Mahirova druga smrt

Umro je Dubravko Lovrenović. Time je smrt Mahira Rakovca dobila tužan epilog o kojem se ne smije šutjeti. Lovrenovićeva smrt ne svjedoči samo o osobnoj tragediji i tome da nas smrt voljenih osoba neminovno povlači za sobom već i o činjenici da društvo devastirano revizionizmom najokrutnije kažnjava one koji su ga u stanju oprezno i kritički sagledati. U nekoj sam sanjarici pročitala da kad sanjaš umrlu osobu, a ona ti u snu pruži ruku, nipošto je ne smiješ prihvatiti jer je to siguran znak tvoje skorašnje smrti. Ovakvo mi se tumačenje uvijek činilo nepravedno jer ruka umrle osobe može biti veća utjeha od društva koje nam je odbija pružiti. U slučaju Mahira i njegove obitelji društvo ne samo da nije ispružilo ruku već je obje namjerno sakrilo iza leđa. Ipak, moramo biti iskreni, riječ je o obogaljenom bosanskohercegovačkom društvu i do te mjere socijalno desenzibiliziranoj bh javnosti da nas ovaj tragičan ishod uopće ne bi trebao iznenaditi. Pijetet u društvu koje je u stanju depolitizirati Mahirovu smrt, nijekati i zataškati odgovornost koju za nju snose kako obrazovne, tako i sve druge državne institucije, ali i pojedinci, svodi se na povremeni prijateljski poziv, slabašnu privatnu utjehu i pokoju patetičnu suzu. Dubravko Lovrenović i Mahir zaslužuju, međutim, iskreni pijetet i empatiju, a ne prešutnu nepravdu koja ih je ubila.

Ta nepravda o kojoj govorim tiče se svih nas, a ne samo njih dvojice. U „regiji“ već dugi niz godina traju: 1) depolitizacija političkih i javnih funkcija, kako bi oni koji te funkcije obnašaju jedinu odgovornost imali prema samima sebi, a nikako prema građanima, odnosno javnosti i 2) prilagodba, odnosno lažiranje povijesti, kako bi povijesne činjenice postale isključivo pitanje osobnog ukusa, a svaka laž postala plauzibilna jer se o „ukusima ne raspravlja“. U regiji aka susjedstvu javno se uporno svodi na osobno, a osobno prestaje biti političko. Oni koji se tome protive mogu otići ako im se to ne sviđa, kako je sugerirala hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Predsjednica nije precizirala gdje bi ti nesretnici koji nisu zadovoljni otišli, ali Dubravko Lovrenović nam je potvrdio ono što nam je krajem 2015. godine rekao Mahir: taj odlazak uključuje i odlazak na drugi svijet. Svi mi koji smo nezadovoljni zato što smatramo da političari, ali i ljudi općenito, moraju snositi odgovornost za obmanjivanje javnosti, za slanje ratnohuškačkih vlakova i poruka, za plagiranje tuđih znanstvenih radova, za krađu, za ubijanje i silovanje, trebali bismo dakle otići, pa ako treba i na onaj svijet, da bi se onda ti koji od odgovornosti bježe sretno valjali po zapišanom madracu lažirane povijesti.

Lažnoj povijesti nisu potrebni povjesničari poput Lovrenovića, nisu joj potrebni građani koji bi upozoravali na Vučićeve vlakove, na njegove Beograde na vodi ili na problematično putovanje Kolinde Grabar Kitarović u Sjedinjene Američke Države. Nisu joj potrebni Ivan Đikić i ostali znanstvenici koji se protive imenovanju Pave Barišića za ministra obrazovanja, ali joj dobro dođu ljudi poput stotinjak hrvatskih znanstvenika koji u Barišićevom dokazanom plagiranju ne vide nikakav problem. Pojedinci koji su spremni tumačiti povijest kao impresionističku sliku opstaju i prosperiraju i u najopresivnijim društvima, pogotovo u onim sredinama koje bi najradije raselile svaku osobu koja kritički razmišlja i svijet ne svodi na mjeru vlastite samoobmane. Nas koji ne dopuštamo da se povijest tumači revizionistički i da nam se laži serviraju kao povijesne činjenice ti bi revizionisti najradije, zajedno s „našim“ činjenicama, sahranili duboko u zemlju. Onako kako su napravili prvo s Mahirom, a onda i s njegovim očuhom.

