Comfort TV: “The Trip”

Vjerujem da većina televizijskih gledatelj(ic)a za svoje privatne potrebe serije dijeli u nekoliko kategorija, ovisno o estetskim kriterijima i osobnim preferencijama ili nekoj kombinaciji jednog i drugog. Tu je svakako kategorija “najbolje serije” koja se može ali ne mora preklapati s kategorijom “najdraže serije”, kao i neki oblik kategorije “guilty pleasure” – prilično problematične jer gledateljsku krivnju ne mora uvijek izazivati činjenica da je serija objektivno “loša”, već se često radi o pristanku na vrijednosne sudove koji određene žanrove u cijelosti smještaju na dno estetske hijerarhije. S obzirom da me zanima formalna inovacija, mnoge suvremene dramske serije koje smatram najboljima poput Sopranosa, Wirea, Mad Men ili Six Feet Under ujedno su mi i najdraže, no takve serije zbog njihove formalne kompleksnosti i težine sadržaja nisu uvijek najlakše za gledati niti su nužno pogodne za binge watching ili beskonačne reprize. Zato, sigurna sam, svatko od nas ima još jednu kategoriju serija koju bi najbolje bilo nazvati comfort TV prema analogiji s comfort foodom (guglanje je pokazalo da se ta kategorija koristi iako nije široko rasprostranjena). Kao što comfort food nije jednak junk foodu, tako ni comfort TV nije isto što i “guilty pleasure”. Comfort food je u načelu hranjivi obrok, u pravilu spremljen kod kuće, često nešto na žlicu ili zapečeno u pećnici s neprimjerenom količinom sira, namijenjen konzumaciji – kao što samo ime kaže – s ciljem utjehe i smirenja nakon osobito odvratnog dana u vanjskom svijetu. Slično funkcionira i comfort TV: najčešće se radi o kvalitetnim ili barem prosječnim serijama koje imaju neku pomalo neobjašnjivu, magičnu moć nad nama (ne treba podcjenjivati iracionalni faktor u popularnoj kulturi) i koje doista gledamo da bismo se osjećali bolje, utješili ili ohrabrili. Za mene su takve serije, na primjer, Poirot, Pride and Prejudice (BBC-jeva verzija iz 1995.) i Gilmoreice, serije zbog kojih se osjećam sigurno i ušuškano kao da sam pokrivena najtoplijom dekicom. Tom se popisu prije par godina pridružila i BBC-jeva serija The Trip.

Izvor: thevulture.com

The Trip (2010) britanska je humoristična serija sastavljena od 6 polusatnih epizoda koju je režirao Michael Winterbottom i u kojoj britanski komičari Steve Coogan i Rob Brydon glume fikcionalne verzije samih sebe. Serija je 2011. montirana i kao film, a prije tri tjedna na Sundanceu prikazan je nastavak, The Trip to Italy. BBC bi istoimenu seriju trebao prikazati tijekom ove godine. Premda serija kombinira neke od meni najdražih stvari na svijetu, britanski humor i hranu, nikad ne bih mogla predvidjeti da će mi Trip, serija o dvojici komičara koji isprobavaju i ocjenjuju vrhunske restorane na sjeveru Engleske, postati omiljenom. Za Michaela Winterbottoma mislim da je (ruku na srce) precijenjen, Cooganovu komičnu kreaciju Alana Partridgea znam samo kao pop-kulturnu referencu, seriju Gavin i Stacey u kojoj Rob Brydon glumi velškog rođaka nikad nisam ozbiljnije gledala, a čak i za Winterbottomovu ekranizaciju Tristrama Shandyja (A Cock and Bull Story, 2005) u kojoj su Coogan i Brydon prvi put kreirali sebe kao karaktere mislim da nije najuspjelija. U filmu je Coogan glumio Shandyja oca i sina, a Brydon ujaka Tobyja, no prava se drama odvijala na pripovjednoj razini koja se bavila snimanjem filma, gdje su “Coogan” i “Brydon” postavljeni kao rivali, pri čemu je posebno “Coogan” prikazan kao egomanijak koji ne može podnijeti da ujak Toby i njegova rana dobiju više prostora u filmu od priče o Tristramovu rođenju. Taj je odnos između njih dvojice prenesen u Trip, premda u nešto nijansiranijem i složenijem obliku.

