Feministički pristupi prevođenju

U knjizi Rod i prijevod: prevođenje u doba feminizma autorica Luise von Flotow sažima feminističke napore koji su se odrazili na prevoditeljsku praksu u tri osnovne skupine: prevođenje aktualnih feminističkih djela u drugom valu feminizma, revidiranje i prerađivanje postojećih prijevoda te asertivno feminističko prevođenje.¹ Ovaj će se tekst pozabaviti upravo navedenim načinima na koje su se feministička i prevoditeljska praksa povezale. Naime, 1960-ih su se godina u SAD-u razvijali rodni studiji, a u Europi znanost o prevođenju. Od ’60-ih do ’80-ih postavljeni su temelji borbi za ravnopravnost spolova, danas poznatoj kao drugi val feminizma. Unutar tog novoga feminističkog vala pojam roda povezivao se s jezikom, pa tako i s prevođenjem. U tom je kontekstu rod pojam koji treba shvatiti kao društveni, a ne biološki konstrukt i odnosi se na tjelesna, kulturna i društvena obilježja koja se smatraju karakterističnima za jedan ili drugi spol u nekom vremenu. S druge strane, s ciljem da odgovori na neka pitanja šira od isključivo jezičnih, znanost o prevođenju razvija se u širokom kontekstu pristupa, od postkolonijalnoga, dekonstrukcijskoga, pa do feminističkoga.

Analizirajući način na koji se rod aktualizira kroz jezik, feministkinje dolaze do zaključka da konvencionalni jezik na brojne načine odražava, pa i osnažuje patrijarhalnu ideologiju. Dakle, jezik nije samo sredstvo komunikacije, već i, kako to napominje von Flotow, sredstvo manipulacije u korist muškaraca. Jedan od konkretnih primjera na kojima se to može vidjeti uporaba je riječi man u engleskome ili čovjek u hrvatskome u generičkom značenju, odnosno u značenju koje podrazumijeva ljude općenito, a ne samo muškarce. Također se kritiziraju i pojedini rječnici standardnih jezika, a pogledamo li Anićeve (1998: s. v. žèna, s. v. muškárac) definicije riječi muškarac i žena, postaje jasno i zašto:

žèna ž <V ženo, G mn žénā> 1. a. osoba po spolu suprotna muškarcu; žensko b. odrasla osoba ženskog spola 2. razg. bračni drug ženskog spola; supruga 3. mn. razg. etnol. osobe koje spadaju u poslugu ili radnu snagu

muškárac m <G muškárca, G mn mùškārācā> odrasla osoba muškog spola

Vidimo da je definicija žene višeznačna, složena i izvedena u odnosu na muškarca, dok je definicija muškarca jednostavna i jednoznačna. Uz te osnovne definicije, u kategoriji frazeoloških izraza Anić donosi još neke, eufemistično rečeno, dvojbene primjere. Pa tako prema njemu postoji frazeološki izraz imati ženu kojemu bi sekundarno značenje bilo imati kućnu pomoćnicu, dok još upitniji frazeološki izraz reci ženi objašnjava značenjem reci čovjeku. Von Flotow spominje rječnik francuskoga jezika Petit Robert u kojemu se pod natuknicom femme (žena) nalazi citat koji u seksizam ide možda još dublje od Anićevih definicija: “Žena je također ljudsko biće.” Novije je vrijeme osjetljivije prema pitanju roda u jeziku, pa u hrvatskome postoje pokušaji ostvarivanja političke korektnosti, primjerice upotrebom oblika Dragi/e naši/e umjesto Dragi naši, zamjenom generičkog oblika čovjek oblicima poput osoba ili ljudi, napomenama o rodnoj inkluzivnosti nekih imenica muškoga roda, odnosno napomenama o tome da neke imenice muškoga roda poput student ili docent uključuju i muškarce i žene.

