Povratak glasova: zašto volimo podcaste?

Prije nekoliko tjedana Tavi Gevinson najavila je Rookiejev podcast pa smo, opijene uzbuđenjem zbog širenja našeg omiljenog tinejdžerskog portala u novi medij, shvatile to kao znak da svoja razmišljanja i sve učestalije razgovore o podcastima preselimo na Muf. Iako prva epizoda u kojoj Tavi razgovara s Lorde i Hiltonom Alsom nije donijela ništa nečuveno, nastavljamo sa slušanjem, a što sve još slušamo i zašto saznat ćete u tekstu koji slijedi.

https://www.facebook.com/stownpodcast/

Zašto podcasti?

Maša G.:

Podcaste pratim relativno kratko, tek od prošlog ljeta kad sam poslušala Women of the Hour Lene Dunham na Mašinu preporuku. No opsesija je postala ozbiljna nakon što sam odlučila da moram nadoknaditi Serial. Upijala sam ga u svakom slobodnom trenutku, a kad bih skinula slušalice, osjećala sam se kao da izranjam iz vode. Ili kao kad se u kinu upale svjetla, a još nisam spremna za povratak u stvarnost i suočavanje s drugim ljudima. U glavi mi je danima odzvanjao zvuk automatske poruke iz špice, “This is a Global Tel–Link prepaid call from Adnan Syed, an inmate at a Maryland correctional facility”, Adnanovo ime izgovoreno njegovim glasom, uz pamtljivu glazbenu temu serije. Stalno sam guglala “Who killed Hae Min Lee”, žarko vjerujući u Adnanovu nevinost. Uslijedili su drugi podcasti, a prošlog sam tjedna uronila u bizaran i dirljiv, komičan i potresan svijet S-Towna, podcasta u kojem sam uživala više nego u većini serija koje sam gledala u posljednje vrijeme.

Ali mislim da sam shvatila u čemu je za mene stvar s podcastima. Razmišljajući o ovom tekstu, u jednom sam trenutku zatvorila oči i iznenada se sjetila svih onih večeri kada smo brat i ja prije spavanja slušali dedine priče. Priče su često bile izmišljene, u brojnim nastavcima, s izmiješanim likovima iz raznih crtića i serija, no ja sam najviše voljela kad nam je pričao nešto što mu se stvarno dogodilo, pa bih mu rekla: “Ajde nešto iz života.” Premda su fikcionalne priče koje je pričao bile jako zgodne i zabavne, kad bi pričao nešto istinito, atmosfera se odmah promijenila – ton glasa bio bi mu drugačiji, ulog je bio veći, poruke su bile važnije.

Takvu opipljivu razliku između izmišljenih i istinitih priča nisam osjetila u drugim medijima, nego tek kad sam se opet našla u mraku, suočena s pripovijedanjem u kojem sve ovisi o glasu. Nisam se uspjela navući ni na jedan fikcionalan podcast jer svi zvuče artificijelno, ali ne na dobar način, već kao loša radio drama. Dok mediji poput književnosti, filma ili televizije imaju na raspolaganju brojnija sredstva za kreiranje izmišljenih svjetova, snaga podcasta nalazi se u glasu druge osobe čiji nas poziv da je saslušamo i molba da joj vjerujemo može mnogo toga naučiti, kako kaže voditeljica Seriala Sarah Koenig, “o osnovama: ljubavi i smrti i pravdi i istini”.

https://www.facebook.com/canunotpodcast/

Maša H.:

