“Vodi ih žena. Što žena zna?”

Mnogi će reći da je The Mummy film u kojem se gušta kao u Nutelli na jušnu žlicu u 2 ujutro – potiho i da nitko ne zna. Ljudi ga uglavnom nazivaju “guilty pleasure” filmom. Sva filmološka znanja i pravila “dobrog ukusa” na stranu, meni je Mumija (1999.) jedan od omiljenih filmova i to otvoreno priznajem. Ne zbog toga što smatram da ga nosi vrhunsko pisani scenarij ili efekti, već zbog onog osjećaja koji me obuzme pri gledanju filmova prepunih avanture, putovanja, traganja za Svetim gralom, izgubljenim kovčegom, ukletim hramom, razrješenjem piratske kletve, uništenjem tamnog gospodara i njegova prstena… U meni zatitra posebna senzacija inspiracije i zapaljene mašte, koju mi danas malo koji film može pružiti. Camp s mjerom, horor u pravim dozama, kletve, romantika, arheologija, akcija, piramide, karavane utopljene u sjaj krvavog sunca na zalasku… i Evelyn Carnahan.

Naime, upravo zbog lika Evy, mlade smeđokose egiptologinje i, njezinim riječima, “ponosne knjižničarke”, zauvijek ću obožavati Mumiju i gledati je svake subote navečer u osamstotoj reprizi na Novoj TV. Još kao djevojčici puno mi je značila, a tek kasnije u životu i nakon tko-zna-kojeg gledanja filma shvatila sam koliko je ona zapravo fantastičan ženski lik. Da, možete s prijezirom gledati na mnoge aspekte filma, no liku Evelyn malo se toga može zamjeriti.

Već od samog početka priče upoznajemo mladu ženu koja obožava svoj posao, sposobna je, asertivna i ne ispričava se za svoje postupke. U konfliktu sa kustosom u muzeju u Kairu čvrsto tvrdi da je jedina koja zapravo zna katalogizirati, čitati i pisati staroegipatski i da je on zato “trpi”, a ne zato što su njezini roditelji bili veliki pokrovitelji muzeja. Suprotno svome bratu Jonathanu, ona se trudi oko karijere, konstantno pokušavajući dobiti radno mjesto u Londonu, no bembridgevci je uporno odbijaju (jer joj, kako kažu, nedostaje iskustva na terenu).

Ona je izvrsna protagonistica filma, neukalupljena i nikada svedena na stereotip. Više nego Rick O’Connell, ona nosi radnju ove avanturističke priče. Od trenutka kada joj brat Jonathan u ruke spusti ključ Imhotepova sarkofaga, unutar kojeg je sakrivena karta do Hamunaptre, Evy je u pokretu. Protiv bratove volje odlazi u zatvor u Kairu da se susretne s čovjekom od kojeg je Jonathan ukrao ključ. Njezini dijalozi sa čuvarom zatvora, pregovaranje za Rickov život kada mu prijete vješala te konačno odlazak na put prema Gradu mrtvih, Hamunaptri, pokazuju nam već u prvih dvadeset minuta filma tko je zapravo glavni lik ove priče.

U utrci devama na ulasku u Grad mrtvih Eveylin ulazi prva – pobjeđuje tretirajući devu nježnošću, za razliku od svih ostalih muških likova koji silom pokušavaju istjerati pobjedu i ne uspijevaju. U više navrata tijekom iskapanja u Hamunaptri Evyin glas razuma zaustavlja nepotreban sukob, pogotovo uzimajući u obzir da im svima kasnije prijeti nešto mnogo gore od svađe oko toga tko je prvi došao do kripte i tko prvi ima pravo kopati.

U jednoj sceni, na njezinu inicijativu, svi se pomiču na drugi kraj grada i kreću s iskapanjem kako bi izbjegli konflikt s mnogo brojnijom grupom pohlepnih Amerikanaca. Na upit jednog od muškaraca iz protivničkog tabora “Oni znaju nešto što mi ne znamo?” egiptolog iz Kaira nadmeno odgovara: “Vodi ih žena. Što žena zna?” Sljedeća nas scena vodi u sah-netjer, prostoriju za mumificiranje, gdje Evy vodi glavnu riječ, objašnjavajući Ricku kako je mumificiranje funkcioniralo, koji su pogrebni običaji i gdje mogu očekivati da će pronaći Knjigu mrtvih.

