Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu

Film Zvonimira Berkovića Cherchez la femme iz 1968. godine svojevrsni je TV esej u trajanju od 30 minuta, koncipiran kao vješto montiran kolaž raznovrsnog, mahom dokumentarnog videomaterijala. Uglavnom su to prikazi društvenog života koje po uzoru na tradiciju dokumentarnog filma prati voice-over naracija. Nastao je kao dio projekta “People to people” na inicijativu škotske produkcije u suradnji s RTV-om Zagreb i Jugoslavenskom radiotelevizijom te je zapravo jedan od ukupno dvanaest nastavaka kojima su se predstavljale različite europske zemlje. Iako je film premijerno prikazan u Londonu iste godine kad je i produciran, nikada nije prikazan u SFR Jugoslaviji. Prvo ovdašnje javno prikazivanje bilo je ono 1992. godine u igranom programu HRT-a u emisiji Premijere kojih nije bilo. S obzirom na ironičan odnos spram onodobnih društveno-političkih prilika, čini se da se film lako može zloupotrebljavati u svrhu nacionalističke argumentacije nužnosti raspada SFRJ i slično.¹ No, posvećenijim gledateljima i gledateljicama ovaj ironičan i duhovit kratki film u kojemu se autor spretno poigrava stereotipima može poslužiti kao poticaj za razmišljanje o nekim problemima samoupravnog socijalizma, a pogotovo o ženskom pitanju unutar jednog od progresivnijih društvenih uređenja kada je riječ o pravima i emancipaciji žena.

“Stari mudrac je rekao, ako hoćete dokraja upoznati neku zemlju, ako hoćete da shvatite prave razloge svjetskih događaja: potražite ženu”, rečenica je koja otvara film. Stari mudrac na kojeg se poziva Berković izvjesni je Charles Maurice de Talleyrand-Périgord, francuski političar i diplomat iz 18. stoljeća poznat po aforizmima. Osim ovog izvora, spomenuti princip podsjeća i na žanr popularnih kriminalističkih romana u kojima ova fraza upućuje na ženu kao čest uzrok odnosno smjer prema rješenju slučaja. Film će pak zaključiti riječima: “Dragi gledaoče, u ovom filmu tražili smo ženu, ne nje radi, već zemlje radi.” Namjera ovog teksta može se sažeti u parafrazi zaključnih riječi iz filma – tražim ženu, nje radi.

Kroz nekoliko motiva iz Berkovićeva filma pokušat ću skicirati ono što možemo nazvati nedovršenom emancipacijom žena,² odnosno neke od glavnih problema vezanih uz žensko pitanje u socijalizmu. To su takozvani državni feminizam, dvostruka opresija kao paradoks ženske emancipacije, podređenost ženskog pitanja socijalističkom projektu, patrijarhat u privatnoj sferi, repatrijarhalizacija i retradicionalizacija nakon rata…

Foto: Marta Baradić, screenshot iz filma Potraži ženu

Prema Marxu, stupanj emancipacije žena može poslužiti kao mjerilo opće emancipacije,³ a ona se postiže “ekonomskim napretkom, političkim organiziranjem, kako muškaraca, tako i žena”.⁴ Lydia Sklevicky piše o takozvanoj “izmišljenoj tradiciji” koju su propagirale socijalističke vlasti, a prema kojoj je emancipacija žena smatrana neizbježnom posljedicom socijalističke revolucije, a ne rezultatom dugotrajne ženske borbe.⁵ U tom smislu, žensko pitanje bilo je podređeno onom klasnom s idejom vodiljom da će ukidanjem privatnog vlasništva i pobjedom radničke socijalističke revolucije doći do oslobođenja i radničke klase i žena.