Moj se prvi susret s podcastima dogodio tijekom prošlogodišnjih zimskih rokova. Stiješnjena između seminara, ispita i tekstova odlučila sam, kao svaka poslom zatrpana osoba, odbaciti brige i pobjeći u novi medij. Kondicionirana mjesecima perifernog čitanja/slušanja agresivnih hvalospjeva Serialu, još sam se jednom uvjerila da su podcasti besplatni i legalni (da, toliko sam neupućena bila!), skinula svih dvanaest epizoda prve sezone i jednostavno nestala na dva dana. Isprva mi se ideja opsesivnog slušanja činila suludom – audioknjige mi nikada nisu bile primamljive – ali već nakon prve odslušane epizode bilo je teško izdržati nekoliko minuta, a kamoli tjedan dana da čujem što će novo Sarah Koenig otkriti. Nakon tog inauguracijskog intenziteta, koji je uključivao četrdesetosmosatno preživljavanje na pekarskim proizvodima (predestruktivno da bi trajalo!), preda mnom se rascvao čitav svijet glasova, kao i želja da ih upijem sve.

Narednih sam mjeseci učila kako uživati u epizodnom praćenju, pri čemu su mi najviše pomogli empatičan, promišljen i prekrasno zaokružen podcast Lene Dunham te glasovi dviju zabavnih, spontanih kraljica stand-up podcasta, Phoebe Robinson i Jessice Williams. Bingeanju me vratila tek Barbarina preporuka jednog od najslađih podcasta koji postoje, Mystery Showa, a da su podcasti za mene definitivno postali dijelom svakodnevice, donekle poput glazbe, televizije ili internetskih članaka, najbolje dokazuje spremnost da neke od njih jednostavno prestanem slušati, bez panike da u vjetar bacam neprocjenjiv kulturni kapital.

Razmišljajući o podcastima danas, na pamet mi pada obožavani citat Audrey Wollen. Na pitanje o poziciji selfieja u suvremenoj kulturi odgovorila je da se nada kako će se djevojke fotografirati, brisati te fotografije i fotografirati ponovno, sve dok ne okinu onaj savršeni selfie, onaj s kojim će biti posve zadovoljne – milijuni selfieja kao instrument u realizaciji ili potvrdi djevojačkog identiteta. Podcaste vidim kao produžetak te misli, kao skok iz vizualnog u auditivno – najrazličitiji glasovi dijele milijune ušutkivanih/izbrisanih priča dok ih slušatelji/ce vrte iznova i iznova, u čudu i sreći dijeljenog iskustva. Premda su neki od mojih omiljenih podcasta narativnog tipa, u preporukama sam odlučila ograničiti se na nenarativne podcaste koji najbolje ocrtavaju demokratičnost tog medija, stavljajući naglasak na marginalizirane glasove i dopuštajući slušatelji(ca)ma identifikaciju koja im je u ostalim medijima često uskraćena.

Svaka je priča nekome očaravajuća, svi su glasovi jednako važni.

https://www.facebook.com/mysteryshowpodcast/?fref=ts

Što su podcasti?

Podcasti su, nakon televizijskih serija, sljedeća velika platforma za pričanje priča. Podcast se ukratko može definirati kao niz digitalnih audio ili video datoteka, najčešće organiziranih u epizode, koje korisnici mogu besplatno skinuti s interneta na svoje kompjutore i mobitele. Prema sadržaju načelno se mogu podijeliti na narativne i nenarativne. Nenarativnih ima značajno više te uključuju sve od talk showova, intervjua, debata i komentara, preko predavanja i savjetodavnih emisija, do programa za učenje stranih jezika i raznih drugih tutoriala, s posebnim naglaskom na korisnost medija slijepim i slabovidnim osobama. Među narativnim podcastima prevladava model istrage ili potrage, najčešće neka varijanta true crimea. Premda postoji mnogo fikcionalnih narativnih podcasta kao što su Limetown, The Black Tapes i Welcome to Night Vale, i oni su često postavljeni kao istinita priča te simuliraju ton nefikcionalnih narativnih podcasta, poput sada već kultnog Seriala.

