Kulturna aproprijacija u modnoj industriji

Postmoderno doba omogućilo je preuzimanje različitih kulturnih utjecaja iz cijeloga svijeta, a povezanost internetom i brzim prijevoznim sredstvima dovela je do boljeg upoznavanja tradicija različitih naroda. Međutim, često izostaje intelektualno promišljanje o posljedicama preuzimanja elemenata specifičnih za neku stranu kulturu. Kultur(al)na aproprijacija termin je pod kojim se podrazumijeva preuzimanje intelektualnog, kulturnog i tradicionalno specifičnog iz kulture koja nije naša vlastita. U brojnim aspektima svakodnevnog života može se naići na primjere utjecaja različitih kultura, ali problem se javlja kad manjine, kojima se oduzima njihovo kulturno nasljeđe, često i religijskog značaja, gube mogućnost očuvanja vlastitog identiteta. Ono što kulturnu aproprijaciju čini različitom od običnog posuđivanja ili razmjene jest moć. Često se uz pojam kulturne aproprijacije veže problem rase stoga što bijelci rado posuđuju iz crnačke, indijanske i drugih kultura koje im se sviđaju, dok istodobno upravo zbog tih kulturnih specifičnosti odbacuju njihovu društvenu vrijednost.

Neosjetljivost na problematiku kulturne aproprijacije može se, između ostalog, prepoznati u modnoj industriji u kojoj se ona ponekad doslovno koristi kao inspiracija za nove modne kolekcije ili stiliziranje outfita modela koji će se pojaviti na pisti i predstaviti rad dizajnera. Modna industrija funkcionira na temelju korištenja inspiracije iz cijeloga svijeta, drugih kultura i drugih rasa, no kada točno inspiracija postaje krađa i što se poručuje kada, na primjer, većinom bijeli modeli nose reviju Marca Jacobsa, ali imaju dreadlockse?

Kad mediji prepoznaju problem, u većini se slučajeva o njemu raspravlja samo dok je vijest aktualna, ali se ubrzo zaboravi, dok ne iskrsne novi ili dok se određena javna osoba ne ispriča zbog napravljenog propusta. Neki od članaka koji su se pojavili nakon održavanja Tjedna mode u New Yorku u rujnu 2016. godine, kada je Marc Jacobs predstavio svoju najnoviju kolekciju za proljeće/ljeto 2017., nosili su naslove: “Marc Jacobs’s Use of Faux Locs on Models Draws Social Media Ire”, “Marc Jacobs’s Tone-Deaf Appropriation of Dreadlocks” i “Marc Jacobs Is In A Big Mess Over Cultural Appropriation At Fashion Week”. Prvi je naslov članak The New York Timesa u kojem se navodi komentar jedne crnkinje objavljen na Twitteru koja objašnjava kako se na crnce koji imaju dreadove gleda kao na propalice koji puše travu, ali kada bijeli modeli na reviji Marca Jacobsa šetaju s dreadovima, onda to postaje romantični boho chic. Dvostruki standardi razlog su eskaliranja ove rasprave koja predstavlja mnogo dublji društveni problem od nošenja dreadlocksa na modnoj reviji.

Modeli na reviji Marca Jacobsa

Način na koji je Marc Jacobs odgovorio na kritike pokazao je njegovu neupućenost u problem. On se pokušao obraniti govoreći kako ljudi koji viču “kulturna aproprijacija ili slične gluposti” ne vide problem u tome da crnkinje ravnaju svoju kosu. Nastavio je izjavom da on ne vidi boju kože i rasu, već samo ljude. Izjava kojom je Marc Jacobs dodatno razljutio javnost otkrila je njegovo neznanje o problemima koje su crnci ili, u ovom slučaju, crnkinje imale zbog različite strukture svoje kose. Tako je, na primjer, Oprah, nakon što se proslavila, jednom prilikom ispričala kako su joj zabranjivali pojavljivanje na televiziji s afro frizurom i kako joj je kosa počela ispadati zbog invazivnih tretmana ravnanja prirodno kovrčave kose. Problem kulturne aproprijacije javlja se upravo zbog toga što su crnkinje natjerane da se konformiraju bjelačkim pravilima.

Članak The New York Timesa također navodi kako ključna razlika između inspiracije i aproprijacije leži u tome da se utjecaj prisvojen iz određene kulture atribuira i osvijesti kao uzor. Ponovno, tim iza revije Marca Jacobsa to nije učinio. Kao muzu istaknuli su redateljicu Lanu Wachowski, utjecaje kulture 80-ih, ravea, Boy Georgea i Harajuku četvrti poznate po raznobojnom streetstyleu, a cijeli look trebao je odavati dojam cyber mode. Kada su odgovornog Guida Palaua, kreativnog direktora Redken Globala, pitali za utjecaj rastafarijanske kulture na frizure na reviji, odgovorio je da nije nimalo utjecala. Jena Counts, koja je izradila umetke te ih inače prodaje na Etsyu, rekla je da ne razumije ljute reakcije. U reviji nije vidjela ništa loše niti je tome pridavala posebno značenje.