S druge strane, kako bi se emancipacija gore naznačenim sredstvima postigla, bilo je potrebno žene uvesti u sferu produktivnog rada, ali i rasteretiti ih tereta reproduktivnog rada, prije svega socijalizacijom kućanskog rada čime bi se riješio problem dvostruke opresije. Kako bi se, s tom agendom, postigla masovna mobilizacija i politizacija žena, Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) poticala je osnivanje ženskih organizacija u okviru Narodnooslobodilačkog pokreta. Antifašistički front žena bila je masovna ženska organizacija koja, prema Chiari Bonfiglioli, ne nastaje kao autonomna organizacija, već organizacija osnovana kao dio Narodnooslobodilačkog pokreta sa zadaćom da mobilizira široke mase žena u borbi protiv njemačke okupacije te pruži podršku pokretu kako u borbi, tako i ostalim aktivnostima pokreta. Statistike govore o sto tisuća žena u partizanima te dvadeset i pet tisuća poginulih. Njih dvije tisuće izborile su oficirske činove, a narodnim herojima proglašeno ih je 92. Oko dva milijuna žena mobilizirano je te na različite načine pomažu pokret.⁶

Nakon djelomičnog i nužnog uzdrmavanja rodnih odnosa tijekom ratne, izvanredne situacije ponovno mirnodopsko normaliziranje patrijarhalnog rodnog ugovora s jedne se strane čini olakšano i zapravo nikad prekinutim kontinuitetom baštinjenja tradicionalnih ženskih osobina i uloga. Od požrtvovnosti u borbi do majčinske brižljivosti u širem smislu, prema cjelokupnoj zajednici, podizanju novog društva.

Sve su one, kada je trebalo, bile spremne da grade temelje novog socijalističkog društva ravnopravnih i samoupravnih odnosa. Danas su već dočekale da uživaju u plodovima naše izgradnje. Danas one rade u uvjetima visokoracionalizirane industrijske proizvodnje. Svjesne svojih interesa i svojih samoupravnih prava, svjesne da sve što rade za sebe rade.⁷

Naracija u filmu prati prizore žena na radnim akcijama, izgradnji prometne infrastrukture, tvornica… Zatim vidimo tekstilne radnice u tvornicama te naposljetku prodavaonicu proizvoda sarajevske Tvornice čarapa “Ključ” i žene prikazane prilikom kupnje, u ulozi potrošačica. Ovih nekoliko rečenica poprilično dobro može poslužiti kao ilustracija transformacija položaja i pretpostavljenih uloga žena u socijalističkom društvu neposredno nakon rata te narednih desetljeća.

Foto: Marta Baradić, screenshot iz filma Potraži ženu

Masovnim angažmanom u ratnom razdoblju žene su izborile niz materijalnih i socijalnih prava kojima im je omogućeno da u mjeri većoj nego ikada dotada postanu aktivne sudionice društveno-političkog života, to jest građanke. Iako formalno postaju ravnopravne, praksa pokazuje izrazitu heterogenost življenog iskustva žena u Jugoslaviji.

Član 24. Ustava FNRJ glasi: “Žene su potpuno ravnopravne sa muškarcima u svim područjima državnog, privrednog i društveno političkog života. Za jednaki rad žene imaju pravo na jednaku plaću kao i muškarci i uživaju posebnu zaštitu u radnom odnosi. Država naročito štiti interese majke i djeteta osnivanjem rodilišta, dječjih domova i obdaništa i pravom majke na plaćeni dopust prije i poslije porođaja.”⁸

Određeni emancipatorni pomaci poput izlaska žena na tržište rada, što predstavlja jedan od preduvjeta neovisnosti žena, zapravo su uvelike bili nužna mjera za konsolidaciju socijalističkog projekta u poslijeratnom kontekstu i procesa industrijalizacije i urbanizacije, a manje koraci uloženi u sustavno oslobođenje žena i od, osim klasne, specifično rodne opresije. U prilog tome možda nam govori upravo postepen regres u smjeru tradicionalnih društvenih obrazaca već u desetljeću nakon rata.

