Početci, krajevi i sve između
Tjedan je počeo magičnim datumom pa Popsikon zaslužuje i magičan uvod. Ne dobro napisan uvod zbog kojeg će vam zastati dah, već uvod u kojem jednom zasvagda potvrđujem da magija POSTOJI.
Dakle, ovog sam se ponedjeljka probudila s neopisivom potrebom da posegnem za bilo kojim nastavkom sage o najpametnijoj vještici našeg vremena i njezinom drskom, nepravedno protežiranom najboljem prijatelju s čudnim munjolikim ožiljkom nasred čela. Umjesto da odaberem šesti dio, kako to obično biva u ljetnim mjesecima, posegnula sam za prvim nastavkom, pravim zimskim klasikom. Čudno, zar ne? No sve je to ništa prema apsolutnoj zabezeknutosti koju sam iskusila nekoliko sati kasnije kada su me društvene mreže obasule podsjetnicima na dvadesetu godišnjicu objavljivanja knjige koja je moju generaciju naučila što znači doživjeti srcolom s krhkih jedanaest, kada nismo primili/e (?) stanovito pismo.
26. lipnja slavila se obljetnica izlaska Harryja Pottera i kamena mudraca, a ja, kao zagrižena obožavateljica, nisam imala pojma. Iskreno, mislila sam da je već prošla s obzirom na nova izdanja koja su u čast obljetnice počela kružiti internetom ranije ovog mjeseca (kako da se točno odlučimo za samo JEDNU boju? imaju li ti izdavači dušu?!). Što me onda nagnalo da upravo 26. lipnja otvorim baš tu knjigu i utvrdim kako bi nazivi poglavlja bez problema mogli tvoriti konceptualni album Toma Waitsa ili Leonarda Cohena (nije li “The Potions Master” tipičan naslov koji bi pjesmi dao bilo koji od njih dvojice?), što je bilo u zraku kada sam se tog jutra probudila s jednom jedinom mišlju? Znate što. MAGIJA.
Zato naoštrite svoja pera i pišite urlojave ovom bezjaku koji se usudio Ginny Weasley opisati prije svega kao “suprugu Harryja Pottera” u inače zabavnom i pomalo posprdnom tekstiću o metloboju. Harry Potter možda jest naslovni junak, ali Hermiona, Luna, Minerva, Ginny, Lavender, Umbridgeica, Bellatrix i kick-ass majke prave su rock-zvijezde ove sage. U mom ih srcu nijedan klišej ili stereotip nije uspio sputati ni pomračiti njihovu kompleksnu, magičnu iskru. Sretna vam dvadeseta obljetnica, vještice! <3
Dok je ponedjeljak bio rezerviran za slavljenje početka priče i životne opsesije milijuna desetogodišnjak(inj)a diljem svijeta, utorak je označio kraj jedne sasvim drugačije opsesije. Nakon sedam sezona, dva vremenska skoka, bezbroj prijetećih poruka i barem toliko rupa u radnji završile su Slatke male lažljivice. Serija je to s puno objektivnih problema – linije radnje koje ne vode nikuda, polupromišljene završnice, gomilanje motiva i neiskorištenih likova, sumnjive poruke (ove sezone, na primjer, Alison na Emilyn nagovor odluči zadržati dijete do kojeg je došlo kršenjem njezinih reproduktivnih prava bez da prethodno uopće razmišlja o majčinstvu) te sve lošiji dijalozi sasvim su dovoljan razlog da se sa serijom raziđete nakon dvije-tri sezone. Ali svi/e znamo da je to nemoguće ako inače volite krimiće i trebate znati tko stoji iza svega. Ili ako volite likove s uvijek friško manikiranim noktima, savršenim frizurama i nekoliko slojeva pomodne odjeće koja nekako uspijeva izgledati izvrsno i promašeno. Ili ako volite tinejdžerska prijateljstva koja streme k vječnosti. Ja volim sve to i zato se od Slatkih malih lažljivica nisam mogla otkinuti ni nakon logičnog kraja koji je ponudila druga sezona, kada su stvari već bile loše, ali još uvijek dovoljno dobre.
