Pivo s neonacistom
Posljednjih nekoliko godina američki neonacisti uspješno su se rebrandirali. Uz novo ime, “alt-right” ekipa pod vodstvom Richarda Spencera prigrlila je i uglađeni imidž po uzoru na onaj konvencionalni – odijela, uredne frizure i pristojan izgled, sve u službi normalizacije ekstremističkih ideja i povećanja sljedbe članovima koje bi odbila estetika prosječnog skinheada, ali ne i njegova izvitoperena uvjerenja. Jednu takvu kreaturu gledamo i u novoj reklami za Heineken koja ubire hvalospjeve online zbog svoje tobožnje angažiranosti i promicanja tolerancije.
https://www.youtube.com/watch?v=8wYXw4K0A3g
“Moderni feminizam mrzi muškarce”, objašnjava nam ćelavi mislilac koji je frizuru iz navijačkih dana zadržao iz praktičnih, koliko i sentimentalnih razloga; čovjek s vremenom oćelavi pa nema smisla da se pati s uzgojem kose kad je i s nulericom tako osebujan i prepoznatljiv. Odjeven u besprijekorno elegantno odijelo, svjestan je da se ipak ne može ograđivati od feminističkih tekovina, a da ne bude prepoznat kao ekstremist; što je, tu je, (zapadne) žene danas imaju pravo glasa i pristup kontracepciji, što je možda dovelo u pitanje dominaciju bijele rase i ostvarenje njegove privatne fantazije o četi stasitih sinova, ali natrag se ipak ne može, bar ne bez pažljivo osmišljene strategije. Ono što se zato može jest lavovski braniti status quo u pokušaju da se spriječi postizanje istinske ravnopravnosti i potpune ženske (tjelesne) autonomije. Kako? Svjesnim i namjernim širenjem neistine o feminizmu. Zašto? Na to nam naš Übermensch daje iskren odgovor dok nervozno stišće svoj vjenčani prsten (tako je, žene, ovaj je primjerak ZAUZET, SORRY!). “Žene moraju upamtiti: trebamo vas da nam rađate djecu”, veli on. Ja ga u tom trenutku gotovo želim poljubiti u blistavu ćelu, ushićena što tako jasno, glasno i bez ustezanja sažima politički program desnice. Žene, trebamo vas da nam rađate djecu! Dok se vi bavite feminizmom, drugi i drugačiji se množe!
Ali Heineken ima plan. Heineken zna da smo svi mi ljudi i da smo ispod kože svi krvavi, a pod utjecajem alkohola svi stoka. Zato se odlučio spariti političke i ine neistomišljenike u kreativnoj vježbi koja zahtijeva suradnju; sudionici će zajedno sastaviti šank, zatim pogledati snimku u kojoj iznose svoja uvjerenja, a onda, ako žele, popiti pivo i raspraviti svoje “nesuglasice”. Sirotica koju je dopala lutrija druženja s ovim primjerkom ljudske rase ne samo da je žena, nego je i crnkinja. Već joj je u startu jasno da se zajebala što se išla prijavljivati za snimanje reklame, čim spazi skinjaru kako je strelja pogledom. Ali i ona si misli, što je, tu je, možda bar pred kamerama bude pristojan. Tako i bude. Šarmer-skinjara čak joj dijeli komplimente; imaš dobru auru, veli on, kao da ne zna da budu dečki poslije gledali reklamu u birtiji. Malo s nama dijeli svoju tužnu životnu priču i na koncu čak nazdravi krahu patrijarhata – pravi happy end, omogućio: Heineken.
Reklama za Heineken
Drugi je par sastavljen od mahnitog čovjeka koji ne vjeruje u klimatske promjene, što je autohtoni američki primjerak čudaka koji stanište dijeli sa srodnim nevjernikom u evoluciju, i normalne osobe koja ne može vjerovati svojim ušima. Nije jasno kakva je točno korist od toga što će se njih dvojica, jedan koji nastoji spriječiti apokalipsu i ovaj drugi koji ne vjeruje u znanost, složiti da se mogu lijepo družiti i raspravljati, umjesto da jedan drugom skaču za vrat online. Čemu služi njihova civilizirana rasprava dok planet na kojem živimo galopira u propast zato što se grozničavi osporavatelji klimatskih promjena svojim glasom služe kako bi ustoličili predsjednika koji aktivno onemogućuje adresiranje globalnog zagrijavanja tako što zagovara profit ispred opstanka planeta?
Jednako je tako nejasno koja je korist od pića koje će upristojeni neonacist popiti s crnom feministicom; hoće li ga to usputno, inscenirano druženje spriječiti u nastojanju da ženama onemogući pristup abortusu? Hoće li ga uvjeriti da žene nisu hodajući inkubatori, a crnci inferiorna rasa? Heineken to ne zna, Heinekenu to nije ni važno. Važno je biti pristojan i uljudan, važno je razumjeti da smo u očima korporacija svi jednaki – svi potrošači. Ako jedan od tih potrošača svojim političkim angažmanom ovog drugog pretvori u građanku drugog reda, pa što zato? Ako je na ulici zatuče i pljune, je li to toliko ozbiljna povreda da je ne bismo mogli zaliječiti pivom?
Briljantna ideja u pozadini ovog marketinškog eksperimenta trebala bi biti prepoznavanje ljudskosti u neistomišljenicima – no od toga progresivci nemaju baš nikakve koristi. Znam da su i nazi skinheadi ljudi; znam to, između ostalog, i zato što je tako ljudski mrziti različite od sebe. Tako je ogavno, neporecivo, neuništivo ljudski biti rasist, šovinist i homofob, tako je ljudski dominirati, eksploatirati, tlačiti i zatirati, kao i zatvarati oči pred istinom, naoružavati se paranojom. Pod zastavom tolerancije i međusobnog uvažavanja Heineken zapravo izjednačava seksiste i feministice, transfobe i trans žene, osporavatelje klimatskih promjena i borce za zaštitu okoliša, iako ovi prvi prijete opstanku potonjih.