Osobno je uvijek političko, ali političko nikad nije samo osobno i ta je razlika ključna za razumijevanje onoga što trenutno u regiji kolektivno proživljavamo. Svoju knjigu Kako je propala demokracija Ellen Switzer počinje osobnom anegdotom o tome kako je za nju razdoblje nacizma počelo uspavljivanjem njezina psa koji je lajao na crne uniforme. Da se otac nije riješio psa, ljudi u crnom bi se prvo riješili njega, a onda i ostatka obitelji. Switzer sam kupila na tuzlanskom buvljaku prije točno 17 godina jer mi se činilo da osobna perspektiva na važno povijesno razdoblje nikad nije na odmet: holokaust se desio, u to nema sumnje, ali bitno je ponavljati važne povijesne lekcije kako se iste stvari ne bi ponovno dogodile. Zaborav je opasna stvar, kako nam je nedavno potvrdila „privatna“ spomen-ploča s ustaškim pozdravom, postavljena u Jasenovcu. No s obzirom na to da u oba slučaja govorimo o osobnom svjedočanstvu, koja je zapravo razlika između Židovke koja piše o nacističkoj Njemačkoj i hosovaca koji su iz osobnih pobuda „za dom spremni“ vratili u Jasenovac? Ne tumače li obje priče povijest jednako subjektivno? Po čemu je priča Ellen Switzer vjerodostojnija, na primjer, od priče da je „za dom spremni“ stari hrvatski pozdrav?

Posve je nevažno kako je Switzer započela svoju knjigu i je li njezina anegdota o psu ispričana točno ili ne, jer njezin doživljaj ne dovodi u pitanje povijesnu zbilju. Još u prvim razredima osnovne škole učimo razliku između događaja i doživljaja: događaji se tiču većeg broja ljudi, a ne samo nas osobno. Doživljaj je pak ono što nam se osobno dogodilo, ili naša osobna interpretacija nekog događaja. Događaj ne možemo svesti na doživljaj. Hosovci, međutim, rade upravo to: oni holokaust doživljavaju, a taj njihov doživljaj očito nije negativan. Tako je i HRT nedavno doživio ubojstvo djevojčice Aleksandre Zec kao nešto prenapuhano. Primjećujemo, dakle, revizionistički trend da sve što se dogodilo odjednom prestaje biti zbilja i postaje doživljaj koji je otvoren za reinterpretacije i različita tumačenja. Ljudi ubijeni u Jasenovcu? Oni su zapravo tamo sjedili oko vatrice i pričali priče o tome kako im je lijepo živjeti u NDH. Mahir? On se ubio zato što je uživao kad su mu školski drugari na bilježnicama mamu nazivali kurvom. Za dom spremni? To je zapravo alternativni naziv za igru Čovječe ne ljuti se, samo što figurice ne redaš u kućicu, već u plinsku komoru ili peć. Ali jednako je zabavno!

Čitava regija proživljava teror nacionalističkog doživljaja povijesti po kojem su žrtve same krive za vlastitu nedaću zato što su provocirale i zato što im se nije svidjelo, pa su morale otići, ali zato su odmazde protiv krvnika „pravi“ zločin na koji moramo neprestano upozoravati! Ubojice su puno veće žrtve, poručuju revizionisti. No revizionistički se projekt ne zaustavlja na relativizaciji zločina i kazne. Političari-revizionisti svoje laži nastoje istovremeno prometnuti u događaje, depolitizirati ih i romantizirati. Ta romantizacija postaje, naravno, tragikomična jer laž od koje nasilno želimo učiniti istinu – nezgrapna je i smiješna. Kad su, na primjer, Vučićevog brata optužili da je otvorio fiktivne firme, srpski premijer odjednom je konstatirao da su osobnu iskaznicu njegovog brata ukrali, pa su onda nepoznate osobe koristeći njegove podatke otvorile te izmišljene firme. Prijatelj iz Skoplja pričao mi je kako su u udarnom terminu na dnevniku emitirali snimak nogometne utakmice u kojoj su svi puštali Gruevskog da zabija golove. U Sarajevu su političari nedavno svečano otvorili trotoar. Pavo Barišić, koji je plagirao tuđi rad, pozivao se na „znanstveni dignitet“ da se obrani od kritika.

