deklarativno odbije kraljevsku poziciju, kao što se deklarativno proglasila feministkinjom, to će mi se jako svidjeti 😀
ali ono što me najviše zanima je pitanje tko će onda pronijeti tu feminističku antikapitalističku revoluciju? jer pretpostavljam da o tome u konačnici pričamo. ne bi li ona trebala krenuti odozdo i od velikog broja? hoće li svi ti ljudi dijeliti identičnu politiku? sumnjam, sumnjam da ćemo ikad vidjeti neku čistu, savršenu revoluciju, to će (u najboljem slučaju) biti miks i kompromis politika s različitim fokusima ujedinjenih oko jednog cilja. nije li za skupljanje tih brojki popularna kultura nužna? nema li pop zvijezda koja zaoštrava i konkretizira svoju politiku ogroman potencijal? kao što iva reče, želim u to vjerovati iz idealizma.
Bok, mislim da je super što otvoreno i kritički dijalogiziramo.
I mene je zasmetalo Petrovo otpisivanje Beyonceinih kritičarki. Mislim da naše preispitivanje autentičnosti njezinog angažmana proizlazi iz velike investiranosti u feminizam i dobrobit žena, a ne cjepidlačkog inzistiranja na političkoj korektnosti (koja je općenito krivo shvaćena i nepotrebno ozloglašena, no to je tema za neki budući tekst). Je li feminizam kako ga prakticira Beyonce feminizam bez pokrića, to je ono što kopka njezine kritičarke. Mene Beyonce brine kao što me brine Hillary Clinton; obje su izuzetno iskalkulirane i strahovito ambiciozne žene čiji interes za feminizam kao da proizlazi iz sebičnih razloga – feminizam otvara put njihovom probitku. Ne znam u kojoj je mjeri njihov feminizam solidaran, odnosno motiviran solidarnošću, i to mi je glavna briga; čini mi se da kod Hillary nije uopće. Moj je dojam da Beyonce pak osjeća dublju rasnu pripadnost nego onu rodnu, pa prepoznaje patnju crnkinja i osjeća dublju solidarnost s njima nego sa ženama u cjelini, jer je rasna diskriminacija itekako važan faktor u životima manjina.
Moje tumačenje Beyonce nije naivno koliko idealistično. Želim recept za revoluciju i nadahnuće kakvo osjećam kad gledam taj spot. On iskri. Je li tek još jedan u nizu iskalkuliranih poteza, ne znam – ali mislim da podcjenjuješ intenzitet učinka koji je proizveo u žena. Mislim i da je arogantno odbacivati doživljaje drugih žena; one nisu obični roboti kojima je patrijarhat isprao mozak. Sustav nas sve infiltrira u određenoj mjeri, i sve smo mi internalizirale mnoge problematične poruke. Ako ga još nismo zbacile, to je samo zato što se još pripremamo. 🙂 Samo što nismo, evo sutra ćemo!
Gle Petra, mislim da smo svi na istoj strani i zabrinjavajuće sličnog vrijednosnog sustava. 🙂 Čak i ako se Beyonce okorištava svojim identitetima i opredjeljenjima, nas (Lanu, mene, itd.) i dalje zanima PUBLIKA, a publika je uvijek kompleksna tema. Njezina recepcija u konačnici je važnija od autentičnosti odašiljatelja poruke. Ako je publika osnažena, ako su žene, bijele i nebijele, jače i samopouzdanije zbog paket-proizvoda Beyonce, onda je to feministicama *nezanemarivo*, jer se feminizmom ne bavimo zbog njegove ideološke čistoće nego zbog žena. Cijenimo ih, poštujemo, slušamo. Ne otpisujemo ih i ne pristupamo im svisoka.
A Beyonce je ponekad, istina, zabrinjavajuće maskulina, ali nitko nema vremena da čita sve moje misli.
Hvala ti na poticanju rasprave, mislim da je svima korisna.