Nisu sva mišljenja stvorena jednakima. Zagovaratelje diskriminacije i dominacije ne stavljamo u isti rang s onima koji se baš protiv toga bore; takav bi potez trivijalizirao i uzurpirao načelo tolerancije, a njegov bi krajnji rezultat bio neometano širenje opasnih i regresivnih ideja. Jedna od takvih ideja upravo je fašizam – a na njega se ne odgovara pivom i civiliziranom raspravom.
-
Komentar na otvoreno pismo Karla Hubaka, povodom nastupa Nives Celzijus u Lisinskom
Karlo Hubak napisao je i na H-Alteru objavio otvoreno
-
Svijet skrojen po Vipovoj mjeri
Možda nisam osoba koja bi trebala pisati ovaj tekst.
-
Sram, druga verzija
Postoje ljudi koje nije preporučljivo otvoreno kritizirati jer ih
“Jedna od takvih ideja upravo je fašizam – a na njega se ne odgovara pivom i civiliziranom raspravom.” A nego kako? Ja, za razliku od vas i vaših, volim dok mi netko pokaže drugačiji POV od mog. Ja se mogu staviti u tuđe cipele. Vi ne možete, jer vas vaši “problemi” označuju kao osobe. Izjašnjavate se sa seksualnim opredjeljenjem ili disfunkcijom na prvom mjestu, i to vas određuje. Upoznao sam desetak lezbijki (od toga sigurno 7 vege..nešto) i to je bilo prvo što su rekle o sebi. Određuje li te to kao osobu? Ne, to određuje karikaturu lika.
Dragi Vedrane, mnogie od nas nemaju luksuz nonšalantno staviti na stranu “probleme” koji nas označuju kao osobe, upravo zbog toga što ih kao “probleme” definira i percipira generalno društveno mnijenje. Naša tijela, rodna i seksualna opredijeljenja i “disfunkcije” svakodnevno se politiziraju i o(t)pisuju kao nešto što treba nadzirati, disciplinirati, potisnuti ili zatrti, tako da je prilično teško, ako ne i neodgovorno, prema njima se ne postaviti kao prema vrlo značajnim, pa i presudnim, sastavnicama naših identiteta. “Tuđe cipele” koje spominješ vrlo su često cipele proskribiranih društvenih normi u kojima nas se odmalena prisiljava hodati, pristajao nama taj kalup i ta veličina ili ne. Tako da su “karikature likova” o kojima govoriš vrlo dobro upoznate s perspektivama drugačijima od svoje – mislim da nemaju izbora ne poznavati je. S druge strane, morat ćeš mi oprostiti što sam pomalo skeptična oko tvoje spremnosti na prihvaćanje tuđeg POV jer mi se čini kako ti je prilično teško shvatiti koliki utjecaj seksualna opredijeljenja i disfunkcije koje odstupaju od onoga što se doživljava kao društveno prihvatljivi obrazac imaju na sve aspekte nečije životne svakodnevice i funkcioniranja. Eto, čisto prijedlog za razmišljanje s obzirom na to da kažeš da voliš proširivati vlastite vidike.
Kako? Pa ignoriranjem, hapsenjem, izolacijom, likvidacijom… postoje mnoge metode, ali razgovor zasigurno nije jedna od njih. Ne toleriras netolerantne. Ne vodis diskusiju uz pivo s onim koji bi te ubio, pretukao i slicno.
To da se ti mozes staviti u tudje cipele jest prodavanje muda pod bubrege. Netko tko nije primjerice invalid ne moze se staviti u cipele invalida. Sam invalid to ne moze napraviti prvih par dana nakon tragedije/traume, a kamoli netko sa strane. Isto je s crncima, zenama…
A te fore o tome da lezbijke odmah pri upoznavanju ispaljuju da su lezbijke… i to sve redom… mislim, koje su to price za malu djecu. A cak da je to i istina, pa naravno da te i to odredjuje kao osobu. Zasto me feminizam, gej orijentacija, hetero orijentacija, briga za okolis… ne bi odredjivale kao osobu? Jel ti uopce razmisljas kad nesto napises ili samo bubnes?
Ukratko, podržavaš fašizam. Ajde to bar onda tako reci, da se ne maljamo pričama o empatiziranju i isprobavanju cipela, kukavico.
Argumentirana i potrebna kritika, s kojom se s jedne strane upotpunosti slažem… dok se s druge strane upotpunosti ne slažem 🙂 naravno da su dometi ove reklame u osvajanju srca i umova čovječanstva ograničeni te da prikazane interakcije nažalost nerijetko nisu tako šećerasto hepiendovske, a i, na kraju krajeva, tim pivarskim marketing-mangama svejedno je i za supremaciju i za opresiju dok se god svi uredno nalijevamo Heinekenom. i najvažnije, kada te netko svim svojim bićem želi zgaziti kao kukca jer si drukčiji – tu razgovor nažalost prestaje. ipak, ima mi nečeg jako privlačnog u tom “svi smo ispod kože krvavi” sentimentu, u tom ulovljenom momentu kada su osobe više od zbroja svojih političkih stavova, kada se apstraktne ideje, koliko god radikalne bile, teže rasplinuti kada se nađu suočene s osobom od krvi i mesa. to što je moj svjetonazor lijevo-liberalan, samo je jedna od mojih identifikacijskih odrednica, važna i snažna, no ne i jedina. volim, ne znam, vino, burgere, pse i knjige, kao i neki od mojih duhovitih, razumnih, pametnih, pažljivih, lojalnih pravih prijatelja, političkih neistomišljenika. jako se lako zakračunati u svoj balon gotovo pa potpunih istomišljenika, ali iako je u tom balonu vjerojatno toplo i ugodno, u njemu s vremenom može, ali ne mora, postati malko miopično. naprimjer, kada danas hrpetina srednjestaleških, obrazovanih, cis europejaca rogobori kako joj, joj, ne toliko tih izbjeglica iz Sirije, naše su kulture toliko fundamentalno različite da mi nikako ne možemo suživjeti u dijalogu , samo vi šaljite puste eure pomoći jer jadni ljudi, ali negdje daleko, što dalje. ne znam koliko je takvih Heineken razovora potrebno za promijeniti svijet,ali ne vidim kako bi oni točno odmogli boljem svijetu… sučeljena uz Heineken s nekim bezkosnim antifeministom mrka pogleda, vjerojatno bih prvo pitala jel taj Heineken stvarno uvezen il se puni tu u zagrebačkoj pivovari i joj te pive koje nastaju miješanjem praška i vode, fuj. vidiš, da, Heineken je nedavno kupio Laško i Union, eto nema više slovenskih piva, užas… uvijek me Heineken podsjeti na jednok redatelja koji se preziva Haneke, Michael Haneke, si čuo za njega? voliš gledat neke filmove tu i tamo?… možda bi razgovor zgasnuo nakon 10 minuta jer smo si eto međusobno nepodnošljivi, nezanimljivi i jadni, a možda bismo još satima razglabali o svijetu i životu.i alkoholu. vjerojatno nitko nikog ne bi konvertirao na “svoju stranu”, ali možda bi on pomislio kako je sasvim ok da ta žena s takvim znanjem o alkoholu ima pravo glasa, a ja bi možda zaključila da je on, naprimjer, sramežljivi sin strogog patrijarha i bogobojazne majke kojem jednostavno nikad nitko u životu nije objasnio što je to feminizam. a možda se ne bi dogodilo ništa od toga, ali valjda je bolje tako nego da smo desnicom čvrsto stisnuli Heinekenovo grlo, mlatnuli ga o stol te tako proliveni pivom i staklenom prašinom prekrivenim skupljenim usnama, ciljali razbijenom bocom jedan drugom glavu.
