Vještice, očito

U jednom od mojih omiljenih filmova iz najranijeg djetinjstva, Čarobnjaku iz Oza, ružičasta, svjetlucava vještica Glinda uči Dorothy i sve male gledatelj(ic)e: „Samo su zle vještice ružne.“ Glindu i njoj slične na hrvatskom čak i ne opisujemo kao dobre vještice, već kao dobre vile. Opća mjesta vještičarenja ujedno su opća mjesta „ružnoga“, a ona su pak istovjetna s općim mjestima iskvarenosti. Ukratko, ako ste zle, onda ste ružne; ako ste ružne, onda ste zle.

Stoga mi se ove Noći vještica pridružite u slavljenju prekrasnih, kompleksnih vještica koje znaju da je najsnažnija magija potrebna za razbijanje upravo bezjačkih mitova.

https://twitter.com/carmenmmachado

Ako ste, kao ja, živjele svoje mizerne živote u neznanju da negdje u svijetu diše i piše Carmen Maria Machado, svjesne samo da nešto nije kako treba, da nešto nedostaje, vašim je patnjama došao kraj. Carmen Maria Machado postoji i veličanstvena je! Iako je zbirka priča Her Body and Other Parties upravo izašla i možete je pokloniti kao zakašnjeli dar za Noć vještica, ono na što vas želim uputiti njezine su kratke priče (odavno) dostupne na webu. Prva, na koju sam prije nešto više od mjesec dana naišla, možda je i najkonvencionalnija, a konvencije koje slijedi u velikom dijelu pripadaju magijskom realizmu. Sama Machado u nekoliko je navrata istaknula Gabriela Garcíju Márqueza kao autora kojemu se divi, ali njezin je pripovjedački glas nepogrešivo njezin i savršeno subverzivan (za razliku od npr. Isabel Allende – čitajući Kuću duhova često sam imala osjećaj da Allende ne želi samo dodati svoj glas markesovskoj tradiciji, već da želi biti García Márquez). Priča The Husband Stitch tako sadrži sve ono što u magijskom realizmu obožavam: žuboreće rečenice, bujnost, neobuzdanost, likove uvedene slasno, tako da želite polizati prste kao nakon bogatog kremastog kolača. Machado u njoj neodvojivo upetljava rodnu problematiku u dobro poznate i uopćene narative požude i izdaje. Priča je to o ljubavi i povjerenju s elementima začudnog i jezovitog, ali ujedno je i priča o kontroli koju muškarac mora imati nad ženskim tijelom, o životu sa spoznajom da i najbliži muškarci, oni koje volimo, mogu biti neoprostivo patrijarhalni.

http://theamericanreader.com/especially-heinous-272-views-of-law-order-svu/

Poigravanje bajkama, kao i svim proizvodima iz kategorije popularnog (pa samim time i svakodnevnog, odnosno bliskog velikom broju ljudi), u pričama koje Machado piše uposleno je kako bi se još eksplicitnije ukazalo na obrasce kojima nas popularna kultura disciplinira i uči da su heteronormativnost i agresija bijelog patrijarhata prihvatljive. U genijalnom preispisivanju dugovječne serije Zakon i red: Odjel za žrtve Machado uzima prvih dvanaest sezona i nudi sažetke probranih epizoda prepune duhova, britkog humora i oštrih opaski koje može napisati samo netko kome je serija jako draga, ali i apsurdna. Especially Heinous: 272 Views of Law & Order SVU toliko je prigodno štivo za Noć vještica da nećete ni najmanje pogriješiti ako danas ostanete doma, pristavite čaj i krenete iščitavati 272 crtice o dogodovštinama detektivke Olivije Benson i njezinog partnera Elliota Stablera. Vrištat ćete od smijeha i užasa, a susjedi će misliti da vam kuću opsjedaju duhovi ili da vam je u stan provalio serijski ubojica – i sebi i njima priuštit ćete pravo halloweensko iskustvo.

Od ostalih priča preporučujem SVE, ali posebno čudnovatu, klaustrofobičnu i predivnu My Body, Herself. Machado ima moć istovremene okrutnosti i blagosti, može vam razbiti srce u tisuću komadića bez da posegne za gomilanjem sentimentalnog. Isto tako zna da strah ne čuči nužno u nepoznatom, već da razotkrivanje istine često ima jednako zastrašujuć učinak kao i tapkanje u mraku.

https://i-d.vice.com/en_us/article/433d9m/jenny-zhangs-radical-stories-examine-the-asian-american-immigrant-experience

