Renato Baretić i hrvatski pišulinci

Kako bi lijepo bilo da možemo gluposti iz hrvatskih medija retroaktivno smjestiti na Feralovu listu Greatest shits jer je Renato Baretić zaslužio tu počast svojim subotnjim biserom s tportala: „Kojeg će im vraga više žena u Saboru, ako će tu doći samo zato što su, eto, žene?! Zar je itko priseban ikad izabrao ijednog muškog zastupnika, igdje, samo zato što, eto, ima pišulinca?“ Ne znam zašto Baretić Renato piše kao da misli svojim pišulincem, možda je to svjesna stilska odluka, ali u svakom slučaju, trebale bismo mu objasniti da ne bi tako olako svojim pišulincem mahao po hrvatskim medijima i gurao ga neustrašivo svima pod nos da je „ženska kvota“ u Saboru, u medijima i društvu općenito ispoštovana, jer bi u tom slučaju bez tog razmahanog spolovila zasluženo ostao. Hrvatski se pisci poput bivšeg feralovca Baretića kurče svojim neinformiranim i tupavim stavovima samo zato što znaju da im leđa čuvaju ista takva imena koja nitko priseban doista nije nikad birao, ali koja su se sama nametnula čim drugim nego svojim mlohavim i ambicioznim pišulincima.

Nema ničeg prirodnog u političkom procesu. Laissez-faire nije svjetonazor s kojim bismo trebali prilaziti bilo ekonomiji bilo Hrvatskom saboru, ili pak uređivanju tportala jer ništa se nikad neće srediti samo od sebe. Ni broj zastupnica, ni misao Renata Baretića. Čim netko krene baljezgati kako je regulacija u politici neprirodna i nasilna jer „estrogen“, jer „progesteron“, jer „macho-selyacho siledžije“ nisu kategorije uključene u političko odlučivanje, odmah znate da imate posla s pišulincem jer samo pišonje misle da demokracija u 21. stoljeću živi od muškog pjesničkog nadahnuća, Leibnizovih monada i glazbe sfera. Pišulinci misle da je svijet bio haromično uređen još za vrijeme starih Grka, kad su ženama političke tribine i demokratsko odlučivanje bili zabranjeni. Prema velikim hrvatskim misliteljima poput Baretića, feminizam taj starogrčki ideal samo kvari svojim kukanjem i lelekanjem o rodnoj neravnopravnosti. 19 žena u saborskim klupama? Budimo zahvalne, jer da živimo u pravoj demokraciji, ne bi nas bilo ni toliko.

„Dugo sam proučavao žene i mogu da kažem da ih znam za pet plus“, napisao je Daniil Harms. E pa, tako sam i ja dugo proučavala muškarce i isto mogu reći da ih znam za pet plus. Pogotovo muškarce poput Renata Baretića koji bi rado da se izruguju emancipaciji, rodnoj ravnopravnosti, „ženskim kvotama“, estrogenu i svemu što sa ženama ima ikakve veze a da ne utroše ni pet minuta da se bolje upoznaju s problematikom o kojoj tako naveliko raspredaju. „Silno bi dugo trajalo da idem kopati po digitaliziranim arhivima, zato nabrajam tek prema sjećanju“, piše Baretić. Ako izuzmemo silan transfer blama koji nužno moramo osjetiti kad se netko hvali vlastitom aljkavošću, što osim glavobolje čitatelju ostaje od ovakvih neargumentiranih tekstova? Jedna lijepa, svehrvatska, kvaziljevičarska doza mizoginije, bez koje očito hrvatski kolumnisti ne mogu ni na klozet.

Baretić pokušava sve potencijalne političarke i saborske zastupnice podmuklo izjednačiti sa Željkom Markić i Marijanom Petir. To što one nisu u Saboru, Baretićev je glavni agrument u korist diskriminacije: ako držimo žene izvan politike, držimo ih da se osobe poput Markić ne bi njome bavile. One su po njemu lice emancipacije: podržati ravnopravnost u Saboru, znači podržati njihovu kandidaturu. Baretić pri tome cinično prešućuje činjenicu da su Petir i Markić za rodnu diskriminaciju jer pripadaju političkoj opciji koja poštuje muški privilegij i „prirodnu“ prevlast pišulinaca. Dva muškarca manje!, viče Baretić, da bismo dobili dvije žene više, odnosno da bi dva anonimna (i potencijalno dobra) saborska zastupnika zamijenile dvije vrlo konkretne osobe i loše zastupnice: članica HSS-a i prva predsjednica Hrasta. Baretić kasnije u tekstu svoju listu proširuje Ankom Mrak Taritaš i Brunom Esih, objašnjavajući da one preferencijalne glasove nisu dobile zato što su žene, čime implicira da hrvatska politika nije rodno diskriminatorna. Da su žene doista neravnopravne, nitko ne bi glasao za Brunu Esih. I to je, dragi moji, Baretićeva logika in a nutshell: ako Hrvati glasaju za jednu ženu, to znači da ne diskriminiraju nijednu drugu.

