Gnjev, a ne lijepe riječi
Lako je bilo Seneki govoriti o suzdržavanju kao najvećem lijeku za ljutnju kad nije čitao hrvatske medije. Lako mu je bilo pametovati da zatvorimo oči na mnoge uvrede kad oči nije morao zatvarati svakih pet minuta zbog različitih medijskih napisa i statusa na socijalnim mrežama. Ne valja sve vidjeti, sve čuti, piše Seneka u svojoj raspravi o gnjevu. Da, ne valja, ali isto tako ne valja ne čuti i ne vidjeti ništa, živjeti u balonu vječnog neznanja i suzdržavanja od gnjeva jer gnjev je ponekad prijeko potreban i opravdan, i ne treba mu pustiti da prođe. Ne treba se od ljutnje neprestano susprezati jer oni koji je izazivaju često računaju upravo s tim da ćemo se ljubazno i za njih bezbolno ohladiti i odljutiti na uvrede i gluposti koje pišu. Jedna takva uvreda je i komentar Marka Dejanovića „Što ljevica može naučiti od Željke Markić“ objavljen na lupiga.com.
Neću lagati: prije nego sam sjela napisati ovu reakciju, dala sam si vremena da se ohladim i znate što? Nije me prošlo. Što o Dejanovićevom komentaru više razmišljam, sve sam više ljuta, ne zato što je uvreda osobna i ne mogu preći preko vlastitog ega, već zato što je njegov komentar-uvreda vrlo impersonalan, patronizirajući i adresiran na izmišljenog primatelja, takozvanu ljevicu. Dejanović zapravo autoritativno poput Seneke poručuje toj nekoj ljevici da umjesto što se zgraža nad Markić, sjedne, popije kavicu i od liderice „konzervativne revolucije“ počne učiti. „Za početak, priznajmo“, piše Dejanović, „gospođa Markić i drugi lideri konzervativne revolucije su izrazito inteligentni“. Misli li Dejanović da je hrvatska politika sastavljena od epskih deseteraca, pa će ljevica ispasti veći junak ako za političkog protivnika kaže da je silan i pametan? Vrijeme epskog deseterca je davno prošlo, isto kao što je trebalo proći vrijeme konzervativnih vrijednosti koje nam Markić nasilno gura niz grlo. Nema mjesta za elipse i parabole, nema mjesta za veličanje ljudi koji nam realno ugrožavaju život. Nema lijepih riječi za Željku Markić jer lijepe joj riječi ne mogu ništa, ali ljutnja itekako može. Da je Markić književni lik Marka Dejanovića, razumjela bih njegov tekst. Ovako, ne mogu mu na njemu oprostiti.
Odmah na početku teksta pisac tvrdi da je „gospođa Markić za samo nekoliko godina uspjela poništiti postignuća za koja su progresivnom dijelu društva i uz podršku međunarodne zajednice trebala dva desetljeća za uspostavljanje“. Čini se da je Dejanović zatvorio oči, a bome i začepio uši kad ne vidi i ne čuje u kakvoj državi živi. Kakva postignuća, kakvo progresivno društvo? Kad je hrvatski narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), kako Ustav Republike Hrvatske kaže, slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost, taj je narod digao ruke od bilo kakve ideje progresa jer tisućgodišnja državna samobitnost i ljevica ne idu zajedno. Imamo hrvatske vode, hrvatske planine, jezera i doline, imamo hrvatski Konzum, hrvatske novine, hrvatsku struju, hrvatski makadam, hrvatski nogomet, hrvatski čips, imamo Croatia osiguranje koje štiti hrvatski način života, imamo hrvatske zastave, imamo Hrvatski sabor, ali „hrvatske“ ljevice nema. Ljevičari nisu Hrvati, nisu samobitni, nisu opsjednuti vlastitim nacionalnim bićem, ne štite hrvatski način života i zato su politički marginalizirani. „Oni“, kaže Dejanović misleći na konzervativce poput Markić, „moram to reći, imaju pravo postojati i imaju pravo pokušati oblikovati društvo onako kako oni misle da bi bilo najbolje“. „Oni“ međutim postoje već godinama i već su po svom nahođenju oblikovali društvo devedesetih. Sad ga samo malo dotjeruju.
