This is what makes us girls: muke po tinejdžerskim prijateljstvima

Clueless

Kada mi je bilo trinaest godina, moje prijateljice i ja odlučile smo kako se više nećemo družiti s J. Više se ne mogu sjetiti točnog razloga te odluke; prilično sam sigurna da konkretan razlog nije niti postojao. Sjećam se da smo joj rekle nešto kao da „to više nije to“, da se nekako ne uklapa s nama, da se možemo i dalje povremeno čuti, ali da više nije dio našeg uskog i posebnog kruga. Ne sjećam se što je ona rekla; sve je trajalo vrlo kratko i nakon što je sve bilo rečeno otišle smo na svoju stranu, a ona na svoju. Više je nikada nisam vidjela.

Danas, više od petnaest godina kasnije, još ne mogu shvatiti kako sam mogla učiniti tako nešto. Ja sam u čitavoj toj priči svakako bila ona najgora, jer je ta djevojka, od trećeg razreda osnovne škole do tada, bila upravo moja najbolja prijateljica: razmjenjivale smo duga pisma i rođendanske poklone, provodile školske praznike jedna kod druge, zajedno išle na engleski i ritmiku. Iako se J. odselila u drugi grad, svaki je drugi vikend dolazila u posjet baki i naše se prijateljstvo prividno nastavilo, ali iako je J. nominalno bila dio  naše male grupe, čitavo se vrijeme osjećala napetost i nesklad, koji su se pojačavali sve dok sve nije puklo. A ja sam sebično odahnula, jer sada više nisam morala birati strane i truditi se pomiriti tenzije između J. i ostalih. Pa ipak, s vremenom je olakšanje zamijenio sram zbog onoga što sam učinila, ali nikada je nisam pokušala kontaktirati i obnoviti prijateljstvo, a onda je jednostavno proteklo previše vremena i dogodilo se previše toga. Mnogo, mnogo kasnije na društvenim sam mrežama pokušavala pronaći neki njezin trag, ali ona ili nije imala profil na Facebooku, ili ga nije otvorila pod vlastitim imenom. Što sam joj, uostalom, i mogla reći, a da bi joj išta više značilo?

U američkim je teen filmovima jednadžba jednostavna: postoje „zločeste“ i „dobre“ djevojke, one popularne i autsajderice. Događaji se odvijaju ustaljenim, predvidljivim tijekom – heroina ili trpi njihova zlostavljanja i ponižavanja sve dok u završnim minutama filma ne trijumfira pokupivši i dečka iz snova i nagradu na školskom natjecanju u pjevanju/glumi/matematici, ili postaje dijelom njihovog elitnog kruga, ali je pritom prisiljena izdati svoje ideale, odbaciti stare prijateljice, izmijeniti svoju osobnost, postati netko drugi, da bi naposljetku uvidjela svoju grešku, vratila se svojoj staroj ja i trijumfirala pokupivši dečka iz snova i nagradu na školskom natjecanju i usput naučila vrijednu lekciju o prijateljstvu, snovima i borbi za ono u što vjeruješ.

Mean Girls

Moje vlastito iskustvo nije slijedilo ovakvu jednostranu formulu, kao što se niti gusta i neprohodna mreža djevojačkih odnosa ne može svesti na simplificiranu formulu iz američkih filmova. Djevojačka su prijateljstva uistinu mutne vode, vrtlozi prepuni proturječnih osjećaja, malenih izdaja, privlačenja i odbijanja, obožavanja i gađenja, laži i iskrenosti, toliko komplicirana da i samim učesnicama u njima mnogi motivi i postupci ostaju nerazjašnjeni. Osim toga, barem po mome vlastitom iskustvu, čini mi se da period srednje škole nije razdoblje najvećeg komešanja: čini mi se kako su trinaestogodišnjakinje i četrnaestogodišnjakinje mnogo okrutnije od maturantica.

My So-Called Life

Godinu kasnije, moje su prijateljice prekinule svoje prijateljstvo sa mnom. Odjednom sam ostala potpuno sama. Raskid se dogodio nakon mjeseci napetosti, dogovora iza leđa i sve jačih pritisaka koje sam osjećala, ali ih nisam mogla jasno definirati. Upravo sam navršila petnaest godina i bilo je to mučno, zastrašujuće razdoblje. Jedino što me veselilo bio je kraj osnovne škole – znala sam da ću uskoro krenuti u srednju školu i da će se stvari nekako promijeniti. Biti odbačena od svojih jedinih prijateljica u petnaestoj – ostvarenje noćnih mora svake tinejdžerice. Ujedno, pitala sam se je li to što mi se dogodilo nekakva karmička odmazda za ono što sam ja priuštila J. – sada, zatekavši se izvan kruga poželjnih, uistinu sam mogla osjetiti kako je tada bilo u njenoj koži.

