Gnjev, a ne lijepe riječi

Josip Vaništa, Krleža

Lako je bilo Seneki govoriti o suzdržavanju kao najvećem lijeku za ljutnju kad nije čitao hrvatske medije. Lako mu je bilo pametovati da zatvorimo oči na mnoge uvrede kad oči nije morao zatvarati svakih pet minuta zbog različitih medijskih napisa i statusa na socijalnim mrežama. Ne valja sve vidjeti, sve čuti, piše Seneka u svojoj raspravi o gnjevu. Da, ne valja, ali isto tako ne valja ne čuti i ne vidjeti ništa, živjeti u balonu vječnog neznanja i suzdržavanja od gnjeva jer gnjev je ponekad prijeko potreban i opravdan, i ne treba mu pustiti da prođe. Ne treba se od ljutnje neprestano susprezati jer oni koji je izazivaju često računaju upravo s tim da ćemo se ljubazno i za njih bezbolno ohladiti i odljutiti na uvrede i gluposti koje pišu. Jedna takva uvreda je i komentar Marka Dejanovića „Što ljevica može naučiti od Željke Markić“ objavljen na lupiga.com.

Neću lagati: prije nego sam sjela napisati ovu reakciju, dala sam si vremena da se ohladim i znate što? Nije me prošlo. Što o Dejanovićevom komentaru više razmišljam, sve sam više ljuta, ne zato što je uvreda osobna i ne mogu preći preko vlastitog ega, već zato što je njegov komentar-uvreda vrlo impersonalan, patronizirajući i adresiran na izmišljenog primatelja, takozvanu ljevicu. Dejanović zapravo autoritativno poput Seneke poručuje toj nekoj ljevici da umjesto što se zgraža nad Markić, sjedne, popije kavicu i od liderice „konzervativne revolucije“ počne učiti. „Za početak, priznajmo“, piše Dejanović, „gospođa Markić i drugi lideri konzervativne revolucije su izrazito inteligentni“. Misli li Dejanović da je hrvatska politika sastavljena od epskih deseteraca, pa će ljevica ispasti veći junak ako za političkog protivnika kaže da je silan i pametan? Vrijeme epskog deseterca je davno prošlo, isto kao što je trebalo proći vrijeme konzervativnih vrijednosti koje nam Markić nasilno gura niz grlo. Nema mjesta za elipse i parabole, nema mjesta za veličanje ljudi koji nam realno ugrožavaju život. Nema lijepih riječi za Željku Markić jer lijepe joj riječi ne mogu ništa, ali ljutnja itekako može. Da je Markić književni lik Marka Dejanovića, razumjela bih njegov tekst. Ovako, ne mogu mu na njemu oprostiti.

Odmah na početku teksta pisac tvrdi da je „gospođa Markić za samo nekoliko godina uspjela poništiti postignuća za koja su progresivnom dijelu društva i uz podršku međunarodne zajednice trebala dva desetljeća za uspostavljanje“. Čini se da je Dejanović zatvorio oči, a bome i začepio uši kad ne vidi i ne čuje u kakvoj državi živi. Kakva postignuća, kakvo progresivno društvo? Kad je hrvatski narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), kako Ustav Republike Hrvatske kaže, slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost, taj je narod digao ruke od bilo kakve ideje progresa jer tisućgodišnja državna samobitnost i ljevica ne idu zajedno. Imamo hrvatske vode, hrvatske planine, jezera i doline, imamo hrvatski Konzum, hrvatske novine, hrvatsku struju, hrvatski makadam, hrvatski nogomet, hrvatski čips, imamo Croatia osiguranje koje štiti hrvatski način života, imamo hrvatske zastave, imamo Hrvatski sabor, ali „hrvatske“ ljevice nema. Ljevičari nisu Hrvati, nisu samobitni, nisu opsjednuti vlastitim nacionalnim bićem, ne štite hrvatski način života i zato su politički marginalizirani. „Oni“, kaže Dejanović misleći na konzervativce poput Markić, „moram to reći, imaju pravo postojati i imaju pravo pokušati oblikovati društvo onako kako oni misle da bi bilo najbolje“. „Oni“ međutim postoje već godinama i već su po svom nahođenju oblikovali društvo devedesetih. Sad ga samo malo dotjeruju.

