Girls who are boys who are girls

Sjećanja su bljeskovita, ali upečatljiva.

Učionica u osnovnoj školi, vrijeme velikog ili malog odmora, idemo u četvrti ili peti razred, imamo devet ili deset godina. Sjedim sama u klupi, okružena grupom dječaka iz razreda koji mi skandiraju: Muškardin, muškardin! Kad bih imala izbora, pravila bih se da ih ne čujem, ovako samo stoički primam njihove uvrede.

Pet godina kasnije, prvi sam razred srednje škole, s izviđačima odlazim na Jamboree, svjetski sumit izviđača u Čileu. Negdje u Santiagu, u nekom shopping centru, odlazim u ženski WC, ali čistačica mi preprječuje put i zabranjuje mi da uđem. S obzirom na to da ne govorim španjolski, treba mi neko vrijeme da shvatim da me preusmjerava u muški WC jer ne shvaća da sam cura. Bezuspješno joj na talijanskom i engleskom pokušavam objasniti da nisam dečko, ali ne uspijevam te odlazim, s punim mjehurom i suzama u očima.

Fast forward na prve godine fakulteta. Imam devetnaest godina, druga sam godina ekonomije, druga mi je godina Zagreba i drugi sam put u životu ošišana na nulu. S obzirom na to da na ulici redovito misle da sam dečko, svako predavanje prati isti strah od prozivanja, od toga da će me profesor osloviti s kolega umjesto s kolegice, nakon čega ću biti predmetom ismijavanja cijele dvorane. Predavanja provodim uvježbavajući tehniku skrivanja iza glava visokih kolegica u redu ispred.

Još nekoliko godina kasnije nešto sam starija, kosa mi je nešto duža, vozim bicikl po Preradovićevoj, na tren skrenem pogled i naletim na starijeg muškarca koji taman izlazi iz haustora. Oboje padnemo i razletimo se po ulici. Dok ja molim prolaznike da mi pomognu pronaći naočale, njemu u pomoć dolaze susjedi koji psovkama i pogrdama na moj račun ne zaboravljaju dodati i rečenicu: Šta si ti to uopće, jesi muško ili žensko?

Često sam se, razmišljajući o ovoj temi, pitala zašto su baš spolni organi postali osnovna os podjele ljudskog roda. Zašto to, naprimjer, nije bila boja očiju ili visina? Zašto baš spolni organi? Zašto to nije bio broj noge ili dužina prstiju, način hoda ili postura tijela?

Odgovori na ta pitanja prilično su jasni, znam, a moja razmišljanja dosta naivna. Ali ponekad se svejedno ne mogu oteti dojmu da je i taj primat koji spolna obilježja imaju pred drugim tjelesnim karakteristikama samo stvar perspektive, perspektive duge više tisuća godina koja se, kako to često biva s predrasudama, naprosto zacementirala i sad je se teško može pomaknuti.

Zato ponekad stvarno pomislim da je to što nam se sise i guzice čine najupadljivijom razlikom između naših tijela, uz boju kože, naravno, možda samo stvar navike, lijenosti percepcije. I onda me neodoljivo zabavlja zamišljati kako bi svijet izgledao da smo se odlučili za neki drugi sistem diferencijacije. Iako dobro znam da bi diskriminacija i dalje perzistirala, samo na drugim osnovama, i da je pravo pitanje koje treba postaviti zašto se uopće dijelimo, mislim da je ta misaona vježba odličan recept za osvještavanje svih užasa diskriminacije.

Prije i poslije gore opisanih epizoda, tijekom otprilike prvih gotovo trideset godina života, dogodilo mi se još puno sličnih “nesporazuma”. Slučajan susret na ulici (Dečko, imaš cigaru?) ili u dućanu (Ajde pitaj dečka da nas pusti preko reda), usputno pitanje nekoga koga sam upravo upoznala na koncertu (Jesi ih slušao prije?). Ali gore od nesporazuma bile su situacije izrugivanja slične onima koje sam doživjela u osnovnoj i u Preradovićevoj. Znam da je i jednih i drugih situacija bilo još, nekih se sjećam, ali većinu sam zaboravila. Ono što pamtim, to je osjećaj srama.

Nebrojeno puta zamijenili su me za osobu muškog roda. Nebrojeno puta ja sam zbog toga propala u zemlju. Svaka ta epizoda u meni bi izazvala lavinu srama, srama koji bi me paralizirao. Iako ne mogu u to biti sigurna, pretpostavljam da je upravo taj sram zaslužan za poroznost mog sjećanja iz tog perioda. Iz onoga koliko znamo o mehanizmima kognicije i memorije, to je vrlo lako moguće.