Ljeto je čudno godišnje doba, možda u vama, kao u meni prije sedam godina, probudi želju za satima i satima tinejdžerske melodrame, pa dopustite da vas namamim na tamnu stranu. Serija počinje IZVRSNO. Prva epizoda obećava sve – uredan gradić nalik Stars Hollowu i četiri bivše najbolje prijateljice koje progoni sjećanje na noć kada je nestala njihova predvodnica, zlobna kraljica maturalne večeri Alison DiLaurentis. Aria, Spencer, Emily i Hanna postaju mete misteriozne osobe koja im šalje prijeteće poruke te, korak po korak, razotkriva mrežu laži koju su djevojke isplele zajedno s Alison. Svaka ima nešto što želi sakriti od okoline pa se ponovo zbližavaju nakon godinu dana ignoriranja i pokušavaju raskrinkati nepoznatog mučitelja ili mučiteljicu koji se na kraju poruka potpisuje samo s A. Sve je tako elegantno zamišljeno, dođe mi da ponovo gledam prvu sezonu! Nakon toga, naravno, slijedi kaos, a na vama je da odlučite jeste li spremi/e za njega ili ne. Slatke male lažljivice definitivno su unijele promjene u format tinejdžerske serije te su često rušile granice onoga što je dopušteno unutar konzervativnog mainstream obiteljskog programa, ali isto su tako često svoje progresivne momente prezentirale na problematičan način. Ono što vam mogu jamčiti jest da se, ako stvarno dođete do kraja sedme sezone, većine radnje ionako nećete sjećati. I zato ćete biti primjereno tužni/e što je serija gotova, ali tek nakon što instinktivno viknete: “Smeagol is freeeeee!”
Ako ovog vikenda želite odvojiti dva sata za podcaste, neka to budu intervjui s Lenom Dunham za Never Before (znam, znam, stalno Lena!) i Roxane Gay za Rookie (znam, znam, stalno Roxane!). Janet s Lenom razgovara na sličan način na koji je s njom razgovarala Phoebe Robinson za Sooo Many White Guys te se fokusira na Lenine propuste u komunikaciji. U tom su mi intervjuu najzanimljivije dvije stvari – Lenino zabrinuto prepričavanje susreta s publikom koja je predominantno sačinjena od mladih bijelih žena i pojam tone policing. Naime, Lena je istaknula kako ne želi da bijele žene budu njezin štit te da ne očekuje da će biti odriješena od krivnje istog trenutka, pogotovo zato što postaje bolno svjesna da njezino poticanje inkluzivnosti na Lennyju rezultira daljnjim alijeniranjem nebijelih žena. Što se pak tone policinga tiče, stvar je vrlo jednostavna – nisam znala da taj termin postoji! Evo kratkog opisa u obliku stripa, ako ste jednako neupućeni/e.
Roxanein intervju također mi je otkrio nešto sasvim novo, a zapravo staro četiri godine – The Year I Learned Everything, priča objavljena na Rookieju, savršeno je kratko štivo za vikend! Roxane trenutno promovira svoju najnoviju knjigu, memoar naziva Hunger, i dobrovoljno prosipa svoju mudrost putem različitih medija pa vas neću pretjerano gnjaviti s razlozima zašto trebate slušati, čitati, gledati i uživati u Roxane Gay svaki put kad vam za to da priliku. Samo slušajte, čitajte, gledajte i uživajte u Roxane Gay!
U istoj epizodi Rookiejevog podcasta koja se, prigodno, zove “The Good Kind of Magical Thinking” gostuje i Jillian Tamaki, ilustratorica plavičastog i melankoličnog grafičkog romana This One Summer, a Roxane intervjuira Jenny Zhang čijoj se prvoj zbirci priča sad još više veselim jer zvuči drago i sramežljivo, ali je to ne sprečava da artikulira ono što je muči ili zanima.
Was the Battle of Troy Subtle or Nah? vrhunac je lipanjskog istraživačkog novinarstva jer odgovara na najvažnije pitanje koje se nameće otkad nam se u glave uvukao zarazni ljetni slatkiš od pjesme, poznatiji kao Bad Liar. I video za singl mi je super, i vizuali Petre Collins su mi super, i sam singl mi je super, i to što je Davidu Byrneu super mi je super i razbijanje glave nad suptilnošću Trojanskog rata mi je super! Bravo, Selena Gomez!