Tako se već 1946. godine u listu Žena u borbi pojavljuju krojevi i recepti,⁹ a list 1958. godine mijenja naziv u Žena, čime se na neki način u medijskom prostoru briše sjećanje na borbenu prošlost s golemim emancipatornim zalogom. Renata Jambrešić Kirin i Marina Blagaić tu tendenciju prepoznaju i u drugim socijalističkim društvima te je nazivaju “redomestifikacija revolucije”.¹⁰ Upravo je taj put, koji od dobrovoljke i udarnice s vjerom u emancipatorne tekovine revolucije, dvostruko potlačene radnice do pacificirane figure potrošačice prelazi jugoslavenska žena, sadržan u navedenom Berkovićevom citatu.

Foto: Marta Baradić, screenshot iz filma Potraži ženu

Žena danas rame uz rame s muškarcem neprestano podiže produktivnost svog rada. Statistike kažu da one daju sve značajniji prinos nacionalnom bruto dohotku.

Ovoj rečenici Berković će suprotstaviti, nakon prikaza žene na radnom mjestu (radi se o inženjerki ili tehničkoj crtačici), prizore iz rodilišta, očito insinuirajući da je prvenstven ženin doprinos bruto dohotku onaj u proizvodnji same radne snage, odnosno u sferi društvene reprodukcije. Zbog divljanja nacionalizama devedesetih godina prošlog stoljeća i tranzicije prema neoliberalnim tendencijama u ekonomiji ovdašnji eter postaje zasićen konzervativnom retorikom o majčinstvu i tradicionalnim ulogama žena u svrhu nacionalističke legitimacije i kapitalističke aproprijacije. Iz tog nam se razloga može učiniti da postoji stanoviti diskontinuitet u diskursima veličanja majčinstva, no činjenica je da se, naizgled paradoksalno, upravo figura majke može instrumentalizirati u različitim društveno-političkim kontekstima.

Niti desetljeće nakon rata, 1953., iste godine kad je ukinut i AFŽ, Josip Broz Tito u svom govoru u Bjelovaru kaže: “Tačno je da je žena u prvome redu majka, ali baš zato što ona najviše žrtvuje od sebe, odgajajući nove naraštaje, ona ima još veće pravo da kao majka kaže svoju riječ u zajednici kakva je naša – u socijalističkoj zajednici”, što Renata Jambrešić Kirin tumači kao ilustraciju zaokreta: suprotno nastojanju da potakne žene na jaču participaciju u političkom životu, potvrđuje stereotip o požrtvovnoj majci i odgajateljici.

U studiji Imaginarna majka. Rod i nacionalizam u kulturi 20. stoljeća Ksenija Vidmar Horvat putem analize proizvoda popularne kulture, prije svega ženskih časopisa, istražuje konstrukcije javnog portreta majke i diskursa majčinstva kojima se uspostavlja ženin društveni prostor u dvjema politički i ideološki diskontinuiranim razdobljima poslijeratne povijesti (postratna Jugoslavija i SAD).¹¹ U njoj tvrdi da žena posljednjih 50 godina nije živjela u razdoblju u kojem se zatiralo štovanje majčinstva, a socijalizmu se ne može pripisati programski, državno kontrolirani projekt ukidanja ženskoga “pravoga” obiteljskog identiteta majke i domaćice. Vidmar Horvat tvrdi da socijalizam posuđuje žensku biološku funkciju kako bi njome mogao voditi i projekt društvene obnove i za takvu je transakciju između javno-ideološkoga i privatno-društvenoga trebao suradnju žene koja je vjerovala u političku snagu vlastitoga majčinstva.