Već površno biografsko istraživanje dokazuje da “Steve” i “Rob” u seriji ne mogu biti stvarni Steve Coogan i Rob Brydon premda brojne sličnosti postoje, no uloge koje igraju na najbolji se način poigravaju granicom između izmišljenog i stvarnog jer njih dvojica u isto vrijeme i glume i ne glume, i jesu i nisu Coogan i Brydon. Iako razgovaraju o svojim pravim karijerama i prošlim ulogama, obiteljske im se situacije u seriji razlikuju od stvarnog stanja stvari, te su zbog potreba zapleta njihove osobnosti izobličene a međusobne razlike zaoštrene. Predstavljeni su kao dugogodišnji poznanici i suradnici, no da se ne poznaju baš najbolje vidljivo je kada na početku prve epizode Steve zove Roba da s njim ide na put jer se njegova bivša djevojka Misha vratila u Ameriku, a Rob prvo misli da je Misha Steveova asistentica, a zatim da je iz Australije. Steve je i ovdje predstavljen kao vrlo ambiciozan glumac koji se želi otresti svoje komičarske prošlosti (premda ga Partridgeova sjena prati na svakom koraku) te započeti filmsku karijeru u Hollywoodu. Naglašava kako ne želi raditi s mainstream redateljima već samo s “autorima” i priželjkuje međunarodni uspjeh kakav ima Michael Sheen. Rob je, s druge strane, predstavljen kao komičar zadovoljan svojom stabilnom karijerom premda se i sam povremeno žali kako je njegova nesreća u tome što je “glavni glumac koji je zapeo u tijelu karakternog glumca”. Rob Steveu zamjera što se ne želi prepustiti svom komičarskom talentu i ne može razumjeti zašto mu je odbojno raditi stvari koje nasmijavaju ljude, dok Steve Roba naziva “autističnim imitatorom” čija stalna potreba da se izražava kroz tuđe glasove svjedoči o njegovoj nesposobnosti da se suoči sa životnom stvarnošću.

Njihovi poluimprovizirani beskonačni razgovori, prepucavanja i nadmetanja koja se s varijacijama ponavljaju u svakoj epizodi i u svakom restoranu svakako su glavni razlog zbog kojeg je seriju lako gledati više puta. Inzistiranje na ponavljanju motiva još je naglašenije u filmu jer su namjerno odabrane scene koje sadrže iste imitacije i slične razgovore. U seriji je raspon imitacija i tema širi, a u posebnim se dodacima nalazi još puno odličnog materijala (a možda i najboljeg: Trevor Eve!) koji je izostavljen iz glavnog teksta s jasnom namjerom podcrtavanja istosti koja na gledatelj(ic)e na početku djeluje začudno, možda čak izaziva napor i dosadu, no s vremenom stalna ponavljanja mogu rezultirati onom posebnom vrstom smijeha koji ujedinjuje nevjericu (opet ovo!) i prepoznavanje (opet ovo!). Pop-kulturne reference koje se najčešće pojavljuju vezane su jednim dijelom uz američki film (Al Pacino, Dustin Hoffman, Richard Gere, Woody Allen), no većim dijelom uz britanski film i televiziju (Michael Caine, Alan Bennett, Ronnie Corbett, Basil Brush). Opskurnost nekih Robovih imitacija izvan britanskog konteksta duhovito je ilustrirana putem lika španjolske fotografkinje Yolande koja ih ne prepoznaje stoga što je, kako tumači Steve, iz druge države i mlađa od 35 godina, no također ne propušta priliku komentirati njihovu upitnu kvalitetu. Premda se strani gledatelji/ce doista povremeno mogu osjećati poput Yolande, pomalo izgubljeno među vrlo specifičnim referencama na britansku pop-kulturu i svakodnevicu, stalno ponavljanje uvelike pomaže u njihovu prihvaćanju.