Zbog fokusa na auditivni sadržaj podcasti najviše podsjećaju na slušanje radija, štoviše, mnogi od njih funkcioniraju kao snimke radijskih emisija ili su se iz njih razvili. Jedan od najpoznatijih podcasta uopće, This American Life, program je javnog radija WBEZ iz Chicaga, a slično je i s Radiolabom, posvećenom znanstvenim i filozofskim pitanjima, koji producira WNYC, javni radio iz New Yorka. No ključna je razlika, dakako, u tome što je sadržaj podcasta stalno dostupan korisnicima koji sami mogu birati što će, kada, gdje i kako slušati. Moglo bi se reći da su podcasti u odnosu na radio ono što je skidanje serija u odnosu na televiziju – užitak u šaltanju televizijskih programa još nije nestao, kao što je i dalje stvarna nada da će baš sljedeća pjesma puštena na radiju biti super, no praktičnost podcasta kao formata već je prisilila radiostanice da svoje ključne emisije učine dostupne slušatelji(ca)ma i na taj način.

Podcaste se može konzumirati i u grupi, no činjenica je da se većinom radi o samostalnoj, pa i samotnoj aktivnosti koju obavljamo sa slušalicama u ušima, mentalno odsječeni od ljudi oko sebe. Istodobno, slušanje podcasta stvara snažnu iluziju intimnosti. Budući da se značenje posreduje isključivo glasom voditelja ili voditeljice, uz strateški raspoređenu glazbu i tišinu, lako se prepustiti dojmu da je priča namijenjena baš nama. Slušatelji/ce su zbog tog odnosa čak manje skloni preskočiti reklamu jer preporuke dolaze od samih voditelja čije smo glasove zavoljeli i naučili im vjerovati.

Također, isključivi fokus na auditivni podražaj znači da nam je ostatak mozga slobodan za intenzivno zamišljanje i vizualizaciju stvari o kojima se govori ili svijeta koji se kreira pripovijedanjem. Stoga popularnost podcasta ne ovisi samo o sadržaju, nego i o njegovoj formi koja omogućuje multitasking – slušanje u autu ili u javnom prijevozu, tijekom obavljanja kućanskih poslova ili vježbanja – čime se stvara osjećaj dobro iskorištenog vremena.

https://www.facebook.com/anotherround/

Kada i kako slušamo?

Maša G.:

Počela sam slušati podcaste zato što se često vozim busom, ali poriv za bingeanjem učinio je svoje, pa ih sada slušam i kod kuće, najčešće dok obavljam neki kućanski posao – zasad sam isprobala uz kuhanje i peglanje. Međutim, Serial i S-Town nisam mogla pustiti, što me dovelo u začudan položaj: da sjedim na kauču sa slušalicama u ušima i ne znam gdje da gledam i što da radim s rukama. Iako je emisija jako napeta i puna gomile detalja koje treba zapamtiti, ipak sam imala zbunjujući osjećaj da mi osjetila nisu zaposlena onako kao kada čitam knjigu ili gledam film. Zato sam pokušala surfati u isto vrijeme dok slušam, što dobro funkcionira ako se držim gledanja slika, na primjer, točkastih haljina na Ebayu. No ipak sumnjam u prikladnost tog rješenja jer mi se više puta dogodilo da ne vidim haljinu na ekranu zato što su mi oči pune suza.

Možda je ovo dobar trenutak da konačno naučim štrikati.

Maša H.:

Iako su se podcasti naizgled brzo i bešavno uklopili u moj tjedni ritam i već ih dugo ne percipiram kao iznimke oko kojih strukturiram svoj raspored, trebalo je proći dosta vremena da se naviknem na način na koji ih slušam. Za razliku od Maše, bilo kakva aktivnost kojoj pokušavam pribjeći kako bih suzbila osjećaj da „ne radim ništa“ skreće mi pažnju sa slušanja velike većine podcasta u prvih nekoliko sekundi. Zato se najčešće događa da sjedim za stolom, glave okrenute pod čudnim kutom – istovremeno izbjegavam gledati u laptop, ali i priznajem da je to točka iz koje se zvukovi šire – potpuno koncentrirana na slike koje mi se u glavi stvaraju kao odgovor na nedostatak vizuala, kao da gledam nevidljivu televiziju. Možda je to i razlog zašto nikada ne guglam sugovornike/ce niti mjesta, stvari ili ljude o kojima razgovaraju, s iznimkom ove kopče i fotografija priloženih uz prvu sezonu Seriala. Ništa što vidim, ma koliko god stvarno bilo, ne može dočarati ono što sam čula u nečijem glasu. Takva neobična kombinacija potrebe za vizualnim aspektom i za očuvanjem stvorenih slika te potrebe za zaštitom priče posredovane zvukom od svih vizualnih smetnji signal je mnogo kompleksnije veze između slušateljice i podcasta, ali za sve (ne)sretnike/ce koji/e će se na početku svog suživota s podcastima naći u sličnoj situaciji ipak imam riječi utjehe: prepustite se! Podcasti su poput malenih zvukovnih utočišta i gledam na njih onako kako ljudi obično gledaju na poslijepodnevno drijemanje – jedan sat okrepljujućeg lebdenja između dva svijeta.

https://www.facebook.com/MissingRichardSimmons/

Preporuke

Maša G.:

Nemoguće je pričati o podcastima bez spominjanja Seriala. Upravo je prva sezona Seriala iz 2014. velikim dijelom zaslužna za rast popularnosti medija, a njegova je tada jedinstvena forma odredila budućnost narativnih podcasta: true crime priča koju u tjednim nastavcima pripovijeda novinar/ka. U slučaju Seriala ta je novinarka Sarah Koenig koja iznimno temeljito, pažljivo i savjesno pristupa istrazi o slučaju ubojstva baltimorske srednjoškolke Hae Min Lee, koja je nestala 13. siječnja 1999., a tijelo joj je pronađeno 9. veljače iste godine. Za ubojstvo je osuđen njezin bivši dečko Adnan Syed koji od 2000. služi doživotnu zatvorsku kaznu, no postoje ozbiljne sumnje u njegovu krivnju: svjedočanstvo ključnog svjedoka stalno se mijenjalo, obrana nije pozvala neke potencijalno važne svjedoke, neki su dokazi problematični i slično. Sarah svojim analitičkim i pripovjedačkim talentom to gotovo nerazmrsivo klupko raspetljava na jedinstveno pitak, jasan, ali i neodoljivo intrigantan način koji najkvalitetnije istraživačko novinarstvo pretvara (i) u adiktivno napetu kriminalističku priču. No ono što podcastu daje njegovu posebnu vrijednost telefonski su razgovori koje Sarah vodi s Adnanom u zatvoru te odnos povjerenja koji se tim putem razvija između njih dvoje, kao i između Adnana i slušatelj(ic)a. Za razliku od Roberta Dursta iz Jinxa, Adnan zvuči elokventno, simpatično i zrelo, te je uključivanje njegova glasa ključno za uvjerljivost priče i odgovorno za tračak sumnje koji se počinje javljati u vezi s njegovom krivnjom.

