Mufov virtualni book club: “Moj muž”, Rumena Bužarovska

Lana: Koliko je super ime Rumena?

Asja: Odlično je. Zapravo, toliko je dobro da zvuči kao pseudonim koji je Rumena Bužarovska samoj sebi izabrala.

Barbara: Divno je ime!

Lana: I meni je baš divno

Asja: A kakva nam je knjiga?

Barbara: Ja sam zadovoljna, osobito nakon prošlog nesretnog iskustva.

Maša: Svakako bolja od prethodnog izbora!

Lana: Dobra mi je, vrlo dobra. Zadovoljna sam izborom 😀

Maša: Meni je isto vrlo dobra i drago mi je da sam je pročitala

Barbara: Par priča mi se stalno vrti po glavi otkad sam je pročitala. Baš su me onako… udarile u želudac.

Lana: Meni ju je bilo baš užitak čitati, jako je čitka i pitka

Maša: Koji su vam favoriti?

Lana: Uf. Moram razmisliti, jer mi je većina podjednako dobra

Asja: “Moj muž, pjesnik” i “Nektar”. Te su mi dvije uvjerljivo najbolje. Onda još “Prazno gnijezdo” i “Osmi mart”. Što je satira jača, meni je priča bolja.

Lana: Asja je prvo dvije najkraće izdvojila!

Barbara: “Osmi mart” zbog skatologije 🙂 A najsnažniji dojam mi je definitivno ostavila “Lile”, iako nisam sigurna da bih mogla reći i da mi je najbolja/najdraža.

Asja: “Osmi mart” bome nije među najkraćim.

Maša: Vidiš, meni je “Osmi mart” među najslabijima

Asja: Meni je ideja “Osmog marta” jako dobra jer pokazuje bitnu razliku između onoga što bi Osmi mart kao praznik trebao biti i onoga što se kod nas pod Danom žena podrazumijeva: žderačine, opijanja i jebanja pod vjerskim i nacionalnim obilježima.

Maša: Diarrhea humor mi nije baš smiješan!

Lana: Meni su ove s majčinskom tematikom nekako najbolje, “Lile” i “Otac”

Asja: Najviše me potresla doduše “Lile”. Te s temom loših majki su stvarno upečatljive.

Lana: Ali ne mogu stvarno reći, meni su sve dobre, jedino mi je “Subota, pet popodne” nešto slabija

Maša: Slažem se, meni je “Lile” dobra i jako mi se sviđa “Geni” – zbog malog “psiha”

Barbara: E da, “Geni” su i meni super!

Maša: “Čovjek od navike” mi je isto slabija

Lana: E da, slažem se, malo je manje efektna

Asja: Da, ali mislim da je knjiga dosta ujednačena. Nema velikih stilskih ili tematskih padova i nedorečenosti, Rumena je dosta dobro zaokružila rukopis.

Lana: Zanimljive su mi sve pripovjedačice. Dobra je ta ideja, koncept 11 nepouzdanih pripovjedačica, i zbirka je baš lijepa cjelina.

Maša: Slažem da su pripovjedačice zanimljive, dosljedno je provedeno prvo lice, ali nije sve na istu foru, daleko od toga. Ima dobrih iznenađenja

Asja: Moj muž nije monotona i dosadna knjiga. Možda zato što ima humora, pogotovo crnog <3 Čak i u najtužnijoj priči “Lile” u kojoj djetetu padne tegla ajvara na glavu. Podsjetilo me to malo na Ćopića.

Barbara: Meni je zbilja super što su neke pripovjedačice zapravo prilično neugodne i nedopadljive osobe, najblaže rečeno.

Barbara: Joj “Lile”… ja prvo tu priču nisam mogla pročitati do kraja kad sam vidjela što se sprema. Pa sam je onda prvo nekako letimice dovršila, kao kad se kroz prste gleda horor, i onda sam se tek prisilila detaljno je i polako iščitati.

Maša: Ima humora, ali je sve skupa i dosta jezivo – mislim da se meni taj creepy faktor više sviđa od humorističnog/grotesknog tona. Neke od tih stvari s humorom su već viđene, iako mi je bilo jako smiješno kad je ona žena iskočila iz gepeka s lopatom u rukama!