U takvim se situacijama redovito postavlja pitanje kako uspješno pristupiti određenoj inspiraciji iz druge kulture, a pritom iskazati poštovanje prema tuđem kulturnom nasljeđu. Ono što je definitivno odmoglo cijeloj situaciji činjenica je da su modeli koji su nosili reviju većinom bili bijeli. Treba napomenuti da je Riley Montana, jedna od dvije crnkinje koje su sudjelovale u reviji, kosom bila oduševljena te je istaknula kako smatra da ujedinjuje različite rase, kulture i osobnosti i da zbog toga funkcionira. Ipak, s njezinim se mišljenjem nije složila Kayla McMillan, freelance novinarka koja je napisala članak “Marc Jacobs’s Tone-Deaf Appropriation of Dreadlocks” u kojem ističe da ni njegova posljednja isprika ne objašnjava zašto je rekao da je čudno kako nitko ne proziva crnkinje koje ravnaju svoju kosu.

Dreadlocksi

Ranije te godine, navodi McMillan, tinejdžeri u jednoj školi u Kentuckyju pobunili su se kako bi se zabrana o nošenju prirodnih crnačkih kosa konačno ukinula. Da ih društvo ne osuđuje zbog njihove kose, ne bi je ravnali, piše McMillan. Također, u članku objašnjava podrijetlo naziva dreadlocks. U 1930-ima etiopijski rastafarijanski aktivisti zakleli su se da neće rezati svoje kose dok njihov car, Ras Tafari, ponovno ne dođe na vlast. Tijekom 20. stoljeća njihov su protestni čin preuzeli crni nacionalisti, izazivajući strah (dread) u svojim protivnicima. Budući da je podrijetlo takve frizure čin protesta, smatra se aproprijacijom kada bijelci nose dreadove, bez obzira na popularnost trenda. Zaključak je članka da nitko ne brani Marcu Jacobsu ili bilo kojem drugom dizajneru da eksperimentira s drugačijim stilovima kose, ali pritom ne smije ignorirati kontekstualno i povijesno značenje dreadlocksa te izjednačavati svoj čin prisvajanja s ravnanjem kose kod crnkinja.

Takvo mišljenje podržali su i mnogobrojni komentatori/ce na Twitteru: “Može li netko objasniti Marcu Jacobsu kako ravna kosa ne pripada bijelcima i nije kulturni element, pa je se zato ne može prisvojiti?” ili “Smiješno mi je kako oni koji podupiru Marca Jacobsa odlučuju ignorirati kontekst iza toga zašto crnkinje ravnaju svoju kosu.” Također, njegova rečenica “Ja ne vidim rasu” implicira da je rasni identitet nevažan te da se na povijest i kulturu koja iz njega proizlazi ne treba obazirati. Cijelu je situaciju konačno komentirala i Rihanna, objavivši na Instagramu sliku sebe s dreadovima i nazvavši je “Buffalo soldier”, po istoimenoj pjesmi Bob Marleyja. Naslov i tekst pjesme odnose se na nadimak koji su indijanski starosjedioci navodno dali crnim vojnicima američke konjice jer im se činilo da njihova kosa liči na bizonovu dlaku.¹

Revija Marca Jacobsa, dakako, nije izolirani slučaj kulturne aproprijacije u modnoj industriji jer mnogi dizajneri redovito “posuđuju” elemente iz različitih kultura. Članku koji je 2015. objavljen na web-stranici Fashionista pod naslovom “The Good, The Bad And The Offensive: A Look Back at the Year in Fashion Cultural Appropriation” novinarka Chantal Fernandez daje odličan podnaslov: “It can be done right, but it is usually done very, very wrong”. U članku spominje reviju DSquared2 koja je izazvala lavinu komentara zbog svog naziva “DSquaw”. Modni dvojac iz Kanade, jednojajčani blizanci Dean i Dan Caten, na površan su način neinovativno kopirali te stereotipno koristili oblike i materijale usko vezane uz indijansku kulturu.

DSquaw

Povezivanje indijanskog plemenskog nasljeđa s magičnim i misterioznim umanjuje njegovu kulturnu vrijednost te pripadnicima i pripadnicama tih naroda oduzima pravo na kreiranje vlastitog identiteta tako što ih se stavlja u zajedničku kategoriju egzotičnih “Drugih”. Bez detaljnog objašnjenja na koje su starosjedioce mislili dok su radili kolekciju inspiriranu “etničkim” motivima dizajneri ponovno pokazuju neosjetljivost na kulturni identitet manjina u Sjevernoj Americi. Adrianne K. komentirala je kako bi se ubuduće u stvaranje autohtone kolekcije trebalo uključiti ljude usko vezane uz njihovu kulturu i običaje kako ne bi dolazilo do pogrešnog korištenja i/ili krađe njihova nasljeđa. Bez konzultiranja s ljudima koji pokušavaju sačuvati vlastitu kulturu bijelci ponovno iskorištavaju svoju kolonijalnu moć i superiorno se postavljaju u odnosu na druge rase.