Njezina komparativna analiza pokazuje da je kult majčinstva služio zajedničkom cilju društvenog i rodnog podređivanja žena, pri čemu su se razlikovale samo ideološke podloge kojima se operacionaliziralo štovanje majke: dok je u kontekstima zapadnog, američkog društva to štovanje podvrgnuto rodnoj konsolidaciji podjele rada prije Drugoga svjetskog rata, u kontekstima socijalističkih društava glorifikacija lika majke čvrsto je smještena u političko-ideološko discipliniranje kolektivnog subjekta. Tako već samo deset godina nakon rata sa scene udarnicu istiskuje žena-majka, odnosno radnica-majka s naglaskom na trima sferama: sfera posla, bračno-obiteljskog života i odnosa prema djeci. Vidmar Horvat analizira poslijeratna izdanja tiskovine Naša žena te uočava nastojanja ponovnog kodiranja ženskosti kroz reprezentaciju njezine javne slike: od ranih prikaza partizanske majke, žena u uniformi s djecom, od podobne udarnice do pripitomljene domaćice bilo je potrebno tek nešto više od desetljeća.

Foto: Marta Baradić, screenshot iz filma Potraži ženu

U naših 20 socijalističkih godina samo je jedan zakon nepokolebljivo ostao na snazi, zakon o braku. Brak je bio jedino područje u kojemu nije bilo dopušteno Jugoslavenu da eksperimentira.

Zatim, reći će naš filmski pripovjedač: “Ma gdje živjela, ma koliko stara bila, svaka naša žena sanja isti san i tiho ga ostvaruje”, misleći pritom na sklapanje braka. Montažom prikaza raskošnih seoskih svadbi i odmjerenih sklapanja bračnog ugovora u gradskim matičnim uredima zaključit će da je to jedna od rijetkih stvari na kojima čovjek iz grada zavidi onima iz ruralnih sredina, gdje se, čut ćemo tijekom filma, “još uvijek živi kao u narodnoj pjesmi”. Takve su opservacije indikativne jer, unatoč brojnim socijalnim politikama koje su umnogome radikalno unaprijedile položaj žena nabolje, transformacija patrijarhalne privatne sfere nije mogla biti ostvarena tek na razini zakonskih, formalnih promjena. Sugovornice iz Ženskog biografskog leksikona tako ističu da se politika zrcali u odnosima moći u obitelji i na poslu.¹² Također, skreće se pozornost na važnost dostupne infrastrukture, koja se mijenja uspostavom samoupravnog socijalizma i decentralizacije, kad brojne žene ponovno ostaju bez nužne infrastrukture, u smislu dostupnih socijalnih servisa poput jaslica i menzi u svojim sredinama.

Zakon o braku iz 1946. godine jedan je u nizu zakona koji su regulirali ravnopravnost; njime je izjednačen položaj žena i muškaraca u braku, tu je i pravo na razvod braka, a zakonima iz područja obiteljskog prava izjednačena su prava bračne i izvanbračne djece. No, podaci iz istraživanja provedenog 1965. godine govore o većem broju zahtjeva za razvodom braka koje su podnijeli muževi. Ti razlozi mogu uključivati “ekonomsk[e] prilik[e] u kojima su se žene nalazile, nemogućnost za izdržavanje djece bez muževljeve finansijske pomoći, strah od gubitka starateljstva nad djecom, duboko ukorijenjeno patrijarhalno shvatanje da je razvod braka sramota za ženu. Potom, ostali razlozi koji su legitimni za muškarčev zahtjev za razvod uključuju i nemogućnost imanja djece, za šta se krivi isključivo žena, kao i situacija da žena nije došla nevina u brak. Zaključci istraživanja tako potvrđuju da savremena porodica još uvijek nije počivala na potpunoj ravnopravnosti, pa ni u oblasti razvoda braka.” U takvoj zajednici zadržana je patrijarhalna rodna podjela rada u kojoj kućanski i reproduktivni rad tradicionalno obavljaju žene. Iako prema istraživanjima, primjerice, Chiare Bonfiglioli, u tvorničkim glasilima radnice artikuliraju problem dvostrukog tereta i raspravljaju o njemu.

