Doba nevinosti

Prvi sam se put ševila s dvadeset i pet godina i toga me užasno dugo bilo sram.

Još uvijek pamtim situaciju u kojoj me prijatelj jednom prilikom u menzi direktno pitao jesam li još uvijek djevica. Imala sam dvadeset i jednu godinu i prvi mi se put dogodilo da me netko tako nešto pitao tako direktno. I umjesto da budem iskrena, ja sam mu samouvjereno odgovorila da nisam i mirno sam nastavila jesti svoje lazanje bolonjez. Ali iznutra sam bila prestravljena. Najviše zato jer mi je bilo jasno da me “pročitao”. Inače me, bila sam uvjerena, tako nešto ne bi ni pitao.

Svoje sam seksualno neiskustvo, naime, do tada uspješno skrivala što, istina, nije ni bilo posebno teško jer nikada nisam ni s kim o toj temi pričala, kako sam već pisala o svom tekstu o autohomofobiji. Tako da sam se, s obzirom na to da sam o tim stvarima pred drugima tako uporno šutjela, zapravo svojeg djevičanstva najviše sramila – pred samom sobom.Prvi sam se put ševila s dvadeset i pet godina i ta me brojka definitivno smješta među late bloomere u smislu seksualnog sazrijevanja. Istraživanja se, naime, uglavnom slažu oko toga da “prosječna” dob gubitka nevinosti spada u period poslije šesnaeste, a prije dvadesete godine, plus-minus jedna godina. Ja sam, dakle, “kasnila” pet-šest godina. I dugo sam se zbog tog kašnjenja osjećala loše, dugo sam se svog djevičanstva sramila. Zapravo, sve dok nije “nestalo” ili, bolje reći, “prestalo”.

A onda sam o tom svom sramu odlučila napisati tekst, ovaj tekst. I tako sam shvatila da ustvari ni ne znam kada sam točno izgubila nevinost.Ispostavilo se naime da, iako se na prvi pogled čini da je djevičanstvo “privatna, prirodna i očita” stvar, na drugi pogled postaje jasno da je riječ o “javnom, konstruiranom i nevidljivom” fenomenu, kako navodi Tamar Jeffers McDonald, urednica knjige Virgin Territory o reprezentaciji nevinosti na filmu i jedna od rijetkih teoretičarki koje su se teorijski bavile ovom temom. A to posljedično znači da ne postoji jedna, jedinstvena i egzaktna definicija djevičanstva, već se one razlikuju ovisno o polju u kojemu se o njemu govori. Tako djevičanstvo u medicinskom diskursu nije isto kao djevičanstvo u onom pravnom, a oba se ta djevičanstva razlikuju od načina na koji ga se poima u, na primjer, popularnoj kulturi. I dalje, čak ni unutar tih pojedinih diskurzivnih područja često ne postoji konsenzus glede toga što konstituira nevinost odnosno njen gubitak.Naime, iako je krv na plahtama kao posljedica (navodne) rupture himena ostvarene penetracijom penisa u patrijarhalnom univerzumu predugo vremena vrijedila kao glavna markacija spolne zrelosti i prekida nevinosti (barem kada je ženska fiziologija u pitanju), danas je jasno da su stvari ipak nešto kompliciranije od toga. U međuvremenu su u priču o nevinosti ušle neke druge i drugačije seksualnosti koje su onemogućile njeno jednostavno, jednostrano definiranje. I tako je povijest nevinosti (napokon) prestala biti potpuno heteroseksualna.

Timoteo Viti, “Čednost (djevica i jednorog)”. Sve ilustracije: Muf.

Danas se tako vodi rasprava o tome broje li se i nepenetrativni oblici općenja, kao na primjer oralni seks, uzajamna masturbacija ili lezbijski scissoring, u činove kojima se također gubi nevinost ili se pak, u nešto radikalnijem gledištu, u obzir uzima samo prvi orgazam, bez obzira na sredstvo njegova postizanja. I prije toga, naravno, nešto bliži pogled na prirodu himena zakomplicirao je stvar jer, ispostavilo se, neke žene uopće nemaju himen, kod nekih drugih on s godinama atrofira i nestane bez obzira na spolne odnose, a kod trećih, također bez obzira na odnose, ne nestane nikada. Također, kod nekih žena do njegova puknuća dolazi posredstvom “elemenata” koji uopće nisu penetrativni, što uključuje raznorodne opcije – od bolesti do gimnastike. Osim toga, suprotno spomenutim mitovima, njegovo puknuće nije uzrok krvarenju prilikom prvog seksualnog čina, već je češće riječ o nekom od drugih faktora kao što su nedovoljna ovlaženost ili grubost partnera. Pitanje je nadalje što je s analnim seksom, što s onim nekonsenzualnim i što kad su prsti ti koji vrše penetraciju umjesto penisa?

Sve su te rasprave, naravno, neizostavno vezane i uz pitanje što je to uopće seks i koje se aktivnosti kvalificiraju kao vođenje ljubavi (namjerno provociram), ali u slučaju nevinosti ta pitanja dobivaju dodatan twist.Pomalo paradoksalno, onaj moj prijatelj s početka teksta uskoro je postao moj prvi ljubavnik, prva osoba s kojom sam “razbila” svoje djevičanstvo, ako uzmemo u obzir jednu od njegovih alternativnih definicija, naravno. (Što također, ovisno o tome kako definiramo seks, znači i da sam se zapravo ševila prije dvadeset i pete godine.) Ipak, s obzirom da se naš seks sveo na jednokratnu avanturu, imala sam osjećaj da se po pitanju mojeg djevičanstva nije puno toga promijenilo. Pogotovo zato što sam se u “tehničkom”smislu i dalje smatrala djevicom jer sam u obzir uzimala samo onu tradicionalnu definiciju nevinosti. Tako da me i dalje tog mog “statusa” bilo sram, i dalje sam izbjegavala o toj temi razgovarati s drugima.

S djevojkom u koju sam se nakon njega zaljubila ponovio se sličan scenarij. Ali ovog puta nisam lagala. Još uvijek pamtim trenutak u kojem sam joj priopćila tu svoju “mračnu” tajnu koju sam duuuuuugo skrivala. Ja sam djevica, rekla sam joj i propala u zemlju od srama. Bilo je to prvi put da sam to rekla naglas. A ona se, naravno, nije zgrozila, nije me ismijala, nije me otjerala, nije napravila ništa od tih strahota koje sam iz nekog razloga očekivala, ne, samo me zagrlila i rekla, Pa šta?!

I s njom sam tako potom, u svojoj dvadeset i petoj godini, po drugi, treći i četvrti put prestala biti djevica. Iako sam, naravno, i dalje prema onoj “osnovnoj” definiciji to bila. Ali barem me prestalo biti sram.Koncept ponovnog, odnosno sekundarnog djevičanstva i takozvane born again djevice posebno je popularan u suvremenim konzervativnim pokretima. Himenoplastika, odnosno kirurška rekonstrukcija himena (koja ukazuje na uvažavanje isključivo one tradicionalne, heteroseksualne definicije djevičanstva) tako stoji uz bok eventima poput američkih purity balls na kojima kćeri daju svojim očevima obećanje da neće prakticirati seks prije braka, apstinencijskim klubovima na Ivy League sveučilištima čiji se članovi suzdržavaju od seksa ili karticama nazvanim virginity vouchers koje svjedoče o djevičanstvu njihovih vlasnika te ih ujedno podsjećaju na očuvanje tog statusa.

Rafael, “Mlada žena s jednorogom”

To su samo neke od popularnih metoda o kojima u svojoj knjizi The Purity Myth (po kojoj je snimljen i istoimeni dokumentarac) piše Jessica Valenti, analizirajući rastući virginity/chastity/abstinence movement u Americi čiji domaći pandan možemo pronaći u raznim reinkarnacijama Željke Markić i njenih udruga, iako su one, istinabog, više fokusirane na proizvodnju djece nego djevica, ali njihova je retorika identična: nacija & prokreacija!

(Najzabavniji dijelovi knjige tiču se ukazivanja na paradoksalnosti navedenih pokreta kojih je, pogađate, mnogo, a od kojih mi je možda najdraži slogan Virgins are hot koji je jedna od organizacija koja promovira apstinenciju tiskala na svoje majice. Jessica Simpson i Britney Spears bile su, na primjer, doslovno oličenje tog djevice su seksi koncepta u kojem se djevičanstvo “prodaje” tako da ga se seksualizira.)Naravno, koncept ponovnog djevičanstva u njihovoj se interpretaciji znatno razlikuje od mojeg viđenja višestrukog razdjevičavanja i u principu se temelji na uobičajenom kršćanskom konceptu “davanja druge šanse”, u čijem se zaleđu zapravo nalazi demoniziranje seksualnih aktivnosti koje ne rezultiraju djecom. Svaki seks koji za cilj nema prokreaciju tako postaje “prljav, pogrešan i opasan”, a žena koja se u njega upušta, ukratko i u lošem smislu te riječi, kurva. Osim ako se, naravno, ne pokaje – u kojem su joj slučaju svi prošli grijesi oprošteni.

Pa iako navedeni pokreti propagiraju unekoliko radikalne mjere, oni se zapravo temelje na konceptu koji je odavno prisutan u našoj kulturi i to do te mjere da se podrazumijeva, a tiče se izjednačavanja seksualnosti i moralnosti. U takvom “čitanju” stupanj nečijeg seksualnog iskustva postaje markerom njene grešnosti, a nevinost, posljedično, ultimativnom indikacijom “svetosti”. Druge opcije, na primjer, one u kojoj je nečiji stav prema seksualnosti znak nečije slobode – nema.

I dok je spomenutu perspektivu moguće primarno vezati uz “starije generacije i konzervativne institucije”, od sedamdesetih godina i “seksualne revolucije” u javnom se diskursu pojavio i nešto drugačiji, “inovativniji” narativ koji na održavanje nevinosti onkraj etabliranih dobnih granica gleda prilično negativno. Taj “seksualni obrat” nije, naravno, izbrisao ovaj konzervativni, puritanski diskurs, ali je u priču o seksualnosti uveo neke druge mogućnosti. Jedna od njih bio je i spomenuti narativ koji se najčešće može pronaći u adolescentskim peer pressure pričama kojima se jasno daje do znanja da “nije kul biti djevac”, a podržavaju ga i pomalo diskutabilni članci poput ovoga koji ukazuju na problematične posljedice kasnog “skidanja trešnje”.

William-Adolphe Bouguereau, “Buđenje srca”

Ali i mimo tinejdžerskih spika, današnji stupanj seksualne sofisticiranosti dovodi do toga da se na “zakašnjelo” djevičanstvo često gleda kao na anomaliju i oblik patološke devijacije, umjesto “prirodnog stanja” kakvim ga se vidi iz tradicionalističke perspektive. Naravno, onaj dio seksualnog obrata sedamdesetih koji se ticao reclaimanja prava na žensku seksualnost pokazao se istovremeno posebno značajnim za dokidanje brojnih stigmi kojih je (pogotovo ženska) seksualnost bila nositeljica i u tom ga smislu ne treba odbacivati zbog njegova “kooptiranja” praksi koje su dovele do kreiranja negativnog imidža djevičanstva. Međutim, istovremeno treba prepoznati i novi set pritisaka što ga je dodao adolescentskim godinama.Te sam pritiske jako dobro osjetila na vlastitoj koži. Iako danas znam da nevinost zapravo ne postoji, ona je dugo vremena za mene bila vrlo, vrlo stvarna, toliko stvarna da sam je pokušavala svim snagama sakriti od drugih. Imala sam osjećaj da se, iako šute o tome, svi zapravo redovito ševe, da se isto to očekuje i od mene. U filmovima i serijama neprestano sam mogla svjedočiti (više ili manje eksplicitno prikazanim, ali uvijek hetero) spolnim odnosima, u knjigama sam čitala o njima i tako sam zaključila da je to nešto što bi u mojim godinama već odavno trebalo biti dio svakog normalnog života. Ali ja tu “normalnost” nisam uspijevala postići. I tako su te četiri riječi (NIKAD SE NISAM JEBALA) koje sam tako vješto skrivala od drugih počele sve jače odjekivati u mojoj glavi i stvarati pritisak kojeg se nisam mogla riješiti.

Sve djevojke s kojima sam bila “nevinost” su izgubile puno ranije od mene. (Nevinost stavljam pod navodnike da barem malo ukažem na prethodno opisanu varljivost njene pojavnosti.) Moje su partnerice tako prva seksualna iskustva uglavnom stjecale u srednjoj školi i do trenutka u kojem smo bile zajedno, u kasnim dvadesetima ili ranim tridesetima, imale su već daleko veći broj partner(ic)a od mene, što nije čudno s obzirom na to da sam ja postala seksualno aktivna “tek” u dvadesetima i nikad nisam shvaćala, ergo ni prakticirala, logiku one-night standova.

I usprkos njihovom uvjeravanju da mi nema zbog čega biti bed i opisivanju vlastitih, ponekad blesavih, a ponekad loših iskustava, ja sam opetovano tu “razliku u brojevima”, taj iskustveni disbalans tumačila kao vlastitu manjkavost. Nikako nisam shvaćala da je moje iskustvo jednako legitimno, vidjela sam samo svoj minus. Onaj konzervativni diskurs o djevičanstvu kao pozitivnoj vrijednosti nikada mi, hvala Bogu, nije bio posebno uvjerljiv, ali zato sam otišla u skroz drugu krajnost i u potpunosti popila onu priču o tome koliko je lejm biti junfer i uvjerila se da sam manje vrijedna zato što imam manje iskustva, potpuno nesvjesna da se bediram zbog nečega čega zapravo – nema.Iako ga takvim ne imenuje, Jeffers McDonald jasno opisuje taj “paradoks nevinosti” navodeći kako je “održavanje nevinosti često percipirano jednako problematičnim kao i odricanje od nje”. I uistinu, ona je u javnom diskursu uvijek percipirana kao vrijednosno obojana – ili ju se glorificira i štuje poput nekog božanstva ili ju se demonizira i označava kao nešto sramotno.

Jacques-Louis David, “Vestalska djevica”

I tako je većina djevojaka danas o svojoj nevinosti prisiljena razmišljati unutar tih visoko paradoksalnih termina koji ih, u svakom slučaju, dovode do samoosuđivanja – ili zbog preranog ili zbog prekasnog upuštanja u seksualne odnose odnosno gubljenja nevinosti. I tako je sram još jednom potvrđen kao osnovna heteropatrijarhalna strategija kojom se osigurava pokunjenost i poslušnost žena koje nikada ne mogu ispuniti njegova visoko nametnuta očekivanja jer se i u konzervativnom i u liberalnom diskursu ženama uskraćuje mogućnost vlastitog odabira, vlastitog tempa. (Not-so-fun fact: ta strategija vuče korijene iz davnih vremena, pa su se tako u srednjovjekovnoj anatomiji ženski spolni organi nazivali pudendum, od latinskog pudere, sramiti se.)

Važno je ovdje napomenuti kako se i taj liberalni narativ često izvrne protiv samoga sebe što je i dovelo do one poznate svetica i kurva krilatice. Jer treće opcije iz patrijarhalne perspektive – nema.Kad kažem da djevičanstvo ne postoji, mislim na to da je ono zapravo društveni konstrukt, konceptualna tvorevina koju je stvorila naša kultura. Slično kao i rod ili rasa, ali istovremeno i mnogo doslovnije od njih jer u ovom slučaju, kako sam već objasnila, ne postoje konkretna fiziološka razlikovanja na temelju kojih se nedvosmisleno može povući crta razgraničenja između djevica i nedjevica, djevaca i nedjevaca. (Naravno, i u slučaju roda i rase postoje fiziologije koje unose zbrku u osnovni sustav, ali one su nešto rjeđe nego što je to slučaj s označiteljima nevinosti.) Ali, naravno, jednako kao i s rodom i rasom, to što djevičanstvo ne postoji, ne znači da ono nije stvarno, da o njemu ne možemo govoriti.

Na društvenu konstruiranost djevičanstva ukazuju gotovo sve autorice koje su se ovom temom bavile, a ono što im je, osim toga, zajedničko isticanje je njene kronične podreprezentiranosti u teorijskom diskursu. Dok su djevice odavno postale opće mjesto u današnjoj pop kulturi, broj suvremenih studija navedenog fenomena, bilo iz kulturološke, bilo iz sociološke perspektive, začuđujuće je malen. A materijala za istraživanje itekako ima. Djevice nisu, naime, samo omiljeni topos suvremene kulture, njihova je “neokaljanost” bila jednako “popularna” već i u srednjem vijeku.

U studiji Virgin: The Untouched History Hanne Blank tako je moguće čitati o slučajevima poput onog svete Agate kojoj su, navodno, kliještima iščupali grudi jer se, čuvajući svoju nevinost, odbila podati nekom rimskom caru, ili pak čuvene mađarske plemkinje Erzsébet Báthory koja je, kako priča kaže, svoju mladost čuvala kupkama u krvi djevica. Tu je i famozni mit koji je u Europi bio popularan u 18. stoljeću, a i danas nosi dio zasluga za epidemiju HIV-a u nekim afričkim zemljama, a koji se tiče vjerovanja da seksualni odnos s djevicom ima ljekovita svojstva. Takvih je legendi pregršt, a s pojavom popularne kulture one su se višestruko umnožile i tako dodatno doprinijele osnaživanju djevičanskog mita i svih njegovih kontradikcija.