Ilustracija: Jorinde Voigt

Feministkinje pronalaze seksističku podlogu čak i u jeziku znanosti o prevođenju. Teoretičarka Lori Chamberlain uspoređuje položaj žene i prijevoda te muškarca i izvornoga teksta, i to upravo na temelju francuskog.² Chamberlain primjećuje učestalost metaforike muško-ženskog odnosa, kao na primjeru francuske sintagme les belles infideles, odnosno pojma vjernosti koji se često koristi kada se misli na razinu odstupanja prijevoda od izvornika. Les belles infideles prevedeno na hrvatski znači nevjerne ljepotice, a podrazumijeva da prijevodi mogu biti ili lijepi ili vjerni, baš kao i žene. George Steiner u knjizi After Babel također koristi muško-žensku metaforiku, nazivajući prijevod penetracijom izvornika.³ Valja se zapitati o duboko ukorijenjenim povijesnim i jezičnim razlozima zbog kojih se ono što je na neki način superiorno zbog svoje originalnosti, a to je izvorni tekst, uspoređuje s muškarcem, a ono što mu je podređeno sa ženom. Također se valja zapitati je li prijevod uistinu podređen izvornomu tekstu ili su to, kao i muškarac i žena, dvije odvojene, samostalne i potpune cjeline. U feminističkome shvaćanju prevođenja spomenuti pojam vjernosti poprima novo značenje te postaje, kako navodi Sherry Simon, usmjeren prema spisateljskom projektu u kojem sudjeluju i autorica i spisateljica.⁴ Prevoditeljicu se ne doživljava kao nevidljivu osobu podređenu autorici originalnoga teksta, već se prevođenje i pisanje doživljavaju ravnopravnim procesima.

Budući da su feministkinje pokušale pronaći nov jezik koji bi govorio u korist žena i koji bi pričao njihovu priču, feminističko je spisateljstvo, ističe von Flotow, bilo eksperimentalno. Smišljale su se nove riječi, novi načini pisanja postojećih riječi, poigravalo se gramatikom i značenjskim ili strukturnim vezama u jeziku, pa je prevođenje takvih djela bilo problematično što zbog jezičnih, što zbog kulturoloških posebnosti. Von Flotow navodi niz takvih primjera, no izdvojit ćemo one iz knjiga dviju radikalnih feministkinja, Mary Daly*⁵ i Nicole Brossard. Američka autorica Mary Daly u svojoj je knjizi Gyn/Ecology neke postojeće engleske riječi pisala na nov način s ciljem da naglasi patrijarhalnu podlogu iza njihova značenja. Riječ therapist (terapeut) pisala je kao the rapist (silovatelj), a bureaucracy (birokracija) kao bore-ocracy (dosada-kracija). Njezino opravdanje za tu inovaciju stajalište je da su birokracija i psihoterapija alati patrijarhata koji drže žene pod kontrolom. Kada bismo te riječi pokušali prevesti na hrvatski, izgubila bi se strukturna veza između riječi koje označavaju silovatelja i terapeuta te dosadu i birokraciju, kao što je vidljivo u ponuđenim prijevodima u zagradama. Međutim, naišli bismo i na kulturološki problem. Psihoterapija naprosto nije mjesto u hrvatskoj kulturi koje zahtijeva feministički angažman jer nije toliko raširena pojava da bismo je mogli smatrati dovoljno snažnom da kontrolira bilo žene bilo muškarce. Stoga bi se hrvatskoj čitateljskoj publici takva inovacija činila besmislenom, kao što je to bio slučaj i s njemačkom publikom.⁶

Kada bismo prevodili eksperimentalnu knjigu Nicole Brossard, zbirku poezije koja dekonstruira patrijarhalnu ideju majke, naišli bismo na neologizme poput l’amèr ili mourriture.⁷ Budući da su ti neologizmi stvoreni od već postojećih francuskih riječi koje imaju sličnu strukturu, a to su riječi koje u hrvatskome nemaju nikakvih sličnosti, zadatak prevoditeljice bio bi vrlo zahtjevan te bi ona morala biti prilično kreativna ili bi morala ostaviti riječi u izvornu obliku uz brojne napomene koje ih objašnjavaju.⁸ Von Flotow u svojoj knjizi navodi i zanimljiv primjer za prevodilački problem zbog poigravanja gramatikom. Naime, u djelu L’Euguélionne autorice Louky Bersianik govori se o politici abortusa i u jednoj rečenici autorica se poigrava gramatikom na način na koji to francuski jezik dopušta i tim poigravanjem zapravo izjavljuje da se za abortus uvijek kažnjava žena:

Le ou la coupable doit être punie.