„Oni imaju pravo postojati“, kaže Dejanović kao da im to postojanje netko brani. Konzervativcima u Hrvatskoj nitko ne brani ništa jer oni jesu Hrvatska. Oni su čuvari tisućljetne hrvatske samobitnosti, sastavljači Ustava i njegovi tumači. Zato su Dejanovićevi povici da je „dosta defetističkih uvjeravanja kako je društvo zapravo konzervativno i u tome je nerješivi problem“ potpuno deplasirani. Konzervativna desnica je „značajno efikasnija u svom djelovanju“ zato što ljevica ne može djelovati u kompromitiranom sustavu koji je posve briše. Zoran Milanović nije slučajno tisuću puta u predizbornoj kampanji ponovio da je Hrvat i koristio epitet hrvatski do iznemoglosti jer onaj tko ne prigrli vlastitu hrvatsku samobitnost ne može biti dio hrvatskog političkog sustava. Onaj političar ili političarka koji bi problematizirali nasljeđe devedesetih, političari koji bi osporili i kritizirali hrvatstvo, oni koji bi pod upitnik stavili prve demokratske izbore i Franju Tuđmana, ti bi bili politički mrtvi. Možda bi ih se čak proglasilo i veleizdajnicima jer da bi napali tisućljetnu hrvatsku samobitnost, morali bi temeljito redigirati sam Ustav i drugačije urediti državu.
Razlog zbog kojeg je udruzi „U ime obitelji“ u prvom redu bilo jednostavno u Ustav unijeti definiciju braka kao zajednice muškarca i žene je taj što se takva odredba bez problema uklopila u originalni tekst. Zamislimo na trenutak što bi bilo da su neke druge civilne udruge i pravna lica nastojali u taj isti Ustav unijeti brak kao zakonski uređenu zajednicu između bilo koja dva punoljetna građanina ili građanke RH? Postoji pravni kontinuitet između donošenja Ustava i činjenice da predsjednik Ustavnog suda RH danas razmatra pritužbu iz 1991. o ustavnosti prava žena na abortus. To nije nagli skok, već logičan slijed. Stoga se Dejanović kad piše o raspravi oko zabrane pobačaja kao „zadnjem uspjehu konzervativne revolucije“ i tvrdi kako je riječ „o temi koja je desetljećima bila tabu“, samozaboravlja. Inicijativa da se zabrani pobačaj ne postoji od jučer. Riječ je o 25 godina starom projektu koji ulazi u svoju završnu fazu pospješenu i ubrzanu nedavnom recesijom. Željka Markić se nije stvorila niotkuda, niti je ta konzervativna revolucija o kojoj Dejanović piše, novitet. Hrvati tu konzervativnu revoluciju žive još od osamostaljenja Hrvatske kad je sveopća politička demencija i počela.
Stoga pravog političkog sukoba u Hrvatskom saboru nema jer su svi zastupnici manje-više ista, hrvatska politička opcija koja se sučeljava samo forme radi. Svi su političari jednako upregnuti u obranu nacionalnih interesa i tisućljetne samobitnosti, i samo načelno služe građanima. Prave polemike nema nadalje zato što su s hrvatskim nacionalnim identitetom Hrvati pokupili i hrvatsku tisućljetnu uljudbu i ideju da je nehrvatski javno raspravljati i galamiti političke stavove protivnicima u lice. Što je političar uglađeniji, to ga ljudi smatraju autentičnijim Hrvatom. Mržnja koja anonimno eksplodira na internetu ispušni je ventil koji omogućava da se očuva privid uglađenosti i blagosti hrvatskog karaktera. Problem je, naravno, što na tu uljudbu sklepanu devedesetih pristaju mahom ljudi koji imaju svako pravo biti negativni, gnjevni i neuljudni jer su politički majorizirani. Kakve koristi građani imaju od ljubazne i servilne ljevice u javnom prostoru koji je prezasićen glasnim i agresivnim desničarima koji se ne moraju pretvarati da su uljudni zato što je njihov identitet pravih Hrvata zagarantiran njihovim angažmanom od devedesetih do danas? U tom je smislu Marko Dejanović nažalost napisao autentično hrvatski tekst koji uljudno konzervativce poput Željke Markić naziva „demokratskom konkurencijom“ nad kojom se trebamo prestati „čuditi i zgražati“ jer kako Dejanović objašnjava, „u prirodi sustava predstavničke demokracije je da postoji konkurencija“. No ukoliko u toj predstavničkoj demokraciji nema predstavnika ljevice, o kakvoj mi konkurenciji zapravo govorimo?