Lana: Fini, suzdržani humor i te “unhinged” pripovjedačice su najbolji dio

Asja: Sama činjenica da se knjiga perfidno zove Moj muž, a zapravo su pripovjedačice u fokusu kao ogledala svojih muževa, kako se to obično kaže, govori da je knjiga odlično osmišljena. Bužarovska je odlično iznevjerila čitateljska očekivanja.

Maša: Da, netko mi je knjigu najavio u stilu: žene se rugaju svojim pompoznim i napuhanim muževima, a nije baš stalno tako

Asja: Naravno, tako djeluje samo na površini. Rumena ismijava muževe, ali jednako ismijava i supruge. Zapravo, ismijava instituciju braka i ideju obitelji.

Barbara: Da, ne bih rekla da je cijelo vrijeme tako. Mislim da ima puno složenijih emocija.

Maša: Odnosno pokazuje sjebanu patrijarhalnu dinamiku

Barbara: “Osmi mart” mi je odličan primjer toga – kako same žene pristaju na patrijarhalna gledišta i dosljedno ih i provode!

Asja: U Bogdanu Ogrizoviću je Bužarovska rekla da je knjiga feministička i da se puno ljudi sjebe kad skuži da Moj muž nije zbrika ljubavnih priča.

Lana: Pa da, svaka priča ima drugačije iznijansirane emocije i odnos muža i žene je uvijek drugačije pomaknut, ali izrastaju iz istih patrijarhalnih struktura

Asja: Zbirka je oštra kritika ne samo patrijarhata već i malograđanštine koja s njom ide pod ruku. Svi ti kvaziintelektualci, profesori, liječnici.

Maša: Da, odličan motiv su mi i klasne razlike, pa svađe o nasljedstvu i oko novca. “Geni” mi je super i zbog toga, i zbog prikaza makedonskog nacionalizma

Asja: Da, ali mislim da knjiga nadilazi makedonski kontekst. Možemo je lako primijeniti i na Hrvatsku.

Maša: Definitivno!

Asja: I super mi je što je makedonska autorica jedna od najboljih stvari koja se u zadnje vrijeme desila hrvatskoj književnoj sceni koja se od devedesetih naovamo sasvim provincijalizirala i dobrovoljno, jezički uništila.

Lana: Meni je zanimljiv taj odmak koji pripovjedačice imaju prema svojim životima. Kao da promatraju taj svoj život s ravnodušne distance ili su jako nesvjesne, in denial oko stvarnosti (kao u Praznom gnijezdu). I ima tragedije u tom odmaku, toj nekoj njihovoj praznini, bar sam tako to pročitala

Barbara: “Prazno gnijezdo” mi je baš nekako potresno upravo zbog tog sljepila pripovjedačice. Više je sažalijevam nego što mi je odbojna.

Asja: Ta apatija i to sljepilo odlično korespondiraju sa trenutnom situacijom na Balkanu.

Lana: Da, “Prazno gnijezdo” je odlično i zbog tog preokreta, jer je na početku zaista antipatična i grozna, a na kraju…

Maša: Da, ovo što kaže Lana, zanimljivo je što su sve priče ispričane u perfektu iz te neke kasnije pozicije, npr. “sada znam da sam pogriješila”, “kako sam nekad bila glupa”, osim jedne, a to je “Juha” koja je ispričana u prezentu i to je jedina žena čiji je muž MRTAV!

Lana: Jako zanimljivo to za prezent! “Juha” i meni iskače kao drugačija. Ali unutar “Juhe” imamo pak majčinu priču u perfektu o vlastitom braku, tj. aferi

Barbara: Meni to inzistiranje na perfektu nekako podcrtava tu njihovu rezignaciju, odnosno mazanje vlastitih očiju.

