Pokvari mi djetinjstvo: “Ghostbusters”

Sony, ja i nova postava Ghostbustersa znamo da je kvarenje djetinjstva posao riskantne prirode. Nije teško razumjeti duboku privrženost filmovima koje smo voljeli kao djeca, bez rezerve i cinizma; u njih kao da su pohranjeni dragocjeni dijelovi našeg djetinjstva poput duše Voldemorta u niz strateški odabranih horkruksa. No kako je reanimacija popularnih franšiza svakidašnja pojava, ipak je zapanjila silina emocija kojom je dočekana vijest da će se legendarni Ghostbustersi reinkarnirati u ženskome obličju. Istina, i vijest poput one da će Ben Affleck utjeloviti Batmana izazvala je negodovanje dijela obožavatelja franšize, no ono se ipak ne da usporediti s vojskom Ghostbrosa koja se digla na noge i, oboružana tipkovnicom i pravedničkim bijesom, pokrenula sveti rat u obranu voljenog filmskog klasika od takvog svetogrđa. Još i prije nego što je izašao prvi foršpan, na YouTubeu ste mogli sastaviti playlistu video uradaka čiji se autori kategorički ograđuju od novih Ghostbustersa i zavjetuju svetom Mihovilu, zaštitniku od zlih duhova, da film, bogami, neće gledati, a da ni vi to ne biste trebali. Kad se prvi foršpan napokon pojavio, koordiniranim je naporima ubrzo postao foršpan s najviše dislikeova u YouTubeovoj povijesti (preko milijun), kao i obiljem kancerogenih komentara koji su se nezaustavljivo množili. Prije nego što je uopće krenuo u distribuciju film je na IMDb-u zasut negativnim ocjenama u nastojanju da mu se rejting sruši i prije no što dođe u kina. Njegovi su protivnici bili nepokolebljivi u uvjerenju da su novi Ghostbustersi zastranjenje od izvorne vizije i izdaja nasljeđa franšize.

Remake ovog remek-djela? Radije prefarbajte Mona Lisu!

Bilo je očito kako takav glasan i intenzivan animozitet nije tek iskaz osobnog ukusa, već aktivna sabotaža filma koji je shvaćen kao prijetnja svemu svetom i čistom, ultimativno kvarenje djetinjstva milijuna odraslih dječaka koji možda više ne mogu letjeti, ali zato obožavaju promatrati hod po dasci. Da na bojkot novih Ghostbustersa pozivaju mahom muškarci, bilo je vidljivo već u startu, između ostalog i na IMDb-u gdje je film prije distribucije pohrlilo ocijeniti deset puta više muškaraca nego žena. A da je tome tako prvenstveno zato što su u novom nastavku Ghostbustersi žene vjeruje i redatelj Paul Feig po kojem je najčešći prigovor bijesnih fanova bio upravo onaj da žene naprosto ne mogu biti Ghostbustersi. Problem, dakle, nije puko pomanjkanje interesa za novim nastavkom; napokon, pomanjkanje interesa u pravilu ne rezultira pozivom na bojkot i bizarnim preventivnim negativnim recenzijama. Problem je prije motivacija za ovakve ostrašćene izljeve koju će nam pomoći rasvijetliti ponovljeno gledanje originala iz 1984. i njegovog nastavka iz 1989. godine.

Zapaženu ulogu u originalnim Ghostbustersima ostvario je upravo Mashmallow Man

Iako sam Ghostbusterse gledala u približno isto vrijeme kad i Povratak u budućnost, iznenadilo me koliko ih se slabo sjećam, pogotovo prvog dijela. U pamćenju mi je ostao tek prizor u kojem gigantska maskota sljezovih kolačića stupa gradom poput Godzille. Za to postoji dobar razlog: film gotovo da nema zaplet. Dok je Povratak u budućnost zgusnut, dinamičan i pažljivo osmišljen, pa svaki prizor radnju gura naprijed, originalni se Ghostbustersi doimaju poput dvosatne komičarske improvizacije koju ste nesretnim spletom okolnosti prisiljeni pretrpjeti. Od dosadnih akcijskih prizora gore su jedino bezbrojne glazbene montaže zbog kojih se film na trenutke doima kao serija spotova za svoj vlastiti soundtrack. Redatelj kao da posebno uživa u svojoj sposobnosti da privuče velik broj statista zbog čega se kulminacija radnje unedogled razvlači i razvodnjava klauniranjem glavne postave pred okupljenim Njujorčanima kao na kakvom dočeku Olimpijaca u 80-ima. U nekom mi se trenutku počelo činiti da je film to duži što ga više gledaš, pa mi je postalo stvarno smiješno što fanovi originalni uradak opisuju kao filmski klasik i vrhunsko ostvarenje, a novog se nastavka groze kao da je Justin Bieber angažiran kako bi utjelovio glavnu ulogu u Građaninu Kaneu.

