Jasna ili o autohomofobiji

Godinama prije nego sam se autala, i sebi i drugima, jedna bi me cura koju sam znala preko zajedničkog prijatelja (nazovimo je Sandra) svaki put kad bismo se srele u gradu pitala: “Jasna, jesi postala lezba?”

Ja bih joj odgovorila nekom čudnom mješavinom smješka i srama, procijedila kratko neuvjerljivo “Ne” i sama sa sobom ponovo provjerila gdje se točno nalazim na spektru ljudske seksualnosti, jesam li i dalje čvrsto zacementirana na tom čudnom križanju aseksualnosti i biseksualnosti za koje sam godinama bila uvjerena da me najbolje opisuje. Odgovor koji bih samoj sebi dala bio bi, naravno, uvijek pozitivan: da, da, u teoriji sam biseksualna, u praksi aseksualna i ne, naravno da nisam lezba. Ali iz današnje perspektive jasno mi je da sve što sam zapravo bila, u teoriji i u praksi, najbolje opisuje riječ iz naslova ovog teksta. Bila sam – autohomofobna.

Dugo mi je trebalo da si to priznam, još duže da si to kažem bez optužbe, bez osude. I zapravo tek odnedavno mogu otvoreno reći: da, bila sam autohomofobna. I da, i dalje ponekad jesam. I tek odnedavno mogu to otvoreno reći, a da zbog toga ne osjetim sram.
Zato sam odlučila i napisati ovaj tekst, jer nisam jedini autohomofob kojeg znam, jer vjerujem da smo svi u nekom trenutku života suočeni s (auto)homofobijom, bili strejt, bi ili gej. Razlika je samo u tome što odabiremo učiniti s njom. Jer je nevolja s autohomofobijom u tome da je suočena s dvostranom agresijom: s jedne strane ona nastaje internaliziranjem homofobije, tog “tihog” prezira dominantno heteronormativnog društva prema svemu što izmiče hetero ravnalu, koji se ovog vikenda ponovo materijalizirao u obliku suzavca, s druge strane, jednom kada nastane, dočekuje je snažni prezir javno autanih pedera i lezbi koji su sa svojom autohomofobijom raskrstili i sada svesrdno podržavaju ideju da u 21. stoljeću naprosto nije ok biti autohomofoban.

http://oliviabee.com/stories/the-brink-of-devotion/

I sama sam često odašiljateljica takvih posprdnih izjava na račun ormaruša, neautanih tetkica, pederčina, femica, lezbača i bučica, jer i sama prečesto zaboravljam vlastitu autohomofobiju i to koliko mi je snage i vremena trebalo da ju prepoznam, priznam, prijeđem, nadiđem, koliko mi je dugo trebalo da ju prihvatim i pobijedim. I tako sada, kad sam navodno napokon slobodna od autohomofobije, i sama perpetuiram tu ideju da je ona nešto čega se pederi i lezbe trebaju sramiti. Ponekad u šali, ponekad sa zgražanjem, ponekad direktno kao Sandra, ponekad iza leđa, ogovaranjem, glumim arbitra koji osuđuje tuđe životne priče.

Ali stvar je u tome da autohomofobiju, baš kao ni pederluk, ne možemo birati. I zato je se, baš kao ni pederluka, ne bismo trebali ni sramiti. Autohomofobiju većina nas počinje upijati već od malih nogu jer ona je zapravo homofobija koju smo još kao djeca internalizirali zajedno s masu drugih gluposti koje smo skupili u našem učmalom, zaostalom, malograđanskom društvu, neki odmah u obitelji, drugi tek u školi, Crkvi ili na treningu, treći u medijima. I stvarno je potrebno puno snage i svjesnosti da je se iskorijeni. I vremena, najčešće je za to potrebno jako puno vremena. Jer jedno je sigurno: ona neće sama od sebe nestati, kao što nije ni sama od sebe nastala. Jer autohomofobija može, ali i ne mora postati licemjerna.

Zato sam odlučila napisati ovaj tekst: jer sam uvjerena da ne treba osjećati krivnju zbog autohomofobije, krivnju treba osjećati samo ako se s njom ništa ne učini jer tek onda autohomofobija postaje licemjerje.Sandra je bila samo jedna od osoba koje su bile uvjerene u moju homoseksualnost, mnogo prije nego što sam je i sama postala svjesna. Ali, kao i s mnogo drugih stvari u životu, autanje je nešto što nitko drugi ne može učiniti umjesto tebe, tu borbu moraš obaviti sam. A ono što je svim tim osobama bilo zajedničko jest to da sam ih upoznala u Zagrebu. Koliko god Istra danas slovila kao jedina emancipirana hrvatska regija, moja osobna emancipacija dogodila se, baš kao u onim stereotipnim Bildungsromanima o provincijalcima koji odlaze u veliki grad da bi otkrili sebe, tek s preseljenjem iz Pule u Zagreb.

Trebalo mi je čitavih 25 godina da shvatim da me privlače žene, da se čvrsto zaljubim u jednu od njih i da to potom odmah obznanim i sebi i drugima. Da, u trenutku u kojem sam shvatila da sam se zaljubila, rekla sam to odmah svojim prijateljima i starcima. Zbilja, odmah. Moje se autanje dogodilo u jednom dahu, od spoznaje do obznane nije prošlo ni tjedan dana.

I godinama nakon što sam se autala, i sebi i drugima, moj narativ o tom procesu bio je isti – ne, nisam bila homofobna, da, znala sam da pederi i lezbe postoje, išla sam na prajdove, družila se s lezbama, visjela po Globalu, najbolji prijatelj bio mi je gej, znala sam dakle da sve to postoji, samo nisam bila svjesna da sam i ja dio svega toga, da sam i ja zapravo lezba. Ne, nisam bila homofobna, nisam mislila da je homoseksualnost bolest, nisu mi se gadili pederi i lezbe, ne, bila sam s pederlukom skroz ok, samo nisam kužila da sam i ja sama peder. Ali čim sam shvatila da volim žene, rekla sam to, i sebi i drugima, i onda je sve bilo ok.

Bila je to jedna predivna bajka o autanju, u potpunosti lišena homofobije.

http://oliviabee.com/stories/the-brink-of-devotion/

Samo, stvar je bila u tome da sam u cijeloj priči nekako uspjela zaboraviti onu jednu noć koju sam, s dvadeset i nešto godina, provela u zagrljaju jedne djevojke na tuđem krevetu negdje usred Istre… Zaboravila sam i svoju želju da je poljubim i svoj strah koji je ipak bio jači od te želje… Zaboravila sam i kako smo o tome razgovarale godinama kasnije, kako je ispalo da je i ona te noći htjela poljubiti mene, ali strahovi su nam se zbrojili i taj se poljubac nikada nije dogodio… Zaboravila sam i ono jedno srednjoškolsko prijateljstvo s frendicom iz razreda, prijateljstvo koje me ispunjavalo na načine na koje to samo ljubav može… Zaboravila sam i onu nevjerojatnu privlačnost koju sam osjećala prema onoj jednoj curi koju sam upoznala na davnom proputovanju kroz Ameriku…

Zaboravila sam vjerojatno još toga, ali ovih sam se stvari sjetila. I tako je ispalo da je moja osobna biografija, i prije te 25. godine, zapravo bila puna signala homoseksualnosti, epizoda nerealizirane lezbijske ljubavi koje sam uspjela u potpunosti potisnuti, sakriti, zaboraviti.

Zbog autohomofobije.

Ako mi je 25 godina trebalo da se autam, sljedećih 7 trebalo mi je da shvatim da je ta moja “nesvijest” zbog koje sam se tako kasno autala zapravo bila autohomofobija.

I tako sam shvatila da moje autanje nije trajalo nekoliko dana, trajalo je nekoliko godina.Malo statistike. Od svih djevojaka s kojima sam bila samo jedna nije imala ama baš nikakvih problema s autohomofobijom; samo jedna nije imala apsolutno nikakvih problema nakon autanja svojoj obitelji; jedna je o toj temi, nakon što im se autala, s roditeljima u potpunosti prestala razgovarati, drugu su starci izbacili iz kuće, treća je sama otišla, a četvrta vlastitom šutnjom o vlastitoj seksualnosti čuva mir u kući; dvije od njih i dalje nisu u potpunosti autane nego se i dalje klackaju na pa ne mora baš svatko sve znati klackalici; jedna me i dalje zove svojom prijateljicom, dok ja nju zovem bivšom curom.

I dalje, jednom frendu starci i dalje pred prijateljima izmišljaju veze s imaginarnim djevojkama, drugog su razbaštinili, trećem je tata prijetio samoubojstvom, četvrti je deset godina vodio paralelni život o kojem je šutio ne samo pred obitelji nego i pred prijateljima.Teško mi je danas opisati stanje vlastitih emocija, vlastite intime prije autanja, možda i zato što o njima tada nisam ni s kim razgovarala. Ni s kim, ne. Prvih sam dvadesetak godina svog života provela u apsolutnoj šutnji o vlastitoj seksualnosti. To je jedan aspekt mog odrastanja koji me i dalje ne prestaje fascinirati – kako se nitko iz moje okoline nikada nije zapitao, ako već ne što je sa mnom i s curama, onda barem što je sa mnom i s dečkima. Ono što znam jest da sam u tom procesu, valjda kako bih očuvala taj neprobojni zid šutnje, kako bih zaštitila svoju nenormativnost, i sama prestala sebe percipirati kao seksualno biće. I uspijevala sam to, uz svesrdnu pomoć obitelji i “prijatelja”, gotovo dvadeset godina. Prijatelje navodim u navodnicima jer danas mi je jasno da mi to zapravo nisu bili, iako sam ih tada tako nazivala.

http://oliviabee.com/stories/the-brink-of-devotion/

Iz današnje perspektive jasno mi je da je ono što su zapravo bili, u teoriji i praksi, također vezano uz riječ iz naslova. Bili su – homofobi.

Prošla sam dobro, da, jer njihova homofobija nisu bile palice i šamaranja, njihova homofobija bila je “samo” šutnja, uporna i duga šutnja. Njihova homofobija nije bio govor mržnje, pljuvanje i prezir, njihova homofobija bila je “samo” dvadesetogodišnja šutnja. Njihova homofobija bila je ona glupost koju mi je netko kao klinki rekao u konspirativnom tonu, da pederi imaju rupicu na bradi i nose naušnice na lijevom uhu. Njihova homofobija bilo je izjednačavanje lezbijstva s pedofilijom koje sam pokupila u jednoj priči o susjedi iz nebodera do. Njihova homofobija bio je šapat kojim se izgovarala riječ homić, odvratnost koja je pratila riječ peder, izrugivanje neodvojivo od riječi lezbača. Njihova homofobija bio je strah od toga što će čuti ako me budu pitali tko mi se zapravo sviđa.

To je bilo ono što sam dobivala u školi, ispred nebodera, u izviđačima. A doma me čekala nešto drugačija šutnja.Iako rijetko razgovaramo o tome, znam da je moje autanje označilo radikalni prekid s odgojnom politikom koju je dotad prakticirao moj tata, a koja se može efikasno sažeti u famoznoj krilatici Clintonove administracije: Don’t ask, don’t tell. Ta se logika odnosila na sve intimne aspekte mog i bratovog života, ne samo na moju seksualnost. Prijateljski odnos je prijateljski, roditeljski je roditeljski, tako bi mogla glasiti parafraza te krilatice, pri čemu roditeljstvo implicira i naglašenu distancu prema pitanjima intime. Pa iako znam da nepetljanje mojih roditelja u moju privatnost nije imalo toliko veze s mojom seksualnošću koliko s uvjerenjem tipičnim za njihovu generaciju, da roditeljski odnos u “neke stvari” naprosto ne treba zadirati, ne mogu ga ne povezati sa svojim kasnim autanjem. Moj hetero brat nikada nije imao problema sa svojom seksualnošću, ali mislim da mi je Don’t ask, don’t tell koncept u kombinaciji s mojom nenormativnošću napravio priličnu zbrku u glavi.

Iako im ponekad zamjeram što su optirali za takvu vrstu odgoja, svjesna sam da je ta odluka neodvojiva od načina na koji su oni sami bili odgajani, od vremena u kojima riječi poput homofobija i homoseksualnost nisu uopće postojale u javnom diskursu. Tim više cijenim činjenicu da moji roditelji predstavljaju jednu od rijetkih happy end priča o autanju za koju znam. Nakon početnog dvodnevnog šoka, uslijedila je bezrezervna podrška i prihvaćanje. Upoznali su sve moje djevojke, nisu nijednom spomenuli unuke. I kad sam otišla na državnu televiziju i autala se, i kad se u Areni prikazivao moj kratki lezbijski film (a iz Pule smo, sjećate se), i kad su im prijatelji predbacivali da sam posao na Akademiji dobila zbog gej lobija, stajali su uz mene, bez predbacivanja, bez srama, puni one vrste podrške koja nadilazi prazne floskule. Kad su ih sa štanda U ime obitelji tražili da potpišu peticiju protiv gej brakova, moj tata se posvađao s njima. Znam da to nisu jedine borbe koje su u vezi s mojim lezbijstvom vodili, i znam da će neke tek voditi, i beskrajno sam im zahvalna na odluci da bezrezervno stanu na moju stranu duge.

http://oliviabee.com/stories/the-brink-of-devotion/

Jedina “borba” koju su sa mnom na tom polju vodili ticala se mojih odlazaka na prajdove. Moram biti fer pa reći da prajdovi nisu bili usamljeni troublemakeri u tom smislu jer su istovjetnu nesklonost gajili prema svim mojim sudjelovanjima u prosvjedima. Ponovo, to je dio njihovih uvjerenja prema kojima osobnom jednostavno nije mjesto na ulici, na koja sam ponekad ljuta, ali češće se trudim shvatiti ih jer sam istovremeno na vlastitoj koži osjetila da su u najvažnijim trenucima spremni prekinuti šutnju i izložiti se.

I jednako su tako i oni s vremenom shvatili koliko su meni bitni odlasci na prajdove, suzavcima usprkos. I koliko mi je bitno na tuđe, čak i usputno: “Imaš dečka?” odgovoriti s: “Ne, imam curu” umjesto samo: “Ne.”

Sve drugo za mene je autohomofobija.

Sve drugo prihvaćanje je krivnje koju nam društvo nameće zato što volimo drugačije. I to je ista ona krivnja, ista ona autohomofobija koju i dalje osjećam kod frendice kad mi, u restoranu u kojem su stolovi malo preblizu, počinje pričati o novoj djevojci u koju se zaljubila, a glas joj najednom prijeđe u šapat.

To je ista ona autohomofobija koju i dalje osjećam kod svog frenda kad, umjesto da kaže lezba ili peder, koristi posvojne zamjenice (on je “naš”).

To je ista ona autohomofobija zbog koje sam morala izaći iz stana svoje bivše djevojke kad su joj roditelji dolazili u posjet.

I da, to je ista ona autohomofobija koju i dalje osjećam kod sebe kad se najednom spontano prestanem držati s curom za ruke u trenutku u kojem napustimo granice sigurne geografije.

http://oliviabee.com/kids-in-love/kids-in-love-2/

Da, iako sam odavno autana, i dalje postoje neke situacije u kojima, što svjesno, što nesvjesno, odabirem sakriti svoju seksualnu orijentaciju. Kad sebi i curi rezerviram smještaj na putovanjima istočno i južno od Zagreba, na primjer, umjesto: “Dolazimo cura i ja” napišem: “Dolazimo prijateljica i ja.” Iako bih mogla reći da je to zato što imamo psa koji nam već automatski smanjuje šansu za pronalazak smještaja ili da mi se jednostavno ne da izlagati predrasudama, u oba je slučaja na djelu moja projicirana homofobija. I isto vrijedi za moje ponašanje u javnosti u tim nekim krajevima za koje “znam” da nisu “takvima kakve smo mi” baš previše naklonjeni.

Iako mi je jasno da je to skrivanje vlastite orijentacije zbog pretpostavljene tuđe homofobije zapravo čista autohomofobija, priznajem da u ovom trenutku nemam snage da se s njom izborim.

Ali ovaj je tekst prvi korak u toj borbi, obećanje samoj sebi da ću jednom napisati da “dolazimo cura i ja”, da ću se nastaviti držati za ruke na nepoznatim teritorijima.

Naravno, znam da moja spremnost na to nije jedini faktor koji će mi tako nešto omogućiti. Jer naša prava nisu pala s neba nego su rezultat dugogodišnje borbe koja se odvija na mnogim frontovima, od legislativnog preko medijskog do obrazovnog.

Ali borba protiv osobne homofobije također je dio te puno šire borbe, njezin neizostavan, vitalan dio.

The personal is political, ne samo od šezdesetih nego oduvijek.Jučer sam bila na kavi s prijateljem za kojeg znam da je gej, iako on to ne zna. Autao se nekolicini zajedničkih prijatelja nakon dugog života u hetero laži i zamolio ih da ga ne “cinkaju” meni. Oni su ga ipak “cinkali” jer je od svega prošlo već nekoliko godina, od kojih on već par živi s dečkom, a mi više nismo toliko bliski. Zamolio ih je da ga ne “cinkaju” jer “zna” da bih ga osudila što se tako dugo skrivao, što se tako kasno autao. To “zna” jer sam donedavno bila jedna od onih autanih lezbi i pedera koji drugima predbacuju autohomofobiju, zaboravljajući na onu vlastitu.

Ovaj tekst posvećujem njemu jer ne želim da homoseksualnost ikada više bude nešto što se “cinka” i da ga podsjetim da autohomofobija može, ali i ne mora postati licemjerna.