 

Značenje bi te rečenice bilo “Onaj ili ona koja je kriva mora biti kažnjena.” Dakle, le i la određeni su članovi, le za muški, a la za ženski rod, a ou bi odgovaralo značenju veznika ili. Doit être punie značilo bi mora biti kažnjena. U francuskoj rečenici dodatak e na participu perfekta puni označava ženski rod, pa puni znači kažnjen, a punie kažnjena. To se ne može na posve isti način prenijeti ni u hrvatski ni u engleski jer je svaka od tih triju gramatika različita. Ponuđeno rješenje engleskoga prijevoda je:

The guilty one must be punished, whether she is a man or a woman.

 

Na taj bi se način i u engleskome podrazumijevalo da se za abortus zapravo kažnjava žena, ali to se, umjesto jednim morfemom, postiže čitavom riječju i zbog toga se ne doima jednako suptilnim i lucidnim kao u francuskome. Naravno, poigravanje jezikom nije odlika isključivo feminističkoga spisateljstva, no jedna je od odlika koja je u prevođenju takvoga spisateljstva predstavljala izraženu poteškoću.⁹

Ilustracija: Jorinde Voigt

Feministkinje su djelovale i na način da su već prevedena djela iznova prevodile, i to posebice djela koja su napisale žene, a za koja su smatrale da su netočno prikazana u patrijarhatu. Primjerice, upozorava von Flotow, u jednom engleskom prijevodu ključnoga feminističkog djela Drugi spol autorice Simone de Beauvoir neki dijelovi posve su izostavljeni, i to oni u kojima se autorica referira na uspjehe žena tijekom povijesti. Zanimljivi su i prijevodi Sapfine poezije, a von Flotow paralelno citira predfeminističke i postfeminističke engleske prijevode starogrčke pjesnikinje među kojima se vidi razlika u razini seksualnosti i snazi lirskoga glasa. Postoji izvrstan primjer za takvu vrstu angažiranoga prevođenja i u hrvatskoj prevoditeljskoj praksi. Asja Bakić prevela je s engleskoga i na Mufu objavila vlastiti odabir iz poezije američke pjesnikinje Emily Dickinson. Tom odabiru prethodi kratak autoričin predgovor u kojemu objašnjava zašto smatra da prethodni prijevodi nisu dovoljno dobri i u kojemu otvoreno govori o svom revidiranju:

Namjera ovog prijevoda bila je oteti Dickinson od spomenarskih prijevoda na b/h/s jezike i ponuditi čitateljima pjesnikinju koja je puno više od nategnutih i promašenih rima koje su je u spomenare i smjestile.

Bakić u svojim prijevodima inzistira na zadržavanju svih nejasnoća koje postoje u originalnim pjesmama, kao što su mnogobrojne crtice i gramatičke nepravilnosti koje su se u nekim prijevodima ispravljale, a za koje smatra da su važne zbog nekonvencionalnosti i filozofske prirode ove poezije. Slijedi primjer posljednje kitice pjesme Emily Dickinson I died for beauty,¹⁰ koja je prvo dana u originalu, potom u prijevodu Dražena Dragovića¹¹ i konačno u prijevodu Asje Bakić. Premda je isprva razlika gotovo neprimjetna, ova pjesma o smrti ima znatno mračniji ugođaj u posljednjem prijevodu, dok kod Dragovića nalikuje na romantičnu, ljubavnu pjesmu.
 