Posljedice takvih obmana, čak i kad su nam one potpuno očite i smiješne, nikad nisu bezazlene. Revizionisti ljude iscrpljuju lažima i tjeraju ih da, dezorijentirani neprestanom propagandom, utočište traže u nebitnim detaljima, kuloarskim pričama i osobnim anegdotama za koje misle da mogu postojati izvan politike i povijesti. Kad ljudi misle da mogu živjeti mirno, nedotaknuti politikom, paralelno s njom, kad se disociraju od zbilje i događaja koji ih se tiču, time vlastite, ali i živote drugih, pogotovo onih koji se ne zavaravaju da se od politike mogu sakriti u mišju rupu, izlažu političarima koji nastalu situaciju itekako znaju iskoristiti. Revizionisti osobno depolitiziraju, ali istovremeno politiku svode na osobno – sve što političar radi, privatno je. Stoga takvi funkcioneri nemaju razloga odgovarati novinarima, ili ako im uopće odgovore na postavljena pitanja, rade to uvrijeđeno kao da ih pitamo što su ručali, a ne gdje su se i s kim sastajali u ime građana. I, naravno, lažu. Neprestano lažu. Njihova laž, međutim, nikad neće postati istina koliko god se oni upinjali da ih izjednače. Propaganda radi na tome, ali svejedno – znaka jednakosti nikad neće biti.

Znamo točno što se dogodilo s Mahirom. Spinovi su tvrdili da je Mahir nasilje doživio u kući a ne u školi, ali kopne li i umiru nasilnici od tuge? Ako ništa drugo, Lovrenovićeva je smrt demantirala lažove. Problem je u tome što će njegovu smrt ljudi i dalje doživljavati kao posljedicu obiteljske tragedije koja ih se osobno ne tiče. No, i Mahirova i Dubravkova smrt rezultat su iste one politike zbog koje čitava Zenica nema grijanja, zbog koje Sarajevo nema vode, a Tuzla čist zrak. Ili da dodatno proširimo kontekst, njihove su smrti rezultat politike koja je devastirala jugoslavensko društvo i privatizacijom javno učinila osobnim, a osobno zatim depolitizirala kako bi izbjegla odgovornost. Jedini način na koji političari mogu izbjeći sud javnosti jest da tu javnost privatiziraju. Otprilike onako kako je to učinila Kolinda Grabar Kitarović gostujući na javnoj televiziji u svojstvu privatne gošće. Laž o tome da nas se tuđi životi ne tiču najgora je laž od svih jer dok smo opsjednuti vlastitim doživljajima, zaboravljamo da s drugima dijelimo događaje i da upravo ti događaji koji čine povijest uvjetuju naše osobne priče.

Hoće li vam značiti puno ako kažem da žalim što Mahira nikad nisam stigla ispitati je li mu se svidjela videoigra Fez? Ili to što sam Lovrenovića upoznala u groznim okolnostima Mahirove smrti, a ne na vjenčanju na koje nisam mogla otići jer su tih dana bile gadne poplave? Revizionistička politika kojoj smo izloženi, a koja uporno sve svodi na osobno, tjera nas da se fokusiramo na nebitne detalje, na suvišne informacije i zaboravimo ono što je bitno: moje osobno poznanstvo s Mahirom potpuno je nevažno. Nebitno je to što sam srela Lovrenovića izmoždenog i slomljenog Mahirovom smrću. Ono što je važno jesu okolnosti u kojima se Mahir ubio i okolnosti u kojima je umro Dubravko Lovrenović jer žrtve tih okolnosti nisu samo njih dvojica. Smrt žrtve uvijek je događaj i tiče se svih nas. Na osobni je doživljaj svode isključivo krvnici koji za nju ne žele snositi odgovornost. Stoga je to kome ćete na kraju pružiti ruku, žrtvi ili ubojici, vaša osobna, ali itekako i politička odluka.