U moru ispraznosti rutinski seksizam kojim je film obilato začinjen bar razbuđuje gledateljicu. Peter Venkman (glumi ga Bill Murray) već je u startu napastan i invazivan. Svoju poziciju sveučilišnog istraživača zloupotrebljava za predatorsko ponašanje i zavođenje naivnih studentica, a u svojoj je ljigavosti predstavljen kao glavni šarmer. Kad želi uvrijediti svoje kolege, oslovljava ih ženskim imenima. Kad ispituje svjedokinju paranormalnog događanja, najprije provjerava postoji li u njezinoj obitelji povijest psihičkih bolesti, a zatim je pita ima li možda menstruaciju koja bi joj smanjila uračunljivost.

Stvarno?

Stanje se nakratko popravlja uvođenjem lika Dane koju tumači Sigourney Weaver. Oštroumna, samosvjesna i zrela, Dana kuži sve Venkmanove fore i cinično reže svaki pokušaj zavođenja. Očito je da je Venkman u njoj naišao na ženu koja mu može parirati i uspješno postaviti svoje granice, zbog čega bi njegovo nasrtljivo ponašanje valjda trebalo biti prihvatljivije, ako ne i simpatično (u jednom ga prizoru Dana doslovno mora izgurati iz stana kako bi je prestao salijetati). Koju glazbenu montažu kasnije, Dana iznebuha pristaje na spoj s Venkmanom, no sastanak osujeti naglašeno seksualan napad na Danu prilikom kojeg iz njezinog naslonjača izrone tri čudovišne ruke; jedna joj zapuši usta, druga je zgrabi za dojku, a treća za međunožje. Nakon ovog zaposjedanja, Dana je obuzeta demonom i u potpunosti preobražena – a njezina je preobrazba fascinantna.

Zaposjedanje Dane

Dotad suzdržana i odmjerena, Dana je odjednom neobuzdana i permanentno uzbuđena. Više nije pod svojom vlastitom kontrolom, već je neinhibirana, nezasitna, animalna. Gdje smo prije gledali ledenu kraljicu, sada vidimo razuzdanu zvijer zaposjednutu spolnim nagonom, pa je renomirana umjetnica koja svira klasičnu glazbu sada više nalik životinji nego socijaliziranom ljudskom biću. Samostalna, dobrostojeća i financijski neovisna, odjednom treba muškarca da je izbavi od demona i vlastite animalnosti. Najvažnije od svega, više nije seksualno nedostupna – umjesto da Venkmanu uskraćuje pristup, sada mu se baca pod noge. Budući da je temeljito očišćena od racija, ujedno više ne razumije apsolutno nikakve fore pa se publika slobodno može smijati dok se Venkman sprda s ovom novom, glupavom ženom koja ne može držati korak s njegovim brzopoteznim šalama.

Preobražena Dana

Ova se dinamika reprizira i dodatno učvršćuje sporednim zapletom s Daninim dosadnim susjedom, čovječuljkom koji je svakodnevno gnjavi neželjenom pažnjom na koju Dana obavezno odgovara ljubazno, kako ga ne bi povrijedila i uvrijedila. Iako veoma pažljiva, ona i ovog muškarca frustrira kontinuiranim odbijanjem. Čini se kako ta uobražena kučka misli da je predobra za sve muškarce koji su je počastili svojim interesom – sreća pa će u preobraženom stanju nakon iscrpnog jahanja po Venkmanu završiti i u ljubavnom klinču s (također zaposjednutim) susjedom! (U upadljivoj zamjeni uloga, sada je Venkman predobar da bi iskoristio situaciju; ovaj je plemeniti vitez nasrtljiv samo prema ženama koje su pri punoj svijesti – to vam dođe kao neki kodeks časti seksualnog uznemiravanja. Prije konzumacije poljupca iskoristit će priliku za herojstvo i slijeđenjem klasičnog obrasca damu najprije izbaviti iz nevolje i usput spasiti i zadužiti čovječanstvo.) Nedostižna je Dana tako učinjena raspoloživom baš svakom muškarcu koji ju je poželio. Ne čudi stoga što se u logičnoj kulminaciji preobrazbe i doslovno transformira – u kujicu.