Osim seksističkih komentara koje joj egiptolozi upućuju na iskapanju, Evelyn se suočava i s nekoliko Rickovih seksističkih momenata, no brzo mu daje do znanja da to neće tolerirati, nakon čega je on počinje tretirati s poštovanjem i divljenjem. Rick joj priznaje kako mu je jasan njezin brat, pa čak i njezin otac koji je toliko volio Egipat da je oženio Egipćanku, ali da mu nije jasna ona, smotana knjižničarka, i to što ona točno radi u Hamunaptri. Pripita, Evelyn mu govori kako ona možda nije istraživačica, pustolovka ili revolverašica, no da se ponosi time što jest, a to je – knjižničarka. Kasnije se pokazuje da je Evy sve navedeno, i više od toga.

Kada slučajno probudi Imhotepa čitanjem iz Knjige mrtvih i pokrene kletvu koja je bačena na posrnulog svećenika faraona Setija I, Evelyn ne bježi. Shvativši što je učinila, vraća se, spremna pospremiti nered koji je napravila usprkos svim Rickovim odgovaranjima i pasivnosti njezina brata. Iako ju je Imhotep izabrao kao svoju ljudsku žrtvu da u život vrati Anck-Su-Namun, ženu zbog koje je i trpio muke više od 3000 godina, Evelyn nije dama u nevolji. Svojim znanjem, sposobnošću i hrabrošću ona se odupire strahu te nalazi praktična rješenja kako spriječiti Imhotepa. Evy pokazuje da čitanje knjige, osim što ih može probuditi, može mrtve vratiti u san. Dok su Rick, Ardeth Bay (Medjai) i Jonathan oboružani oružjem i/ili dugim jezikom, Evelyn uspijeva zadržati hladnu glavu, a ne preže pred tim da ponekad upotrijebi i ono što joj je priroda dala, kako bi okrenula situaciju u svoju korist. Osim što je Ricka poštedjela vješala na početku priče, spašava ga i drugi put, sekundu prije nego li ga Imhotep skoro pogubi na kraju filma.

Na kraju, Rick O’Connell “dobiva curu”, no Evelyn je ta koja spasi dan (i dobije muškarca kojeg je odabrala). U nastavku filma iz 2001., The Mummy Returns, u više detalja vidimo plodove Evelynina rada, kuću nalik muzeju kroz koju korača uspravnošću i zrelošću koja nije bila prisutna na početku prvog filma, sina koji pod majčinim mentorstvom već s osam godina kao spužva upija sva znanja o egipatskom jeziku i povijesti, ali i njezinu poziciju među kolegama u Londonu. Prema njezinim riječima, “Preklinju je da vodi Britanski muzej”, iako su je samo nekoliko godina ranije odbijali i za početne pozicije u struci.

Godina je 1933. i Evelyn je zaista i pustolovka i revolverašica i knjižničarka, i u stalnoj potrazi za povijesnim blagom (Anubisovom narukvicom), ali sada i majka. No nova uloga majčinstva također je ne ukalupljuje. Ona je ista, ona ne staje, konstantno je u pokretu, a Rick je onaj koji se nalazi u poziciji da je moli da ostanu kod kuće, dijelom iz straha da njezina znatiželja ne pokrene novu lavinu neželjenih događaja, a dijelom zbog strepnje da se nešto ne dogodi njihovu sinu Alexu i njoj samoj. I Evelyn pristaje. No mir u kući ne traje dugo jer vanjski faktori, zlo i opake namjere, O’Connelle ponovno natjeraju na avanturu, ovoga puta zadnju.

U Povratku Mumije ispostavlja se da je Evelyn reinkarnirana princeza Nefertiri koja u ovom životu mora ispuniti ulogu koju nije uspjela u prošlom životu (zaštiti svoga oca i Anubisovu narukvicu), a Ricku je suđeno da kao reinkarnirani Medjai “štiti” princezu. Ovdje dolazimo do jedne zamjerke koju bismo mogli uputiti filmu, a to je činjenica da bijeli glumci igraju uloge Egipćana – Rachel Weisz kao reinkarnacija egipatske princeze. U glumačkoj postavi filma nema niti jedne Egipćanke ili Egipćanina. No, treba pohvaliti raznolikost ostatka glumačke ekipe: Faraona Setija I glumi Marokanac Aharon Ipalé, čuvara zatvora u Kairu Iranac Omid Djalili, Ardetha Bayja Izraelac Oded Fehr, Anck-Su-Namun Venezuelanka Patricia Velasquez, a samog Imhotepa Južnoafrikanac Arnold Vosloo.