Evo ovaj tvoj odgovor je savršen odraz liberalnog svjetonazora. Hrpa ridikuloznih tlapnji iz buržujskog oblačića. Nijednog se desničara ne može opisati riječima “razuman, pametan, lojalan”, ono što se pak vrlo često događa jest da ljudi političku orijentaciju stave u oblačić i pretvaraju se da je nema, zanemarujući da se u biti radi o podlozi koja definira svaku našu interakciju s drugima. Ovaj razgovor o Heinekenu L O L, vidim da si sa skinjarama na ti, oni su svi u tančine upoznati s njegovim opusom, pogotovo im je Bijela vrpca mio film.
Hanekeu, oprostite, nasekirala sam se. 🙂
je je, tako svaki fašist kad vidi da je crnjo kojem je razbio glavu isto ispod kože krvav odma zaključi da nije to trebao napravit.
sigurna sam da se i svaki mizogini silovatelj isto pokaje čim vidi da ta oskudno odjevena drolja plače i ima osjećaje.
na kraju krajeva, kej nije neko sjeo sa hićom i popio par piva i riješio drugi svjetski bez tolko drame? maljao je lijepe slike i bio je slatko dijete. facts.
svakom liberalu i hipiju bi propisala literaturu o banalnosti zla.
Najbolji način za odgovaranje na ekstremizam bilo koje vrste doista je uvažavanje ljudskosti druge osobe. I možda već dvadesetogodišnjeg Hitlera doista više nije mogla spriječiti jedna piva s neistomišljenikom, ali pitam se bi li mu pomoglo da mu je najbolji prijatelj u djetinjstvu bio Židov.
Gledala sam (i još gledam, jedna od rijetkih) Once upon a time. U prvoj sezoni stvar je dosta jednostavna – Zla kraljica pobila je pol svojeg kraljevstva jer su pomagali Snjeguljci, i onda ih sve proklela na život u ne-sjećanju svojih voljenih, u samoći. Klasičan zlikovac, klasična priča osvete i ponosa, treba ju pobijediti, zatočiti (možda čak i, oh, ubiti?). A što ćemo onda od treće sezone, kada postaje pozitivac? Što napraviti s osobom koja je pobila i mučila tisuće i tisuće ljudi, kada si ju naučio kako voljeti i kada ti želi pomoći? Gdje točno povlačimo tu granicu između iskupljivog i neiskupljivog, između nade i izgubljenog slučaja? Za mene je stvar dosta jednostavna – ne povlačimo tu granicu.
I ne, ne mislim da se izjednačuju dvije polovice u ovim razgovorima, i mislim da je upravo tome dokaz činjenica da se na kraju nazdravlja krahu patrijarhata, da se onaj muškarac želi družiti s transrodnom ženom. Nismo čuli da je crnkinja u ijednom trenutku rekla “Možda sam malo preoštra u svojim stavovima.” ili ” Imaš pravo, moram rađati djecu muškarcima.” Možda, samo možda, nekad stvari i je toliko jednostavno promijeniti samo postojanjem i vlastitim primjerom. Ponekad je ljudima za promjenu dovoljno upoznati ono čega se boje.
Čitala sam nekada članak o crncu koji je prijateljevao sa članovima KKK-a. Neću ga prepričavati – ovdje je link: http://www.huffingtonpost.com/entry/black-man-daryl-davis-befriends-kkk-documentary-accidental-courtesy_us_585c250de4b0de3a08f495fc
Imam i u vlastitom životu mnogo sličnih primjera. U jednoj poprilično rijetkoj poziciji (prakticirajuća vjernica iz jednako tako vjerničke obitelji, kojoj vjera jako puno znači, biseksualna, s gej najboljim prijateljem, i dečkom ateistom i simpatizerom marksizma) svakodnevno sam u prilici razgovarati s ljudima na čitavom spektru političkih i bilo kakvih drugih razmišljanja. Ono što je zanimljivo je koliko nerazumijevanja i posljedično mržnje proizlazi iz nepoznavanja određenoga fenomena, i to najjednostavnijeg nepoznavanja, neblizinom. Imam prijateljicu iz srednje škole koja je živjela u malom mjestu izvan našeg grada, i došla je sa mnom studirati u Zagreb. I na prvoj godini čula sam barem desetak homofobnih izjava vrste “ma kako to može biti normalno?”, dok nije saznala da joj je jedan od prijatelja gej. Da ne govorim o šoku na licu svojega oca kada sam mu u jednoj od svađa rekla da sam bi, i koliko pažljivije nastupa s bilo kime otkad sam počela s njime raspravljati. Meni su osobno jako drage (iako mnogo benignije, dakako) one predrasude ateista da su vjernici glupi – uvijek sam nakon takvih komentara voljela priliku da kažem da eto, moram nažalost ići jer idem na vjeronauk ili na misu. I posljedični šok da netko tako pametan ide na vjeronauk, čak. Predrasude bilo kojih vrsti i težina najlakše je razbijati primjerom.