https://www.facebook.com/serialpodcast/

Premda druga sezona Seriala nije prihvaćena s istim entuzijazmom kao prva, volim je jednako, a u nekim trenucima čak i više od prve. Priča je potpuno drugačije postavljena: nema velikog zločina i nesigurnosti oko njegova počinitelja, no slučaj američkog vojnika Bowea Bergdahla, koji je 2009. napustio svoju jedinicu u Afganistanu i pao u ruke talibana u čijem je zatočeništvu proveo pet godina, implicitna je kritika američke intervencije u Afganistanu, vojnog sustava i vanjske politike, kao i eksplicitan uvid u svijest jednog inteligentnog i osjetljivog mladića iz Idaha koji se našao na krivom mjestu i donio pogrešnu odluku iz ispravnih razloga. Druga sezona također pogađa na mjesto koje nam je blisko, svjedočeći o užasu i besmislu rata koji na posebno izravan način suprotstavlja državne interese, opće dobro i osobne ideale. Women of the Hour prvi je podcast koji sam slušala, u prvom redu kao obožavateljica Lene Dunham. Prva je sezona zamišljena kao niz razgovora s (većinom) ženama o važnim temama poput prijateljstva, tijela, ljubavi i seksa, rada i smrti, a druga nastavlja niz te se bavi duhovnošću, samoćom, traumom, izborom, bolešću, starenjem itd. Gošće (i gosti) pomno su odabrani te uključuju kombinaciju slavnih i “običnih” sugovornica s posebnim naglaskom na njihovoj raznolikosti te inkluzivnosti emisije. Svi znamo da je Lena Dunham tijekom godina mnogo griješila u svojim javnim istupima, no za razliku od velikog broja drugih celebrityja, uvijek je pokazivala iskrenu želju da uči iz vlastitih grešaka i da iz tog procesa izvuče najbolje za sebe, ali i druge. Nikad nisam vidjela nijednu njezinu reakciju na kritike u kojoj je izgubila živce ili nije htjela čuti ono što joj se govori. A ovaj je podcast najbolji i najvažniji dokaz da Lena svjesno, pažljivo, s ljubavlju i empatijom pokušava izgraditi prostor u kojem će što više glasova biti zastupljeno. Lijepo je i blagotvorno bilo slušati razgovore između Lene i njezine prijateljice Ashley Ford, a intervju s Genevom Reed-Veal, majkom Sandre Bland, mlade crnkinje koja je umrla u policijskom pritvoru, teško je opisati riječima.London Review Bookshop Podcast sastoji se od niza snimki događanja poput predstavljanja knjiga i razgovora s piscima i spisateljicama, umjetnicima i umjetnicama te teoretičarima i teoretičarkama koja se održavaju u londonskoj knjižari London Review Bookshop. Arhiva im seže do 2004. i uključuje razgovore s, na primjer, Lászlóm Krasznahorkaijem, Siri Hustvedt, Chris Kraus, Ann Carson, Jenny Diski, Maggie Nelson, Olivijom Laing, Sheilom Heti, Tejuom Coleom i Jarvisom Cockerem. Podcast je idealan za sve koje zanima književnost, umjetnost, kritička i kulturna teorija, a ne mogu ili ne žele pohađati slična događanja na zagrebačkoj sceni. Djeluje kao najbolje predavanje, ono koje daje informacije, ali i motivira slušatelj(ic)e na vlastiti intelektualni rad, budi želju da što prije i sami krenemo istraživati, čitati, pisati.Kako opisati Mystery Show? Možda je bolje reći što manje kako bi susret s ovim predivnim podcastom bio što izravniji onima koji ga još nisu slušali! Ukratko, Starlee Kine istražuje zagonetke koje se ne mogu riješiti guglanjem. Neke su epizode kraće, ali opet začudne, tople i životne poput one u kojoj Starlee pokušava saznati koliko je visok Jake Gyllenhaal ili kako to da je Britney fotografirana s knjigom spisateljice koju nitko ne čita, a neke su pravi dokumentarci, poput epizoda “Belt Buckle” i “Kotter” koje od jedne davno pronađene kopče za remen i lunch boxa s likovima iz serije Welcome Back, Kotter stvaraju očaravajuće i neponovljive pripovjedne svemire.Missing Richard Simmons podcast je koji pokušava odgovoriti na pitanje gdje je i zašto nestao fitness guru Richard Simmons, poznat po emisijama poput Sweatin’ to the Oldies. Simmons se jednostavno jednog dana, 15. veljače 2014., nije pojavio na satu aerobika koji je trebao voditi, prestao se javljati prijateljima i više ga nitko nije vidio. Novinar Dan Taberski, redoviti vježbač i Simmonsov prijatelj, istražuje zašto je tako pristupačna zvijezda, osoba koja je imala vremena odgovarati na pozive i pisma svih fanova te koja je svoju nevjerojatnu životnu energiju nesebično dijelila, nestala bez riječi. Podcast je izazvao podijeljene reakcije: mnogi su ustali u obranu Simmonsova prava na privatnost, i jednim su dijelom u pravu, no ova je priča usprkos tome uvjerljiv prikaz Richardove jedinstvene ličnosti i dirljiva posveta dragom prijatelju.Svih sedam epizoda S-Towna, spin-offa Seriala, pušteno je odjednom te je tako bingeanje službeno zarazilo i podcaste. Premda se na prvi pogled S-Town predstavlja kao još jedan true crime podcast, potrebno je par epizoda i nešto više strpljenja da bi se shvatilo o čemu je zapravo riječ. Radnja S-Towna započela je još prije tri godine kada se novinarima This American Lifea javio budući junak ove priče mailom koji je nosio naslov “John B. McLemore lives in Shit Town, Alabama”. Novinar Brian Reed odmah se zainteresirao za Johna, njegov bogati vokabular i osebujnost njegova karaktera. Priča koju John isprva nudi tiče se sina lokalnog poduzetnika koji se navodno hvali počinjenim ubojstvom, no Brianovo putovanje na američki Jug, u ruralnu Alabamu, u središte će umjesto zločina staviti životnu priču Johna B. McLemorea, kemičara i restauratora antiknih satova, načitanog filozofa, borca protiv rasizma i seksizma, duboko uvjerenog u skori kraj svijeta zbog klimatskih promjena te ljudske gluposti i zloće. S-Town na najbolji način pokazuje bogate mogućnosti podcasta kao medija koje se tek počinju iskorištavati. Ako je Serial veći naglasak stavljao na zaplet odnosno slučaj, S-Town je najlakše opisati kao romanesknu studija lika – genijalnog, inteligentnog, duhovitog, neuklopljenog, melankoličnog i nezaboravnog Johna B. McLemorea.