Foto: Marta Baradić, screenshot iz filma Potraži ženu

Žena danas može da gradi svoju sretnu budućnost. Ona zna da su joj u ovoj zemlji otvorena sva vrata. Ona zna da se na ljestvici poslovnog ugleda može uspeti do vrtoglavih, vratolomnih visina.

Vrtoglave, vratolomne visine ilustrirane su scenama iz cirkusa gdje žena izvodi akrobacije na trapezu ili sa skijališta prilikom vožnje žičarom, a prethode im scene žena kao radnica u uslužnom sektoru. Slično stoji i u Ženskom biografskom leksikonu:¹³

Novi socijalistički poredak nominalno je izjednačio radnike i radnice u plaći, ali je i dalje podržavao podjelu profesija na tzv. muške i ženske, s tim da su žene pretežno bile zaposlene na “ženskim”, službeničkim, slabije plaćenim poslovima, te su u prosjeku manje napredovale na poslu.

U praksi, onodoban broj zaposlenih žena nikad nije prelazio više od 30-36% aktivne ženske populacije te su žene mahom zapošljavane kao nekvalificirane radnice ili u feminiziranim, niže plaćenim sektorima poljoprivrede, obrazovanja, uslužnih djelatnosti ili u radno intenzivnim branšama poput tekstilne industrije. Poznate su epizode kako u povijesti, tako i danas kada žene masovno izlaze na tržište rada, uglavnom amortizirajući posljedice različitih ekonomsko-političkih kriza na mikroekonomskoj razini, često preuzimajući ulogu tradicionalno muškog hranitelja obitelji. Tada se, uslijed rodne inverzije, bilježi porast supružničkog nasilja i tako dalje. Nailazim na podatak da su “jugoslavenski istraživači/ce istakli rizik da bi zapošljavanje žena na pojedina radna mjesta dovelo do otpuštanja muške radne snage što bi proizvelo konflikte u porodici”.

Jambrešić Kirin pak iznosi podatak kako se broj žena u tijelima političkog odlučivanja nije bitnije mijenjao kroz cijelo razdoblje. U centralnim komitetima nije bio veći od deset posto, a u Saboru je najveći broj zastupnica bio dvadeset i pet posto. Također, bilo je vrlo malo novinarki, profesorica (za razliku od osnovnoškolskih učiteljica) i sutkinja. Žene sa sela susretale su se i s protivljenjem roditelja ili bračnih partnera njihovom obrazovanju, stoga mogućnost napredovanja i to, kao što je navedeno, samo u određenim profesijama, treba analizirati i klasno, jer je često rezervirano za pripadnice srednje i više srednje klase iz urbanih sredina.¹⁴

Foto: Marta Baradić, screenshot iz filma Potraži ženu

U filmu Potraži ženu Zvonimir Berković, da bi iznio niz opservacija o socijalističkom društvu i Jugoslaviji kao takvoj, pojam žene upošljava kao svojevrsnu sinegdohu te na dovitljiv i dopadljiv način secira onodobnu realnost. Jedan od ciljeva socijalističke revolucije predstavlja i oslobođenje žena, ali, kao što pokazuje ovaj kratki pregled, žensko pitanje zapravo je svedeno pod ono klasno te se podrazumijeva da do oslobođenja žena dolazi nekom vrstom automatizma. U praksi, žene su se u socijalističkom društvu, a koje je dobrim dijelom negiralo specifičnost ženske potlačenosti, susretale s problemom patrijarhata u privatnoj sferi, kao i s dvostrukim teretom radnica.