Serija pop-kulturne motive na neopterećen način povezuje s elementima visoke kulture jer Steve i Rob posjećuju i razne lokalitete koji su značajni za romantičarske pjesnike Coleridgea i Wordswortha, s kojima se donekle identificiraju. Rob Stevea vidi kao Coleridgea, ovisnika o opijatima “who couldn’t cope with the domesticity of life” i kojem su mnogo draži trenuci genijalnosti od cijelog života osrednjosti, a sebe kao Wordswortha, kojeg zamišlja kao predanog i strpljivog radnika. Međutim, to znanje o romantizmu u najboljem je slučaju bazirano na općoj kulturi i glumačkoj naobrazbi kojom se koriste da njihovu poeziju nauče napamet te je recitiraju u svojim nadmetanjima. Do komičnog sraza između popularne i visoke kulture dolazi u trenucima poput onog kada Rob recitira Wordsworthovu pjesmu Bolton Abbey glasom Iana McKellena zato što je ovaj rodom iz Boltona (drugog Boltona, upozorava Steve).

Slično “prosječno” znanje obojica pokazuju i kada je riječ o visokoj kuhinji. Premda putovanje treba rezultirati tekstom o vrhunskim restoranima na sjeveru Engleske koji je od Stevea i Mishe naručio Observer, sve što Steve može reći o juhi od rajčice jest da “ima paradajzast okus”, a Rob prvi put čuje za “amuse-bouche”. U posebnim se dodacima nalazi dosta materijala o posjećenim restoranima te je veća pozornost usmjerena na predstavljanje chefova i pripremu hrane (drugi restoran u kojem jedu, L’Enclume, jedan je od najboljih u Velikoj Britaniji), no jasno je da u seriji hrana – iako važna – više funkcionira kao isprika da se Steve i Rob nađu oko stola i da improviziraju. Dapače, njihov “middlebrow” pristup hrani i pomalo podrugljiv pristup snobovskim restoranima i konobarima s teškim francuskim naglascima mogao bi kojekoga uvrijediti kada ne bi bilo sasvim jasno koliko obojica uživaju u jelu – iako često ne znaju što jedu: juha od sljezova lišća podsjeća ih na hračak, Rob nagađa koliko bi “soka” mogao proizvesti kada bi se trebao “kuhati u vlastitom soku”, nije im jasna funkcija “pjenice”, a Steve nije spretan u kušanju vina. Dok hrana uvijek izgleda prekrasno i primamljivo, njihove šale potencijalnu snobovštinu spuštaju na zemlju te ih je dirljivo gledati kako, nakon što su se upravo cerekali kao nevaljala djeca, pokušavaju izgledati ozbiljno i dostojanstveno pred strogim konobarima koji donose novi slijed.

Ova i sljedeće fotografije: screencap iz serije, muf.com.hr

Njihova nepretencioznost, slabo poznavanje romantičarske poezije i još slabija upućenost u haute cuisine, upravo je ono što ih čini simpatičnima. Baš kao što Rob savjetuje Steveu da ne piše o hrani ako ne zna kako, već da piše o ljudima i pustolovinama, tako ni ova serija nikada nije trebala biti samo o hrani, već ponajprije o dvojici muškaraca, prijatelja i suparnika (bolje rečeno, frenemies) i njihovu osobitom odnosu. Steve, slijedeći svoj glumački uzor, Jacka Lemmona, uistinu uspijeva balansirati između komedije i tragedije, žudeći za ulogama koje ne dobiva, a odbijajući raditi ono što ga je proslavilo i u čemu je stvarno dobar. Dok se ruga Robovim opsesivnim nizovima imitacija, ovaj ga uvijek može ironično poklopiti Partridgeom: “While you are widely regarded as the king of understatement.” Bolan aspekt njihova kompetitivnog odnosa proizlazi iz činjenice da obojica pomalo žele biti kao onaj drugi. Steve se postavlja prezrivo prema Robovoj najvećoj ljubavi, imitacijama, dok je istodobno bez posebnog truda u njima vrlo često umješniji. Rob je, međutim, uspješniji u jednoj stvari koju Steve nikako ne može savladati, a to je njegov “small man in a box” (glas koji zvuči kao da se javlja iz kutije). Neke od ganutljivijih scena u seriji prikazuju Stevea kako navečer pred ogledalom bezuspješno vježba taj glas.