https://www.facebook.com/seesomethingpodcast/

Maša H.:

2 Dope Queens podcast je baziran na stand-up točkama i prijateljskom čavrljanju pred publikom. Naslovne kraljice, već spomenute Phoebe Robinson i Jessica Williams, idejne su začetnice podcasta, kao i glavne sugovornice, a njihovi su naoko neobavezni razgovori i vladanje popkulturnim žargonom osigurali 2 Dope Queens mjesto na gotovo svim top listama najboljih podcasta u zadnje dvije godine. Za 2 Dope Queens saznala sam sasvim slučajno, vjerojatno preko Ilane Glazer, Phoebeine dobre prijateljice i suradnice, pa sam imala priliku pratiti ga od prve epizode. Ako sam i bila skeptična prije slušanja, sve mi je sumnje o tome može li podcast biti urnebesno zabavan odagnao izvrstan odabir gostujućih komičara/ki, čijim sam se gostovanjima počela veseliti i u drugim podcastima/medijima. Phoebe i Jessica pauze između nastupa gostiju popunjavaju vlastitim pričama, smiješnim i povremeno neočekivano užasavajućim, a njihove anegdote nerijetko funkcioniraju kao kritika rasizma i seksizma s kojima se svakodnevno susreću, pogotovo kao afroameričke stand-up komičarke. Posebno preporučujem prve tri epizode u kojima Aparna Nancherla, Naomi Ekperigin i Michelle Buteau blistaju u seciranju uličnog uznemiravanja, loših veza i vlastitih nesigurnosti. Možete se, naravno, veseliti i malo razvikanijim gostima koji slijede u trećoj sezoni, ali, najviše od svega, veselite se konstantnim afirmacijama ženskog prijateljstva jer kraljicama nikada nije dosadno isticati koliko su jedna drugoj važne, čak i kada Jessica ne želi ići u teretanu s Phoebe.

