Dodjela Oscara

Izvor: twitter.com/TheEllenShow

Moje gledanje Oscara uvijek počne euforično, a završi loše. Na početku zlatne kipiće promatram radosno, ali do kraja prijenosa najradije bih ukrala koji, okrenula ga naopako i njegovim postoljem počela razbijati sve oko sebe. Ne zato što sam razočarana rezultatima glasanja, već zato što vrlo brzo uvidim kako Akademija opet šalje istu, već stotinu puta prežvakanu poruku da posebne, zlata vrijedne zasluge u društvu imaju isključivo ljudi zaposleni u filmskoj industriji. Posebice glumci i redatelji. Koliko to zasluge Sandre Bullock moraju biti „posebne“, pitam se, da ih po filmu može naplatiti dvadeset milijuna američkih dolara? Čime je ona toliko zadužila javnost? Time što na nju gravitacija ne djeluje kao na ostale smrtnike?

Razlog zbog kojeg se dodjelama nagrada uvijek vraćam – želja je da saznam sve, koliko god trivijalno bilo. Moje znanje o hollywoodskim parovima doista je impresivno. Znam što su pojedine glumice po horoskopu, gdje su ljetovale i jesu li se porodile prirodno ili na carski rez. Znam koja se od njih slikala gola, kakve obiteljske i zdravstvene probleme ima i, možda najvažnije, zna li se dobro obući. To su informacije kojima sam neprestano izložena, podaci koji čine moju svakodnevnicu. Kruna tog trivijalnog znanja, dokaz da ono nije toliko nebitno – dodjela je Oscara. Ruska okupacija Ukrajine, u redu, ali što će obući Cate Blanchett i Lupita Nyang’o? Ako je to medijima važno, zar ne bi trebalo biti jednako važno i meni?

Moja ljutnja počinje već na crvenom tepihu: lagano se razmotava kako gosti pristižu na dodjelu. Američka industrija zabave redovito pojede novinarstvo u dva zalogaja. Prvo vidimo antipatičnog Ryana Seacresta, odgovornog za Kardashian franšizu. On uvijek izbije u prvi plan. Ostali su novinari poredani po punktovima i hollywoodski se glumci naizmjenično kod njih zaustavljaju da malo porazgovaraju o životu. Glavno je, naravno, pitanje: što nosiš? Čiji je nakit? Čije je odijelo? Nitko od prisutnih nije kupio to što nosi: glumci su hodajuća reklama. Što je zvijezda veća, veća je navala dizajnera da je obuku. Sva se pažnja usmjerava na vanjštinu. Pokušava se utjecati na gledatelje, na želju publike da konzumeristički sudjeluju u američkom snu koji Hollywood svake godine, sezonski, vadi iz naftalina.

Postoje nepisana pravila koliko formalno ili neformalno na pojedinim dodjelama zvijezde moraju biti obučene. Za Zlatne se globuse glumice neće obući isto kao za dodjelu Oscara. Njihove modne promašaje i pogotke komentiraju upravo mediji, a onda i anonimni čitatelji u komentarima ispod pojedinih slika. Riječ je o svojevrsnoj rekompenzaciji puka koji sam nije i ne može biti u doticaju s glamurom koji zvijezde žive i reklamiraju. Mediji otvaranjem polemike o nečijem (ne)ukusu stvaraju lažan dojam da su glumci izloženi našem sudu i da mi, kao publika, igramo ulogu u njihovom životu. To je zamka u koju često padaju i sami mediji. Ovogodišnju sam, na primjer, dodjelu Oscara gledala na RTL-u. Jedna od gošći u studiju, zaboravila sam joj ime, uporno je ponavljala kako se majka Matthewa McConaugheya obukla neprimjereno za svoje godine, kao da je Kay McConaughey može čuti kroz televizor i srami se zbog toga što je hrvatska komentatorica kritizira.

Kad se crveni tepih napokon otkotrlja u pozadinu, u prošlost, suočeni smo sa svečanom ceremonijom dodjele koja je uvijek, neovisno o domaćinu (ove godine je to bila komičarka Ellen Degeneres), kondenzat hollywoodske patetike. Elegičan je ton nemoguće zaobići kad se svi toliko ozbiljno shvaćaju. Svi se uzajamno hvale, neprestano aplaudiraju jedni drugima i, najvažnije, plješću sami sebi jer misle da hvalospjeve zaslužuju. Sam naziv nagrade Academy Award of Merit svjedočanstvo je meritokraciji kojom se Sjedinjene Države toliko diče: svakome po njegovim zaslugama. Ako imaš milijune, to je zato što si ih zaradio. Tko ih nema – nema jer ne vrijedi toliko. Kako bi glumci opravdali svoj povlašten položaj, često posežu za figurom Boga. Činjenicu da zarađuju toliko, nose odjeću o kojoj većina može samo sanjati – glumci pripisuju božjoj volji, nikako nejednakosti u društvu jer bi to umanjilo njihov osobni uspjeh. No što drugo očekivati od ljudi koji Svevišnjeg doslovno primaju preko novčanica?

Dodjela Oscara traumatično je iskustvo za sve nas koji ne vjerujemo u Boga jer znamo da selektivno dijeljenje zlatnih kipića u Los Angelesu ne znači božji blagoslov već nepravdu. Da bi ta velika, benevolentna ruka glumcima i filmašima dala zlato, od drugih mora uzeti kruh. Nema hollywoodskog bogatstva bez bijede. Može Jared Leto spominjati Ukrajinu od jutra do sutra i neće promijeniti tu činjenicu. Posebno je, na primjer, bilo iritantno slušati Lupitu Nyong’o kako govori da je ona dokaz da je svačiji san „validan“. Koliko se Kenijaca ima priliku upisati na Yale i naučiti što riječ „validno“ znači? Nije svaki tata Lupitin tata diplomata koji svoju djecu šalje u Meksiko da nauče španjolski.

Primjer Barkhada Abdia, glumca naturščika, pokazuje drugu stranu medalje. Za svoju je ulogu u filmu Captain Phillips dobio 64.000 dolara. Na dodjelu je došao u neugledom odijelu, švorc, i prošetao crvenim tepihom koji nije bio jednako prostrt za njega kao za njegovog kolegu Toma Hanksa. 64.000 dolara ne korača crvenim tepihom opušteno kao što koračaju milijuni. Njegova je uloga, bojim se, bila epizodna. To što i Lupita i on dolaze s istog kontinenta, u kontekstu hollywoodskih „zasluga“ ne znači puno, iako se Hollywood silno trudi da se ta razlika između njih ne vidi.

Kad se sve sabere i oduzme, najsvjetliji trenuci ovogodišnje dodjele bili su govor Cate Blanchett, dobitnice Oscara za glavnu žensku ulogu, Pharrellova izvedba pjesme Happy i voditeljski nastup Ellen Degeneres, jer su bili zlatnoglobusovski, opušteniji. Ipak, čini se da će od samog programa ovogodišnje dodjele Oscara puno duže poživjeti Travoltin zajeb – pogrešno izgovaranje imena Idine Menzel, i ponovljen prošlogodišnji pad Jennifer Lawrence na crvenom tepihu. Ono što popularna kultura može sažvakati i ispljunuti kao samostalan sadržaj u vidu gifa i mema, ima najveće šanse da preživi oscarovsku noć koja je, kao i svake godine, sve drugo osim nezaboravna.