Pravim detektivom protiv vitalizma
Ako se želimo suočiti s načinom na koji se patrijarhat danas najuspješnije reproducira, najbolje je da odemo u kino ili sjednemo pred male ekrane. Ne samo zato što su filmovi i serije najpopularniji medij, već zbog raširene predrasude da pokretne slike nisu knjige da nas zamaraju, zbog čega publika olako shvaća sedmu umjetnost i puno lakše nego bi trebala, pristaje na problematične, po rodu razvrstane sadržaje koje kinodvorane i televizija podmeću pod razonodu. U Cinestaru će vas, na primjer, dočekati reklame za „ženske“ filmske cikluse koje možete otići pogledati sa frendicama ili foršpanovi za akcijske, mačo filmove koji žene, navodno, ne bi trebali zanimati. Ta je rodna diferencijacija publike bitna kinoblagajnama jer tako lakše planiraju zaradu, a upravo je patrijarhat ono što tu umjetnu podjelu održava i pomaže marketinškim službama da je svaki put dobro unovče.
Ne čudi, stoga, što je u svijetu gdje svaki sadržaj ima točno propisano mjesto i predodređenu publiku, serija True Detective snažno polarizirala javnost. Dvije su najčešće točke njezinog osporavanja: negodovanje zbog loše razrađenih ženskih likova i bromanse između glavnih protagonista, detektiva Rusta Cohlea (Matthew McConaughey) i Martina Harta (Woody Harrelson), i zadnja, osma epizoda koja je protumačena kao klišejiziran, sretan završetak kakav se obično nudi gledateljicama romantičnih komedija te ne doliči seriji takvog, HBO kalibra. Prava bi serija, koja njeguje kult nadarenog i neprilagođenog junaka, po pravilu trebala završiti smrću jer takvi završeci ostvarenjima daju na težini i ozbiljnosti (Breaking Bad i House M.D, da navedem samo par primjera).
Većina popularnih kriminalističkih i forenzičarskih serija propagira vitalizam: premoć života nad neživim stvarima. Koliko god svirepa ubojstva istražitelji u serijama rješavali, koliko god na trenutke mračna atmosfera bila, epizode obično završe optimistično – pojedinci su mrtvi, ali život ide dalje. True Detective nije takva serija.
Svoj uspjeh TD ima prvenstveno zahvaliti filozofičnim replikama Rusta Cohlea koje seriju vežu uz spekulativni realizam. Ta trenutno popularna tendencija u filozofiji oduzima prvenstvo čovjeku u odnosu na stvari koje ga okružuju i izlaže ga užasu spoznaje da svijet postoji i bez njegove svijesti, odnosno njegovog cogita. U trenutku u kojem ljudi prestaju biti centar svijeta, postaje jasno koliko je zapravo čovječanstvo beznačajno u kozmološkom kontekstu. Istovremeno, spekulativni se realizam oslanja na čudnu fikciju (weird fiction) s H. P. Lovecraftom na čelu. U istu žanrovsku odrednicu spada i Robert W. Chambers čije je motive iz knjige Kralj u žutom (The King in Yellow) autor True Detectivea Nic Pizzolatto preuzeo za potrebe serije, zajedno s idejama pisca horor priča – Thomasa Ligottija.
„Ljudska je svijest“, govori Cohle, „tragična pogreška u evoluciji. Postali smo previše samosvjesni. Priroda je stvorila obličje prirode odvojen od nje same. Mi smo bića koja ne bi trebala postojati po prirodnim zakonima“. Poziva zatim na samoistrebljenje ljudske vrste, dokidanje reprodukcije. „Ljudi ovdje ne misle tako. Ja ne mislim tako“, odgovara mu u jednom trenutku Hart. Redoslijed razgovora uopće nije bitan: Cohle razmišlja naglas, spekulira. On, zapravo, halucinira dijalog kojeg, s obzirom na nepopularnost njegovih stavova – u takvoj sredini ne može biti. Usporedimo li ideje iznesene u True Detectiveu s glupostima koje možemo čuti u tipičnim krimi serijama, postaje jasno zbog čega je TD izazvao toliko uzbuđenje među gledateljima. Posljednja, osma epizoda razočaranje je ako je čitamo u ključu koji ona sama nije dala: preživjeti – ne znači sretan kraj, već naprotiv – izloženost neprestanom osjećaju jeze. Završetak je happy samo ako nam se stavovi ne poklapaju s Cohleovim izrazito pesimističnim gledištem na život.
