Carrie strikes back

“Carrie”, 1976.

Obožavam horor filmove. Kada me kolega svojedobno optužio da sam djetinjasta jer gledam te “bedastoće”, slegnula sam ramenima i rekla mu: niti jedan horor nije toliko strašan koliko je strašna naša svakodnevnica! I to je ukratko odgovor na pitanje zašto se barem jednom tjedno, već dva desetljeća, ukopavam u fotelju i smirujem uz horore.

Ukoliko ste ljubiteljica horora, već znate da kvaliteta filma nije najvažnija stavka ovoga žanra. Štoviše, cijene se filmovi B kategorije na granici između mainstreama i undergrounda koji, osim što su jako zabavni, oštro kritiziraju domoljublje i(li) religiju i trude se razbiti mit o bilo kojem snu, ne samo o američkom. Za razliku od filmova B kategorije koji su namijenjeni uskom krugu znatiželjnica (Chernobyl Diaries, Bradley Parker, 2012.) neki horor filmovi potvrđuju kultni status redatelja (The Lords of Salem, Rob Zombie, 2013.), drugi pak teže ući u A ligu dobrom produkcijom i prokušanom temom (The Conjuring, James Wan, 2013.), a treći se oslanjaju na uspjeh originala mada često nisu ni približno toliko dobri (Evil Dead, Fede Alvarez, 2013.). Posebna podvrsta su horor komedije (Dale and Tucker vs. Evil, Eli Craig, 2010.) koje bilježe znatan uspjeh posljednjih godina, paralelno s popularizacijom zombijada.

Kako god bilo, ono što horor filmove čini zanimljivim svim uzrastima jesu inovacije u prikazivanju simbolike zla, subverzije koje primjećuju samo najpažljivije gledateljice te muzika i kostimografija. Antropologija zla najvažnija je činjenica koja će vas prikovati uz film, no ne treba odbaciti ni psihoterapiju koju ćete dobiti besplatno ukoliko izdržite najbrutalnije scene filma i ne prekrijete oči rukama od straha dok traju.

“Carrie”, 2013.

Dvoumila sam se hoću li pisati o filmu The Woman (Lucky McKee, 2011.) koji govori o mizoginiji u društvu ili o remakeu Carrie iz 2013, redateljice Kimberly Peirce. S obzirom na tematiku nasilja među vršnjakinjama koje je uzelo maha, odlučila sam se posvetiti Carrie White čiju filmsku priču, sigurna sam, zna gotovo svaka mlada žena danas.

Najnovija adaptacija romana Stephena Kinga minimalno se razlikuje od originala iz 1976. Može se čak reći kako je Peirce pobožno pratila rad Briana de Palme, što ne čudi jer je Carrie jedna od najpopularnijih junakinja u čitavoj povijesti horor filmova. Priča je jednostavna. Carrie je povučena tinejdžerica koju, s jedne strane, psihički zlostavlja religiozna majka Margaret White (Julianne Moore), a s druge zle školske kolegice u Ewen High School u Maineu. Dakle, Carrie ne pronalazi mir ni kod kuće ni u školi.

Sreća je u nesreći što Carrie ima sposobnost telekineze koju, nažalost, uspijeva iskoristiti samo za osvetu na kraju filma, na maturalnoj zabavi, kad je pokvarenjakuše namame na pozornicu i izliju kantu svinjske krvi po njoj. Iako sam više puta odgledala original i mada Peirce ne pravi bitnu razliku u dinamici filma u odnosu na izvornik (pa se stignete mirnije pripremiti za scene koje slijede), moram priznati da me scena u svlačionici duboko pogodila. Ona je temelj ovoga remakea i ono po čemu se današnja Carrie ipak razlikuje od svoje prve verzije.

Neću, dakle, govoriti o odličnoj Moore koja je utjelovila lik religiozne majke koja se cijeli život kaje što je pri porodu htjela ubiti Carrie krojačkim škarama, niti o predimenzioniranoj maturalnoj zabavi, već o nasilju učenica nad vršnjakinjom. Kad u svlačionici Carrie dobije svoju prvu menstruaciju, za što je majka nije pripremila, vidjevši svu tu krv, ona pomisli da će umrijeti i počinje dozivati upomoć, urličući. Njezine se školske kolegice okupe oko nje i umjesto da joj pomognu, jedna od njih, Chris Hargensen (Portia Doubleday), snimi scenu mobitelom i snimku stavi na YouTube. Zvuči poznato? Svaku iole suosjećajnu osobu ova će scena duboko uznemiriti jer zna da su si mnoge tinejdžerice oduzele život upravo zbog nasilja pretrpljenog u školama.

Peirce ovom scenom, i razlikom koju njome čini prema originalu, kritizira školski sustav i administraciju, previše blage prema nasilnicama, ali i medije i internet koji uvijek reagiraju prekasno. Kao da nije dovoljno što mlada žena ulazi u svijet odraslih, nego taj svijet mora biti i okrutan! U ovom filmu Carrie nije krvnica, škola jest. Kao što su u drugim hororima (simbolički naravno) krvnici – država, banka, susjeda druge vjeroispovijesti, mizogini školski kolega, frustrirana prijateljica itd.

Iako u filmu profesorica tjelesnoga odgoja Miss Desjardin (Judy Greer) pokušava kazniti nasilnicu tuživši je ravnatelju škole (Carrie je zbog toga u završnoj sceni poštedi smrti), istovremeno radeći na tome da osnaži Carrie kojoj kronično nedostaje samopouzdanja, to joj ne polazi za rukom. Svi identiteti Carrie White (žene, kćeri, učenice, prijateljice…) potpuno su ispremiješani i u totalnom kaosu. Ona je tragična junakinja jer je prekasno spoznala svoje telekinetske sposobnosti, prekasno ih počela upotrebljavati, ali najvažnije – zato što se prekasno suočila s vlastitom majkom.

Jedina je stoga razlika između Carrie (Sissy Spacek) iz 1976. i Carrie (Chloë Grace Moretz) iz 2013, u tome što prva Carrie nema svoj video na YouTubeu. Sve je ostalo isto. Škole i obitelji i dalje su mjesto neprekidnog nasilja, a religija nije ni u kakvoj opasnosti. Svijet 2013. jednako je okrutan kao onaj 1976, i jedina je utjeha filma ta što odmah na početku znamo da pokvarenjakušama nema spasa jer na kraju Carrie nasiljem odluči nasilju reći DOSTA!