Drugi česti izvor negativnih osjećaja i mržnje je vlastito negativno iskustvo – jednostruko ili višestruko. Radim s jednim gej dečkom i jednom curom s KBF-a, i ta djevojka nikada ništa protiv njega (ili bilo koga) nije rekla, naprotiv, nekoliko puta su i zajedno komentirali dečke. I zbog toga sam se stresla kada je jednom prilikom ona otišla i on (meni) komentirao, s izrazom gađenja, “j* kršćanka”. Puno naših predrasuda proizlazi iz toga što smo generalizirali nekoga tko nas je nekada jako povrijedio. Pa onda mi povrjeđujemo druge. Nisam od toga izuzeta, napokon, i ja sam čovjek, a ljudski je biti povrijeđen i ranjen i u samoobrani napadati sredstvima na raspolaganju – neki riječima, neki palicom. Nije ljudski mrziti, ljudski je bojati se, ali nažalost, jedno vodi drugome. (učio nas je tome i Star Wars)
Jedini doista učinkovit način odgovaranja na mržnju je ljubav. Mrziti bilo što, pa tako i mrzitelje, rađa samo novom mržnjom. I može nam se učiniti da tjeramo pravdu i da je naš bijes i naše nasilje opravdani jer su ti ljudi nad nama vršili nasilje, i puno gore nasilje.
Isus je umro na križu iz ljubavi i prema ljudima koji su ga voljeli i prema ljudima koji su ga mrzili. I osnovna poruka koju šalje je ljubav i praštanje. I možemo biti vjernici ili nevjernici – teško je ne primijetiti koliko promjene možemo učiniti samo hodajući svijetom upravo tako – otvorena srca.
Odlučiti unaprijed da ovakvo upoznavanje za promjenu pogleda jednog neonacista nikako ne može biti učinkovito je upravo ono što tu promjenu u startu onemogućava.
Ono s čime se svakako slažem – komercijalizacija i prisvajanje ovakvih ideja od strane kapitalističke korporacije kojoj svi doista jesmo samo potrošači jest vrlo problematična.
I ispričavam se na predugačkom komentaru.
Ni najmanje se ne slazem s vama. Ali ni najmanje.
Osoba koje je ekstremna u onemogucavanju ljudskih prava drugih nema ljudskost. Netko tko bi crnce (moze biti i neki drugi primjer) iselio iz ove drzave ili mozda i nesto gore, nema ljudskost. To sto bi bijelac pomogao drugom bijelcu nije ljudskost. “Ljudskost” je univerzalna, to bi vi kao vjernica trebali znati.
Mog prijatelja je u zadnjem ratu spasio srbin, i on je protiv srba, ali taj koji mu je spasio zivot je dobar. Dakle, sve ostale srbe zove “zakonom zasticenim stetocinama”, ali taj koji mu je spasio zivot je ok. I sto je sada taj “hitler” iz mog malog mista naucio? Zasigurno ne ljudskost.
“Što napraviti s osobom koja je pobila i mučila tisuće i tisuće ljudi, kada si ju naučio kako voljeti i kada ti želi pomoći?” Pa lagan odgovor: Strpamo ju u zatvor i nadjemo joj posao da si plati hranu i smjestaj. Ili se mozemo praviti vjernicima i docekati ju na aerodromu kao Kordica pa lijepo na “hod za zivot”.
Meni ja sasvim ok da ste vi vjernica. Meni osobno je to glupo, ali imate pravo na to. I ja radim neke stvari koje su vjerojatno drugima glupe i ja imam pravo na to dok god ne ugrozavam nekoga drugoga.
Ali ono sa cim ja imam problem u svojoj glavi jest da vi kao vjernica podrzavate sustav koji ugrozava druge. Odlazenjem na vjeronauk ili na mise vi podrzavate razlicite Kosice (pa time i Kordice), podrzavate inicijative protiv zeninog izbora na pobacaj, podrzavate nacionalizam koji vristi iz crkvi, podrzavate lopovluk i svecenicke protuhe (koje se placaju iz mog djepa iako ja s tim veze nemam)… Ja vas zato smatram neprijateljem. Ne protivnikom, vec neprijateljem. Dok god podrzavate takav sistem mi nemamo bas o cemu pricati, pa ni uz pivo. Kad kao vjernica ustanete protiv religije onda vam ja placam pivo. Do tada cu vas samo smatrati osobom koja ima problem s identitetom.
Neobicno je da pricate o tome kako je problem “ne-blizina”, a onda velite da imamo predrasude jer nas je netko povrijedio :S Mnogo ljudi mrzi crnce, a osim na filmu ih nikada nisu ni vidjeli. Kako su ti crnci njih povrijedili je meni misterija. Mnogi muskarci imaju kceri pa su i dalje protiv feminizma, toliko o ne-blizini.
Ne mrze ljudi jer im je nesto strano ili su povrijedjeni, nego zato sto su ljudi vecinom neodgojene i lijene budale koje slusaju autoritete. Rijetki postanu pametni, a jos rjedji to postanu zbog zivotnih okolnosti.
Koliko puta nogometna reprezentacije i u neke koncentracione logore pa opet nakon toga daju potpis za HDZ ili ga reklamiraju. Dobro, ok, jebiga, u Auschwitzu ne posluzuju pivo pa je vjerojatno to problem.