Zbog istog tog srama kao mala na te uvrede nisam odgovarala. Nisam znala kako, nisam imala ni vokabular ni znanja koje sada imam. Nisam znala što znači queer, koja je razlika između roda i spola, što je normativnost, što binarnost. Nisam znala da postoje i drugi ljudi koji se osjećaju kao ja, da ih ima mnogo i posvuda. Umjesto toga, jednostavno sam trpjela, trpjela i sramila se, misleći da sam ja kriva. Jer društvo mi je na svim frontovima, od doma do škole, govorilo da to što izgledam kao dečko jednostavno nije ok. Iako su roditelji u pristupu toj temi bili nešto “nježniji” od vršnjaka (Nemoj ovu majicu, ajde radije ovu i slično), i u njihovim sam rečenicama jasno prepoznavala želju da budem bar malo više cura.

I tako sam se godinama sramila, strahovala da će me netko osloviti kao dečka, ali istovremeno nisam odustajala od svog tomboy identiteta. Jer, iako sam bila kao curica, od vrlo malih nogu ja sam se odijevala, ponašala i, što je u očima rodnog purizma najgore, osjećala kao dečko.

I u trenu u kojem ispišem prethodnu rečenicu, odmah osjetim nedostatnost jezika. Mogu li reći da sam bila curica ako sam se osjećala kao dečko? Zašto dajem primat spolu (glagol biti), a rod smještam na drugo mjesto (glagol osjećati)? Jesu li ti glagoli uopće adekvatni za izražavanje tako kompleksnih stvari kao što su rod i spol? Jesam li se zbilja osjećala kao dečko ili je to nešto što si retroaktivno pripisujem? Jesam li bila cura ili dečko? Što sam sada? Zašto te pojmove stavljam u opoziciju? I što ćemo s periodima u kojima se ne osjećam ni kao jedno ni kao drugo? A s onima kad se osjećam i kao jedno i kao drugo? Kako u jednoj rečenici odvojiti rod od spola? Gdje staje jedno i počinje drugo? Što me čini više ili manje djevojkom: tijelo, ponašanje ili odjeća? Zašto na sve gledam tako binarno? I što je sa seksualnošću?

Ta su me pitanja proganjala i dalje me proganjaju, proganjaju me čitavo vrijeme dok pišem ovaj tekst. Svaki put kad napišem “muški rod” ili “ženski identitet”, kad napišem “dečko” ili “cura”, zapitam se što zapravo stoji iza tih riječi i opetovano osjećam da nijedna od njih ne može obuhvatiti kompleksnost realnosti na koju se referiram. Zato na neki način osjećam da će ovaj tekst ostati nedovršen, nedostatan, isto kao i te riječi koje koristim da ga napišem.

Službeno ime za to “stanje” koje sam opisala (navodnici bi trebali omekšati medicinsku konotaciju, ali nisam sigurna da im to uspijeva) rodna je disforija, poremećaj rodnog identiteta, rodni nesklad ili transrodnost. Ponovo, nemogućnost jezika, četiri različita imena za istu stvar, a svako od njih pati od lagane “konotativne devijacije”.

Nije isto reći da imaš poremećaj, da patiš od nesklada, da si transrodan ili svoje osjećaje opisati latinizmom. Nije isto.

Istraživanja pokazuju da jako puno djece prođe kroz neki oblik rodne disforije. U najvećem se broju slučaja, do puberteta ili nešto kasnije, vrate u “stanje sklada” između svog roda i spola, ali u nezanemarivom broju njihova se transrodnost nastavlja i nakon te rane životne faze i očituje se na raznorodne načine, od transeksualnosti do genderbendinga, od androginosti do genderfuckinga. Tu su još i trannies, butches, bois, shemales, genderqueers ili samo queers, drag kings i drag queens… Jezik ponovo pokušava sustići šarenilo svijeta koji opisuje.

Ni dan-danas ne znam koliko je to “stanje” u mojem slučaju bilo svjestan odabir, a koliko je ono bilo uvjetovano biološkim, genetskim ili socijalnim okolnostima mog odrastanja. Pa iako su takvi pokušaji vjerojatno izlišni, svejedno sam nerijetko pokušavala u svojem djetinjstvu pronaći “razloge” vlastite “transgresije”. Kao prvi očiti “sumnjivac” nadaje se u tom narativu moj pet godina stariji brat. Iako ne pamtim konkretne osjećaje vezane uz njega, prilično sam sigurna da mi je, osim kao zaštitnik i značajan simbolički kredit, on figurirao i kao najbliži i najznačajniji role model. Spavali smo na krevetima na kat, dijelili sobu, išli u istu školu i sličili si do te mjere da su me u Puli u kojoj smo odrastali mnogi zvali mala Krešo.

Kao drugi bitan element mog djetinjstva postavljena je ta povijesna ironija da su u mojoj generaciji, u mom neboderu koji je predstavljao primarnu instancu socijalizacije, onaj najraniji i ergo najbitniji društveni okoliš, rođeni samo dečki. Točnije, dečki i ja. Adriano iz prizemlja, Dean s četvrtog, Marko s petog, Ivan s desetog i Bojan s petnaestog kata predstavljali su moje prvo društvo, moju prvu ekipu. Predškolski period provela sam tako s autićima i legićima, u nogometnim utakmicama na terenu u šumici koji smo sami napravili i igranju “Kocki”, igre koju smo sami izmislili, na platou ispred dućana.

Još uvijek pamtim trenutak u kojem sam prvi put promatrala grupu djevojčica iz nebodera do. Igrale su lastik ili odbojku, tako neku “žensku” igru, sve su redom imale duge kose i bile su tako nepogrešivo, tako jasno drugačije od nas dečki. Sjećam se da sam pomislila kako su čudne, pomalo odbojne i prilično nezanimljive. To je moralo biti prije osnovne škole jer sam do prvog sam razreda već definitivno, potpuno i nepovratno migrirala u žensko socijalno polje, počela se družiti s Marinom, Ivom, Petrom i Ivanom koje su ostale moje društvo sve do srednje škole.

Usprkos tome, i dalje sam se uglavnom ponašala kao dečko. Ali svaki put kada bi me netko kao dečka oslovio, ja bih propala u zemlju od srama.

Dugo mi je trebalo da osvijestim paradoksalnost tog položaja. Ako nisam željela da misle da sam dečko, zašto sam se onda ponašala kao dečko? Ako sam se osjećala kao dečko, zašto mi je smetalo kad bi mi netko rekao da sam dečko?

Tu sam rečenicu napisala u jednoj ranijoj verziji ovog teksta i dugo mi je trebalo da shvatim njenu paradoksalnost. Sada mi je ipak jasno da je odgovor na ta pitanja prilično jednostavan: zato što sam bila cura.

Bila sam cura koja se ponaša, oblači i osjeća kao dečko. Ali je svejedno cura.

O ovoj sam temi posljednjih mjeseci jako puno čitala, od op-eda u New York Timesu preko odgovora na Quori do ispovijedi na Buzzfeedu. Najdirljiviji mi je definitivno bio ovaj govor Lane Wachowski tijekom kojeg sam se i rasplakala jer sam prvi put u svojem životu osvijestila vlastitu transfobiju. Imala sam već preko trideset godina, sva ovdje opisana iskustva bila su iza mene, družila sam se i surađivala s nizom ljudi čiji su rodovi i spolovi u različitim kombinacijama “nesklada”, ali nisam shvaćala do koje mjere sam i sama zapravo i dalje utjelovljavala onaj isti internalizirani sram zbog vlastitog “neslaganja” roda i spola, do koje sam mjere perpetuirala samokažnjavanje koje sam pokupila kao dio socijalizacije koja zabranjuje bilo koju vrstu rodnog prekoračenja.

Zahvaljujući tom i drugim tekstovima naučila sam da zapravo, kad je rod u pitanju, nema pravila. I to je ono istovremeno oslobađajuće i zastrašujuće kod njega.

Postoje dečki koji se osjećaju kao cure, oni koji žele biti cure i oni koji to ponekad jesu, postoje žene koje jesu muškarci i postoje djevojke koje su to postale. Postoje androgini dečki, androgine žene, androgine osobe. Postoje interspolne osobe, djevojke s penisima i muškarci s vaginama, postoje žene bez dojki i dečki bez testisa. I njihova tijela i njihovi životi nedvosmisleno dokazuju kako je rod uistinu stvar izbora. I, naravno, ni pod razno ne negiraju tijela i živote cis osoba.

Ali kad imaš pet godina i ne znaš ni za što od toga, teško ti je uskladiti vlastite osjećaje sa signalima iz patrijarhalne okoline.

Kako sam već napisala, moje je nesnalaženje bilo toliko snažno da je potrajalo sve do kasnih dvadesetih, a pospješila ga je zasigurno i zbunjenost oko seksualnosti.

Stvari su se između mene i mog roda počele mijenjati tek preseljenjem u veću sredinu i početkom novog studija. U Zagrebu i na Akademiji dočekali su me novi ljudi, nova mjesta, filmovi i knjige i moj se sram polako počeo konvertirati u ponos. Tu sam počela pronalaziti ne samo priče koje su imale onaj umirujući “nisi jedina” učinak nego i vokabular koji mi je u djetinjstvu toliko nedostajao. Tu sam pronašla i imena za fenomene koje sam u sebi i oko sebe prepoznavala, ali nisam ranije za njih imala nazive i, još bitnije, tu sam pronašla spoznaju da je “normalno” samo konstrukt i da to što većina propisuje norme ne znači da ono što tim normama izmiče nije ok.

Tu sam shvatila i da je sasvim u redu biti cura, a osjećati se kao dečko.

I tako sam počela uživati u vlastitoj nebinarnosti i vlastitom rodu pristupati kao nečemu zabavnom, umjesto kao nečemu zazornom. Nesporazumi su mi se i dalje događali, ali sada sam ih primala sa smijehom. Nisam dečko, cura sam, odgovorila bih osobi koja bi me krivo oslovila, bez zadrške, bez straha, s osmijehom od uha do uha.

Međutim, moja “ženska” strana i dalje mi je bila potpuno strana. Ako ne brojimo rijetke roditeljske pokušaje u ranoj mladosti, haljinu nisam obukla sve do mature, a i tada sam ispod nje imala hlače. Nokte sam prvi put nalakirala pred dvije, tri godine, čisto zabave radi. S dugom kosom nisam imala problema, ali češće sam se ipak šišala na kratko. Šminkala sam se, odnosno našminkali bi me, eventualno za premijere i drag tulume. (Da, kad se dregam, dregam se u žensko.)

Svaka od tih situacija u kojima bih na sebe stavila neko “žensko” obilježje u meni bi nepogrešivo izazvala isti osjećaj: osjećala bih se kao da sam dečko koji se obukao u ženu. I taj mi se osjećaj nije svidio.

Ne sjećam se kada sam i zašto obukla prvu “pravu” suknju, bez hlača ispod, ali sjećam se osjećaja nelagode koji me pritom pratio. I isti se osjećaj ponovio kad sam pred nekoliko godina prvi put nalakirala nokte. Pogled na njih bio bi dovoljan da se zapitam tko sam. Svaki put kad bih pogledala svoje ruke, osjetila bih kao da zapravo gledam u nečije tuđe dlanove. Rijetke prilike u kojima sam bila našminkana uglavnom su izazivale oduševljenje kod prijateljica koje bi dobile priliku da mi stave puder, maskaru, sjajilo i sjenilo. I dok bih se ja osjećala kao klaun, one bi me uvjeravale da se moram češće šminkati.

Svaki bi me put podjednako šokiralo to stanje, ta nemogućnost da se poistovjetim s određenim tipom odjeće koja ima “ženski” prefiks i to stanje šoka bilo bi toliko preplavljujuće da me onemogućavalo u tome da se u toj odjeći opustim. A još bi me više zaskočio disbalans između moje i tuđih percepcija koji bi me dodatno obeshrabrio jer bih imala osjećaj da me nitko zapravo ne vidi onako kako ja vidim samu sebe.

Mislim da je ta neravnoteža percepcija bila najbolniji dio čitavog mog tomboy identiteta i te sam epizode zato shvaćala kao zabavne izlete koje nemam pretjerane potrebe ponoviti, kao što to i inače biva s nelagodnim iskustvima.

Do danas nisam shvatila što je u meni izazivalo takvu odbojnost prema ženskim “stvarima”, ali promjena je i ovdje, sasvim neočekivano, nastupila s nekim drugim oslobađanjima, a sastojala se od zamjene straha znatiželjom.

Nakon što sam prihvatila vlastitu nebinarnost i vlastitu seksualnost, počela sam polako prihvaćati i svoj ženski identitet, otkrivati ga, eksperimentirati i igrati se s njim. Sve me to zateklo potpuno nespremnu jer kao da sam u međuvremenu, ponukana gore opisanim iskustvima, odustala od vlastite “ženskosti” – pod pretpostavkom, naravno, da se ona manifestira u haljinama i nalakiranim noktima.

I tako sam jednom obukla suknju i nisam se osjećala čudno. Drugi sam put nalakirala nokte i svidjelo mi se. Treći sam put kupila ruž i sama ga stavila na usne. Nakon trideset godina života počela sam se uistinu osjećati kao žena.

I tako sam zaista još jednom naučila da, kad je rod u pitanju, stvarno nema pravila.