https://www.facebook.com/2dopequeens/

A da kritika prešutne homogenosti mainstream kulture ne bi ostala zaboravljena u provalama smijeha, Phoebe je stala iza mikrofona u još jednom podcastu, ovaj put u suradnji s Ilanom, i nazvala ga Sooo Many White Guys. Koncept je jednostavan – Phoebe intervjuira umjetnike/ce, glum(i)ce, spisatelj(ic)e, komičar(k)e, ukratko, sve zanimljive ljude koji nisu bijeli muškarci. No da bi ostala potpuno dosljedna subverziji kulture koja (ne tako) suptilno promiče vrijednosti bijelog patrijarhata, u zadnjoj se epizodi svake sezone pojavljuje “token white guy”, odraz pozicije na koju su u mainstream kulturi redovito delegirane žene, POC, pripadnici LGBTIQA+ zajednice i baš svi koji se “ne uklapaju”. Jedan od najzanimljivijih intervjua svakako mi je bio onaj s Lenom Dunham, najviše zbog Phoebeinog ozbiljnijeg tona koji nisam očekivala, ali koji je bez prozivanja i nepristojnosti uspio izvući neke od najboljih Leninih odgovora uopće. Uz taj intervju, svakako biste trebali preslušati one s Roxane Gay i Constance Wu. Ako ih inače pratite, vjerojatno nećete saznati ništa novo ili iznenađujuće, ali uživat ćete u familijarnosti njihovih rečenica, u njihovoj borbenosti, strastvenosti, iskrenosti. Slušajte i Ginu Rodriguez jer ima nepresušne zalihe entuzijazma i seksi radijski glas!Another Round krenuo je 2015., ali otkrila sam ga tek krajem prošle godine, pa je moje oduševljenje njime još prilično svježe. Vode ga Tracy Clayton i Heben Nigatu, blago alkoholizirane BuzzFeedove novinarke koje spajaju još ležerniji razgovor od onog u 2 Dope Queens s intervjuima u kojima, baš poput Phoebe u Sooo Many White Guys, otvaraju relevantne teme s gostima kao što su Ta-Nehisi Coates, Janet Mock, Lianne La Havas te Issa Rae. Da bi se motiv alkohola održao i izvan veselog spominjanja pića koje Tracy i Heben piju, epizode završavaju simboličnim kupovanjem runde stvarima, bićima i pojavama koje to zaslužuju (ženski nogomet! Bob’s Burgers! voda s ledom! Tracyna mama! sir!). Ipak, najveća je zvijezda podcasta Tracyna opsesija životinjskim kraljevstvom, u jednakoj mjeri luckasta i savršeno logična. Među intervjuima apsolutni mi je favorit razgovor o potencijalu i validnosti bijesa s Margaret Cho. Sluša se poput manifesta protiv kulture katarzičnog oprosta, razbuđuje poput nenadane svjetlosti koja nagrće kroz pukotinu debelog stoljetnog zida.Najnoviji podcast sa ženskim duom na čelu australski je Can U Not u kojem velike obožavateljice suvremene popularne kulture, Brodie Lancaster i Kamna Muddagouni, raspravljaju o omiljenim popkulturnim fenomenima koje svakodnevno konzumiraju. Dok ostali nabrojeni podcasti ipak ostavljaju dojam komercijalnog proizvoda, Can U Not uistinu zvuči kao plod razgovora dviju prijateljica u nečijoj dnevnoj sobi. Ono zbog čega mi se ovaj podcast posebno sviđa jest iskren prikaz kompliciranog odnosa prema kulturi u koju smo uronjeni/e – stav kako često nije potrebno odmaknuti se u potpunosti od objekta našeg fandoma da bismo ga bili/e sposobni/e trijezno ocijeniti osvježavajuć je i iskren. Zasad mi je svakako najdraža „Where You Lead, I Don’t Think I’ll Follow Anymore“, epizoda koja je dala prijeko potrebnu kritiku novih Gilmoreica u trenutku kada mi se činilo da su mainstream mediji poludjeli.„S čim pijete čaj?“, ispituje svoje goste Ahmed Ali Akbar na početku svake epizode podcasta See Something Say Something nakon čega obično slijedi igra „Halal ili haram?“ u kojoj svatko ocjenjuje zadani pojam kao izvrstan (halal) ili užasan (haram). Oba pitanja služe kao uvod u kulturu koja možda nije svim slušatelji(ca)ma jednako poznata, ali o njoj zacijelo imaju neku (često potpuno pogrešnu) sliku. See Something Say Something svoje je ime posudio od američke protuterorističke kampanje, a cilj mu je razbiti stereotipe o muslimanima u SAD-u. Teme koje Ahmed pokriva u nastojanju da pokaže svu širinu spektra muslimanskih identiteta variraju od tradicionalnih predaja (zanimljiva i pomalo jeziva epizoda „Jinn“), preko nezaobilazne diskriminacije (svaka epizoda), do participacije u kulturi fandoma (epizoda jednostavno nazvana „Fandom“). Posebno je potresna trodijelna epizoda „Banned Together“ objavljena nakon zabrane ulaska muslimanskih imigranata u SAD.