„Oni imaju pravo postojati“, kaže Dejanović kao da im to postojanje netko brani. Konzervativcima u Hrvatskoj nitko ne brani ništa jer oni jesu Hrvatska. Oni su čuvari tisućljetne hrvatske samobitnosti, sastavljači Ustava i njegovi tumači. Zato su Dejanovićevi povici da je „dosta defetističkih uvjeravanja kako je društvo zapravo konzervativno i u tome je nerješivi problem“ potpuno deplasirani. Konzervativna desnica je „značajno efikasnija u svom djelovanju“ zato što ljevica ne može djelovati u kompromitiranom sustavu koji je posve briše. Zoran Milanović nije slučajno tisuću puta u predizbornoj kampanji ponovio da je Hrvat i koristio epitet hrvatski do iznemoglosti jer onaj tko ne prigrli vlastitu hrvatsku samobitnost ne može biti dio hrvatskog političkog sustava. Onaj političar ili političarka koji bi problematizirali nasljeđe devedesetih, političari koji bi osporili i kritizirali hrvatstvo, oni koji bi pod upitnik stavili prve demokratske izbore i Franju Tuđmana, ti bi bili politički mrtvi. Možda bi ih se čak proglasilo i veleizdajnicima jer da bi napali tisućljetnu hrvatsku samobitnost, morali bi temeljito redigirati sam Ustav i drugačije urediti državu.

Razlog zbog kojeg je udruzi „U ime obitelji“ u prvom redu bilo jednostavno u Ustav unijeti definiciju braka kao zajednice muškarca i žene je taj što se takva odredba bez problema uklopila u originalni tekst. Zamislimo na trenutak što bi bilo da su neke druge civilne udruge i pravna lica nastojali u taj isti Ustav unijeti brak kao zakonski uređenu zajednicu između bilo koja dva punoljetna građanina ili građanke RH? Postoji pravni kontinuitet između donošenja Ustava i činjenice da predsjednik Ustavnog suda RH danas razmatra pritužbu iz 1991. o ustavnosti prava žena na abortus. To nije nagli skok, već logičan slijed. Stoga se Dejanović kad piše o raspravi oko zabrane pobačaja kao „zadnjem uspjehu konzervativne revolucije“ i tvrdi kako je riječ „o temi koja je desetljećima bila tabu“, samozaboravlja. Inicijativa da se zabrani pobačaj ne postoji od jučer. Riječ je o 25 godina starom projektu koji ulazi u svoju završnu fazu pospješenu i ubrzanu nedavnom recesijom. Željka Markić se nije stvorila niotkuda, niti je ta konzervativna revolucija o kojoj Dejanović piše, novitet. Hrvati tu konzervativnu revoluciju žive još od osamostaljenja Hrvatske kad je sveopća politička demencija i počela.

Stoga pravog političkog sukoba u Hrvatskom saboru nema jer su svi zastupnici manje-više ista, hrvatska politička opcija koja se sučeljava samo forme radi. Svi su političari jednako upregnuti u obranu nacionalnih interesa i tisućljetne samobitnosti, i samo načelno služe građanima. Prave polemike nema nadalje zato što su s hrvatskim nacionalnim identitetom Hrvati pokupili i hrvatsku tisućljetnu uljudbu i ideju da je nehrvatski javno raspravljati i galamiti političke stavove protivnicima u lice. Što je političar uglađeniji, to ga ljudi smatraju autentičnijim Hrvatom. Mržnja koja anonimno eksplodira na internetu ispušni je ventil koji omogućava da se očuva privid uglađenosti i blagosti hrvatskog karaktera. Problem je, naravno, što na tu uljudbu sklepanu devedesetih pristaju mahom ljudi koji imaju svako pravo biti negativni, gnjevni i neuljudni jer su politički majorizirani. Kakve koristi građani imaju od ljubazne i servilne ljevice u javnom prostoru koji je prezasićen glasnim i agresivnim desničarima koji se ne moraju pretvarati da su uljudni zato što je njihov identitet pravih Hrvata zagarantiran njihovim angažmanom od devedesetih do danas? U tom je smislu Marko Dejanović nažalost napisao autentično hrvatski tekst koji uljudno konzervativce poput Željke Markić naziva „demokratskom konkurencijom“ nad kojom se trebamo prestati „čuditi i zgražati“ jer kako Dejanović objašnjava, „u prirodi sustava predstavničke demokracije je da postoji konkurencija“. No ukoliko u toj predstavničkoj demokraciji nema predstavnika ljevice, o kakvoj mi konkurenciji zapravo govorimo?

