Šuti i slušaj: nesavršena tišina savezništva

Ne znam kada se to točno dogodilo: je li me začarala delikatna ljepota Cranes in the Sky pa sam na trenutak usporila, jesam li oprezno zastala na prvom stihu Don’t Touch My Hair ili naglo, oštro zaustavila sve zvukove koji su mi bježali iz usta uz F.U.B.U. Solange je otpočetka bila jasna, ali ipak mi je trebala milisekunda (što je ravno jedna milisekunda previše) da shvatim tko su to „oni“ u „They don’t understand“, a tko „mi“ u „This shit is for us“. Nisam bila nepripremljena, godinama sam pratila Solange i čitala njene misli o rasizmu, umjetnosti i #BlackGirlMagic. Znala sam što trebam očekivati od njenog novog albuma A Seat at the Table i prije no što sam čula prve note. Ipak, moja je instinktivna reakcija bila – pjevati. I tako sam prvi put otkad govorim, mumljam, pjevušim, vičem, osjetila da je vrijeme za nešto sasvim drugačije. Ne znam kada se to točno dogodilo, ali Solange me naučila da šutim i slušam.

http://www.solangemusic.com/digitalbook/

Znam. Tišina nije odgovor. Tišina podupire sistemski rasizam, tišina daje glas opresiji, tišina je nedostatak, nedjelovanje, nazadovanje. Savršena tišina ionako ne postoji. Savršena bi tišina bila naslov i prazna stranica. Čak i kada želimo pokazati da razumijemo, pokazati da je zadaća nediskriminiranih amplificirati glasove diskriminiranih, nismo savršeno tihi. Naši se glasovi uvijek preklapaju, a pišući o svojim razmišljanjima i svom viđenju rasizma/seksizma/ksenofobije/homofobije/mizoginije, nikada nećemo ne oduzeti prostor onima koji takvu mržnju osjećaju na vlastitoj koži. Ako uopće želim pisati o rasizmu, moram biti svjesna da ne postoji verzija ovog teksta u kojoj moj bijeli glas neće oduzeti glas zajednici o kojoj pišem, bez obzira na to što sam kao žena i sama diskriminirana.¹ Pisanje o rasizmu zasigurno nije tišina. Ipak, tišina je ključna za savezništvo. Ashley C. Ford sažima: „…Solange je stigla sa suosjećanjem, ljepotom i granicama.“ Granice su tamo gdje bijeli glasovi trebaju zašutjeti i slušati. Tako postajemo saveznici/e.

Šuti i slušaj, dio prvi:

Dok je Beyoncé ranije ove godine pozvala na revoluciju, Solange je odlučila konstatirati činjenice o (svom) afroameričkom životu tražeći revolucionarno u svakodnevnom.² Njen je album lirski eksplicitan na istovremeno neočekivane i lako razumljive načine. Tako se Mad bavi motivom ljute crnkinje: „I ran into this girl, she said, ‘Why you always blaming?’/’Why you can’t just face it?’/’Why you always gotta be so mad?’/I got a lot to be mad about“. Ta je pjesma prekrasno jednostavna afirmacija onoga što je Audre Lorde napisala još 1981. godine: „My response to racism is anger. […] Once I did it in silence, afraid of the weight. My fear of anger taught me nothing. Your fear of anger will teach you nothing, also. […] Anger is a grief of distortions between peers, and its object is change.“³

O partikularnim problemima afroameričke svakodnevice svjedoči i Don’t Touch My Hair koja se hvata u koštac s užasnom navikom bijelih žena i muškaraca da diraju i/ili da se čude, zgražaju, nepozvano komentiraju kosu crnih žena. Solange ne samo da daje jasne smjernice o tome što se smije raditi s nečijom kosom (vrlo je jednostavno: NE DIRAJTE JE), već i objašnjava što crnim ženama znači njihova kosa: „Don’t touch my hair/When it’s the feelings I wear“. Kosa je važan dio afroameričke kulture, bezobzirno zadiranje u tu kulturu ili njena aproprijacija potresanje je svakog pojedinog identiteta koji ona obuhvaća. Ipak, najjasnija je i najglasnija (u osudi rasizma) na F.U.B.U., tj. For Us By Us. Uz već citirani stih „This shit is for us“, Solange ne štedi svoje bijele slušatelj(ic)e i potencijalne kritičar(k)e: „Don’t feel bad that you can’t sing along/Just be glad you got the whole wide world“. Mnogo se ljudi zasigurno „uvrijedilo“ i postalo defenzivno nakon što su shvatili koja je poruka pjesme i albuma. Solange objašnjava da je takva reakcija i predviđena u intervjuu koji je dala povodom izlaska A Seat at the Table, referirajući se na pjesmu Don’t You Wait:

He then made the title, „Does Solange Know Who’s Buying Her Records?“ The statement being made was „does Solange know that her audience with True is predominantly white and you’re making enemies of us by speaking out on this, and don’t bite the hand that feeds you“. I had to live with the fact that someone on a very large platform was allowed to say this and not suffer any consequences while it literally kept me up at night.