Maša: Ta me “Juha” malo podsjetila na Ferrante, sva ta majčinska krivnja 🙂

Lana: I čini mi se da je to jedina pripovjedačica koja pokazuje neke iskrene emocije, koja je u dodiru sa sobom. Ispravite me ako sam u krivu. Iako piše da nije, da ne osjeća ono što treba, ali na kraju plače

Asja: Ne bih rekla da ostale ne iskazuju iskreno vlastite osjećaje. To što su nepouzdan izvori ne znači da su posve neiskrene, pogotovo u negativnim emocijama koje osjećaju.

Lana: Ma da, krivo sam se izrazila. Mislim da ona nema taj odmak koji druge imaju jer na kraju ostvaruje stvarnu konekciju s drugom osobom – majkom – i osjeti empatiju, dok se druge uglavnom samo prepuste svojoj goroj prirodi i nemaju nikakvu pravu vezu s ljudima oko sebe

Maša: To je jedina priča u kojoj se pokazuje ženina situacija nakon kraja braka. Zato mislim da je značajno što je baš ona u prezentu, a prezent joj daje jednu uznemirujuću, egzistencijalističku kvalitetu

Barbara: A ova koja je malom zalijepila dva šamara? Mislim da je i ona u tom trenutku pokazala iskrene emocije, i to po prvi put! Ta priča je stvarno jasna i izravna po tom pitanju iskrenog ispoljavanja emocija, i glavobolja joj je prestala!

Lana: Meni je “Otac” baš sjajan, jer tako dobro spaja humor i jezu

Asja: Postnatalna depresija, teška tema, a Bužarovska se jako dobro s njom uhvatila u koštac.

Maša: Ja sam se tamo poistovjetila sa susjedom koja ne može raditi jer mali trči po stanu 😀

Asja: A paradoksalno, priča se zove “Otac”, a zapravo govori o majci.

Lana: Meni je smiješno kad kaže da sin izgleda kao nilski konj na fotki lol

Asja: Hahahaha. Ima puno tih opisa koji su piš: neandertalac s tankim nožicama u zadnjoj priči je isto super.

Maša: Koji nije godinama objavio nijednu opsežniju znanstvenu studiju 🙂

Lana: Nijedna majka ne djeluje baš kao fan svog djeteta. Više kao da ih žele voljeti iz grižnje savjesti što ih ne vole. Lile je dlakava, onaj mali je psihopat, ovaj je nilski konj…

Barbara: Da, djeca se generalno ne opisuju kao ljupki i divni mali anđeli ni fizički, to mi je isto odličan potez, već s hladne distance!

Maša: Da, i nijedan brak nije sretan, ali to je poanta

Asja: Kad smo navikle čitati samo beletrističko glorificiranje majčinstva! Ovo je dobra promjena.

Lana: Nema ga ni kod Ferrante! 😀

Asja: Izuzeci, izuzeci.

Maša: Poanta je valjda to da ne može biti sretnog braka unutar patrijarhalnih okvira, da se prvo okvir treba promijeniti

Asja: Slažem se, brak ne može biti sretan kad muževi udaraju zabrane, novčano izdržavaju i uvjetuju supruge i loše jebu… a žene kuhaju, peru, rađaju… i kurvaju se s jednako odvratnim likovima jer izbor i nije baš neki.

Lana: Sviđa mi se što u “Mom mužu, pjesniku” pripovjedačica ne podnosi svog muža, ali ga ipak trpi i OTVARA mu se, ali mu u “Nektaru” otkriva da joj je nepodnošljiv (kao i njegovo slikarstvo) i da voli nekog drugog putem poezije 😀 Poezija mijenja status quo tog braka

Maša: Da, poezija je u obje priče dosta loša!

Asja: Meni su to stvarno dvije najbolje priče, možda baš zato što tematiziraju poeziju i pitanje pjesničko-genitalne inspiracije.

Lana: Meni je super ona loša rima u pjesmici u “Nektaru”

Maša: Mislite da se postupci nekih pripovjedačica opravdavaju njihovim podređenim društvenim položajem? Npr. “Lile” – nije odvela malu u bolnicu jer se bojala što će muž reći, “Geni” – ukrala je bratu nasljedstvo i nije mu htjela posuditi novce itd.