Dana i susjed post factum

U samoj je srži zapleta ovog filma strah od žena koje posjeduju moć: moć da daju ili uskrate privolu za spolni odnos i tako omoguće ili onemoguće pristup svojem tijelu, kao i klasna, odnosno statusna nadmoć (Dana je profesionalna glazbenica koja živi u penthouseu njujorškog zdanja, dok je Venkman propali znanstvenik koji sobu dijeli s kompanjonima). Fantazija kojom film blaži ovaj muški strah od moćne žene fantazija je ženske raspoloživosti i potpune podložnosti – riječima samog Venkmana: “total submission”. U svojoj seksualnoj i emotivnoj nedostupnosti Dana utjelovljuje feminističku prijetnju ženskog ja koje ne podilazi muškom egu i ne podređuje se njegovim željama. Film tu prijetnju najprije artikulira, a zatim uklanja fantazijom ženine razuzdanosti i prepuštenosti na milost i nemilost muškaraca. Zbog elemenata koje uključuje lako se iščitava kao metafora za opijanje, odnosno drogiranje žena u svrhu iskorištavanja njihove smanjene uračunljivosti, što i sam Venkman prepoznaje kada u nastavku priželjkuje “ljubavni napitak u spreju kojim bi mogao pošpricati izvjesnu ljubimicu iz penthousea u svrhu postizanja njezine potpune podložnosti”. Ova je podložnost istovremeno i kazna – za drskost autonomije, za okrutnost suzdržanosti, za bahatost odbijanja neželjene muške pažnje i bezobrazluk kontrole pristupa svom vlastitom tijelu.

U drugom dijelu serijala Dana više ne predstavlja prijetnju. Sada je samohrana majka, prikazana kao nezaštićena i ranjiva. Cijeli se nastavak vrti oko prijetnje koju njezinom djetetu predstavlja slika iz muzeja (i dalje bolji film od onog prvog). Ona stoga neprestano moli za pomoć i traži zaštitu hrabrog četverca. Osim što joj treba zaštitnik, treba joj i muškarac koji bi bio otac njezinom djetetu i tako zatvorio obiteljsku konstrukciju. U ovom joj je nastavku Venkman potreban, a potrebna je i ona njemu jer u svom strahu od vezivanja riskira gubitak prilike za razmnožavanje i uživanje u ulozi obiteljskog patrijarha. Sad kada je na sebe preuzela tradicionalnu ulogu nezaštićene žene i brižne majke, Dana je pošteđena degradacije kakvu je pretrpjela u prvom dijelu.

Malo je poznato da se i Šomi iz Neki to vole vruće pojavljuje u izvornim Ghostbustersima

Jedan drugi ženski lik nije te sreće. Oba su nastavka napučena jednodimenzionalnim negativcima koji našim junacima žele zlo i ne ispunjavaju želje. Od dekana sveučilišta koji im dokida stipendiju za istraživački rad, preko zlikovaca iz državne agencije za zaštitu okoliša (!) koji ne poštuju stručnost i autoritet Ghostbustersa, pa do gradonačelnikovih ulizica koji ih nastoje sabotirati, svijet Ghostbustersa vrvi nerazumnim ljudima koji ne uviđaju da su ovi spasitelji ljudske rase. Među te se nakostriješene karikature uvukla i jedna žena, tužiteljica koja i sama pokušava onemogućiti njihov rad. Kad se drzne rešetati Venkmana u sudnici, ovaj joj odvraća: “Mačkice, sranja se nekad događaju, a onda na scenu stupamo mi!” Narod mu plješće u pobožnom zanosu, no nedokazivoj tužiteljici to nije dovoljno. Zato i ovdje u pomoć priskaču zlodusi; jedan od njih tužiteljicu će objesiti za noge i iznijeti iz sudnice, pruživši nam pritom voajerski užitak pogleda na njezine obnažene noge u čarapama s halterima. Dok se naši junaci bore s preostalim zloduhom, duh će se (po)zabaviti tužiteljicom. U idućem će prizoru sjediti na podu, raskuštrana, senzualna, bez naočala, a u ruci će joj biti – cigareta.

Jugoslavenska glumica Slavitza Jovan u ulozi prahistorijskog božanstva

U oba je nastavka, dakle, seksualno nasilje metaforičkog zloduha sredstvo makeovera nedodirljivih i samouvjerenih žena u poziciji veće moći, a teško se oteti dojmu da je istovremeno i način njihovog kažnjavanja. Upadljiva je razlika u tretmanu muških i ženskih negativaca – jedino su žene kažnjene erotskim zaposjedanjem koje funkcionira kao silovanje. Seksualno nasilje nad ledenom kraljicom Danom i tužiteljicom-kučkom ujedno je i osveta i prilika za erotski užitak pa je naslađivanje dvostruko, svojevrsni vrhunac fantazije o ponovnoj uspostavi muške nadmoći. Da je seksualno nasilje usput prikazano kao sredstvo rasplamsavanja ženske žudnje i metoda zbacivanja inhibicija posebno je zaprepašćujuće (i štetno), ali valjda ne i začudno; ni Dana ni tužiteljica ne doimaju se posebno traumatizirane pretrpljenim nasiljem – dapače, cigareta u tužiteljičinoj ruci nepogrešiv je filmski signal seksualnog užitka. Poruka je jasna: silovanje joj je dobro došlo, uživala je – više nije kučka! U okvirima franšize silovanje stoga figurira kao metoda korekcije nepoćudnih žena od koje i one same imaju koristi, način da ih se dovede u red i vrati u zadane okvire, a u konačnici reafirmira postojeći poredak.¹

U jednom se osvrtu na aferu Ghostbros ojađeni filmski kritičar žali kako su mu zapravo njegovi sudrugovi upropastili djetinjstvo. I sam strastveni obožavatelj originalnih Ghostbustersa, svoje je istomišljenike davno obdario vlastitim idealiziranim osobinama pa je fanove franšize zamišljao kao najbenigniju skupinu na planetu. Ni na kraj mu pameti nije bilo da bi upravo ti muškarci mogli biti sposobni za iživljavanje kakvom je morao svjedočiti. Nakon što sam u ovoj celuloidnoj kanalizaciji pregazila rijeku govana, nisam istog mišljenja. Dapače, tek mi je sad jasno kako se cijela afera uopće mogla odviti. Da, i druge su nekoć popularne filmske franšize u posljednje vrijeme revitalizirane uz pomoć novootkrivene populacije koja tvori polovicu planeta Zemlje. Da, takvi su uradci posljedično naišli na ogorčenost dijela svojih muških poklonika. Ipak, njihovo se rogoborenje uglavnom zadržalo na margini, a evo i zašto: jedino je fandom objedinjen glorifikacijom filma koji otvoreno zagovara nasilje nad ženama i trijumf muške nadmoći mogao nositi hajku ovakvih razmjera.

Ghostbustersi su septička jama patrijarhata u koju se slio sav strah od ravnopravnosti, sva ugroženost feminizmom. Naravno da žene ne mogu biti Ghostbustersi kad je u definiciji ovog posla borba protiv jednakosti! Upošljavanje ženske glumačke postave zaista stoga i jest izdaja nasljeđa originalnih Ghostbustersa, stoga što je to nasljeđe čisti, koncentrirani i nepatvoreni seksizam. Točno je, braćo i sestre, novi su Ghostbustersi potpuno zastranjenje od izvorne vizije, kobni udar feminizma na jednu od utvrda tvrdokornog seksizma. Revolt Ghostbrosa posljednji je borbeni poklič heroja odumirućeg poretka u čast kojem su se spremni baciti u provaliju. “Is this really the hill you’ve chosen to die on?” u nevjerici su se zapitale mnoge žene zatečene nepopustljivom surovošću zagriženih obožavatelja serijala. Naravno da jest; ako padne brdo, past će i ostatak. Ipak ove filmove gledaju djeca koja će oblikovati sutrašnjicu.