Berkovićev film nastao je 1968. godine, stoga ga je moguće promatrati i kao svojevrsnu anticipaciju dviju važnih konferencija drugog vala feminizma odnosno takozvanog neofeminizma. U Portorožu je 1976. godine održana konferencija “Društveni položaj žena i razvoj porodice u socijalističkom samoupravnom društvu”, a 1978. u Beogradu “Drugarica žena, žensko pitanje – novi pristup” na kojima su feministice “uglavnom kritizirale službenu jugoslavensku politiku rješavanja ‘ženskog pitanja’, odnosno nerješavanje brojnih teoretskih i praktičnih pitanja. Tvrdile su da je jednakost bila deklarativna […]”¹⁵

U tom kontekstu, film nas možda može podsjetiti da, kao što autorice poput Bonfiglioli upozoravaju, nakon ukidanja AFŽ-a nije došlo do često podrazumijevanog zatišja ženskih aktivističkih inicijativa u razdoblju “državnog feminizma” i organizacija nasljednica AFŽ-a, već se o tim, specifičnim problemima ženskog pitanja u socijalizmu promišljalo i raspravljalo na najrazličitijim razinama, od navedenog primjera tvorničkog tiska putem kojeg su žene komunicirale o aktualnim problemima svoje svakodnevice do komentara poput ovog filmskog, skoro desetljeće prije prvih neofeminističkih kongresa.

1. U emisiji pored voditelja Branka Bošnjaka sudjeluju sam redatelj Zvonimir Berković, filmski teoretičar Hrvoje Turković, nekadašnji ravnatelj RTV-a Zagreb Miro Mahečić te Dragutin Bahun u ulozi istražitelja koji ima otkriti sudbinu “bunkeriranog” filma. Ono što je znakovito, uzmemo li u obzir kontekst 1992. godine kad se film prikazuje, jesu Bahunove zaključne riječi kojima konstatira da film u Jugoslaviji možda nije prikazivan jer je njime “još prije 24 godine gospodin Berković uspio dokazati koliko su jugoistok i sjeverozapad tvorevine koju smo nazivali Jugoslavija nespojivi” dok ondašnji ravnatelj RTV-a Zagreb neprikazivanje opravdava slučajem i nizom okolnosti više tehničke no ideološke prirode.
2. Jambrešić Kirin, R. i Blagaić, M. (2013) “The ambivalence of socialist working women’s heritage: a case study of the Jugoplastika factory”, Narodna umjetnost, sv. 1, br. 50, str. 40-73.
3. Prema Đorđević, J. (1975) “Marksizam i žene”, u: J. Đorđević (ur.)  Žensko pitanje. Antologija marksističkih tekstova. Beograd: Radnička štampa, str. 5-122.
4. Bonfiglioli, C. (2014) “Women’s Political and Social Activism in the Early Cold War Era. The Case of Yugoslavia”, Aspasia, br. 8, str. 1-25.
5. Prema Bonfiglioli, 2014. “Izmišljanje tradicije” termin je Erica Hobsbawma.
6. Bonfiglioli, 2014.
7. Svi citati označeni kurzivom preuzeti su iz filma Cherchez la femme Zvonimira Berkovića, RTV Zagreb – Jugoslavenska radiotelevizija, 1968.
8. Prema Sklevicky, L. (1996) Konji, žene, ratovi. Zagreb: Ženska infoteka.
9. Gonan, M. (2014) “Rodni stereotipi u popularnoj kulturi u Jugoslaviji do kraja sedamdesetih godina”, diplomski rad, Sveučilište u Zagrebu.
10. Jambrešić Kirin i Blagaić, 2013.
11. Vidmar Horvat, K. (2017) Imaginarna majka. Rod i nacionalizam u kulturi 20. stoljeća. Zagreb: Sandorf.
12. Dijanić, D.; Merunka-Golubić, M.; Niemčić, I. i Stanić, D. (2004) Ženski biografski leksikon: sjećanje žena na život u socijalizmu. Zagreb: Centar za ženske studije.
13. Dijanić et al., 2004.
14. Dijanić et al., 2004.
15. Šiša, A. (2015) “Linije povezivanja i razdvajanja marksizma i feminizma u Sloveniji”, Treća, br. 1-2, sv. 17, str. 103-116.