„Stvar je dosta jednostavna“, piše autor. Istina, jednostavna je, ali ne na način na koji to Dejanović sugerira. Ljevica nije jednostavno nestala iz hrvatske politike zato što je nesposobna da se prilagodi predstavničkoj demokraciji. Kad kažemo da je hrvatsko društvo konzervativno, ne govorimo to zato što smo od društva digli ruke, već zato što je to činjenica. Željku Markić i njezinu politiku nećemo pacificirati tako što ćemo je proglasiti legitimnom konkurencijom. Naprotiv, time mržnji koju „demokratskim putem“ propagira, dajemo politički legitimitet koji mržnja nikad ne bi smjela imati. Kad na takvu politiku koja građanima nastoji oduzeti elementarna ljudska prava počnemo gledati kao na pokušaj „oblikovanja društva“, kako je Dejanović napisao, postajemo dio te mržnje. Već sam naslov Dejanovićevog teksta „Što ljevica može naučiti od Željke Markić“, priznaje politiku koja aktivno, koristeći parlamentarnu demokraciju, briše neistomišljenike koji ne njeguju hrvatsku samobitnost na način na koji je to devedesetih izvorno predviđeno. Nije defetizam reći javno da je hrvatsko društvo konzervativno. Defetizam je misliti da je politika Željke Markić legitiman dio predstavničke demokracije. Defetizam je misliti da hrvatski građani moraju Markić ljubazno tolerirati kako ne bi iznevjerili vlastitu hrvatsku uljudbu.
Dejanović svojim tekstom cinično insinuira da nesposobna ljevica za razliku od hrvatske desnice ne zna kako funkcioniraju parlament i demokracija, čemu služe političke stranke. Pri tom pisac zaboravlja napomenuti da državne institucije i parlament ne stoje svima jednako na raspolaganju. U svom komentaru Dejanović spominje „novac i glasove“, ali ih ne povezuje baš najbolje jer ne razumije da su glasovi i novac u političkoj trgovini jedno te isto. Željka Markić je poduzetnica. Katolička crkva je korporacija. Nema razloga odvajati inicijativu Željke Markić i Crkvu od bankarskog sektora, naftnih kompanija i korporativnog sektora općenito jer oni pripadaju istom polju i na političke procese utječu na identičan način. A to nije način na koji se gradi progresivno društvo. To nije način ljevice. Ljudi ponekad vole mudrovati kako cilj opravdava sredstvo, ali politička sredstva koja koriste konzervativci već su sama po sebi cilj: ugnjetavanje, ušutkavanje, brisanje. Ne razumijem kako netko može misliti da se na takvo ponašanje treba ugledati. Jedina lekcija koju od konzervativne desnice u Hrvatskoj možemo naučiti je da, ukoliko ne želimo biti poput njih, ne smijemo stvari raditi na njihov način.