Postoji naravno razlog zašto se Baretić išao obračunati s feminističkom idejom ravnopravnosti u predstavničkom tijelu hrvatskih građana preko onih žena koje se feminističkoj emancipaciji i same protive. Nitko od progresivnijih glasača ne želi Željku Markić i Marijanu Petir u Saboru. Baretić namjerno koristi imena koja neće antagonizirati čitatelje jer što bi se desilo da mu je argument protiv „ženske kvote“ bila Mirela Holy? Hrvatski ljevičari ulažu kalkulirane napore kako bi istovremeno djelovali progresivno i nesmetano živjeli svoj tisućljetni, mizogini san o državi pišulinskoj.

Kad je najpopularnija politička opcija u nekoj zemlji mizogina, logično je da one političarke koje dobivaju preferencijalne glasove tu mizoginiju same propagiraju i podržavaju vlastitim primjerom. Logično je također da u takvoj zemlji i mainstream mediji budu rasadnici mizoginije. Desničarke nemaju nikakvih ambicija sankcionirati šovinističke stavove poput Baretićevih jer se ideološki slažu s predrasudom da su dva muškarca u Saboru, bez obzira o kome se radi, bolja od bilo koje žene. Dalje, Bruna Esih glasove je dobila zato što gura revizionističku politiku. Da je barem malo kopao po „digitaliziranim arhivima“, tportalov bi kolumnist vidio kakve su pozicije žene zauzimale u vrijeme u koje nas Bruna Esih, zajedno s pola Instituta Ivo Pilar, želi vratiti. Te pozicije definitivno nisu pozicije saborskih zastupnica. No, je li to Renatu Baretiću važno? Naravno da nije, jer su nijanse i razlike važne samo kad pričamo o muškarcima u politici. Žene? One su sve iste.

Hrvatski su ljevičari Baretićevog kova posebno odbojna kategorija ljudi, prije svega zato što su arogantne neznalice koje misle da lako mogu ismijavati desničarsku ideologiju jer je glupa, a potom i sami „nabrajaju prema sjećanju“ i igraju na kartu populizma iznošenjem „narodskih“ stavova kako žene udaraju na druge žene „cokulama i štiklama“, iako upravo oni žene cokulama najžešće cipelare. Baretićev je tekst idealan primjer takvog šutanja. U svojoj se kolumni pisac obrušio na političarke s desnice, ali samo kako bi udario na ljevičarsku ideju rodne jednakosti. Blanku Vlašić i Aleksandru Kolarić, kako se jasno vidi u njegovom tekstu, najviše hejtaju muškarci, ali Baretić se radije fokusirao na negativne komentare koje ostavljaju žene zato što je cinično obrtanje teza omiljeni sport pišulinaca poput njega. Žene najviše u online komentarima hejtaju muškarci, ali ima i žena hejterica i zato su po Baretiću žene puno gore od muškaraca. Krnja argumentacija na krnju argumentaciju slika savršenu sliku krnjeg ljevičara: ravnopravnost za muškarce, a ženama 19 zastupničkih mjesta, pa nek se demokracije igraju kod sebe doma.

„Ako se osoba želi kandidirati, tko joj to može zabraniti? Još nisam čuo da je neka potencijalna kandidatkinja izgurana s liste zato što je, eto, žena“, mudruje u svojoj Greatest shits maniri Renato Baretić. Već smo vidjele da tportalov kolumnist ne gugla rado te da primjere koje koristi u tekstu radije izvlači iz vlastog sjećanja. Ispada na kraju da se ono što Baretić ne pamti, ono što nije čuo ili sam vidio, nije ni desilo. Moram priznati da mi je ovakvu nezainteresiranost najteže provariti. Ne razumijem zašto probleme ljudi čije životno iskustvo ne korespondira s njegovim, Baretić ili bilo koji drugi sredovječni hrvatski pisac i kolumnist, ima potrebu omalovažavati i negirati? Što bi mu se uopće desilo kad bi priznao da je 19 od 151 mjesta jako malo? Izgubio bi svu kosu? Tportal bi ga šutnuo? Pišulinac bi mu otpao? Da stvar bude još gora, pisac zatim postavlja pozersko, retoričko pitanje svojstveno svim velikim misliteljima-pišulincima: „Pravo je pitanje: što je stvorilo uvjete da se ogroman broj pametnih i sposobnih žena ne odlučuje na javni politički angažman i stavljanje imena na listu samo zato što su, eto, žene?“

Pitanje je bilo retoričko i cinično zato što Baretić ne želi čuti odgovor koji već zna: samozadovoljni, prepotentni muškarci koji ismijavaju ideju rodne jednakosti glavni su razlog zbog kojeg žene izbjegavaju javne angažmane, ne samo u politici. Takvi muškarci stvaraju neugodnu atmosferu zato što medijski linčuju žene za svaku sitnicu, upiru prstom u njih i ismijavaju svaku političku inicijativu da se zajednički, javni prostor prilagodi ženama koje su kroz povijest bile sustavno diskriminirane, ušutkavane, maltretirane i koje isti takav tretman doživljavaju i danas. I opet ponavljam, ne samo u politici, već podjednako u svim sferama javnog života i djelovanja. Problem su muškarci koji se isključivo ravnaju po vlastitom nahođenju i sjećanju, kao da svijet, kao da Hrvatski sabor, počinje i završava s njima.