U trećem nastakvu The Mummy: Tomb of the Dragon Emperor, snimljenom 2008. godine, na moju žalost i žalost svih fanova, Rachel Weisz nije se vratila u ulozi Evelyn. Razni mediji prenijeli su vijest da su razlog tome Weiszini problemi sa scenarijem i činjenica da je u tom period rodila dijete te nije mogla snimati film. Maria Bello preuzela je ulogu Evelyn, a tijekom promocije filma u intervjuu za MTV rekla je: “I think Rachel is so brilliant, and she was beautiful in that part, but they wrote my character so differently, I felt like it was a totally different woman. She has the same name, but she’s quite a different character.”

I zaista, u trećem nastavku mnogo je toga drugačije. Godina je 1946. Evelyn i Rick su, iako i dalje mladi ljudi, kako više puta navode na početku filma, “u mirovini”. Saznajemo da su tijekom Drugog svjetskog rata oboje zadužili Englesku svojim predanim špijunskim radom, i sada su se odlučili smiriti. Rick svoje vrijeme provodi pecajući u prirodi Oxfordshirea, a Evelyn je postala spisateljica. I dalje žive u istoj kući, s butlerom i služavkama, bezuspješno se pokušavajući priviknuti na život bez avanture. Sin Alex, zanimljivo, taj je koji živi avanturu na iskopinama u Kini. Tradicionalno, mir u kući O’Connellovih neće dugo trajati te će se Evelyn i Rick zaputiti na novu avanturu, ovog puta kinesku.

Prva scena u kojoj se Evelyn pojavljuje predstavljanje je njezine nove knjige The Mummy Returns, pred uglavnom ženskom publikom uronjenom u opće oduševljenje romantičnom scenom koju im Evelyn čita. Ni sama ne znam što mislim o postupku scenarista da Evelyn, tako intenzivnu osobu od struke, glave vječno zabijene u povijesne knjige, nakon što smo je posljednji put vidjeli na arheološkom arealu i s otvorenim radnim mjestom ravnateljice Britanskog muzeja, odjednom vidimo kao spisateljicu ljubića inspiriranih njezinom prošlošću koja dane provodi kod kuće, boreći se s manjkom inspiracije.

Takav odmak od njezina karaktera prikazanog u prethodnim dvama filmovima čini mi se radikalnim jer ne dobivamo nikakav uvid u to zašto se prestala baviti strukom. Sve što nam se kao gledateljima nudi njezina je goruća nostalgija za danima kada je “sve bilo uzbudljivo”. Obiteljski odnosi također su se pogoršali, uglavnom između Ricka i Alexa, dok je strast između supružnika zamrla zajedno s njihovim novim “sjedilačkim” načinom života. U jednoj raspravi o sinu Rick optuži Evelyn da ga je previše “gušila ljubavlju”, a ona mu odgovara da je to činila kako bi kompenzirala manjak njegova interesa za Alexov život te nedovoljno topline i poticaja. Alex je mlad, prepun želje da se dokaže, da otkriva, zavodi djevojke i tu i tamo izbjegava fakultet. Po mom mišljenju, scenaristi su u trećem nastavku u potpunosti promašili likove Evelyn i Ricka kao roditelja. U toj nam sceni daju do znanja da je Rick tipičan otac, “oštar, kritizira, ne pokazuje dovoljno nježnosti za sina”, a Evelyn tipična majka, “guši ga, previše je brižna, nema mjere”, dok su u prethodnim filmovima te uloge bile u mnogo aspekata obrnute.

Kroz film se obiteljski trokut razvija, dolazi do otvorenog sukoba, no kasnije i žrtve i pomirenja. Evelynina uloga majke nije prikazana kao u Povrtaku Mumije, jer ta Evy nije bila “tipična mama”, ona mu nije “stalno brisala nos”. Evelyn iz drugog filma djetetu je davala više slobode, a sama mjesta i okolnosti u kojima je Alex odrastao ne impliciraju “preveliku majčinsku brigu”.

Pohvalno je da razina aktivnosti Evyna lika i u trećoj Mumiji ostaje jednaka Ricku – ona barata oružjem, vozi kamion itd. Onog momenta kada upadnu u nevolju Rick i Evelyn najbolje se slažu i u borbi djeluju poput “partnera”, a ne muža koji u naručju nosi svoju suprugu kako bi je izbavio iz nevolje. Također treba spomenuti Lin i njezinu majku Zi Yuan, također žestoke ženske likove, čuvarice doline Shangri-La i grobnice Zmajskog cara, koje u filmu dobivaju jednaku količinu akcijskih scena kao i muški likovi, a njihov je doprinos od goleme važnosti.