„Stvar je dosta jednostavna“, piše autor. Istina, jednostavna je, ali ne na način na koji to Dejanović sugerira. Ljevica nije jednostavno nestala iz hrvatske politike zato što je nesposobna da se prilagodi predstavničkoj demokraciji. Kad kažemo da je hrvatsko društvo konzervativno, ne govorimo to zato što smo od društva digli ruke, već zato što je to činjenica. Željku Markić i njezinu politiku nećemo pacificirati tako što ćemo je proglasiti legitimnom konkurencijom. Naprotiv, time mržnji koju „demokratskim putem“ propagira, dajemo politički legitimitet koji mržnja nikad ne bi smjela imati. Kad na takvu politiku koja građanima nastoji oduzeti elementarna ljudska prava počnemo gledati kao na pokušaj „oblikovanja društva“, kako je Dejanović napisao, postajemo dio te mržnje. Već sam naslov Dejanovićevog teksta „Što ljevica može naučiti od Željke Markić“, priznaje politiku koja aktivno, koristeći parlamentarnu demokraciju, briše neistomišljenike koji ne njeguju hrvatsku samobitnost na način na koji je to devedesetih izvorno predviđeno. Nije defetizam reći javno da je hrvatsko društvo konzervativno. Defetizam je misliti da je politika Željke Markić legitiman dio predstavničke demokracije. Defetizam je misliti da hrvatski građani moraju Markić ljubazno tolerirati kako ne bi iznevjerili vlastitu hrvatsku uljudbu.

Dejanović svojim tekstom cinično insinuira da nesposobna ljevica za razliku od hrvatske desnice ne zna kako funkcioniraju parlament i demokracija, čemu služe političke stranke. Pri tom pisac zaboravlja napomenuti da državne institucije i parlament ne stoje svima jednako na raspolaganju. U svom komentaru Dejanović spominje „novac i glasove“, ali ih ne povezuje baš najbolje jer ne razumije da su glasovi i novac u političkoj trgovini jedno te isto. Željka Markić je poduzetnica. Katolička crkva je korporacija. Nema razloga odvajati inicijativu Željke Markić i Crkvu od bankarskog sektora, naftnih kompanija i korporativnog sektora općenito jer oni pripadaju istom polju i na političke procese utječu na identičan način. A to nije način na koji se gradi progresivno društvo. To nije način ljevice. Ljudi ponekad vole mudrovati kako cilj opravdava sredstvo, ali politička sredstva koja koriste konzervativci već su sama po sebi cilj: ugnjetavanje, ušutkavanje, brisanje. Ne razumijem kako netko može misliti da se na takvo ponašanje treba ugledati. Jedina lekcija koju od konzervativne desnice u Hrvatskoj možemo naučiti je da, ukoliko ne želimo biti poput njih, ne smijemo stvari raditi na njihov način.

Komentari
  1. Gordan
      • Matija
        • Petra
          • Matija
          • Matija
          • Petra
  2. Gordan
    • Petra
  3. Gordan
  4. homo_trivialis
    • Petra
  5. Gordan
Ne dajte se gadovima, Offred i Grace!
#YouToo
Feminizam i socijalizam: kritička povijest
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Jill Soloway: pomicanje granica roda i žanra
Ne dajte se gadovima, Offred i Grace!
Angelizacija puka
Povratak “Twin Peaksa”: 10.-18. epizoda
Ne dajte se gadovima, Offred i Grace!
Long Black Dick 24
Ljubav u doba socijalizma i ostale queer romanse Sarah Waters
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Tko zna bolje od mame: savjetodavni priručnici i majčinstvo
Feministička trudnoća u devet crtica
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Bruna Eshil: “Okovani Anti-Rometej”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Pain babes: o queer djevojaštvu s invaliditetom
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Zlostavljanje s rokom trajanja
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Bebe devedesetih i Mimi Mercedez
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva