Po Hasanbegovićevom ukusu

Nakon što je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić najavio da će Trg maršala Tita preimenovati u Trg Republike Hrvatske, bivši ministar kulture, bivši član HDZ-a, bivši suradnik mjesečnika Nezavisna Država Hrvatska Zlatko Hasanbegović izjavio je da taj novi naziv nije „po njegovom ukusu“ te da, ako je to cijena da se promijeni ime, isti trg možemo nazvati i Trg maslačaka. Hasanbegović je također, javno, tražio da mu se dodijeli „mjesto predsjednika za imenovanje ulica i trgova“ jer mu to „pripada“. Pozabavit ćemo se stoga danas Hasanbegovićevim senzibilitetom i ukusom, njegovim htijenjima i, dakako, maslačcima.

Maslačci su zeljaste trajnice s nazubljenim listovima u prizemnoj ružici iz koje se diže šuplja stabljika s jednom žutom cvjetnom glavicom na vrhu. Tako piše na Wikipediji. Cvate od travnja do listopada. Nakon cvjetanja pojavljuje se sjeme, poredano kao zračna lopta, s mnogo sjemenki koje se šire pomoću vjetra. Bosanci su ga u ratu brali po gradskim parkovima i jeli. S obzirom na to da HNK ima žutu fasadu, a Hasanbegović ima jaku imaginaciju, i s obzirom na to da je opet rat, logično je da je Trg maršala Tita bivši suradnik mjesečnika NDH i wannabe predsjednik za imenovanja ulica i trgova proglasio Trgom maslačaka. Zagrepčani moraju nešto jesti. I piti, naravno, a na svu sreću maslačci su i prirodni diuretici.

Žuta je boja žuči i istovremeno, kako je napisala Victoria Finlay, u svojoj sumpornoj inkarnaciji, žuta je boja đavola. Kad je pomiješana s crnom, žuta znači upozorenje da se nekoj životinji ne približavamo jer ćemo biti ubodeni, ugriženi, ukratko otrovani. A s kojoj drugom bojom Hasanbegović miješa žutu nego s omiljenom crnom, bojom koju je Finlay u svojoj studiji obradila u istom poglavlju sa smeđom, bojom izmeta i lijepe hrvatske zemlje. Crna je u Hrvatskoj uvijek povezana sa žutim Suncem koje grije sve prave Hrvate. Nema, naravno, lirike bez povijesti. Niti ima povijesti bez imaginacije. No, kakvu to povijest zamišlja, odnosno sanjari Hasanbegović? Po njegovom bi ukusu bila čak i povijest maslačaka samo da zaboravimo na Tita i antifašističku borbu i na taj nesretni državni praznik koji pada na 22. 6. svake jebene godine. On bi crno-žutu povijest maslačaka i NDH, on bi Austro-Ugarsku Monarhiju, samo da ne spominjemo republiku, crvene makove ili ljevicu. Ali, ne može. Hasanbegoviću ne pripada mjesto predsjednika za imenovanja ulica i trgova, kao što mu nije pripadalo ni Ministarstvo kulture, kao što mu ne pripada ni povijest. On je, kao i većina hrvatskih revizionista i povjesničara osjetljivih na patnje Handžar divizije i SS trupa, tek ogorčena zeljasta trajnica s nazubljenim listovima u prizemnoj ružici iz koje se diže šuplja stabljika s jednom crnom cvjetnom glavicom na vrhu.

Ono što Hasanbegoviću, Bruni Esih i njihovim istomišljenicima pripada gubitnička je strana povijesti. Micanje naziva Trga maršala Tita neće poništiti njihov poraz niti će njihovu jalnu imaginaciju učiniti veličanstvenijom: za lijepu budućnost Hrvatskoj ne trebaju ljudi koji se ne vide iz kaljuže ružne ustaške prošlosti. Milan Bandić je u tom smislu smeđa boja koja pomaže crnoj da se širi i mili po zagrebačkim trgovima i kvartovima. Ljudi poput njega, srednjostrujaši, ljudi koji misle da su žuti maslačci i crveni makovi tek nijanse, da je sve u grotlu povijesti i krupnog kapitala jedno te isto, da su ideološke razlike pitanje ukusa, ljudi koji poput njega idu delat na tuđu štetu svako jutro, oni su portal preko kojeg u javnost žuta ulazi u svojoj sumpornoj inkarnaciji, u svojoj crno-žutoj otrovnoj varijanti, u svojoj Ciklon B inačici.

Iako mu se gradonačelnikov prijedlog da se Trg maršala Tita preimenuje u Trg Republike Hrvatske ne sviđa, Milan Bandić itekako je po Hasanbegovićevom ukusu jer od njega može zahtijevati i tražiti ono što mu ne pripada. Milan Bandić točno je po Hasanbegovićevom ukusu zato što zagrebački gradonačelnik uništava javni prostor brisanjem antifašističke povijesti za nekoliko glasova u svoju korist. Bandić mu je po ukusu jer ako već planiraš praviti sapune od ljudi, dobro je imati fontane na kojima te sapune možeš iskoristiti. No, vratimo se časkom na glavočike, to jest na maslačke koji pripadaju porodici glavočika. Puno je više maslačaka u Zagrebu nego što je antifašista i, svejedno, Esih i Hasanbegović odbili su Bandićev prijedlog za raspisivanje referenduma o nazivu trga. Zašto? Zato što Hasanbegović zna da bi čak i maslačci glasali protiv njega: nitko ne voli nasilnike. Osim drugih nasilnika, naravno.

O tome da je Hasanbegović nasilnik pisali su hrvatski mediji dok je još bio ministar kulture. Naime, povjesničar je 90-ih sudjelovao na proustaškim prosvjedima, točnije na devet proustaških prosvjeda, od kojih je zadnji eskalirao nasiljem protiv aktivista koji su tražili da se Trgu žrtava fašizma vrati ime koje je 1990. promijenjeno u Trg hrvatskih velikana. Ako uzmemo u obzir da se Hasanbegović slikao s ustaškom kapom na glavi, da je bio dio grupe koja je fizički išla napadati svoje neistomišljenike 1999. godine zato što su se usudili braniti antifašističko nasljeđe grada Zagreba, da je pisao za časopis koji se doslovno zvao NDH, da je trenutno za ukidanje Dana antifašističke borbe i preimenovanje Trga maršala Tita, što drugo možemo zaljučiti osim da je, kako je to svojevremeno Tihomir Orešković zaključio, Hasanbegovićev senzibilitet izrazito antifašistički? Ako izgleda kao ustaša, hoda kao ustaša, govori kao ustaša, onda je to sigurno Zlatko Hasanbegović, glavni hrvatski antifašist!

Hasanbegović je zapravo Twitterbot iskustvo neuspjele automatizirane ironije koja nezgrapno spaja nespojivo: fašizam i antifašizam. Njegova su politička uvjerenja i ukusi potpuno jasni: Hasanbegović već godinama, u kontinuitetu, podržava politiku koja se bori protiv hrvatskog antifašističkog nasljeđa. S druge strane, taj principijelni, kvislinški borac protiv antifašizma u političkim je krugovima bio cinično opisivan kao: „uvjereni antifašist“, „iskreni antifašist“, „barem dijelom antifašist“, iako je sam za antifašizam rekao da je floskula. Ovakva je botovska nekongruentnost također vrsta nasilja i definitivno je po Hasanbegovićevom ukusu jer nasilje je nasilje, ako na Zagrepčane ne možeš ciglama i jajima, možeš Bandićem i relativizacijom ustaških zločina.

Glumci komedije dell’arte imali su zbirke obrazaca koje su učili napamet kako bi ih uklopili u vlastiti ili tuđi govor. Osim toga, ograničavali su se na jednu jedinu ulogu i vježbali je do savršenstva, skriveni naravno iza kazališnih maski. Hasanbegović je jedna takva formalizirana glumačka uloga, arhetip, uloga koja je odlično uvježbana i sklopljena od različitih tirada i unaprijed smišljenih šala. Govorimo naravno o ulozi dežurnog, karikaturalnog nasilnika koji terorizira ljude na Trgu žrtava fašizma, pa malo sa Željkom Markić, pa onda u ministarskoj fotelji, pa iz Hrvatskog sabora, pa s Brunom Esih, pa u gradskom vijeću. Baš kao i u tradiciji komedije dell’arte – mjesto radnje se mijenja, ali nasilnički obrazac ostaje isti.

Kad Hasanbegović zahtijeva funkciju predsjednika koja mu „pripada“, podsjeća me u tome na ulogu zlog Coopera koji u prvoj epozodi nove sezone Twin Peaksa asertivno kaže: „I don’t need anything, I want.“ Nasilje uvjek zahtijeva. Nasilju uvijek nešto pripada. U ovom slučaju prvo nazivi trgova i ulica, a onda možda i životi ljudi po kojima bi se te ulice i ti trgovi sutra zvali. Takva je Hasanbegovićeva uloga u društvu: da cinično koristi Marxovu opservaciju o ponavljanju povijesti, a onda najgore od povijesti nasilno pokuša rehabitilirati i ponoviti. Možda je u povjesničarovoj imaginaciji zlo poput maslačkovih sjemenki i misli da je dovoljan i najmanji vjetar da ga raširi svud po zemlji, ali koliko god on puhao i puhao, antifašističko nasljeđe neće srušiti. Hasanbegoviću doista nešto pripada, ali to nije „mjesto predsjednika za imenovanje ulica i trgova“, već uloga gubitnika. Veća je šansa da povijest pobjednika pišu zagrebački maslačci nego on.