Potpuno promašen odgovor. Dejanovićev tekst se prvenstveno bavi tehnologijom političke promjene. Ovaj tekst se toga uopće ne dotiče. Vjerojatno zato što se Asja ekšli nikad nije bavila konkretnim političkim radom, te nema iskustva kako se ‘pravi kobasica’. Btw, konstatirati da su Markić i ekipa inteligentni nije lijepa riječ, to je samo konstatiranje realnosti. Očito je da su inteligentni, što ne isključuje to da nemaju dobre namjere. Odbijati uvidjeti da su inteligentni ili inzistirati da se ta činjenica negira je smiješno i politički štetno, poticanje deluzija. I da, ne primijećuje li autorica kontradikciju u tome što u tekstu osuđuje ušutkavanje kao političko sredstvo desnice, a sama na Twitteru ušutkava neistomišljenike s ljevice i ovaj tekst na Facebooku najavluje sa željom ‘da sljedeća dva tjedna ne bude iritantnih tekstova poput dejanovićevog’?
Izjednačiti moje tweetove i privatne Facebook statuse s politikom desnice može samo netko tko se divi inteligenciji Željke Markić.
Smatram da je vrijeme da ljudi počnu prihvaćati jedni druge i boriti se argumentima. Pričaš o nekakvom ušutkavanju, brisanju, ugnjetavanju desnice. Ja zaista ne znam gdje si to vidjela kod ŽM i njezinih pokreta. Da li se slažemo s time što ona pokušava ili ne je drugo pitanje i svakako predmet za raspravu, ali referendum svakako nije ugnjetavanje i brisanje.
Isto tako, ti kao autorica ovog teksta smatraš da je sasvim ok ušutkavanje neistomišljenika na društvenim mrežama na osobnom profilu jer ti si samo jedan mali novinar, a ŽM King Kong i to nije za usporedbu. Ja smatram da to nedopustivo od jedne novinarke koja piše tekstove dostupne svima nama. Tekst je ponekad moćnije oružje od oružja samog i kako se od pravog katolika očekuje da živi u skladu s onim u što vjeruje tako isto očekujem i od običnog čovjeka, bio novinar ili automehaničar, ali ponašaj se u skladu s onim što zastupaš.
Ono što ljevičari ne mogu shvatiti, a Dejanović je pogodio to jako dobro, da je način na koji se pokušava izboriti “prednost” ili “pobjeda” nad desnicom krivi. Kada jedan novinar (a ima ih masa) odobrava tekstove u kojima se za ŽM koriste epiteti, glupa, debela, ružna i cijela paleta uvreda, onda to ljudi sličnog ideološkog razmišljanja preuzmu i koriste dalje kao argument. Efekt s takvim komentarima je baš suprotan, malo pomalo ŽM i “takvima” potpora raste, a ljevica baš zbog takvog pristupa nema dovoljnu jaku bazu da napravi promjene jer ako je jedini argument “Mi smo pametni, obrazovani, napredni, a onda debela, ružna krava koju nitko neće j… pa je zato takva” postavlja se pitanje tko je tu nazadan i neliberalan. Tko tu radi podjele…
U svakoj zemlje bi trebalo biti prostora za više ideologija, jer jedna ideologija sigurno vodi u zatupljenost i ropstvo, ali te struje moraju znati funkcionirati zajedno.
Hej Matija, pročitaj ovo. https://samkriss.com/2016/05/26/in-defence-of-personal-attacks/
“Rudeness isn’t bad in and of itself, it’s the violence that’s bad. On the internet, this is very rarely an issue; we’ve been liberated from the circumstances that demand politeness, and there’s no good reason not to be rude.”
Ti si teška glupača što ovim linkom želiš kontirati mom postu. A sad budi dosljedna i nemoj se uvrijedit što si glupa jer vrijeđam tebe, ne tvoje ideje, a administrator ako neka mi dopusti da se ovaj tekst objavi, ako nije glup…
Ukratko svi ste vi imbecili, to je razina na kojoj ćemo voditi rasprave? Molim? Gdje mi to živimo? Uopće ne želim ulaziti u prosvjed koji je ŽM organizirala ove godine, “Hod za život” ali tamo se skupilo 15 000 ljudi, glupih ovaca ili intelektualaca, kako god, nebitno, ali to je bilo vrijeđanje slobode i izbora žene, tzv. kako Asja kaže, gušenje, brisanje itd. No mlada umjetnica koja je izašla ispred 15 000 i rekla im da si yebu mater i pokazala srednji prst je borac za bolje sutra? O jade gdje ja to živim, svi poludili.