Rob je pak većinom zadovoljan svojom pozicijom zabavljača, no i iz njega katkad progovara želja za ozbiljnim ulogama te se uspoređuje s Dustinom Hoffmanom i Alom Pacinom. I premda se Steve kao lik čini proturječnijim i rastrganijim od Roba, Robovo posezanje za tuđim glasovima u svakoj prilici, pa čak i onda kada sa ženom razgovora telefonom (pozivajući je na telefonski seks glasom Hugha Granta koji nju uopće ne privlači), može izgledati problematično. Njegov manjak samopouzdanja vidljiv je u želji da ga Steve prihvati te u njegovim povrijeđenim reakcijama kada se to ne dogodi, a posebno dolazi do izražaja u nelagodnoj sceni neuspješnog nabacivanja Steveovoj asistentici Emmi. Iako nam je predstavljen kao sretan čovjek s idiličnom obiteljskom situacijom, Rob na kraju ove scene sjedi na kauču skrivajući posramljeno lice među rukama dok Emma nastavlja pričati kako bi razbila nelagodu.

U takvim kadrovima serija iz prikaza repertoara dvojice komičara koji se natječu kako u kvaliteti pojedinačne imitacije mahom muških glumaca, ikona pop-kulturne muškosti, tako i u ispravnosti cjelovitog glumačkog opredjeljenja prerasta u ozbiljan i dirljiv komentar suvremenog maskuliniteta u čijem su središtu dvojica 44-godišnjaka koji se suočavaju sa starenjem i činjenicom da im život nije uvijek išao u željenom smjeru. Od raznih fizičkih poteškoća, umora, bora, slijede kose i ćelavosti pa do odnosa sa ženama i zastojima u karijeri, serija se bavi problemima s kojima se suočavaju muškarci nakon 40. godine života. Na ovom prilično neočekivanom mjestu imamo priliku čuti dvojicu muškaraca kako govore o mogućoj estetskoj kirurgiji, transplantaciji kose, povlačenju zubnog mesa, o tome kako pozirati za fotografije da se ne vidi podbradak… Steve pred ogledalom nanosi kremu protiv bora, priznaje Robu da ga iscrpljuje upucavanje ženama, a Rob njemu da ga umara briga za novorođenče. Rečenice poput “Everything is exhausting at our age” ovu seriju doista preobražavaju u gorko-slatki komentar o kontradiktornim zahtjevima koje specifična zapadnjačka kombinacija patrijarhata i kapitalizma stavlja i pred muškarce.

Njihova izvedba Abbine pjesme “The Winner Takes It All” potaknuta je Steveovom boli zbog prekida s Mishom, no istodobno znamo da su obojica na neki način gubitnici. Ta egzistencijalistička crta u seriji najefektnije je prikazana gotovo antonionijevskim kadrovima “samog čovjeka u totalu” okrutnog i prelijepog pejzaža sjeverne Engleske. No, bez obzira na brojna životna razočaranja, kraj serije naglašava važnost privatnog: Steve odlučuje ostati u Engleskoj zbog djece, Rob se vraća kući u zagrljaj žene i kćerkice. Serija, međutim, završava u melankoličnom tonu, daleko od toga da nudi smijeh kao jednostavno rješenje za sve. Steveov i Robov odnos nije razriješen zašećerenim pomirenjem; imamo osjećaj da su napredovali, no napetost je još uvijek prisutna u neodređenom dogovoru za ponovno viđenje i nategnutom zagrljaju. Premda je jasno da Coogan i Brydon ovdje glume zadane uloge svojih fikcionalnih parnjaka, njihov odnos nije prikazan shematično i pojednostavljeno. Koliko iskreno jedan drugom idu na živce, toliko se iskreno i međusobno nasmijavaju. Najslađi su trenuci oni u kojima se suparništvo iznenada zamjenjuje prijateljstvom, a koji se mnogo jasnije uočavaju kada se serija gleda više puta: trenuci spontanosti kada tijekom improvizacije Coogan ispadne iz uloge namrgođenog Stevea i počne se nezaustavljivo smijati Robovim forama. Ti trenuci iskrenosti i topline između dvojice glumaca koji se međusobno dobro razumiju i poštuju usprkos svim razlikama glavni su razlog zbog kojeg si ne mogu pomoći a da ih ne volim i da već jedva čekam sljedeću privatnu reprizu Tripa. Idealno, uz neki comfort food.