Ovdje bi trebalo spomenuti i ono što se dogodilo hrvatskoj spisateljici Mimi Simić kada je sama prevela svoju priču Moja djevojka, koja je potom bila objavljena u antologiji Best European Fiction. Naime, Simić je namjerno sama prevela svoju priču na engleski da ne bi došlo do pogrešne interpretacije, pa se prerada njezina teksta nije dogodila na razini prijevoda, već na razini redigiranja. Njezina priča o lezbijskom postala je priča o heteroseksualnom odnosu. U pismu objavljenom na internetskom portalu Three Percent Simić objašnjava da u originalnoj verziji koja je ispričana u prvom licu nema naznaka spola pripovjedača, odnosno pripovjedačice koja pripovijeda o odnosu sebe i svoje djevojke. U redigiranoj su verziji uvedene suptilne promjene koje su protagonistkinju pretvorile u muškarca. Primjerice, rečenici Ponekad imam osjećaj da očijuka dodan je dio tako da glasi Ponekad imam osjećaj da očijuka s drugim muškarcima, čime se podrazumijeva da je i sam pripovjedač muškarac, odnosno da se radi o odnosu između muškarca i žene, a ne između dviju žena.

Ilustracija: Jorinde Voigt

Važno je napomenuti i da su se neke feministkinje upuštale u revidiranja prijevoda Biblije, a upravo su ti pothvati zadobili najviše kritika. Možda prvi veliki i najvažniji takav pothvat onaj je autorice Elizabeth Cady Stanton koja je uz pomoć dvadeset žena pokrenula prevoditeljski projekt The Woman’s Bible, objavljen 1895. U pitanju zapravo nije bio prijevod, već zbirka onih dijelova Biblije koji se odnose na žene, zajedno s komentarima tih dijelova koje je napisala uglavnom Stanton. To se dogodilo tijekom prvog vala feminizma, a stav Elizabeth Cady Stanton bio je da Biblija govori protiv žena, odnosno da predstavlja ženu kao uzrok smrti i grijeha, a uči da bi žena trebala biti posve ovisna o muškarcu te podnositi brak i majčinstvo kao patnju i ropstvo. Vjerojatno najveća feministička zamjerka na postojeće prijevode Biblije upotreba je jezika koji nije rodno inkluzivan pri referiranju na ljude, ali ni na Boga, odnosno upotreba muških zamjenica kojima se žene na neki način isključuje iz kršćanskog nauka. Luise von Flotow spominje dva engleska prijevoda Biblije koja se usredotočuju upravo na korištenje rodno inkluzivna jezika i naglašava da cilj ovakvih prijevoda nije promijeniti sadržaj Biblije, već jezik kojim se taj sadržaj izražava. Radi se o prijevodima Joann Haugerud The Word for Us te o njezinu prijevodu zbirke biblijskih tekstova An Inclusive Language Lectionary. U tim se feminističkim prijevodima koriste neodređene zamjenice ili zamjenice u množini umjesto zamjenica muškoga roda, a izrazi poput brethren (“braćo”), king (“kralj”) ili man (“čovjek”) zamjenjuju se rodno inkluzivnim sisters and brothers (“sestre i braćo”), ruler (“vladar”) i women and men (“žene i muškarci”). Način na koji se prijevod Joann Haugerud razlikuje od jednog drugog suvremenog prijevoda vidi se na primjeru sljedećega paragrafa:

Jesus said to them, “I am the bread of life; He who comes to me shall not hunger, and he who believes in me shall never thirst… and him who comes to me I will not cast out.”

Jesus said to them, “I am the bread of life, anyone who comes to me shall not hunger; and anyone who believes in me shall never thirst… and those who come to me I shall not throw out.”

Također se propituje jezik kojim se opisuje Bog, a to je jezik koji uključuje izraze poput God the Father, He, the Lord our God. To su izrazi zbog kojih Boga, koji bi trebao biti iznad spola, zamišljamo kao muškarca. Oni se zamjenjuju izrazima God the Sovereign One (“Bog Svevišnji”) ili God (the Mother) and Father (“Bog (Majka) i Otac”). Potonje se nekim se kritičarima činilo nedostižnim i pretjeranim zbog patrijarhalne organizacije crkvenih zajednica, a i sveopćega patrijarhalnog konteksta u kojemu je Biblija nastajala, pa tako Eugene Nida smatra da se u Bibliji ne radi o jezičnim, već kulturološkim problemima i da navedene lingvističke izmjene, posebice izraz God (the Mother) and Father, uzrokuju zbunjenost, implikaciju o postojanju više bogova te implikaciju plodnosti. Feministkinje se pak brane argumentom da je Biblija, premda je nastala u patrijarhalnom društvu, tijekom godina podvrgnuta i patrijarhalnom prevođenju i da zato stoji u službi patrijarhalne kulture te društvenih uređenja koja autoritet dodjeljuju isključivo muškarcima, a žene stavljaju u sekundaran i podređen položaj. Od djela nastalih na hrvatskom jeziku u ovom je kontekstu važno spomenuti Velike žene Staroga zavjeta u kojemu autorica Ljiljana Matković Vlašić iz feminističke perspektive propituje hrvatske prijevode Biblije.