Afera Ghostbros po mnogočemu se nadovezuje na zloglasni Gamergate kada su se horde pobješnjelih mladića obrušile na šačicu žena eksplicitnim mizoginim prijetnjama zato što su se dotične drznule intervenirati u industriju videoigara (bilo izradom igrice koja napušta tradicionalni model ili pak kritičkim promišljanjem prikaza žena u videoigrama). I onda su se, kao i sada, borbeno digli na noge kako bi obranili svoje pravo na seksizam i zaštitili prostor u kojem vode glavnu riječ od feminističke intruzije. Ovaj je prostor ekvivalent ekskluzivnog kluba u koji će ženama možda biti dozvoljen pristup, ali ne i pravo glasa, kultura svlačionice gdje se slobodno i bez posljedica iskazuje sva ružnoća seksističke misli. Napredak je infiltrirao mnoge društvene punktove koji više nisu pod isključivom kontrolom muškaraca, no neki se tim tvrdoglavije drže posljednjih uporišta neupitne muške dominacije i borbeno ih brane od uljeza koji u njima žele ravnopravno sudjelovati i odlučivati. Znakovito je da su se u svojim napadima sudionici Gamergatea obilato služili upravo prijetnjom silovanjem, i to toliko degutantno i sadistički da se spomenute napade slobodno može klasificirati kao psihološku torturu. Vidimo, dakle, kako je prijetnja silovanjem sredstvo zastrašivanja i ušutkivanja žena koje odbijaju igrati po pravilima patrijarhata.

Budući da je u oba slučaja riječ o fenomenu kulturnog rata protiv feminizma, ne čudi što su se sudionici obje bitke služili istim metodama i zajedničkim akterima; zagriženi fanovi Ghostbustersa također su odabrali cyberbullying (nasilje putem interneta) kao preferiranu metodu zastrašivanja svojih meta, a hajku su potpirivali i istaknuti sudionici Gamergatea poput (dojučerašnje!) Breitbartove perjanice Mila Yiannopoulosa. Tako se dogodilo da je članica nove postave Ghostbustersa, komičarka Leslie Jones, bombardirana stotinama rasističkih i seksističkih tweetova i komentara na Facebooku. Možda ste pročitali da se Jones zbog toga povukla s Twittera pa ste je doživjeli kao žrtvu, no ona je zapravo borac. Jones se, naime, spremno uhvatila ukoštac s problemom i poduzela sve što je mogla kako bi njezini napadači snosili posljedice. Umjesto da šutke trpi maltretiranje, uvredljive je tweetove uslikala i podastrla javnosti. Njihove je autore prijavila nadležnima na Facebooku i Twitteru, uz zahtjev da ih se sankcionira u skladu s postojećim pravilima spomenutih društvenih mreža. Kada su joj podršku javno pružili mnogi slavni kolege i suradnici, čelništvo Twittera odabralo je zaštititi imidž kompanije – nagrižen, između ostalog, i neadekvatnom reakcijom na Gamergate – i udovoljiti njezinim opravdanim zahtjevima, što je rezultiralo suspenzijom i gašenjem mnogih korisničkih računa sudionika napada na Jones, kada je napokon i Yiannopoulos trajno uklonjen s Twittera.

Leslie Jones kao Patty u novim Ghostbustersima

Tako se ispostavilo da je Leslie Jones izvojevala povijesnu pobjedu pa njezinu priču treba prepoznati kao model uspješnog nošenja s (internetskim) maltretiranjem. Ne treba podcijeniti važnost poruke koju prenosi naizgled trivijalno gašenje korisničkih računa, njime se povlači jasna granica između prihvatljivog i neprihvatljivog govora, a govor mržnje smješta izvan domene slobode govora, kamo ga smješta i zakon. Onima koji se ne libe širiti nesnošljivost poručuje se da će za kaznu biti isključeni iz zajedničkog prostora. Na kraju je tako bijesna rulja, a ne sama Jones, prognana iz javnog prostora, što je nezanemariv uspjeh ako imamo na umu da se ovim kulturnim ratom nastoji iznova zavladati teritorijem u kojem bijeli muškarci vode glavnu riječ, a pridošlice s margine natjerati da igraju po pravilima dominantne skupine.²