Još niste uvjereni da je sve povezano, a magija vlada našim životima? Kako onda objašnjavate da je u tjednu kada sam naumila pisati o Pupurnom hibiskusu Chimamande Ngozi Adichie Tavi na svom Instagramu podijelila fotografiju žene koja čita – TM TM TM – Purpurni hibiskus?! Prihvatite to, Harry Potter je dokumentarni zapis. Uglavnom, nakon Chimamandinih transfobnih komentara i podužeg objašnjenja koje nije isprika s velikim sam oprezom pristupila ovoj preporuci, kao i pisanju o Sofiji Coppoli prošlog tjedna. Ne želim ih ispričavati, ali svejedno vam želim reći koliko su mi njihova djela draga. Mislim da je to definicija termina problematic fave. Purpurni hibiskus nevjerojatno je bolna priča o petnaestogodišnjoj Kambili, obiteljskom nasilju i suptilnim, ali zjapećim razlikama između djevojčica i dječaka u patrijarhalnom društvu. Pogotovo me taj zadnji aspekt, razlike između Kambili i njezinog starijeg brata Jaje, često najviše rastuživao. Prikaz njihovih reakcija i Kambilinog unutarnjeg uspoređivanja s bratom fantastično je iznijansiran i uvjerljiv. Ipak, Kambilin odnos prema ocu centralna je tuga i strava knjige. Plakat ćete na očito tužnim mjestima, plakat ćete na očito sretnim (ali uvijek sjenovitim) mjestima, plakat ćete ako vam je neugodno plakati dok čitate, plakat ćete svakako.
Ako volite cvijeće, mala britanska mjesta, kućice u tim mjestima te ilustracije o simpatičnim, nesređenim curkama (i Curama!), slijedite Ninu Cosford jer njezin Instagram obiluje spomenutim stvarima. Pravim se da je Nina suvremena Agatha Christie koja umjesto pisanja crta, a umjesto grickanja jabuka u kadi šeće šumom i fotka biljke.
Drugi profil koji vam preporučujem otkrila sam jučer, u potrazi za većom internetskom prisutnošću Audrey Wollen. Radi se o njezinom sekundarnom Twitteru (ili primarnom, jer tako piše) koji koristi samo za riječi kojima zaboravlja značenje pa nudi rječničke definicije. Kao osobi koja je prelijena samostalno tražiti sinonime i zapisivati ih u posebnu bilježnicu, ali svejedno čezne za širokim vokabularom, ovi su tvitovi savršena doza sporadičnog rada na jeziku. Bonus bodovi: feministički kontekst. A tu je još ovo i ovo.Da, uvijek kad izađe nova St. Vincent, linkat ću je. New York zvuči baš poput početaka, i krajeva i svega između. Najviše poput krajeva. Zadnji je lipanjski dan, uživajte u vikendu i pažljivo s tim pivoslacem!
Hej! Krasan Popsikon, to je sad već standardno. 🙂
Liarsice sam pratila od samih početaka, startale su u doba moje intenzivne fascinacije kulturnim proizvodima namijenjenima prvenstveno ženskoj tinejdžerskoj publici. Svašta bi se dalo reći o toj seriji, ali meni se sad na kraju čini kako je sav svoj progresivni potencijal uspješno survala u ponor bezlične heteronormativnosti (Emison je takav jad i bijeda da ih ne mogu gledati, a sve lažljivice na kraju serije nagurane u kalup vrlo konvencionalnih odluka). Liarsice su, međutim, svijetu podarile autorski pjev neusporedive Heather Hogan koja je svoju kritičarsku karijeru lansirala pisanjem PLL recapova, najprije na AfterEllen, a zatim na Autostraddleu. Heather je svojim dirljivim, urnebesnim, čudesno pronicljivim opservacijama izgradila čitav online community (#BooRadleyVanCullen) i čak doprla do samih glumica, scenarist(ic)a i režisera serije (pa je tako Lindsey Shaw lik Paige izgradila na osnovu Heatherinih opservacija). Čudesna je ta Heather, pokazatelj onoga što se može postići nesebičnim dijeljenjem sebe s drugima, a njezinu ću feminističku nadogradnju serije pamtiti koliko i problematične odluke onih koji su je stvarali (Ezra can burn in hell! Prokleti pedofil/stalker/manipulator, grr. O tome koliku su štetu nanijeli trans ženama da ni ne pričam.) Na kraju serije ispada kako sve briljantne žene prije ili kasnije završe u ludnici – Mona, Spencer, Charlotte – što je svojevrsno upozorenje malim Hermionama, a usto su sve zlikovke žene s psihičkim problemima (uključujući i Alex Drake), što nepotrebno demonizira ionako marginaliziranu populaciju.