Nasreću, Solange nije dopustila da je tuđi komentari sputaju i odlučila je beskompromisno isticati svoju kulturu i prozivati rasizam. Poanta je – crna umjetnica ne bi trebala brinuti o tome hoće li se bijelo slušateljstvo pronaći u njezinim stihovima, bijeli/e bi se slušatelji/ce trebali/e potruditi da čak i kada naiđu na zatvorena vrata i ne mogu zapjevati uglas sa Solange, to ne povrijedi njihove osjećaje već ojača njihovo savezništvo. Jamia Wilson tvrdi da su neki od prvih koraka u postajanju saveznikom/saveznicom priznavanje vlastitih privilegija, suočavanje sa strahom i, najvažnije za ovaj tekst, slušanje:

When a person expresses frustration about oppression that you haven’t experienced, it’s time to listen. It is unfair to judge the merits of other people’s experiences when you haven’t walked a lifetime in their shoes. Even if you believe your intentions are good and that you only mean well, derailing conversations or diminishing people’s stories does more to advance oppression than dismantle it. One recent example: The ever-present quip in response to #BlackLivesMatter, „But don’t all lives matter?“ The New York Times asked the critical theorist Judith Butler (a white woman) to respond to that very question, and in her response she said that, „One reason the chant ‘Black lives matter’ is so important is that it states the obvious, but the obvious has not yet been historically realized.“ Unlike asking, „But don’t all lives matter?“ her answer drew attention to the issue at hand without undermining it.

I to ne samo slušanje Solangeine glazbe, već i drugih crnih glasova koji komentiraju album. To je album koji nudi identifikaciju i iscjeljenje prvenstveno, čak isključivo, crnoj zajednici. On za mene nikada neće moći biti transformativno iskustvo kakvo je za crne djevojke i žene. Mogu ga hvaliti, preslušavati, dijeliti, voljeti i živjeti s njim, ali uvijek sa čvrstom sviješću da neke granice ne smiju biti prijeđene i to zato što Solange ne želi da ih prijeđem. Ako slušamo, znamo da takve želje moramo ispoštovati.

Šuti i slušaj, dio drugi:

Mjesto koje mi se isprva činilo dovoljno praznim da ga naselim i učinim svojim, bilo je prepuno. Drugo slušanje A Seat at the Table donijelo je detektiranje svih onih nijansi koje su se u prvom slušanju činile neutralnima. Ponajviše to vrijedi za Cranes in the Sky, pjesmu koja je lakša od perja i prozirnija od zraka, koja je toliko prekrasna da je sve što sam pri prvom slušanju čula bila čeznutljiva melodija i riječi dovoljno univerzalne da ih prisvojim. Cranes… je moja omiljena pjesma s albuma, ali ne zato što je univerzalna (jer nije) već zato što je u svojoj dubokoj tuzi veličanstvena i zato što pokazuje radikalnost svakodnevice. Solange koristi metodu nabrajanja da bi pokazala kakav je devastirajući učinak rasizam imao na njen život, ne kao jedan fatalan događaj, nego kao neposustajuća prisutnost koja se proteže kroz sve radnje, sve misli, sve osjećaje. Tema Cranes… može biti zamijenjena za toliko drugih tema uvrježenijih u popularnoj glazbi, a onda, prije ili kasnije, u sprezi sa svim ostalim pjesmama na albumu eksplodira u jedno, nedvosmisleno značenje.

Solange ne pjeva o ljubavnom brodolomu, egzistencijalnoj krizi, osobnim demonima. Pjeva o sjeni rasizma koja je prati ma gdje pošla i ma što učinila i ništa nije strašnije, potresnije ni ljepše od jednostavnih rima i Solangeinog mekog vokala: „I tried to drink it away/I tried to put one in the air/I tried to dance it away/I tried to change it with my hair […] I tried to make myself busy/I ran around in circles/Think I made myself dizzy/I slept it away/I sexed it away/I read it away“. Solange odbija tugu uokviriti teškim, beznadnim tekstovima i melodijama, pa je A Seat at the Table i u najmračnijim trenucima optimističan album, dapače, što se dublje u njega ulazi, to je optimističniji. To je posebno naglašeno u govorenom segmentu Tina Taught Me, u kojem Solangeina majka Tina Lawson slavi to što je crna žena:

I think part of it is accepting that it’s so much beauty in being Black. And that’s the thing that I guess I get emotional about, because, I’ve always known that. I’ve always been proud to be Black. Never wanted to be nothing else. Loved everything about it, just… It’s such beauty in Black people, and it really saddens me when we’re not allowed to express that pride in being Black […] Because you celebrate Black culture does not mean that you don’t like white culture; or that you putting it down. It’s just taking pride in it. What’s irritating is when somebody says, you know, „They’re racist!“, „That’s reverse racism!“ or „They have a Black History Month, but we don’t have a White History Month!“ Well, all we’ve ever been taught is white history: so why are you mad at that? Why does that make you angry? That is to suppress me and to make me not be proud.