Uz indijanske elemente dizajneri su u kolekciju uključili i utjecaj britanske aristokracije čime su doveli do neobičnog spoja krznenih jakni i hlača visokog struka u kombinaciji s crvenim sakoima koji podsjećaju na uniforme britanske vojske. Ogorčenost autohtonih naroda time se povećala jer su ovakvim potezom svjesno ignorirali povijesne činjenice koje su dovele do istrebljivanja indijanskih naroda i zbog čega danas, prema Zavodu za statistiku SAD-a, živi samo 4,5 milijuna domorodaca, što čini 1,5 posto populacije. Prije dolaska Europljana u 15. stoljeću na području današnje Amerike i Kanade živjelo je, prema procjenama stručnjaka, 50 milijuna domorodaca.

Karlie Kloss za Victoria’s Secret 2012.

Sličnu kritiku doživjela je i robna marka Victoria’s Secret 2012. godine nakon što je poznati model Karlie Kloss na pistu izašla u donjem rublju pokrivena oskudnom antilop suknjicom i kratkim sakoom, s tirkiznom ogrlicom i perjanicom na glavi. Pera koja se postavljaju na trake za glavu označavala su za Indijance čin koji bi njihovi sunarodnjaci ocijenili kao posebno hrabar. Prva pera stavljala su se na koplje dok ne bi sakupili dovoljno za izradu trake za glavu. Zbog toga što je svako pero označavalo poseban događaj, prvo pero ulazak u svijet odraslih, a ostala po zaslugama, stavljanje pera na traku obilježavalo je specifično postignuće u njihovim životima. Žalbe su pristigle od strane udruženja Native Appropriations, koje se bavi problemom stereotipnog prikazivanja indijanskih naroda, i medijske stranice For Accurate Indigenous Representation Media (F.A.I.R.), nakon kojih se Tammy Roberts Meyers, glasnogovornica Limited Branda koji posjeduje Victoria’s Secret, službeno ispričala i izjavila da look s revije nije bio korišten u reklamne svrhe niti se kasnije pojavljivao u medijima. Određene robne marke vjerojatno će nastaviti ponavljati iste greške sve dok ne počnu zapošljavati ljude koji su obrazovani u različitim područjima etnologije i kulturne antropologije. Svaka bi modna kuća trebala težiti uključivanju što većeg i različitijeg spektra ljudi koji bi mogli doprinijeti stvaranju imidža pristupačnog svim stanovnicima Sjedinjenih Američkih Država.

U članku na Fashionisti novinarka se referira i na tekst Jenni Avins koja za Quartz piše kako je kulturna aproprijacija, jednako kao i globalizacija, zapravo neizbježna, ali i pozitivna. Bilo bi prilično ograničavajuće kada bi se svi morali u potpunosti pridržavati načina oblačenja isključivo vezanog uz njihovu kulturu, no to nitko ni ne očekuje. Inspiracija iz drugih zemalja uvijek je dobrodošla sve dok uz nju dolazi i doza razumijevanja i obrazovanog pristupa kojim se dokazuje poštovanje prema kulturi kojoj se divimo i koju rado koristimo u svakodnevnom životu. Neki bi spomenuti elementi, poput dreadlocksa i perjanica, ipak trebali ostati kulturno specifično vezani uz Afroamerikance i Indijance, ali tu činjenicu ne bi trebalo shvatiti kao ograničavajuću već iskoristiti odabranu inspiraciju u svrhu stvaranja novih elemenata kojima se ne bi vrijeđalo postojeće manjine. Modni diskurs oduvijek je bio iznimno važan u stvaranju vlastitog identiteta i razvijanju naših interesa. On označava čin traganja za individualnošću te je stoga posebno važno shvatiti posljedice nepravilnog i nasumičnog korištenja esencijalnog dijela tuđe kulture.

1. Dreadlocksi se ne moraju nužno vezivati uz crnačku kulturu jer su ih nosili još u drevnoj Grčkoj i Egiptu, ali i u modernoj Indiji, međutim, treba razumjeti da se u SAD-u vežu upravo uz crnačku kulturu i često ih se ističe kao simbol black pridea. Budući da su godinama diskriminirani zbog svoje kose, razumljivo je zašto ne žele da se bijelci obogaćuju njezinim korištenjem.