Asja: Zapravo, ne nužno. Nije da ih baš simpatiziramo zbog toga.

Lana: Ja nemam takav dojam. Mislim da nema opravdanja, samo priznanje ženske zloće i nemara

Barbara: Ni ja ne bih rekla da ih se opravdava.

Maša: Ali se barem postavlja pitanje: tko je kriv? Je li on kriv jer joj nije dao da posjećuje siromašnu majku ili je ona kriva što je nije odvela na vrijeme liječniku?

Asja: Činjenica da majka ne odvede dijete u bolnicu da se ne bi morala pravdati mužu je jeziva. Žrtvuješ dijete da možeš predbacivati suprugu. #CRINGE

Lana: Da, ona krivi njega i definitivno se sebi opravdava tako. Ali što stvarno misli ostaje u tom jezivom odmaku

Asja: Grozno je i to što krivi i vlastitu majku. Svi su krivi osim nje.

Lana: Da, dosta je užasna ta žena

Barbara: Užasna, slažem se. Ali meni se čini da pripovjedačica u “Lile” nije niti imala neku subjektivnu želju za majčinstvom već mu se isto prepustila po defaultu – takav je red, to se očekuje, to je njezina ženska uloga. A ne može to sebi priznati čak ni nakon smrti male, već se opravdava upravo ovim što ste rekle. I zapravo joj to ide na ruku da može igrati tu ulogu žrtve, također u već zadanim i očekivanim okvirima!

Lana: I nije otišla posjetiti mamu nego je na klupi zaljubljeno pipkala onaj mekani novi šal

Asja: Ona mi je gora od pripovjedačice iz “Oca”.

Lana: Daa. A što se tiče ove u “Genima”, je li ikako objasnila tu krađu, opravdala? Piše kako je bila zlobna prema bratu kao dijete, a očito je ostala takva i kad su odrasli

Asja: Odnos se nije bitno promijenio s godinama

Barbara: Meni se u “Genima” neprestano čini kako je pripovjedačica zapravo od istog kova kao ova u “Lile”, ali se uporno trudi nekako površinski protiv toga boriti, ne znam ima li smisla to što govorim.

Lana: Da, da, ima! I je li Genčo na kraju usvojen ili nije?

Barbara: Trudi se govoriti i reagirati na pravi način, kako bi trebalo, ali imam osjećaj da ni sama u to ne vjeruje i da joj možda nije baš zapravo ni stalo?

Lana: Da, više joj je stalo da muža ne uzrujava previše

Asja: Sori, ne pratim vas, sad sam vidjela riječ đevrek i trenutno mislim samo na đevreke.

Maša: Da, kad priča to o svom bratu, onda se čini kao da nema nikakve motivacije osim čiste zlobe i pohlepe, kao da se hoće reći da Neno ipak ima njezine gene, odnosno da oboje imaju “zločinačke” gene njezinog djeda

Lana: Sviđa mi se što u priči ima nekoliko twistova s cijelom tom nature/nurture problematikom, nikako da se locira pravi krivac

Maša: A ona Genčova sestra je strašna – iako, koja je zapravo razlika između nje i pripovjedačice?

Lana: Nema je baš

Barbara: Slažem se, nema je zapravo! Lakiranje preko truleži je modus operandi kod obje.

Maša: Zašto sve te neke neprijateljske žene imaju crveni lak na noktima ili crveni ruž?

Lana: Haha 😀 Nisam primijetila to

Maša: I zašto se svima sjenilo skuplja u borama? Neću više nikad stavljati sjenilo!

Asja: LOL

Lana: E to sam primijetila. Ali to su bile starije gospođe, Mašo

Barbara: Hahaha

Maša: Zanimljivo mi je to kako pripovjedačice opisuju druge žene

Lana: Posebno ih ona u “Juhi” opisuje sa zlobom

Maša: Da, i pjesnik voli starije

Asja: Zato što kod njih ima prođe. Ove mlađe su se emancipirale.

Lana: A ona u “Osmom martu” nije toliko zlobna koliko zatupljena i blentava kad opisuje kolegicu feministkinju. I puno ima kurvica!

