Granice Adèlinog života
Izvor: mongrelmedia.com
Za jednog višestrukog laureata, dobitnika kanske Zlatne palme i nosioca titule filma godine po izboru FIPRESCI-ja, film Adèlin život francusko-tuniskog redatelja Abdellatifa Kechichea doista predstavlja poprilično iznenađenje. Ova kombinacija bildungsromana i ljubavne priče odvija se kroz neodređen slijed godina, a umješno uprizorenje vremenskih prijelaza i lapsusa u Adèlinom svijetu spada u možda najveća postignuća filma. Još jedna neporeciva kvaliteta jest svakako izvedba mlade Adèle Exarchopoulos koja istinski utjelovljuje naslovnu junakinju, plešući, živeći, plutajući, plačući s njom do granica tjelesne i psihičke izdržljivosti. Samo, granice su posvuda oko Adèle i okružuju je sasvim čvrsto, i to u obliku upadljivih, bockavih sjemenki razdora koje sije Kechicheov narativ, nominalno nam na pladnju podastrijevši slobodu samostvaranja.
No, za kvalitetan pogled u dubine vrijedi početi od Adèlinog početka. Nažalost, isti nam odmah nudi i materijal za negodovanje. Prvo, zato što nas fokusira na Adèle tako što nam zavodljivo obećava njenu točku gledišta kao vodič kroz svijet, i isto očekivanje u tili čas iznevjerava krupnim kadrovima usana i stražnjice usnule djevojke koji zasigurno ne pripadaju njenoj perspektivi. Drugo, jer nepotrebno izlizuje predložak Marivauxovog romana pod naslovom Marijanin život, uposlivši ga kao suvišnu osnovicu Adèlinog iskustva ljubavi na prvi pogled koje će uslijediti odmah nakon razredne rasprave. Ove dvije instance nisu zanemarive, i to stoga što svoje pipke šire po cijelom narativnom tkanju, izloživši Adèle upitnim pripovjedačkim strategijama i totalizirajućim sugestijama, kao i značajnoj redukciji osobnosti interpolacijom brojnih klišeja. 
Tako se snažna scena prvog, elektrizirajućeg susreta Adèle i njene buduće ljubavi Emme (Léa Seydoux) smješta u dvostruki okvir stereotipne, ali zato ništa manje kulturno primamljive floskule sudbinskog pogleda usred gomile. Upravo nas taj susret vraća i na izvornu književno-grafičku inspiraciju za film, strip album Plava je topla boja autorice Julie Maroh. Naime, barem jedna značajna crta odjeljuje njen strip od filma: činjenica da Kechiche svaku težinu Marohina romana ili olakšava ili zaobilazi u ambiciji uobličavanja, prigodnim vokabularom rečeno, slobodne postmoderne konstrukcije identiteta, osobito u vidu seksualnosti. Adèle će tako, za razliku od Marohine Clementine, spavati sa svojim prvim momkom Thomasom. Adèle će, također, vrlo brzo posegnuti za Emminim usnama, i to u sceni u kojoj Clementine to ne čini. Odstupanja kao takva, naravno, nipošto nisu za osudu. Međutim, baš ova odstupanja, kao i sijaset drugih smjernica, jasno označuju put kojim Kechiche vodi Adèlin lik, puteljak popločen nedostatkom osjećaja za slojevitost ljudi i njihovih emocija. Ta se mana lukavo prikriva tehnikom snimanja gotovo cijelog filma u krupnom planu, i to uglavnom Adèlinog iznimno ekspresivnog lica što, uzmemo li u obzir Exarchopoulosinu sjajnu glumu, kalkulirano garantira proizvodnju emocija kod gledatelja. Često spominjana taktilnost filma zasluga je odabira tehnike više nego redateljskog umijeća, koje svoj pravi teren pronalazi tek u nekolicini scena društvenih događanja, kao i u homofobnom napadu koji školske kolegice munjevito lansiraju na Adèle.
Međutim, kad je posrijedi Adèlina ljubavna veza s Emmom, uz zapaženi manjak nijansiranog intenziteta, nižu se predvidljivi klišeji, a svoju ružnu glavu uspijevaju pomoliti čak i uznemirujuće sugestije o vječnom ženskom usudu i misteriju. Scena zabave koju Adèle priređuje za Emmu i njene prijatelje ovdje figurira osobito snažno, budući da se u ovoj prijelomnoj sceni koja odjeljuje dva poglavlja Adèlinog života javljaju dvije instance vrijedne pozornosti. Jedna u galeristu koji, okružen mahom lezbijskim umjetnicama, neometano deklamira o mističnom ženskom orgazmu, a druga u liku Samira koji je, saznavši da Adèle radi u vrtiću, značajno pita: “Pa, ne želiš li imati djecu?” Isti lik se na kraju filma pozicionira kao Adèlina moguća nova ljubavna priča, okruživši i usmjerivši njenu egzistenciju, seksualnu kao i romantičnu, isključivo muškarcima, uključujući i onoga s kojim prevari Emmu, dovevši do raspada već duboko načete veze. Adèle, ipak, ponajviše zahvaljujući briljantnoj Exarchopoulos, nikako nije lik zanemarive snage. Njena se priča najljepše gradi specifičnostima poput njene ljubavi za hranu, njenog pažljivog kuhanja špageta bolonjeze, predanog plesanja i izražene direktnosti u komunikaciji. Adèle je šarmantna i u svojoj neutaživoj gladi, nespretna i musava te suštinski ljudska, ali ta ista linija realnoga napušta se u dugim seksualnim scenama s Emmom, pažljivo koreografiranim i besprijekornim u skulpturalnom mapiranju dvaju isprepletenih tijela. Nažalost, subverzivni potencijal prisutnosti gologa tijela tako gubi na snazi, pridruživši nizu idealiziranih imitacija heteroseksualnog vođenja ljubavi jednu osobito dugu, lezbijsku fantazmu.
Izvor: mongrelmedia.com
Većina zamjerki filmu da se pripisati Kechicheovim stremljenjima suptilnosti kojoj nije nimalo vičan. Tako se jedan od ključnih aspekata Marohina stripa, istančana uporaba plave boje kao nijansiranog označitelja žudnje, u Adèlinom životu sveprisutnošću rastače u neraspoznatljivost. Dok Kechiche svojom preuzetnošću poplavljuje obale svih ljepota koje se daju nazrijeti u ovom filmu, sama Adèle ipak, suštom snagom svog bića, jedina još drži glavu iznad vode.