Na sličnom teritoriju, teritoriju tzv. Black Girl Magic, izrasta uvod u najveseliju pjesmu na albumu, Junie: „Don’t let anybody steal your magic/But I got so much y’all/You can have it.“ Ono što je osnažujuće i čini optimističnu srž albuma nisu samo potvrde afroameričkog, marginaliziranog identiteta, niti objašnjenja da veličanjem svoje marginalizirane kulture Solange i njezina majka ne vrijeđaju dominantnu kulturu, već element inkluzivnosti. Da, Solange ima magiju, njezine prijateljice imaju magiju, njezina obitelj ima magiju i jasno je da se radi o neotuđivoj magiji kojom se Afroamerikanci/ke ponose i koja ih je održala u teškim trenucima,⁴ ali spremni/e su je dijeliti. Solange možda postavlja granice, ali nije zatvorena za čovječanstvo. Zatvorena je za buku nerazumijevanja koja je optužuje da je „anti-white“ ili da promiče „obrnuti rasizam“, ali rado će podijeliti svoja iskustva sa svakim tko želi slušati: „And I’m going all the way/But I’ll leave on the lights for you“. Junie, Don’t Wish Me Well i Cranes… ujedno su pjesme koje me najčešće navedu na pjevanje, uz njih najlakše zaboravim na kontekst i zbog njih me najčešće more pitanja: „Smijem li sad pjevati?“ Savezništvo je proces stalnog propitivanja, učenja i vjerovanja u glasove koji će te, kada pogriješiš, milostivo upozoriti.

http://www.solangemusic.com/digitalbook/

U već citiranom tekstu, Jamia Wilson također tvrdi da ćemo, bez obzira na najbolje namjere, u nastojanju da budemo dobri/e saveznici/e uvijek griješiti:

Be ready and willing to learn, even if it means that you could be called out for not knowing something. If you’re called out and it makes you feel upset or humiliated, know you’re not the first person to feel that, and you won’t be the last. Humans make mistakes. Don’t let an error keep you from supporting the causes you care about. Process your feelings with other allies, journal about what you learned and hope to do differently in the future, and make a pledge to yourself to be a better listener and more thoughtful communicator next time. Prepare to apologize when necessary.

Zbog same pomisli na pisanje ovog teksta cijeli sam se tjedan osjećala kao loša saveznica, kao glas-uljez, ali pisati o savezništvu u medijskom prostoru gdje su takve teme podzastupljene, gdje ne primjećujemo problematične, duboko rasističke prakse i gdje se općenito smatra da je rasizam dalek i apstraktan pojam prijeko je potrebno. Ilustrirat ću to na vlastitom primjeru: sve dok nisam pročitala esej Roxane Gay o filmu The Help, smatrala sam taj film klišejiziranim, ali generalno pozitivnim prikazom prevladavanja rasizma. Gledala sam ga nekoliko puta i svaki put plakala od ganuća – Gay tvrdi da je The Help, u odsutnosti kritičke misli, izrazito emocionalno manipulativan⁵ i ja sam ga upravo tako doživljavala. U odsutnosti kritičke misli. Naravno da se danas sramim što mi je taj film bio toliko drag iz toliko pogrešnih razloga, ali bila bih još tužnija da nikada nisam naišla na Gayin esej. Zato je važno čitati o iskustvima diskriminiranih i ispravljati sebe/druge, važno je davati prostor marginaliziranim glasovima, važno je slušati, slušati, slušati, a sada i ovdje mislim da je važno pisati o savezništvu i o Solange.

Nije savršena tišina, ali nije ni buka nerazumijevanja.

1. „Before you can be an ally, you have to own and understand your privilege. There are long histories of homophobia, transphobia, racism, colonialism, sizeism, sexism, ableism, Islamophobia, economic injustice, and other injustices in our society. People are also given unearned advantages or benefits because of identities that are centered and normalized in the dominant culture: That’s privilege.“ http://www.rookiemag.com/2015/01/allied-force
2. Ovdje moje usporedbe između sestara Knowles počinju i završavaju, nema ništa napornije od čitanja recenzija Solangeinog albuma koje se stalno referiraju na Beyoncé ili potiču sestrinsko suparništvo.
3. Audre Lorde. 2007. „Uses of Anger“. Sister Outsider. Berkeley, Toronto: Crossing Press.
4. Iz govorenog segmenta koji zatvara album: „You know, our great-great-grandfathers and grandmothers that came here, they found some kind of way to make the rhythm. You know, and they kept rhythm, no matter what.“
5. Roxane Gay. 2014. „The Solace of Preparing Fried Foods and Other Quaint Remembrances from 1960s Mississippi: Thoughts on The Help“. Bad Feminist. New York: Corsair