Dva su mita koji utječu na generalnu percepciju ženskih prijateljstava i koji zapravo recipročno uzrokuju vlastito stvaranje i održavanje. Prvi je onaj o apsolutnoj odsutnosti agresivnih poriva iz ženskih/djevojačkih međusobnih odnosa, auri slatkoće, privrženosti i iskrenosti koja ih obavija, a koji proizlazi iz opće uvriježenog poimanja rodnih uloga, naučenih od malena i prenošenih iz generacije u generaciju. Kao karakteristika prave ženskosti definira se potiskivanje neprimjerenih agresivnih nagona koji se toleriraju dječacima, kako u igri, tako i u ophođenju prema drugima. Ovakvo proskribiranje ne ništi agresivne porive, već samo poučava djevojčice (a kasnije žene) kako ih što bolje prikriti i preusmjeriti, te djevojke za kanaliziranje agresije i neprijateljskih osjećaja usavršavaju mnogo perfidnije i profinjenije metode (temeljita analiza uzroka, posljedica i samih prikrivenih i preusmjerenih činova agresije koje djevojke koriste jedna protiv drugih provedena je, primjerice, u knjigama Rachel Simmons Ženski bullying (Odd Girl Out) i Lyn Mikel Brown Girlfighting). Budući da su mnogo teže dokazive i ne ostavljaju vidljive posljedice poput, primjerice, modrica nastalih dječačkim razračunavanjem, dojam „dobre“, prave djevojke ostaje netaknut (maltretiranja, kao i ostali vidovi međuljudskih odnosa, idu u korak s tehnologijom; s obzirom na primjere cyberbullyinga kojima nas mediji obasipaju svakoga dana, drago mi je da u vrijeme kada sam bila u pubertetu Facebook nije postojao). Upravo ovakvi potezi prikrivenog, podmuklog nasilja dovode do drugog mita, onoga da je „svaka žena drugoj ženi zmija“, u svakom trenutku spremna zabiti joj nož u leđa te da su, prema tome, prava i iskrena ženska prijateljstva jednostavno nemoguća. U skladu s uopćenim patrijarhalnim poimanjima, glavni uzrok ženske izdaje je muškarac, odnosno njegova romantična pažnja – prema riječima Lane Del Rey, “This is what makes us girls / We don’t stick together ’cause we put love first.”, ili Caz, zastrašujuće trinaestogodišnje junakinje romana Nešto posebno Belle Bathurst, „Da, držimo se zajedno. Osim kad je bitno. Mislim, osim kad se radi o frajerima ili seksu ili važnim stvarima.“

Je li romantični odnos (s muškarcem) uistinu ono zbog čega smo spremne gurnuti odnos s prijateljicama u zapećak? Jesmo li bile spremne bespoštedno se nadmetati s najboljom prijateljicom za pažnju nekog dečka, ne razmišljajući o tome koliko ćemo je povrijediti i kakvu ćemo cijenu za to platiti? U prijateljskim odnosima, što je vidljivo i u primjerima iz popularne kulture kao što su filmovi i serije koje se bave ženskim (i muškim) prijateljstvima, odabir objekta žudnje za kojega znamo da pripada našoj prijateljici apsolutni je tabu. Međutim, kada se sjetim sebe i svojih prijateljica u godinama kada smo bile najtješnje povezane i, paradoksalno, najgore jedne prema drugima, ne mogu izdaje i odbacivanja pripisati isključivoj želji da se, nauštrb druge, zaposjedne pažnja i romantična naklonost nekog dečka. To je bio samo dio kompliciranog sustava svjesnog i nesvjesnog nadigravanja, koji se ponajviše temeljio na želji za moći, za mjestom kraljice u krugu prijateljica koja je zahtijevala da njene podanice od nje strahuju jednako koliko i da ju vole. Zapravo, sve se svodilo na to: bez koje možemo najmanje, koja je od svih nas najvoljenija. A upravo se iza te potrebe za bezuvjetnom ljubavlju pomalja ružno lice puberteta, zastrašujućih nesigurnosti koje su tada proganjale većinu nas, nezgrapnih tijela koja bi nas svakodnevno iznenadila novim neočekivanim promjenama, sveopćeg nesklada koji je vladao u nama. S obzirom da u sebi samima nismo mogle pronaći čvrsto mjesto za koje smo se mogle uhvatiti, ne čudi što smo odnos s prijateljicama doživljavale kao referentnu točku za suočavanje s ostatkom svijeta, ono što nas zaista definira kao osobe kakve jesmo ili želimo biti.

Ghost World

Nakon otprilike dva mjeseca, moje prijateljice i ja pomirile smo se, i ostale smo prijateljice do dan-danas. U srednoj smo se školi intenzivno družile, ali su se naši odnosi znatno uravnotežili – gotovo kao da je preko noći nestala ona prikrivena struja napetosti, nepovjerenja i borbe za moć koja je do tada prožimala naše prijateljstvo. Naša se grupica proširila ljudima koje smo upoznale u srednjoj školi i, usprkos uobičajenim svađicama i nesuglasicama, zaista smo bile odane jedne drugima. Zašto se to dogodilo? Kao prvo, naši su se svjetovi odlaskom u srednju školu proširili – pomoglo je i to što smo sve bile u različitim školama/razredima; upoznavale smo nove ljude i sklapale prijateljstva neovisna o našemu; nestalo je onog klaustrofobičnog osjećaja da smo jedna drugoj sve; osim toga, mnoge od nas u srednoj su otpočele prve „ozbiljne“ veze, koje su na sebe prebacile poveći dio našeg emocionalnog angažmana – naši međusobni osjećaji više nisu bili toliko snažni, toliko isključivi.

Prijateljstva se, kao i sve ostalo, mijenjaju s vremenom, i niti jedna od nas, sigurna sam, nema identičan odnos s prijateljicama kao što je to bilo u srednjoj ili osnovnoj školi. Štoviše, inzistiranje na održavanju takve vrste odnosa učinilo bi nam se sigurnim pokazateljima patoloških značajki nečijeg karaktera. Onaj do ludila prisni, „dišeš-mi-za-vrat-ne-mogu-živjeti-bez-tebe“ uzorak ponašanja koji smo dijelile s najboljom prijateljicom odavno smo prerasle, a to se dogodilo tako polako i postupno da je bilo gotovo neprimjetno. Više nam nije potrebno da nam prijateljice neprekidno, danonoćno, dokazuju kako nas vole i kako nas nikada neće ostaviti; sada nam je u to mnogo lakše povjerovati jer smo, s vremenom, isto tako uspjele zavoljeti sebe.