Petra, pokušao sam ti odgovoriti na način za koji ti tvrdiš da je sasvim legitiman (referiram se na tvoj link), ali mi ga je admin obrisao, tj. nije ni dopustio da se objavi.
Očito pravila o vrijeđanju vrijede za jedne, a za druge ne…Ili?
Mislim, s ovim linkom pokušavaš uputit kontra argument. Ako je netko napisao na engleskom znači da je točno i ispravno? Zdrav razum i određena razina kulture nam je potrebna. Vrijeđanjem svojih “protivnika” samo ih jačate.
Ljevica bi morala predstavljati obrazovane, napredne, a ne nazadne, spremne na ponižavanje i vrijeđanje svojih neistomišljenika jer ustvari oni koji vrijeđaju postaju točno ono što ne vole kod druge strane, koja ustvari i ne vrijeđa nego koristi demokratske mogućnosti za izražavanje svojih stavova. Na kraju dana to izgleda ovako, jedna strana optužuje drugu da je nazadna, pokvarena, prosta, opasnih namjera, a pri tome koriste manire koje imputiraju drugoj strani i protiv kojih se žale i bore.
matija, nisi cenzuriran nego nismo brzo reagirale
E moj Matija, bojim se da je tekst daleko presložen za tvoj kapacitet. Oprosti, precijenila sam te.
Ali, ja se ne divim inteligenciji Željke Markić. Ja samo konstatiram da je ona inteligentna. Dapače, smatram da je to očito. Naime, da bi se učinkovito politički djelovalo, potrebno je što je moguće objektivnije sagledati realnost. Smiješno mi je uopće raspravljati o tome je li Ž.M. inteligentna, a smiješnije mi je zaključivati da to što smatram da je ona inteligentna podrazumijeva da joj se divim. Tj. da odmah dođem do Hitlera 😀 Tvrditi da je Hitler bio glup je – glupo. Neupitno je da je bio inteligentan. Da nije bio, ne bi mogao tako uvjerljivo ostvarivati svoje političke ciljeve. Znači li to da se divim Hitleru ili da podržavam njegove političke ciljeve? Naravno da ne.
No, da se osvrnem na naslov teksta tj. riječ ‘gnjev’. Posve je legitimno, dapače i poželjno biti gnjevan,ljut, frustriran onime što smatraš nepravdom, lošim itd. No, to je tek nulta točka političkog rada, jer od gnjeva an sich se ne događaju političke promjene. Ono što bi trebalo uslijediti nakon gnjeva, a da se isti ne pretvori u samoizabranu nemoć, jest hladnokrvno promišljanje i racionalan plan. To je nemoguće ako se odlučuje živjeti u deluziji da Ž.M. nije inteligentna, jer onda svoj politički angažman temeljiš na poricanju očitog.
Dejanović u svom tekstu apelira na to da se analiziraju metode djelovanja Ž.M. i ekipe, te da suprotstavljena strana prepozna kojim se od tih metoda može i sama koristiti u borbi za svoje političke ciljeve u društvu. Asja u svom tekstu pak apelira na to da zadrži na emocionalnoj reakciji na pojavu i djelovanje Ž.M., te ne nudi nikakve konkretne ideje za ostvarivanje svojih političkih ciljeva. Recimo to ovako: Dejanović upozorava da ako te netko napada tenkovima da ćeš ga lakše pobijediti ako i ti imaš tenkove. Asja pak kaže ‘Ah, tenkovi su tako grozni, sve to je fuj!’ I ništa više… A ono što je potrebno da bi se pobijedilo tzv. konzervativnu revoluciju je konačno se sustavno posvetiti tehnologiji političke borbe. O kojoj se, nažalost ali je tako, može naučiti nešto i od Ž.M.