Što je uopće prouzročilo porast u broju ženskih protagonista u filmskom mainstreamu? Čini se kako je za to uvelike zaslužna Sumrak saga koja je tako jasno pokazala koliko profitabilna može biti franšiza sa ženom u srcu zapleta. Njezin je uspjeh utro put ekranizaciji drugih young adult serijala s glavnim ženskim likom, kao što su Igre gladi; da nije bilo Belle Swan, pitanje je bi li Katniss Everdeen razvalila vrata SF filma u jurišu na ovu tradicionalno mušku domenu. Zahvaljujući svojoj globalnoj popularnosti, Katniss je pak postala svjetionikom kojem su se utekle posustale kultne SF franšize poput Ratova zvijezda, Pobješnjelog Maxa i Ghostbustersa, koje su sve odreda fokus radnje preusmjerile na ženske likove i tako uplovile u eru obnovljenog značaja i profitabilnosti (uz nezanemariv otpor svojih starih poklonika). Ako imamo na umu da su filmovi sa ženskim protagonistom u pravilu posprdno okarakterizirani kao chick flicks i tom etiketom smješteni u kategoriju filmova koje slobodno možemo (i trebamo) otpisati i marginalizirati, svakako je ironično da je upravo jedan “ženski” filmski serijal kao što je Sumrak saga trajno promijenio “muški” SF žanr i usput otpočeo malu blockbuster revoluciju.

Svojevremeno je bilo popularno kritizirati Bellu kao regresivan ženski lik (što je ona svakako i bila), kao i izrugivati se kvaliteti samog serijala, no agresija kojom su dočekane njezine daleko naprednije SF sestrične u sklopu kvalitetnijih filmskih uradaka tjera nas da animozitet spram Sumrak sage sagledamo u svjetlu preraspodjele moći između dotad dominantnog muškog gledateljstva i zapostavljenih gledateljica. Sumrak saga u prvi je plan gurnula žensku publiku, njezinu žudnju i interese, kao i njezinu potrošačku moć, što je, kako vidimo, utjecalo na daljnje oblikovanje i pozicioniranje ženskih likova na filmu. Iz današnje se perspektive svakako čini kako je serijal naišao na revolt i zato što je prepoznat kao game changer.

Junakinje novog doba: Rey (Ratovi zvijezda), Furiosa (Pobješnjeli Max) i Ghostbustersi

Recentni pomak u prikazu žena i kvantitativan je i kvalitativan. Androgina i samodostatna Rey koja u pustinji, nečijom čudesno razumnom odlukom, zaista nosi kamuflažnu odjeću; ćelava, jednoruka i nepokolebljiva Furiosa čija je omiljena proteza strojnica; korpulentna i snalažljiva crnkinja Patty u društvu triju sposobnih znanstvenica (uključujući i čudesno ekscentričnu Jillian Holtzmann koju studio, nažalost, nije pustio van iz ormara) – sve su one junakinje svoje vlastite priče. Obdarene jedinstvenim sposobnostima i zaokupljene svojom vlastitom misijom, nisu tek simbolički ženski lik čija je svrha kreirati privid inkluzije, a još su manje u funkciji ukrasa. Svaka od njih na svoj način uznemiruje tradicionalne rodne uloge tako što prkosi prevladavajućem standardu ženske ljepote i redefinira ženu kao pokretača i nosioca radnje.

Spomenuti filmovi posljedično odbijaju podilaziti i muškom egu (jer u njima žene ne trebaju muškarca da ih izbavi iz nevolje i spasi stvar) i muškom pogledu (jer naglasak stavljaju na djelovanje, a ne privlačan izgled). Oni, dakle, ne oblikuju ženske likove u odnosu na gledatelja već na gledateljicu, a upravo je ovo preusmjeravanje na žensku publiku pravi razlog pobune dijela muškog gledateljstva, naviklog na filmove i na ženske likove skrojene po svojoj mjeri i ukusu. Na ovaj smo kroj i same navikle; moja su vlastita očekivanja bila toliko srozana da me naprosto oduševilo kad je postalo jasno da ćemo u novim Ghostbustersima sve četiri glumice gledati u zaštitnim odijelima kakva su nosili i muški Ghostbustersi, kao i da će likove utjeloviti četiri etablirane komičarke (od kojih čak tri u svojim četrdesetima, što je za glumice duboka starost). Sraz ove nove filmske stvarnosti i osujećene muške fantazije ljupko dočarava i usporedba novih, ženskih Ghostbustersa s postojećim ženskim Ghostbusters kostimom za Noć vještica.