P.S. Postoje teorije da je i sam Hitler bio zidov, pa sumnjam da bi mu jos jedan ekstra zidovski prijatelj mnogo pomogao u “ljudskosti”. Uostalom, zadnji rat je dosta pokazao u Hrvatskoj. Mnogi su hrvati imali prijatelje srbe, mnogi su srbi imali hrvate za prijatelje. Kad je krenuo rat, neki od njih su se poklali kao da prijateljstvo nikada nije postojalo.
Jako dugo čitam ovaj portal, jako puno puta sam osjetila potrebu izreći svoju stranu priče, onda bih pročitala komentare, ili bih si ih već u glavi zamislila, posložila, izredala. I onda bih odustala, jer sam se uvijek bojala da ne bih svoje stajalište znala iznijeti dovoljno nekonfrontacijski, a onda i da bi meni netko odgovorio svadljivim tonom. I već mi je ovo teško pisati jer imam poriv ili odgovoriti istim tonom ili samo šutjeti i povući se. Ovo drugo sam odlučila ne učiniti, a žao mi je ako podlegnem ovome prvome.
Budući da sa mnom ne biste htjeli sjesti na pivu, pa onda ni raspravljati, pretpostavit ću i da svrha vašeg komentara nije bila promijeniti moje mišljenje, nego izazvati taj neki gadni osjećaj u mojoj utrobi, ne znam, da se osjećam kao smeće. S takvom pretpostavkom, moram vam reći, komentar je izrazito uspješan.
Puno puta sam bila ljuta na Crkvu iz sto različitih razloga. Mojeg najboljeg prijatelja i mojeg dečka crkva je od sebe otjerala – ne mogu reći da mi zbog toga nije žao, ali u potpunosti razumijem zašto su otišli, i ljuta sam samo i isključivo na crkvu što je do toga dovela. Nisam bila dio hoda za život, nisam dala potpis na peticiju protiv pobačaja, nisam nikada molila ispred bolnica, na referendumu pred neku godinu glasala sam “protiv” i nikakvim svojim djelovanjem ne stojim iza inicijativa s kojima se ne slažem. Također, mislim da je Markićka propustila životnu priliku da se obogati još više nego što je neodlaskom na audiciju za profesoricu Umbridge jer joj odgovara u svakome pogledu. Sve su to moja mišljenja. Ali sv. Franju Bog je poslao da popravi njegovu crkvu koja se ruši. I kad sam bila mala majka mi je govorila kako je jedina razlika između Martina Luthera i Franje Asiškog ta što je jedan Crkvu napustio a drugi ju odlučio mijenjati iznutra. I ja sam tako odgojena, i crkva se još uvijek ruši, i ja ju želim popraviti iznutra. Jer odlazak iz crkve ljudi koji ju žele popraviti je upravo ono što će dovesti do njezine moralne propasti.
Ono što se često zaboravlja je da je Crkva u Hrvatskoj prije dvadeset i pet godina naglo preuzela poziciju velike moći iz položaja vrlo sličnog onome u kojem su danas bilo koje potlačene manjinske zajednice. Od najbenignijih sprječavanja napretka na poslu, preko svakodnevnog javnog izrugivanja u osnovnoj školi jer ideš nedjeljom na misu (od strane učiteljice, ne kolega), do odvoženja na Goli otok sa 17 godina. Ali u crkvu su u to vrijeme išli samo ljudi koji su to doista htjeli i mislili, i mislim da je crkvi tada bilo bolje. Onda su na poziciju moći došli ranjeni ljudi, a to je uvijek opasno. I lako je zaboraviti kako je to bilo kad si sam bio u toj poziciji i lako je isto učiniti nekome drugome. I teško je težiti razumijevanju onoga koji te je povrijedio (razumijem to u trenutno povrijeđenoj poziciji u kojoj doista osjećam poriv samo biti “in your face”).
Vjerujem da je i vas povrijedilo gledati kako se društvo ponaša prema pojedincima jer se ne uklapaju u normu. I onda imate potrebu napadati nekoga za koga imate osjećaj da su ti glasni i ekstremni ljudi njihovi glasnogovornici, jer se tako predstavljaju. Ali oni nemaju to pravo, i ja mogu u vašim očima biti poistovjećena s njima samo ako vi tako odlučite na mene gledati. Nikad se nisam smatrala normalnom, i nisam se uklapala u norme. Kad sam bila mlađa uvijek sam imala osjećaj da mi se podsmjehuju jer za ozbiljno shvaćam odlazak u crkvu i to mi nije samo “da imam sakramente da se mogu ženit”. Nisam samo imala osjećaj, nego i doživjela da me gledaju kao čudaka jer želim čekati do braka (slučajna rima jej :)). Norma je biti licemjeran i kada to nisi odmah si u skupini čudaka, bez obzira s koje si strane. Ali u mojoj se kući izraz “normalan” uvijek smatrao podosta pogrdnim i nikada s time nisam imala problema.
Problema s identitetom, kako kažete, problema s pronalaskom svojih iskrenih težnji i razmišljanja, sam imala jako puno, i tek sam ih dosta kasno riješila, i ne sve, ali mogu reći da sam prošla godine i godine samopropitivanja u svim područjima. I ne bih nikada htjela doći do trenutka u kojem ću reći “dovoljno sam narasla, ne bih više”. I opasno je svoje stajalište na bilo kojem području nikada ne propitivati. Ali pokušavam uvijek djelovati po svojoj savjesti, i to mi je dovoljno.
Sve drugo što ste rekli, stoji. Postoje osobe na koje ljubav možda neće imati utjecaja, ili ne dovoljno brzog utjecaja da bi se društvu dalo čekati, i usudim se reći da su možda i u većini. I ono što sam ja iznijela u svojem komentaru doista je jedno vrlo idealističko viđenje jer kada bi svijet funkcionirao po toliko jednostavnim pravilima, živjeli bismo u raju na zemlji. Ali ako odustanemo od ideala kao onoga čemu težimo, i zadovoljimo se s nečim manjim, postići ćemo od toga još i manje. Ja znam da će biti situacija kada će obitelj svojeg gej sina ili svoju gej kćer izbaciti iz kuće iako im je cijeli život blizu. To ne znači da ako postoji i jedan slučaj u kojem ljubav djeluje, ljubav ne bi trebala biti prvi pristup. A nakon toga, u slučaju izjalovljenog pokušaja, oprost, zapravo, najviše radi sebe sama, jer osjećaj gorčine je jedan od težih tereta za vući sa sobom. Konačno, bez obzira koliko radikalni ili neradikalni stavovi bili, jako je teško slušati osobu kojoj cilj nije dovesti do tvojeg razumijevanja, nego napasti tvoje nerazumijevanje. Meni je trebalo da desetak puta pročitam svaki ulomak vašega komentara da se probijem kroz zid kojeg ste sami postavili prozvavši se mojim neprijateljem.
A ne-blizinu i povredu (najčešće baš jako bliskih) ljudi sam navela kao dva suprotna, može se reći komplementarna razloga koja izazivaju napade. U primjeru kojeg ste naveli s rasistom i crncem, sigurno razlog nije onaj drugi. U bilo kakvoj diskriminaciji razlog nije onaj drugi. Za radikalno antikomunistički stav Ivana Pavla II odgovorna je ova druga motivacija, povrijeđenosti. Ali za stavove ovog čovjeka u videu (onako kako je u videu predstavljeno, napokon, radi se o prvenstveno reklami) odgovorno je da si jednostavno nikada nije dopustio upoznati feministicu dalje od svojih predrasuda i tek kada ju je mogao upoznati bez tih predrasuda mogao je taj stav početi propitivati. I tek onda može početi dijalog.
P.S. Jedan od planova u što skorijoj budućnosti mi je i otvoriti prostor koji bi dopustio izraz “kritici iznutra” za crkvu. Mislim da je iznimno korisno imati platformu koja će se truditi u svrhu rasta i razvitka određene zajednice toj zajednici ukazivati na sve njezine problematične točke, i da je posljedično vrlo štetno za bilo koju zajednicu da taj prostor nema. I ja uvijek jesam bila vjernica koja ustaje protiv problematičnih mjesta njezine religije – to ne znači da ju moram napustiti. Jer za razliku od vanjskih kritičara, kojima crkva sa svojim pozitivnim utjecajima ništa ne znači, pa tu stranu niti ne vidite, ja crkvu ne želim uništiti, nego popraviti. I ne želim biti jedna od onih koja zagovara prelazak na “osobnu vjeru” jer blagodati zajednice u kojoj ste prihvaćeni upravo takvi kakvi jeste ste zasigurno osjetili i sami.
Moje misljenje je da u raspravi i treba biti konfrontacijski. Ako se samo slazemo onda nemam cemu pisati poduzi post. Napisem “slazem se” ili “sjajno, odlicno” i voljno.
I dalje smatram, dok god vi idete na mise i dajete milodare i slicno vi podrzavate postojeci sustav. Bez clanova crkve i bez novcane potpore oni (svecenici) ne bi mogli propagirati nacionalizam, ksenofobiju i slicno, barem ne u tolikoj mjeri u kojoj to rade sada.
Bez ljutnje, ali vasa majka fakat malo zna o Lutheru i Franji iz Asiza, ili je to receno vise ovako za kucnu upotrebu (sto je onda razumljivo). Luther je jedan bad guy i razlika izmedju njega i Franceka je mnogo veca.
Promjena o kojoj govorite se jednostavno ne vidi. Stvari koje se pricaju unutar crkve (prvenstveno mislim na onu u Hrvatskoj/Jugoslaviji) je ista valjda stoljecima. Uostalom, eto, imate novog papu koji prica drugacije stvari, a i dalje je sve isto. Znaci disa, direktor prica jedno, a radnici se i dalje ponasaju kao i prije. Prije njega ste imali nazi papu, a prije njega Ivana Pavla kojemu je (po mom misljenju) vise smetao komunizam nego nacizam pa je zato i davao tako finu podrsku rezimu u Hrvatskoj 90-ih godina. Drugim rijecima, 30 godina je proslo, tri lika su se promijenila, a “crkva u Hrvata” se ponasa kao da je NDH. Ne znam kakve bih tu pomake na bolje trebao vidjeti.
Ove bajke koje pricate da je crkva bila poput danasnjih manjina su maltene za malu djecu. To je jedna prica koja se vrti od 90-ih naovamo kao smo mi koji smo odrasli u Jugi zaboravili kako je bilo. Jebate, moj krsni kum je bio vodja komunista u mom gradu i niti je izletio iz partije, niti je imao probleme na poslu. U mojoj rodbini su svi imali razne sakramente i isli na mise, a cak su radili u drzavnoj sluzbi, pa cak bili i milicajci. Mi smo kao djeca isli na vjeronauk u crkvu i nikakve probleme nismo imali. Neki od nas su cak odgajani u jaslicama koje su vodjene od opatica (da, cak je i toga bilo u Jugi). Ja mogu razumjeti da je u nekim krajevima bilo sranja, sve ok. Ali smatrati da je to bilo na sustavnoj razini je jedna velika bajka. Meni bi bilo sasvim ok (mislim ne bi bilo, ali u duhu rasprave…) da u Medjimurju svi mrze rome, a da je u ostatku drzave ok. U takvom slucaju bi se moglo reci da to NIJE na sustavnoj razini, da je to problem samo jedne zupanije, regije. Ali stvar nije takva, tj. u cijeloj drzavi se za rome veze lopovluk, prosjacanje i slicno, cim je netko los onda se za njega rabi pojam “cigan”… Crkva u Jugi zasigurno nije imala takav status.
Sve sto govorim i sve sto mislim o crkvi ne radim kao (samo) vanjski kriticar nego kao covjek je bio itekako unutar svega toga preko obitelji ili sam osobno. Meni ta krscanska skolastika uopce nije strana i zato sam toliko protiv nje. Ne znaci da ako sam protiv crkve i ako ne vidim njene pozitivne stvari da sam odmah netko tko uopce nije upoznat s radom crkve. A ista stvar je i s vama. Takvih poput vas ima u mojoj rodbini i zato ja vas razumijem, niste mi strani uopce, ali se ama bas nikako ne slazem s vama u tim pitanjima.