“Asja u svom tekstu…” Zašto mi se obraćaš kao da o meni razgovaraš s trećom osobom?
Taj lik traži da ljevica uzme sistem parlamentarne demokracije, okrene kormilo i iskoristi ga u svoju korist. To nije upozorenje nego ignorancija autora koji ne shvaća da sistem nije neutralni alat kojeg se osvaja ovisno o vještinama skupljanja naklonosti javnosti i investitora, već oruđe za prevlast desnice. Zato mu čitav tekst pada u vodu. Mi nemamo avione, tenkove ni kamione. Ljudi smatraju da je Željka Markić neka genijalka političkog djelovanja jer ne vide da je za njen uspjeh zaslužno društveno uređenje u kojem živimo, dok je ona samo zgodno sjela na taj val – eto, tu vještinu joj se mora priznati. To je sve Asja izvrsno objasnila u tekstu tako da je ovo moje samo ponavljanje, ali očito ljudima treba dulje da to shvate.
A kad smo kod tehnologije političke borbe, onda je u tom smislu ful jadno i beskorisno na tekst pun sadržaja reagirati ad hominem napadom u vrtićkom stilu tipa “ALI TI SI ZLOČESTA NA FEJSU”. To neka se rješava tamo gdje je i mjesto, ovdje samo ometa raspravu o bitnim stvarima.
Zbog toga što ostavljam komentar ispod teksta, pa se ne mogu odlučiti jel polemiziram direktno s tobom kao autoricom ili pišem i za “publiku” koja će čitati komentar. Čini mi se da je to sporedno pitanje, kao i skretanje teme na “privatni fejs” (što mi je neuvjerljiva pozicija; teško mi je povjerovati da se reproduciranje na najvećoj društvenoj mreži pod vlastitim imenom može smatrati privatnim, al to je neka druga tema). No, sve to je ignoriranje argumenata koje iznosim kao kritiku teksta, a u korist Dejanovićevih stavova. Dobijam dojam da se polemika svodi na osobni nivo, umjesto da se usmjerava na razlike u mišljenju. Ono o čemu Dejanović piše je, da ponovim, tehnologija političkog djelovanja. Konkretan primjer bi bio staying on message. Markić kad istupa u vezi neke teme uvijek sustavno ponavlja određene rečenice i pojmove (npr.’nerođeno dijete’), tako definirajući narativ i parametre javne diskusije. Što god da je pitaš, onda će ponoviti to što je odlučeno da će ponavljati. Na ljevici se to baš i ne prakticira, nego svatko priča svašta i tako se gubi određena konkretna poruka koja se treba inače ponoviti stotine puta kako bi počela dominirati u javnosti. Eto, to je jedan primjer onoga što se može naučiti od Ž.M. E sad, zaključiti iz toga da se ja njoj divim je ridiculous.
Tehnologija političkog djelovanja? Misliš mrkva i batina?