Iako priča prati tandem Cohle – Hart, nema nikakve sumnje da je detektiv Cohle glavna zvijezda serije. Riječ je o liku kojeg u potpunosti određuje smrt kćeri. Umjesto osvete koja je raison d’être svih muških likova ikad kojima su žene i(li) kćeri ubijene, silovane ili otete (najnoviji je primjer film Prisoners iz prošle godine) – Cohle svoje dijete halucinira, sanja: on nije u stanju taj gubitak nadomjestiti aktivnim djelovanjem. Njegovo žalovanje prepoznajemo kao melankolično žalovanje rezervirano za žene. Velika bilježnica koju stalno nosi sa sobom podsjeća na dnevnik, njegove bilješke na dnevničarenje – pisanje koje je privatno, za razliku od policijskih izvještaja koje Martin Hart redovito tipka. Ako ćemo iskreno, Rusta prije vežem uz priču The Yellow Wallpaper Charlotte Perkins Gilman nego uz Kralja u žutom. Jeza je prisutna u oba slučaja, ali uzorci tapete koji se mijenjaju pod svjetlom, odbojna žuta boja i siluete koje pripovjedačica polako iza uzoraka počinje nazirati kako se njezina opsesija vremenom pojačava poklapaju se s mojim doživljajem pesimističnog i barbituratima sklonog detektiva koji primjećuje stvari koje drugima lako promiču. Cohle, ukratko, ne odgovara tipičnom modelu muškosti (bez obzira na povremeno nasilje) i time postaje lik s kojim se mogu identificirati i muškarci i žene.
Njegov je partner Marty Hart, s druge strane, karikatura tog modela, čovjek koji je patrijarhalni model muškosti usvojio bez razmišljanja i živi u skladu s njim. Dok je Rust Cohle u svakom trenutku svjestan svega i svoj cogito dovodi do granice, Martin Hart, kao i većina, nije sklon samosvijesti – on naginje samozaboravu da lakše podnese život. Odatle njegov pristanak na obrasce mišljenja i ponašanja koje možemo okarakterizirati kao prepoznatljivo „muške“: tuče se, kurva, opija, laže. Razmišljanje o marginalnoj poziciji čovječanstva unutar kozmosa, o vlastitoj beznačajnosti – nije mu na listi prioriteta. Svijet za Martyja postoji samo ukoliko postoji u odnosu na njega. Ako bi počeo intenzivnije razmišljati o samome sebi, morao bi se neminovno dotaći i vlastite smrti, a time i činjenice da život drugih, život stvari – ne ovisi o njemu, odnosno da njegova smrt nije smrt svijeta. Njegov veliki kurac, kojim se odmah na početku pohvalio detektivima Gilboughu i Papaniji, shvatit će – nije i ne može nikako biti centar univerzuma.
Dinamika Cohleovog i Hartovog odnosa, zajedno sa slučajem ubijene Dore Lang i, ranije, Marie Fontenot, te njihove stalne interakcije s fenomenalnim krajolikom Louisiane i kreolskom magijom stvaraju zadivljujući i jezovit labirint. Serija nas, zanimljivo, na kraju doslovno uvodi u labirint u kojem su prisutne dvije konstrukcije, odnosno prostor u prostoru: napuštena građevina od cigle, i improvizirane strukture od granja i šiblja koje podsjećaju na gnijezdo. U istom se prostoru, dakle, nalaze dva potpuno različita mjesta. Jedno od tih mjesta je užasna Carcosa koja uzima vrijeme od žrtava da bi krvnicima darovala besmrtnost. Rituali pedofilskih zlostavljanja i sakaćenja snimljeni su na kaseti koju Cohle ukrade, ali ih gledatelji ni u jednom trenutku ne mogu vidjeti. Riječ je o užasu koji možemo tek naslutiti gledajući lica onih koji su imali tu nesreću da snimak pogledaju u cjelini. Sve što je od žrtvovane djece ostalo, gomila je odjeće nabacane unutar labirinta.