Cisto kao primjer, nije to samo problem crkve. To je problem recimo Crvenog kriza. Volontiranje, pomaganje potrebitima i sve je to lijepo i plemenito. A onda za predsjednike i potpredsjednike i upravni odbor imaju HDZ-ovce koji su uredili stanje zbog kojeg i postoji potreba za Crvenim krizem. Halo! U mom selu su to zvali “jebe lud zbunjenoga”. Ideja da ja mijenjam svijet na bolje i pomazem sirotinji dok mi je sef Josipa Rimac je meni toliko kretenska da ja to ne mogu umom pojmiti, a kamoli rijecima opisati. I opet ce ti volonteri pricati isto kao i vi, budu se mijenjale stvari, budu popravili ovo, budu popravili ono, kritika iznutra,.. a stvari ne moraju cak niti ici na gore, mogu samo ostati iste i opet se nista nije napravilo. Iako je cesto jedan korak naprijed, a dva nazad.
Ili primjer SDP-a, stranke koja bi trebala brinuti za prava radnika, a s radnicima veze nema. I onda njeni simpatizeri pricaju bajke dok ljudi gladuju.
Cisto za kraj, mene ne vrijedja kako se sustav ponasa prema pojedincim, to mi je razumljivo. Mene vrijedja sto postoje pojedinci koji se ne slazu sa sustavom i onda ga brane idejom da ga samo treba mijenjati. Ja bih taj sustav rusio i gradio neki novi, a oni bi ga nadogradjivali (na losim temeljima), usminkavali i slicno.
Jos bih shvatio da mi to kazu na nacin “Cuj stari, malo nas je, tesko da bi uspjeli pa ajmo raditi korekcije da barem nekome olaksamo zivot i pomognemo. I ja bih da se radi novi sustav, ali svi okolo nas su budale i ljencine pa je to unaprijed osudjeno na propast. Takva je politika i idemo napraviti sto mozemo, barem nesto, barem da pomognemo dvojici-trojici ako vec ne mozemo tisucama…”.
Ja se ispricavam sto je sve tako svadljivo, ali to je nacin na koji ja pisem. Uopce mi nije svrha da se osjecate kao smece, govno ili sto vec i hvala sto se ukazali na to pa da se mogu ispricati. Stvarno mi je zao 🙁
Ali, ja i dalje smatram da ste u trenutnim okolnostima vi kotacic stroja za koji biste vi zeljeli da kosi travu, a za koji ja smatram da na kraju melje ljude.
Svakako sam pobornica konstruktivne razmjene različitih mišljenja, ali konfrontacijski ton nije nužan preduvjet izražavanja neslaganja. Moja je radna teorija (još uvijek teorijski ne preduboko proučena, i empirijski gotovo neprovjerljiva) da je jezik tako konstruiran da nam se to tako čini. Uz raspravu se vežu uglavnom metafore rata i borbe (“to je bio niski udarac”, “potukla ga je”). Možda da se rasprava promatra u jeziku recimo kao ples dvaju partnera u kojem je cilj zajednički doći do kraja, a ne potući drugu stranu, izražavanje neslaganja (i uvažavanje neslaganja) bi teklo potpuno drugačije.
U mojoj župi, svećenici su na blagoslovu kuća ove godine odbijali uzimati novac koji se po običaju tom prilikom daje. Budući da je to u velikom broju slučajeva nemoguće efektno odbiti, skupili su određenu svotu, na misi su rekli koja je to svota, i pozvali vjernike da im pomognu odlučiti kako taj novac najbolje potrošiti, kome treba pomoći, što treba učiniti (novi su). Moja ideja o pokretanju platforme za kritiku iznutra i dolazi od svećenika u mojoj župi. I svećenici koje ja podržavam i svojim odlaskom na njihove mise i milodarom su oni za koje sam primijetila da propagiraju ljubav, praštanje i prihvaćanje. I svećenici koji doista propagiraju to što vi govorite uglavnom su poopćeni (zato jer su, bez sumnje, najglasniji, ali gotovo uvijek su najglasniji ljudi koji najnepovoljnije odražavaju zajednicu čijim se članovima drže).
Izjava o Lutheru i Franji Asiškom je došla jednom prilikom kada smo u školi (osnovnoj) učili o Martinu Lutheru i ja sam majku pitala zašto Martin Luther nije svetac kada mi se učinilo da se zalagao za dobre promjene u crkvi. Tako da da, definitivno je bila simplificirana izjava za potrebe situacije, i moja je se majka vjerojatno ni ne sjeća. Zašto se meni urezala u pamćenje, ni to nisam sigurna.
Papa Franjo je divan, da, ali bojim se da je i on preumoran za borbu s ljudima koji doista vuku konce a za koje ne znamo ni ja, ni vi. Da je crkva u Hrvata poput NDH, o tome mi je stvarno teško raspravljati, jer je moje iskustvo Crkve potpuno drugačije, i jer sam ja puno više netolerancije i nerazumijevanja različitosti doživjela od ljevičara (mada ne volim taj termin) nego od Crkve. Dakako, moj prvi susret s Crkvom bio je u Rijeci, to je već samo po sebi specifično iskustvo, drugi ljudi imaju potpuno drugačija iskustva (i u Rijeci i izvan nje). Iskustva u područjima pogođenima ratom i netrpeljivošću su drugačija, naravno. Možda na televiziji i naoko stvari doista jesu crne (ponovno, jer su takvi ljudi najglasniji, ali i zato što su protivnici crkve skloni informacije o crkvi provlačiti kroz filter koji se fokusira na negativno (isto vrijedi, dakako, i za protivnike bilo koje skupine)). Simplificiranje i generaliziranje je nešto što je svakome od nas napast, uglavnom kako bismo nekoga ili nešto osudili, ali to je napast kojoj se ne treba prepuštati.