O Making Gay History želim vam reći puno i ništa. Ne zbog zapleta ili misterija ili nekog neočekivanog postupka koji se ne pojavljuje u ostalim preporučenim podcastima, već zato što ne želim njegovu dokumentarnu nježnost učiniti tvrdom i suhoparnom. Eric Marcus vodit će vas kroz povijest LGBTIQA+ zajednice poput mudrog ujaka kojeg nikad niste imali (ili jeste, super za vas!), uvijek spreman prekrasno ocrtati obrise nečije priče i još spremniji prepustiti riječ drugima. U središtu svake kratke epizode nalazi se intervju presnimljen s kazeta iz Ericovog audio arhiva, šuškava kvaliteta zvuka podsjeća na dužinu bitke ove zajednice za osnovna ljudska prava. Trenutno preslušavam priču Wendella Sayersa, koja mi, kao i Ericu, slama srce svaki put kad je čujem.

https://gimletmedia.com/sampler/

Svaštara

Od goleme količine dostupnih podcasta izdvajamo još Dear Prudence, savjetodavnu emisiju koju s izabranim sugovornicima i sugovornicama vodi naša obožavana Mallory Ortberg, urednica neprežaljenog The Toasta, najboljeg feminističkog sajta svih vremena.

Reply All podcast je o internetu i svakodnevnom životu koji se u kratkim epizodama bavi temama poput, na primjer, krivnje izumitelja pop-up prozorčića ili čovjeka koji je prenio preko šezdeset poruka putem aplikacije Somebody Mirande July.

Lore je podcast koji se hvata u koštac sa svime onostranim i nadnaravnim. Voditelj Aaron Mahnke u kratkim epizodama uspijeva pogoditi savršenu ravnotežu ugodnog i jezivog, učenog i trashy, te nas uvjerava kako su sve ljudske opsesije vampirima, vukodlacima i duhovima zapravo reakcija na strah od nepoznatog i pokušaj da objasnimo tajnu života, smrti i ljudske prirode.

Gledate li neku seriju uvijek iznova i mumljate replike zajedno s likovima? Jeste li opsjednuti jednom epizodom koja ne gubi svoj sjaj ni dvadeset godina nakon što je serija završila? Ili pak ne možete vjerovati koliko je ta epizoda/serija bila problematična, a tako ste je slijepo voljeli? Rerun je (kratak) podcast za vas! Ljubiteljica televizije Doree Shafrir ugošćuje osam sugovornika/ca i s njima secira Prijatelje, Zonu Sumraka, Tračericu i druge (sumnjive) favorite.

Za kraj, ako vam naše preporuke nisu dovoljno zanimljive ili ako imate nezasitne apetite i želite još, slušajte Sampler – podcast o podcastima. “Meltingpod!”, kaže voditeljica Brittany Luse. Iako je prestao sa snimanjem 2016. godine, 32 epizode dostupne su i prepune najšarenijih preporuka, baš poput Samplerovog bombončićima posutog loga.