Još jedna čitateljska preporuka više nego prigodnog naziva upravo je postala dostupna za legalno skidanje. Radi se o Hags Jenny Zhang, knjižici koju možete besplatno skinuti s Jennyne službene stranice. Iako se trenutno najviše priča o njezinom najnovijem izdanju, zbirci priča nazvanoj Sour Heart, Jennyne su poezija i proza u djevojačkoj zajednici prisutne i popularne već nekoliko godina. Rookiejeva je suradnica od samog početka, pa u arhivi možete naći gomilu Jennynih članaka i priča, a od prošlog tjedna možete uživati i u čudnovatom sljubljivanju asocijacija, poezije i proze koje predstavlja Hags. Jennyna goruća potreba da prokaže opresiju te intenzivna želja da prigrli djevojačko kao vrijedno i raznorodno prisutne su u svim pjesmama koje sam dosad uspjela pročitati, pa me nije začudilo što je Hags prepuna sličnih motiva koji su kombinirani očuđujuće nelinearno. Ponekad se čini kao da skače s jedne nepovezane misli na drugu, ali neujednačen ritam ubrzo postaje poznat, a sićušne tematske cjeline srodne. Jedan od Jennynih ciljeva jest validirati vještice, a vještice su intenzivne žene čiji „neprimjereni“ porivi i glasne emocije remete bajku patrijarhalnog društva. U tom smislu postavlja vrlo jasno pitanje, pitanje koje se skriva negdje u uvodu Popsikona: kako biti više (kontradiktornih) stvari odjednom i ostati simpatična, ostati lik za koji će drugi navijati? Kako biti dobra i loša vještica, kako biti samo vještica?

https://www.youtube.com/watch?v=mfHopQhWZk8

Binarnošću ženskih likova već se treću sezonu zaredom izvrsno bavi serija Crazy Ex-Girlfriend. Radnja prati Rebeccu Bunch, perspektivnu njujoršku odvjetnicu koja jednog dana na ulici sretne Josha Chana, svog dečka iz tinejdžerskih dana, i „sluđena“ tim susretom, kao i pritiscima svoje radne/obiteljske sredine, odluči preseliti u Kaliforniju i započeti novi život. Serija koja se vrti oko motiva „lude bivše“ mogla je biti apsolutni promašaj, ali u rukama Rachel Bloom, autorice i glavne glumice, postala je vrelo šaljivih songova i obrtanja stereotipa naglavačke. Uz niz inkluzivnih izbora vezanih uz same likove, serija iskorištava format mjuzikla na najbolji mogući način – za autoironiju i društveni komentar. Bloom koncepte poput Disneyjeve ljupke protagonistkinje, girl squada i mansplainanja nerijetko dovodi do krajnjih konzekvenci i parodira ih pomoću zaraznih glazbenih točaka, ali ono što mi se čini najvažnijim definitivno je iznijansiran prikaz same Rebecce. Njezin živčani slom ni u jednom trenutku nije trivijaliziran, ona se stalno preispituje, namjerno i nenamjerno radi dobre i loše stvari te baš nikada nije sporedan lik u vlastitoj priči. Iako su njezine greške goleme, ali uglavnom oprostive, a njezina nemogućnost suočavanja s mentalnom bolešću prikazana empatično, Rebecca stvarno često jest zla vještica West Covine. I to je u redu jer nije stereotipizirana, plošna i nevažna. Uz nju su i drugi ženski likovi isprva predstavljeni kao vještice: njezina najbolja prijateljica Paula u prvim je epizodama osoba koja Rebeccu gura još dublje u provaliju opsesivnog uhođenja Josha jer je nezadovoljna vlastitim brakom, a Rebeccina (ne)prijateljica Valencia predstavljena je kao iritantna, toksična i prijetvorna žena čija je jedina funkcija stajati na putu između Rebecce i Josha, no ubrzo im je dodana slojevitost nužna da bi se gledatelji/ce mogle s njima identificirati i za njih navijati. Crazy Ex-Girlfriend nikada ne tjera svoju publiku da bira između dobrih i loših vještica jer zna da takva distinkcija u stvarnosti rijetko kada postoji.

https://shesallfatpod.com/who-we-are/

U posljednjoj preporuci osvrćem se na sada već standardnu bodyposi temu. Radi se o najnovijoj epizodi podcasta She’s All Fat koja se bavi debljinom kao oznakom za moralnu neispravnost. U „Boo! Fear the Fat“ April i Sophia analiziraju likove iz popularne kulture čija je debljina pokazatelj njihove zloće. Između ostalih spominju i Ursulu, zlu morsku vješticu, koja je, bez obzira na to koliko je problematično prikazana, zapravo izrazito samopouzdana i njihova je omiljena zlikovka. Podcast i izvan ove halloweenske epizode obiluje referencama na popularnu kulturu, a April i Sophia jako su pažljive komentatorice i empatične savjetodavke. Njihove slušateljice, koje im se često javljaju, također postavljaju zanimljiva i kvalitetna pitanja pa podcast dobro funkcionira i kao kratak informativno-obrazovni program za sve one koji još nisu preispitali svoje predrasude ili stajališta o debljini.

Honourable mention:

Još ne želim spojlati Stranger Things pa samo spominjem Joyce Byers, najempatičniju od svih vještica. Dok me u prvoj sezoni često smetalo kako je lik Joyce napisan, točno na granici između aktivne protagonistkinje i stereotipa o zabrinutoj majci, ove su se sezone braća Duffer iskupila za to. Joyceina vjera u dječji glas, kao i njezina intuicija koja nije sinonim za glupost ili nestabilnost, sjaje gotovo u svakoj epizodi i pokreću radnju umjesto da samo postoje.

Sretna vam Noć vještica! 🙂