Pompeo Girolamo Batoni, “Čistoća srca”

Međutim, njena puno značajnija teza tiče se ekspliciranja one tanke crvene niti koja djevičanstvo vezuje uz, drum roll, patrijarhat. A dokaza za to suučesništvo ima napretek.Prvi od njih već je spomenuta heteroseksualnost nevinosti, a odmah nakon nje slijedi ono što su, vjerujem, mnoge od vas iskusile na vlastitoj koži, a tiče se činjenice da se ona dominantno vezuje uz ženski identitet. Iako su i muškarci djevci, rasprave o djevičanskom statusu učestalije su kada su u pitanje žene, jednako kao i osude u slučaju njegova ranog “gubitka”. Tako se, kako navodi Valenti, pitanje seksualnosti često smatra integralnim dijelom ženskog identiteta što dovodi do toga da se žene definiraju upravo kroz svoju seksualnost, a pitanje nevinosti u toj perspektivi često zauzima centralnu ulogu. A ta je odlučujuća uloga nevinosti direktno povezana s njenom komodifikacijom.

Kako ističe Blank, naime, odgoj “kvalitetnih kćeri” gotovo do polovice prošlog stoljeća bio je jedan od legitimnih modela “proizvodnje”, jednako vrijedan i važan kao i, na primjer, uzgoj ovaca. Iako je ta gesta danas uglavnom simbolična, u nekim dijelovima svijeta i dalje svjedočimo običaju u kojemu otac “daje” svoju kćer u brak. Ta je praksa (bila) moguća zato što je žena (bila) smatrana vlasništvom oca i kasnije muža, a njenu je “kvalitetu” u tom obliku ekonomije garantiralo upravo njeno djevičanstvo. Ono je tako, povrh toga što je bilo direktno sredstvo kontrole nad ženskom tjelesnošću, bilo i jamcem “čistokrvnosti” djece koja će nakon sklapanja braka uslijediti. Manji broj partnera ili njihov potpuni izostanak značio je, osim toga, manje spolno prenosivih bolesti i smanjenu mogućnost zaraze. A “roba s greškom” (čitaj: nedjevice) u tom smislu nije dobro prolazila.

Pa iako je danas javni diskurs o nevinosti polariziran, odjeke navedenih praksi i dalje vidimo u načinu na koji se misli žensko odnosno muško razdjevičavanje. Junf se tako uglavnom “skida” djevojkama pri čemu su one u pasivnoj poziciji objekta, dok muškarac u oba slučaja, i kada je djevac i kada razdjevičuje, ima u tome aktivnu ulogu. Jednako tako, dok se na muški promiskuitet gleda pohvalno i tumači ga se kao znak muškosti i uspjeha, onaj se ženski, “samo diskurzivno”, sankcionira i definira negativnim atributima od kojih je, naravno, najpopularniji već spomenuta kurva. (Kao dobra ilustracija ove teze može poslužiti hollywodska “komedija” 40-Year-Old Virgin koja diže spomenik hetero definiciji djevičanstva.)

Louis Janmot, “Pjesma duše (11): Nevinost”

Razmišljajući o tome kako doskočiti ovoj problematici, zaključila sam da, barem o vlastitom djevičanstvu, trebam razmišljati kao o nekoj verziji Schrödingerove mačke. Takva perspektiva, naime, onemogućuje crno-bijeli pogled i podsjeća da u pitanjima seksualnosti ne bi trebalo biti ni imperativa ni srama, da su sva iskustva jednako legitimna i da moje doba nevinosti, na neki način, nikada neće prestati, da zapravo istovremeno i jesam i nisam nevina jer ne mogu biti sigurna kada sam, i jesam li uopće, prestala to biti.

Naime, prema onoj “tradicionalnoj” definiciji u kojoj muški spolni organ ima centralnu ulogu u razdjevičavanju, ja sam još uvijek djevica. Ali jednom kada u obzir uzmemo ostale definicije, obrisi mojeg djevičanstva počinju se polako otapati i ono prestaje biti čvrsto fiksirano u mojoj dvadeset i petoj godini. Iako i dalje neminovno spadam u late bloomer ladicu, jednom kada se u obzir uzmu perspektive tih drugih definicija, moja nevinost postaje puno fleksibilnija.

A isto vrijedi i za one tuđe, isto vrijedi i za nevinost općenito.