Draga Asja, svi se slažemo kako je problematično tvrditi kako trenutno postoji neki entitet koji bismo mogli nazvati hrvatskom ljevicom. Također, svi se slažemo i s time kako Željka Markić nije nastala ex nihilo i kako je njezino pojavljivanje na političkoj sceni rezultat društvenog život sa svim njegovim problemima. That said, problem je u tome što tvoje iščitavanje Dejanovićeva članka ukazuje na to kako je nemoguće uopće zamisliti prostor političke debate u kojemu bi neka buduća ljevica l’avenir uopće obitavala, budući da, polemizirajući s dotičnim, nastojiš odbaciti sve konture moguće političke odraslosti koja prije svega podrazumijeva da se politički protivnik tretira kao racionalni agent i samim time ljevičarima, ako ne već ljevici, oduzimaš svaki legitimitet u političkoj raspravi. No pokušajmo i drugačije – ogolimo retoriku od situacije i pokušajmo vidjeti koje su metode trenutno na snazi u raspravi: stavimo li sadržaj Markić debate u zagrade i analiziramo li retoričko oruđe kojim se nastoji ukazati na to kako spomenuta gospođa nije u pravu, dolazimo do argumenata poput ‘u očima joj se vidi kako je zla’ ili ‘ogavna prasica priča gluposti’. Kada bi situacija bila drugačija i kada bi na mjestu Željke Markić bila primjerice Hillary Clinton, vrlo bi brzo i sama takvu retoriku nazvala primitivnom i nastojala ukazati na to kako je ‘u očima joj se vidi kako je zla’ nije argument nego nadureno vrijeđanje, reakcija koja je čak i za srednjoškolski bullying na školskom igralištu nedorasla. Tehnologija političkog djelovanja prije svega pretpostavlja da situaciju analiziramo kao pragmatici te da strateški razmotrimo koje alate imamo na raspolaganju, koliko su oni uspjeha polučili u prošlosti i koje nove metode moramo rabiti kako bismo uspješnije zauzimali javni prostor i formirali politike koje smatramo važnima i ispravnima. Odbijanje debate, gnjev i prazno ad hominem napadanje onih koji nisu tvoji istomišljenici, čak i kad njihovo mišljenje uključuje stavove poput zabrane pobačaja, nisu dio rješenja: ako smatraš da si svojom ljutnjom na Dejanovićev članak uspjela probiti jedan dio tog javnog prostora, u krivu si jer iz svega što kažeš ne proizlazi niti jedna konstruktivna metoda djelovanja koju bismo efektivno mogli primijeniti kako bismo se vratili u ono područje debate u kojem pod upitnik nisu dovedena ljudska prava. Pozicija u kojoj jednostavno odbacujemo svaku desnicu, djetinjasta je. Važan dio političkog dijaloga i jest u tome kako javni prostor čine različite grupe, različitih interesa, a ako postoji ‘lijeva borba’ za koju bismo se trajno trebali zauzimati, ona nije u tome da se negira svaka inteligencija desnice s kojom polemiziraš, već u tome da se rasprava preseli u okvire u kojima ljudska prava neće biti ono o čemu se polemizira, već presupozicija dijaloga – cilj nam je imati desnicu koja otvoreno istupa protiv napada na žene i manjine, kojoj je pozivanje na totalitarizam razlog za javnu ispriku i odlazak iz stranke i koja se potpuno ograđuje od različitih oblika fanatizama jer joj to pragmatički nije u interesu. Budući da nemamo takvu desnicu, na teretu je ljevice da stvori taj prostor, odnosno teret je ljevičara da stvore ljevicu koja bi im to omogućila. Pretpostaviti kako si suviše inteligentan kako bi se uopće spuštao na razinu onih koji očito stvaraju javne politike i koji očito uspješno komuniciraju s javnosti, samo je primjer lijenosti mišljenja i djelovanja koje nas neće dovesti nigdje.
“cilj nam je imati desnicu koja otvoreno istupa protiv napada na žene i manjine, kojoj je pozivanje na totalitarizam razlog za javnu ispriku i odlazak iz stranke i koja se potpuno ograđuje od različitih oblika fanatizama jer joj to pragmatički nije u interesu.” Znači, u biti, da nemamo desnicu. Kaj ti trabunjaš? Kakva je to desnica lol
Koliko je destruktivan i promašen Asjin stav dobro svjedoči to koliko se energije, vremena i teksta potrošilo da se utvrdi je li Ž.M. inteligentna ili ne. Tj. da se utvrdi nešto što je skroz očito. Btw, to da Ž.M. i ekipa imaju bolju financijsku podršku i pozadinsku infrastrukturu također je očito, ali to je tek početak rasprave, a ne kraj. Pametnog gerilskom borbom se može pobijediti nadmoćniji protivnik. Tenk se može uništiti ne samo drugim tenkom, nego i na druge načine. Dejanovićev tekst pokušava otvoriti prostor za takve rasprave, Asjin pokušava onemogućiti otvaranje tog prostora, jer bi to značilo da Ž.M.upućujemo ‘lijepe riječi’ yadda yadda.