Ja iz svojeg iskustva ne mogu govoriti, jer u Jugoslaviji nisam živjela ni jednu godinu. Ali primjeri koje sam navela svi su iz moje uže ili šire obitelji, nisu izvučeni iz parola. I ne radi se o nekim selima, radi se o Rijeci i Zagrebu. Mojoj mami je bilo šokantno saznati da je njena kolegica s posla kritizirana dok je odrastala jer u crkvu ne ide, jer je njezino iskustvo potpuno drugačije. Nije niti u cijeloj Hrvatskoj situacija takva da se LGBT osobe na prajdu gađa kamenjem (nije to čak, vjerujem, ni tada imalo podršku ni većine Splita, a kamoli Hrvatske, ali, ponovno, najglasniji/najagresivniji dolaze do izražaja) pa je to i dalje nešto što se poopćava i danas kada se govori protiv “desnih” ljudi (u nedostatku boljeg izraza). Moja obitelj nije jedina koja je zbog crkve imala problema, i naravno da postoji barem jednak broj primjera poput vašeg. Postoji i velik broj primjera žena koje su kroz svoj privatni i poslovni život išle ne osjećajući se nikad kao da im spol pri bilo čemu stoji na putu, pa bi li bilo u redu da te žene okolo uvjeravaju kako je kočenje žena u napretku bajka? Ja mislim da mogu postići što god želim, pitanje je bih li tako mislila da sam odrasla u drugačijem okruženju, i hoću li tako misliti za 20-30 godina. Ali to i nije ono što sam u prošlom komentaru htjela reći – poanta je da takvi ljudi postoje i dopuštaju si da ranjavaju druge ljude jer su bili ranjeni (što ne želim nikako opravdati) i štete kroz svoje predrasude i svojoj reputaciji i reputaciji Crkve, kao i skupinama koje ranjavaju, i to nije mit samo zato što vaša obitelj nije jedna od njih.
Potpuno se slažem s vama, istina je da su sve što ste naveli ozbiljni problemi crkve, kao uostalom i bilo koje veće organizacije koja ima moć. I svakako ima trenutaka kada upadam u beznađe nad licemjerjem i zastranjivanjem od osnovnih ideala za koje bi se crkva, ili neka politička stranka (ali to me manje pogađa, jer o političarima imam jako nisko mišljenje, iako oni ne mogu ne imati utjecaj na moj život pa me mora pogađati), ili neka druga organizacija, trebala boriti. Primjer iz književnosti – Dumbledore je odbio poziciju ministra magije jer nije vjerovao sam sebi u poziciji moći, jer je doživio koliko se osoba transformira pod takvim okolnostima. Stvarni primjer – na prošlom vjeronauku moj je župnik ispričao kako je neko vrijeme bio na čelu nekog odbora u svojem provincijalu i kako ga je prepalo i potreslo koliko se lako na to navikao, i koliko mu se moć koju je u toj poziciji imao svidjela. I da mu je zbog toga bilo drago kada na toj poziciji više nije bio. Ne mogu za sebe tvrditi da bi bilo išta drugačije, zato uglavnom ne priželjkujem doći u poziciju moći. Vjerujem da se i ljudi s najplemenitijim namjerama mogu naći u poziciji da se zaljube u ideje manipuliranja nekom skupinom ljudi “za veće dobro” (Dumbledore, case in point). Ne mogu reći da imam rješenje za taj problem, i bogatstvo i taština i zlouporaba moći su sve stvari koje jako zamjeram Crkvi a ne znam kako im najbolje pristupiti. Zasad mogu reći da bih jako voljela da crkva nije uključena u državne poslove i da vjeronauka u školama nema. Da se njena moć manipuliranja drastično smanji, pa da se i ne može zloupotrebljavati. Da se crkvi vrati skromnost i poniznost. Da ekumenizam bude puno veći prioritet. Da se ideje i inicijative koje mislim da bi većina smatrala pozitivnima, a potječu iz crkve, sekulariziraju, jer im povezanost s crkvom daje status negativnosti u očima ljevice (iako je to vrlo širok i problematičan pojam). Još koješta želim, ali ne ostajem u crkvi jer sam lijena ili mislim da je na propast osuđeno osnovati zajednicu izvan crkve. Razlozi zbog kojih ostajem u crkvi ipak su malo teže objašnjivi nekome tko ne vjeruje, i ne očekujem niti tražim da vi to shvatite iz jednostavnog razloga – ono što meni puno znači jer vjerujem vama ne znači ništa jer ne vjerujete.
Ovo je već daleko zašlo od teme ovoga članka. Svjesna sam da vam cilj nije bio natjerati me da se osjećam kao smeće, zato sam na to i ukazala. Hvala vam na isprici, ali i uopće ulasku sa mnom u raspravu, iako ste rekli da sa mnom nemate što u raspravu ulaziti, i hvala na prilici da se suočim s napadom na svoja mišljenja u obliku u kojem sam ga rijetko doživljavala jer sam uglavnom vrlo pažljivo birala gdje ću to mišljenje iznositi. Treba izaći iz ružičastog balona u kojem su svi spremni na konstruktivni dijalog, i bolje je to učiniti s ovakvim komentarima, budući da može biti i puno gore. Malo me i dalje plaši da se ni najmanje (ali ni najmanje) ne slažete s mojom idejom da mirni pristup pun ljubavi ima ikakvoga efekta, ali već sam zaključila da je bolje nadati se i da to ne mislite tako radikalno. 🙂
Katolička crkva nije potlačena zajednica, ona je jedan od najuspješnijih opresora u povijesti čovječanstva. Obrazuj se o institucijama koje podržavaš prije nego uđeš u raspravu. Ne moraš napustiti svoju zajednicu, ali prihvati da se dok si u njoj solidariziraš s masom prolajfera, homofoba i ksenofoba svih vrsta te ne očekuj nekonfrontacijski pristup pun ljubavi od strane koja živi pod čizmom svjetonazora članova tvoje zajednice.
The master’s tools will never dismantle the master’s house.