Maša: Ima, da!

Barbara: Super mi je bio taj opis kolegice feministkinje!

Maša: Pripovjedačica u “Osmom martu” kao poseban kompliment doživljava kad joj lik kaže da je duhovita, “što je rijetko kod žena”

Lana: A ona već ima tu svoju prokušanu foru s kojom zna da će uspjeti. Joj

Asja: Hahaha, laskaju si, a na kraju se tako fino ispovraćaju. Pravi intelektualci.

Lana: Meni se isto svidio taj toilet dio

Barbara: Druge žene gledane kroz patrijarhalnu leću od strane žena!

Maša: Zapravo mi je u knjizi od opisa muškaraca puno zanimljivije to kako žene internaliziraju patrijarhalne obrasce. A taj toilet humor mi je previše ferićevski LOL

Asja: Jebiga, kad muškarci ne moraju internalizirati ništa! Btw. samo sam čekala da spomeneš Ferića i mesni kaleidoskop. LOL

Maša: HEHEHE mesnati periskop! Molim lijepo!

Lana: Pa da, knjiga je definitivno feministička, a na jedan dosta suptilan način, uz tek par malo eksplicitnijih mjesta. Sad je uspoređujem s onim što je Ljubavni roman htio biti

Asja: Da, da – pomislila sam isto što i Lana. Ljubavni roman je zakazao kao kritika, a Moj muž nije i to je najvažnija razlika. Ima doduše kod Bužarovske natruha hrvatskog stvarnosnog senzibiliteta, ali njezina je zbirka priča (na svu sreću) svjetlosnim godinama daleko od proze u trapericama.

Maša: Da, jer je jako promišljeno, dorađeno i izbrušeno. Iako, nažalost, meni stvarnosna proza nikad neće biti omiljena vrsta književnosti

Asja: Neće ni meni, ali jasno mi je zašto je favorit mnogima.

Lana: Meni je baš fin taj njen stil. Podsjeća li vas na nekoga?

Asja: Na Carvera, to mi je bila prva asocijacija.

Barbara: Mislim da puno pomaže to što je lišena patetike i tih on the nose zaključaka! Možda malo i Flannery O’Connor? Taj crni humor.

Asja: Istina, knjiga uopće nije patetična. Humor joj je na mjestu.

Lana: Da, baš zvuči nekako američki. Izguglala sam sad da je Bužarovska pisala studiju o humoru u američkoj književnosti, zvuči mi zanimljivo jer mi se sviđa kako je lijepo humor ukomponiran u njene priče

Maša: I to što svi klišeji očito pripadaju samim pripovjedačicama-likovima, a ne krovnoj pripovjedačici kao što je često bio slučaj u Ljubavnom romanu

Barbara: Slažem se skroz!

Lana: Jako sam sretna što je knjiga dobra

Asja: Nisam je džabe preporučila 😀

Barbara: I ja! Sad više ne strepim od sljedećeg izbora za chat 🙂

Asja: Trebao nam je jak povratak.

Maša: Meni je isto laknulo!

Lana: Nije nešto što me oborilo s nogu i postalo mi najdraža knjiga, ali definitivno bih preporučila, poklonila, i ostalo

Barbara: Definitivno bih preporučila i već jesam!

Asja: Ja planiram knjigu dati mami i sestri na čitanje. Stara voli kratke priče, mislim da će joj se ovo svidjeti.

Maša: Knjiga me definitivno nije naživcirala, a mene skoro sve živcira!

Lana: High praise

Asja: Sve smo slabe na živcima jer svako malo moramo čitati neko smeće. Nije nikakvo čudo da nam se skratio fitilj.

Maša: Čujte, ja sam studirala kroatistiku 😀 Svi ti pisci koji misle da su Carver, stvarno me malo bilo strah ovog izbora, ali isplatilo se čitati!

Barbara: Hahahaha

Asja: Bužarovska je našla svoj glas. Baš me zanima što slijedi…

Lana: I mene! Ispada da se ima manje za reći kad je knjiga dobra

Asja: Kad je knjiga okej, nije mučno o njoj chatati!