Novi su Ghostbustersi duhoviti, pitki i izuzetno zabavni. Pravo je osvježenje gledati film koji svoje ženske likove ne mjerka neprestano okom gledatelja, ne opterećuje se romansom, niti zazire od centriranja ženskog prijateljstva. Dapače, scenaristički je dvojac odlučio dodatno isprovocirati onaj dio muške publike koji strahuje od ženske dominacije upošljavanjem Chrisa Hemswortha u ulozi seksipilnog i praznoglavog tajnika novih Ghostbustersa, ne bi li dočarali rodnu dinamiku s kojom se žene bore otkad je celuloidne trake. Potez se pokazao posve neučinkovitim pokušajem edukacije, ali zato nenadmašnim trolanjem.

Chris Hemsworth u ulozi seksi tajnika

Znači li to da za muške likove više nema mjesta u filmskoj industriji? Nije tajna da holivudskim mainstreamom dominiraju (bijeli) muškarci što se, između ostalog, očituje i u omjeru muških i ženskih protagonista. Istraživanje 100 najprofitabilnijih filmova godine koje svake godine provodi Center for the Study of Women in Television and Film utvrdilo je da su 2014. godine žene ulogu protagonista igrale u samo 12% filmova (75% protagonista bili su muškarci, a 13% miješana postava), dok se 2015. godine situacija donekle popravila na i dalje otužnih 22%. Vrijedi napomenuti da su žene neravnopravno zastupljene i među likovima važnim za radnju, kao i likovima s dijalogom u omjeru od dva muška lika naspram jednog ženskog. Više žena u glavnim ulogama pomak je u smjeru ravnopravnosti pa je teško ozbiljno shvatiti pritužbe na činjenicu da vaša omiljena franšiza iz djetinjstva odjednom centrira ženske likove. “A gdje su muški Ghostbustersi?” prosvjedovao je jedan obožavatelj, čini se posve nesvjestan budalastosti svoje pritužbe.

Sve su naše omiljene franšize iz djetinjstva u fokus stavljale dječake i muškarce. Djevojčice i žene već odavno pribjegavaju poistovjećenju s muškim likovima kako bi osjetile uzbuđenje potrage za blagom i putovanja kroz vrijeme; one su Indiana Jones i Marty McFly, dio družbe Gooniesa u potrazi za piratskim draguljima. Identifikacija s filmskim junacima nije, naime, pravocrtna i kruta, već je složena i fleksibilna pa ni muškarcu u publici nije nemoguće suživjeti se s junakinjama na ekranu – samo što to uglavnom ne mora. Većina filmova gledatelju nudi lik s kojim se s lakoćom može poistovjetiti i koji je usto u centru pažnje, a čini se da je takvo podilaženje stvorilo čitavu generaciju razmaženih muškaraca koje vrijeđa sama pomisao na gledanje filma u kojem se u startu ne prepoznaju, kao što to odavno rade žene i razne manjine. Za pretpostaviti je da je kod poistovjećivanja sa ženskim likom dio problema i ljaga ženstvenosti od koje strepe mnogi muškarci stoga što prijeti stabilnosti njihovog identiteta i statusu heteroseksualnog muškarca kao nositelja društvene moći (o čemu sam već pisala).

Navikli da idealiziranu verziju sebe samih gledaju u ulozi otkrivača, znanstvenika i spasitelja ljudske rase, takvi će gledatelji spremno ustvrditi kako nije uvjerljivo da žene spašavaju New York, upravljaju Millenium Falconom i pucaju iz strojnice u košmarnom postapokaliptičnom krajoliku. Takvi su im prizori neuvjerljivi jer na njih nisu navikli. Ali, ova nova generacija? Oni će pamtiti ovaj feministički klasik iz 2016. godine, a pamtit ću ga i ja kao pokušaj iskupljenja jedne trule i seksističke franšize čija je reforma na površinu izvukla ustajali talog filmske povijesti.

1. Vrijedi spomenuti kako je glavni negativac originala pagansko božanstvo inkarnirano u obličju androgine žene, Venkmanovim riječima jedna “prahistorijska kuja”, podčinjena pucaljkama čiju aktivaciju Venkman potiče uputom: “Make ’em hard”.
2. Jones je u znak odmazde naknadno kažnjena hakiranjem svoje internetske stranice i osobnog računa, kada su hakeri objavili njezine privatne obnažene fotografije i osobne podatke (tzv. doxxing). Njezin odgovor? Ako me želite vidjeti golu, samo pitajte.