Ilustracija: Jorinde Voigt

Pojam asertivnog feminističkog prevođenja odnosi se na ono što se zna dogoditi kada feministkinje prevode tekst koji izražava njima neprihvatljive stavove. Obilježava ga agresivna, intervencionistička pozicija i pokušaj prevoditeljice da sadržaj teksta u svome prijevodu prilagodi i svojim stavovima. Ono što je karakteristično za ovu vrstu prijevoda napomene su i komentari samih prevoditeljica u kojima one otvoreno govore o intervencijama u svojim prijevodima, kao i o razlozima tih intervencija. Prilično je zanimljiv predgovor američke prevoditeljice Suzanne de Lobtinière-Harwood knjizi spisateljice koju je prevela, a u kojemu sažima čitavu poetiku ovoga vida feminističkoga prevođenja:¹²

Moja je prevodilačka praksa politička aktivnost usmjerena na to da jezik progovori za žene. Stoga i moj potpis na prijevodu znači: ovaj prijevod poslužio se svim mogućim feminističkim prevodilačkim strategijama kako bi ženskost u jeziku učinio vidljivom. Jer to znači da žene treba vidjeti i čuti u stvarnom svijetu. Upravo to je bit feminizma.

Feminističke prevoditeljske strategije o kojima se ovdje radi usmjerene su na narušavanje patrijarhalnoga prizvuka u jeziku, primjerice obrtanjem uvriježenoga redoslijeda riječi, pa se umjesto men and women rabi women and men, ili prevođenjem u generičkom ženskom rodu što je učinila Lobtinière-Harwood. Ona je također stvorila feministički neologizam Québécois-e-s koji označava stanovništvo grada Quebeca. Inače on u francuskome glasi Québécois, što je množina pridjeva muškoga roda koja bi trebala uključivati i muško i žensko stanovništvo. Dobar je primjer za ovu praksu i ono što čini prevoditeljica Susanne Jill Levine. Ona je prevodila djelo jednoga kubanskog autora i njegovu izjavu No one man can rape a woman (nijedan muškarac ne može silovati ženu) prevela je kao No wee man can rape a woman (nijedan majušan muškarac ne može silovati ženu). Na taj je način potkopala stav koji se iznosi originalnom rečenicom, a taj je da muškarac ne može silovati ženu ako ona to i sama ne želi.¹³

Osim toga, feministkinje su prevodile i neke nepravedno zanemarene spisateljice. Možda je najpoznatiji takav prevodilački pothvat antologija Translating Slavery u kojoj su sabrana djela triju Francuskinja koje su krajem 18. stoljeća bile istaknute javne osobe i prve feministkinje. U toj zbirci prevedene su njihove rasprave o ropstvu te je zbirka dokaz da su i žene bile važne spisateljice o aboliciji. Ta feministička praksa počiva na stavu da je književni kanon oblikovan veličanjem muških bijelih kršćanskih autora, a cilj joj je dati veću ulogu zanemarenom ženskom glasu spisateljica, ali i nekih prevoditeljica.