Jako mi se sviđa Nina Cosford, toliko da razmišljam o tome da otvorim profil na Instagramu, ali ionako sam stalno online!! Moram se kontrolirati, Mašo. Hunger me čeka na čitaču, pribojavam se da će to biti jedno teško iskustvo…
Super je stripić o tone policingu o kojem inače dosta mozgam. Pridružujem tekst Ijeome Oluo koja objašnjava kako norme debatiranja idu nauštrb onih koje tema rasprave izravno pogađa i oblikuje njihove živote. Citiram: “We live in a world where the most hotly debated issues surround questions of women’s rights, health care, racism and racial oppression, immigration, trans rights, reproductive rights, and religious discrimination. To be able to take issues fundamental to the health and safety of millions of people and turn them into sport where winners and losers are decided by talking points requires some level of insulation from the negative impacts of the outcome in order to enjoy participating.
It is no surprise to me that online debate has become the international sport of cis white men. Those who are least likely to be negatively impacted by the outcomes of discussions regarding the rights of marginalized people, who are driven by little more than ego and the risk of slight discomfort if society is made more equal, can gleefully jump from post to post, forum to forum, challenging the heartfelt pleas of those most at risk.”
Tekst se zove When a Woman Deletes a Man’s Comment Online: https://theestablishment.co/when-a-woman-deletes-a-mans-comment-online-4da77027ac60, a Ijeomine tekstove i inače se isplati čitati. (Moj omiljeni je White People: I Don’t Want You To Understand Me Better, I Want You To Understand Yourselves: https://theestablishment.co/white-people-i-dont-want-you-to-understand-me-better-i-want-you-to-understand-yourselves-a6fbedd42ddf).
Inače me ovog tjedna zabavljala kritika modernog američkog maskuliniteta potaknuta lansiranjem novih Kenova. 🙂 Šteta pa ne vidim načina da u komentar ubacim sliku.
Upravo sam pročitala Heatherin zadnji recap i malo plakala. <3
Na sličan je način funkcionirao PLL subreddit, jedini subreddit koji sam ikad pratila i na kojem, začudo i nasreću, nikada nisam nailazila na hejt, već samo na zabavnu kritiku apsurdnog smjera u kojem je serija odlučila ići (pogotovo s reprezentacijom LGBTIQA+ zajednice i uništavanjem svega zanimljivog u Alison, Spencer, Moni i sličnim likovima).
Apsolutno se slažem sa svime što si o seriji napisala. Nakon dovršavanja Popsikona stvarno sam se vratila prvoj sezoni i ne mogu prežaliti sve ono što je ta serija mogla biti. Odjednom mi je najveća popkulturna fiksacija remake PLL. 🙁
Pridruži se Instagramu, moći ćeš pratiti Tracee i njezin zarazni optimizam iz sata u sat. 🙂
Na Ijeomu sam naišla, ali očito samo usput jer ove tekstove nisam čitala. Izvrsni su!
Kenovi i rasprave o njima i mene silno zabavljaju, ne samo zbog očitih razloga (izgleda da su man buns i dalje najveća prijetnja suvremenoj muškosti *rolleyes*) već i zato što sam zaboravila koliko su opisi Mattelovih lutaka urnebesni!
Hunger će biti fantastična i slomit će nas.
Treba nam ljetni Hunger book club. Leu bismo sigurno pridobili; tko se ne libi ljeti ići u Černobil, taj se neće bojati ni ovakve knjige. 🙂
Da, man buns su omiljena meta, muško pa da nosi punđu, gdje toga ima… najbolje je nosi ipak Jared Leto, meni se čini. Ne znam jesi li u svom mlađahnom životu ikad gledala My So-Called Life, to ti je baki Ivi bila omiljena serija kad je bila mlada. Jordan Catalano…!
Kako me vabiš na dark side, još si i Tracee uposlila. 😀
Hunger book club – I’m in!
My So-Called Life u cijelosti sam pogledala relativno nedavno. Iako nisam Letov fan, bio mi je simpa tamo, vjerojatno zato što je cijela serija tako autentična i slatka. Ali ne želim nepotrebno hejtati Jareda, kao i svatko tko želi nositi punđu, ima moju punu podršku. 🙂
Tracee je moje tajno oružje, you will be assimilated! 😀