Zanimljivo je da je recepcija serije otkrila fantaziju gledatelja o tome kako bi hijerarhija zločina trebala izgledati. Errol mnogima nije bio dovoljno velik plijen jer su očekivali hobotnicu poput one u Žici (The Wire), sa senatorom Tuttleom na samom vrhu. No činjenica je da ne znamo ništa o ustroju kulta i hijerarhiji koja unutar njega vlada. Serija je puno toga ostavila nedorečeno.
Na kraju treba primijetiti kako je najproblematičniji trenutak u TD-u bio osvetnički seks Maggie Hart (Michelle Monaghan) s Cohleom. Potpuno nemotiviran, suvišan. Lik Maggie, koji ionako nije bio dovoljno razrađen, ovim je potezom sveden na razinu rekvizita. Zanimljivo je, također, bilo vidjeti kako informativni razgovor s Rustom i Martyjem vode dvojica Afroamerikanaca, detektivi Gilbough i Papania, i to u trenutku u kojem je na čelu Sjedinjenih Država – Barack Obama. Stvari su se od vremena „prvog crnog predsjednika“ Billa Clintona, promijenile. Žene su, međutim, sedamnaest godina kasnije, i dalje nevidljive i nepamtljive.
EPILOG:
Proza Thomasa Ligottija nije pretjerano dobra. Hrvatska književnost ima dva imena koja su puno zanimljivija. Prvo je Luka Bekavac, čiji se pisanje o paralelnim svjetovima, transkomunikaciji, šumovima i Baranji (Drenje, Viljevo), dobro poklapa s True Detectiveom. Drugo je Gordana Benić, pjesnikinja čiji opus obuhvaća niz pjesama o lutkama – izrazito jezive atmosfere („Lutke smo; ono što tražiš, ali još nisi našao“).
Izgleda da smo gledali različite serije. Pokušaću da budem kratak.
1. TD nema sretan završetak. ”Završetak” je objašnjen rečenicom ”Time is a flat circle”. Prvo prođe jedan krug, u kojem pronađu Redžija i Marti mu prosvira mozak. Drugi krug je završen kad pronađu Erola i Rast mu prosvira mozak. To su samo pazni krugovi. Šta priča Rast u bolnici je irelevantno za samu strukturu serije, koja je i dalje bazirana na Ničeovom vječnom ponavljanju.
2. Samim tim, tek tada Rast prestaje da bude samosvjestan, i uopšte nije istina da on ”nije sklon samosvijesti”, on pokazuje sasvim suprotnu tendenciju – gordog monologa u kojem on superiorno posmatra vječno kružno truljenje sa neke apstraktne kartezijanske distance. U tom smislu, Rast je nevjerovatna ”muškarčina”, on je Muškarac sa velikim M. On je taj univerzalan čovjek sa univerzalnom perspektivom (kao i asjaba, uostalom), što je bila i slaba tačka poststrukturalizma a kamoli mediokritetskog spekulativnog realizma. I upravo u posljednjoj epizodi Rast prestaje da bude samosvjestan, i on upada u vječno ponavljanje i gubi ulogu suverenog posmatrača koji e podsmijeva nekom tamo hrišćanskom stadu. Ne znam kako finale onda može biti razočaravajuće. Ono je skinulo Rasta (muškarca) sa intelektualnog pijedestala i oduzela muškost Martiju.
3. Smatrati Martija za otjelovljenje ”muškosti” je isto kao i smatrati Megi za otjelovljenje ”ženstvenosti”. Autorka sa predrasudama prema muškarcima kritikuje Megi kao mušku predrasudu. Dvostruki aršini, ja bih rekao, mada ko zna, možda su muškarci kakve je autorka sretala stvarno kao Marti. Međutim, Slavoj Žižek definiše prljavog inspektora Kalahana baš u sličnim, mazohističkim terminima, kao što je ovdje definisan Rast, a ne Marti. Muškarac se, prema slovenačkom psihoanalitičaru, definiše kroz patnju, a ne kroz kurvanje, opijanje i tuču. To mu prije dođu sredstva nego suština, što autorka očito često miješa u svojoj analizi.
Dosta promašenih uvida, što i ne čudi, jer su svi najavljeni u na momente zanimljivoj, ali ipak slaboj poeteriji.