Ono što je zajedničko svim spomenutim feminističkim načinima prevođenja brojne su prevoditeljske napomene. One su bile potrebne da bi se objasnilo kako eksperimentalni jezik funkcionira u originalu ili da bi se opravdale neke intervencije. Zbog toga je ova praksa pripomogla promjeni prevoditeljske paradigme i promjeni uloge prevoditelja. Uz pomoć feminizma, dekonstrukcije, postkolonijalizma i deskriptivne znanosti o prevođenju prevoditeljski se posao s vremenom počeo doživljavati kao široki kulturni proces, a ne kao mehaničko prenošenje značenja iz jednoga jezika u drugi. Dakle, kao što ističe Nataša Pavlović, doprinos je feminističkoga pristupa prevođenju propitivanje tradicionalne uloge prevoditelja.¹⁴ Kritike feminističkoga pristupa na koje upozorava Pavlović bile bi da su tako proizvedeni tekstovi elitistički, da su feministkinje licemjerne jer kritiziraju postupke koje i same primjenjuju i da podrazumijevaju žensku solidarnost koja u nekim kulturama naprosto ne postoji. Unatoč kritikama, ono što je očigledno iz brojnih primjera jest da je takva prevodilačka praksa, odnosno takav feministički angažman, potreban i čvrsto utemeljen.

Ilustracija: Jorinde Voigt

S tim na umu, konačna će opaska biti da ne postoji jedinstveno pravilo prema kojemu se prevodi. To naravno ne znači da se može prevoditi baš kako god, ali puno je puta prevođenje stvar odabira između više opcija, što podrazumijeva da ne postoji samo jedan konačan i točan odgovor. Stvar je u tome koliko se netko spreman odmaknuti od konvencionalna poimanja prevoditeljske djelatnosti kao i u tome koja je namjena nekog prijevoda, za koju je čitateljsku publiku napravljen, što se njime želi postići. Sve su to kriteriji kojima možemo mjeriti vrijednost nekog prijevoda i svaki nas od njih može odvesti do različitog zaključka. Zato nema jednoga ispravnog načina, jer kada se krećemo domenom teorije prevođenja, ili pak domenom društvenih znanosti uopće, nakratko se možemo zaustaviti pa i proglasiti nešto ispravnim, a zatim se pomaknemo korak unatrag, ulijevo ili udesno, i ta je naša ispravnost već postala nepravilnost, smetnja, odnosno neispravnost.

Naslovna ilustracija: Jorinde Voigt

1. Rod i prijevod: prevođenje u doba feminizma, Josip Benčević i partneri, Zagreb, 2005.
2. “Gender and the metaphorics of translation”, u: Lawrence Venuti. The Translation Studies Reader, 2002.
3. After Babel: Aspects of language and translation, Oxford University Press, New York, 1975.
4. Gender in translation. Cultural identity and the politics of transmission, Routledge, London, 1996.
5. Kod spominjanja knjige Mary Daly, želimo istaknuti da postoje aspekti njenoga rada s kojima se izrazito ne slažemo, a prednjače transfobni stavovi izraženi u knjizi “Gyn/Ecology”. Za opširniji uvid vidjeti npr. http://tigerbeatdown.com/2010/01/07/acts-of-contrition-feminism-privilege-and-the-legacy-of-mary-daly/ op.ur.
6. Vidi von Flotow.
7. Knjiga je L’amèr ou le Chapitre effrité prevedena na engleski pod naslovom These Our Mothers. L’amèr: mère (majka) + mer (more) + amer (gorko). Mourriture: mourir (umrijeti) + pourrir (gnjiliti) + nourriture (prehrana).
8. Zamislimo pred kakvim bi se problemom našla prevoditeljica koja bi prevodila naslov portala Muf. Ta riječ kolokvijalno može označavati žensko spolovilo pa bi prevoditeljica morala birati između kreativnosti i napomene koja objašnjava dvosmislenost.
9. Postoje djela koja se u cijelosti temelje na poigravanju jezikom. Prisjetimo se da je prevoditeljica Vanda Mikšić prije nekoliko godina prevela djelo Georgesa Pereca La Disparition, lipogramski roman od tristotinjak stranica. Njezin je prijevod naslovljen Ispario, a kao i autor originala odrekla se glasa e, jednog od najučestalijih glasova hrvatskoga jezika.
10. Selected Poems, Dover Publications, 1990.
11. Tiše od sna: odabrane pjesme, Modernist, Varaždin, 2008.
12. Knjiga je L’ettres d`une autre autorice Lise Gauvin. De Lobtinière-Harwood čak je otišla toliko daleko da odbija prevoditi muške autore uopće.
13. Navedeno u von Flotow.
14. Uvod u teorije prevođenja, Leykam international d.o.o., 2015.