Treći nastavak filma rasvijetlio mi je i još jednu činjenicu – da je zapravo jedini istinski seksistički lik u filmu Jonathan, Evyin brat. Više je puta imao mizogine izjave u sklopu scena kojima je cilj bio pružiti svojevrstan “comic relief” na račun žena.

Treba napomenuti kako filmovi sadrže veliku količinu povijesnih i faktografskih netočnosti, od Hamunaptre koja ne postoji (stvarni Grad mrtvih nalazi se u Kairu) do toga da je Imhotep bio staroegipatski arhitekt, a ne vrhovni svećenik i tako dalje. Također iz perspektive vlastite struke ne mogu ne spomenuti krajnje neetičan prikaz i normalizaciju krađe i odnošenja umjetnina, što s jedne strane jest povijesna činjenica koja je započela s Napoleonovom invazijom Egipta te su je kasnije nastavili Britanci, ali je s druge strane problematična jer film ni u kojem obliku ne daje kritiku nebrojenih pljački te oskvrnjivanja grobova i hramova diljem Egipta kojima su se punili kilometarski hodnici europskih muzeja.

Bili povjesničari umjetnosti ili ne, većina javnosti barem je polovično upoznata s problemom razmještenih artefakata, umjetnina, čak i komada hramova odnošenih s arheoloških nalazišta. Početak te prakse možemo simbolično smjestiti u 1798. kada su Francuzi prvi puta stupili u Egipat. Od tog trenutka počelo je veliko zanimanje Zapada (Europe) za egipatsku umjetnost i kulturu, no počinjene su i brojne krađe. Sve to nastavilo se i nakon 1880-ih kada su tijekom Anglo-egipatskog rata Britanci “ušli” u Egipat. I iz mnogih drugih zemalja s velikom tradicijom ljudi su u ime “arheologije” ili “istraživanja” odnosili artefakte (primjerice, iz Grčke koja se i dan danas spori s Velikom Britanijom oko povratka dobrog dijela grčke baštine neprocjenjive vrijednosti). Jesu li takva “sakupljanja” doista bila etički činovi u svrhu očuvanja umjetnosti kojoj matične zemlje u nekim periodima nisu mogle pružiti sigurnost pitanje je kompleksne prirode i ono je već mnogo puta otvarano.

No očekivalo bi se na prijelazu u novi milenij da su tvorci filma bili barem u osnovnim crtama svjesni te problematike; tada bi možda i Evelyn, kao osoba od struke, u nekim situacijama postupila drugačije. Treba ipak u Evynu obranu naglasiti da ona, za razliku od Ricka ili grupe Amerikanaca u potrazi za zlatom, a pogotovo od svog brata Jonathana kojemu je zlato glavni motiv, starine tretira s velikim poštovanjem. Najgori tretman baština je dobila u trećem nastavku, ali se zato prvi put u trilogiji načela tema krijumčarenja kineskih starina. Takve pogreške do određene mjere treba oprostiti jer ipak se radi o avanturističkom filmu holivudske produkcije s izrazitim fantastičnim elementima kojemu nije u fokusu dokumentarna ili povijesna točnost, kao ni kritika iz perspektive konzervatora.

Sigurno nisam jedina koja je početkom 2000-ih kao opijena gledala ove filmove u kinu, i kojoj je lik Evelyn pokazao kako je znanje moć, da se suptilnošću, senzibilitetom i vještinom može “pospremiti” nered i riješiti problem. Evelyn je ponudila uzor kako preuzeti odgovornost i čvrsto se zauzeti za svoje dostojanstvo i sposobnosti, pokazala je da koliko god nepovoljno okruženje bilo, fokusirano treba ići naprijed, strastveno u cilju ostvarenja svojih snova i ciljeva. Evelyn Carnahan došapnula mi je da knjižnice, povijest, književnost i arheologija mogu biti itekako zabavne i tu da te izvuku iz nevolje, kada neminovno u životu u njih upadneš. Dijelom “krivim” Evelyn za odabir svog studija, ali i za sav interes za povijest, pustinju i avanturu. Na tome sam joj vječno zahvalna.