Tko zna bolje od mame: savjetodavni priručnici i majčinstvo

Pišući o preskriptivnim savjetnicima za hrvatske roditelje u 21. stoljeću, Marijana Hameršak upozorava na i dalje prisutnu rodnu obilježenost njihove ciljane publike: „[O]ni također donose iscrpne podatke o fizičkom, intelektualnom i emotivnom životu djece te precizne upute o poželjnim obrascima roditeljskog, uglavnom majčinskog, ponašanja.“¹ Priručnici su naizgled daleko napredovali u pogledu problematike ravnopravne podjele roditeljskih uloga i skrbi za dijete. U uvodima se često ističe kako su namijenjeni ne samo majkama i očevima, već bilo kojoj drugoj odrasloj osobi koja skrbi o djetetu, čime se barem deklarativno nastoji uvažiti postojanje raznovrsnih obiteljskih struktura i skrbničkih odnosa. Međutim, čim sfera praktičnog zamijeni teorijski okvir,² dolazi do neminovnog otklizavanja prema ustaljenim obrascima roditeljskih uloga, odnosno, kako ističe Hameršak, „ti su savjetnici čak i onda kad se na njihovim koricama uz majku smiješi ili oslovljava otac, u pravilu upućeni izravno i samo majkama“.

Dobar je primjer takvog implicitnog označavanja primarne recipijentice hrvatsko izdanje Larousse enciklopedije za roditelje: iako se priručnik već od naslova nominalno obraća i majci i ocu, što potkrepljuje i likovna oprema, dodatna pitanja na kraju svake cjeline navedena su pod podnaslovom „Željela bih znati“. Tradicija (prešutnog) razdvajanja roditeljskih uloga, odnosno izdvajanje specifične uloge oca prisutna je i dalje, sedamdeset godina nakon što je Spock ocu posvetio potpoglavlje „Otac, taj dobar drug“ (dok se „Majka koja radi“ svrstava u poglavlje Posebni problemi). Ulozi i zadaćama oca dodjeljuje se posebno mjesto, izdvojeno od glavnog narativnog toka savjetodavnih tekstova, pa je tako, naprimjer, i na portalu udruge „za dostojanstvenu trudnoću, roditeljstvo i djetinjstvo u Hrvatskoj“ Roda izdvojena posebna kategorija tekstova „Za tate“ (dok kategorija „Za mame“ ne postoji). Web-portal Pitajmamu.hr koji funkcionira i kao „službeni internetski dom“ časopisa Mama i beba također je dobar primjer takvog pomalo shizofrenog poimanja egalitarnosti roditeljskih uloga, pa se definiraju kao „roditeljski portal“ pri čemu pažljivo slušaju „glas roditelja“, odnosno cijene mišljenja i potrebe „naših čitateljica“ jer, kako glasi završna misao vodilja, „tko zna bolje od mame“. K tome, dominacija majčinske uloge u sferi roditeljstva potvrđuje se i dominantnim sastavom sudionica na internetskim forumima posvećenima temama roditeljstva, koji fukcioniraju kao virtualne zajednice oformljene kako zbog razmjene iskustava, tako i zbog savjetodavnih funkcija, odnosno funkcioniraju kao svojevrsna „produžena ruka“ prihvaćenih stručnih diskursa o roditeljstvu.

Ilustracije u tekstu: Pino Daeni

Valja napomenuti kako, za razliku od „općenitih“ priručnika koji su primarno okrenuti onome što bi se moglo nazvati fizičkim aspektima skrbi (prehrani, dnevnoj higijeni, mogućim zdravstvenim problemima, praćenju razvojnih parametara i miljokaza), a u kojima je majka mnogo eksplicitnije primarna adresatkinja, priručnici čija su tema psihološke komponentne skrbi, odnosno odnosi između roditelja i djece, pitanju ciljanog adresata pristupaju naizgled egalitarno. Razlozi za takvo odstupanje znakoviti su u smislu uvriježenog poimanja rodne podjele roditeljskih uloga: dok se primarna skrb za dijete (mijenjanje pelena, pripremanje kašica, briga o zdravstvenom stanju djeteta) u „službenim“ diskursima i dalje dominantno doživljava kao posao majke, psihološki razvoj i „odgojne metode“ smatraju se zaduženjima oba roditelja podjednako. Pojednostavljeno, prioritet oca možda nije odabir najbolje kreme protiv pelenskog osipa ili analiziranje pozitivnih i negativnih strana upotrebe platnenih pelena (iako istraživanja koja, primjerice, navodi Pamela Paul u knjizi Parenting, Inc. pokazuju kako su očevi ti koji češće kupuju opremu poput kolica i autosjedalica, što bi se moglo iščitati kao još jedan u nizu pokazatelja dihotomije „privatnog“ i „javnog“ prostora roditeljstva, a što podupiru i brojni primjeri iz priručnika iz različitih vremenskih razdoblja koji ulogu oca povezuju sa sintagmama poput „drugačiji način“ i „vanjski svijet“), ali očekuje se da ga se tiče uspostavljanje kvalitetnog odnosa s djetetom te konstruktivni načini rješavanja poteškoća koje se mogu pojaviti u tom odnosu. Jezik te vrste priručnika stoga je prividno neutralan i ne razotkriva tako očito primarnog recipijenta, odnosno recipijenticu.

Međutim, pomnije čitanje ipak pronalazi neravnotežu u barem dijelu ovih priručnika. To je vrlo često vidljivo u primjerima problematičnih situacija kojima priručnici obiluju, a u kojima su u većem broju slučajeva prisutni likovi majke i djeteta. Tako, naprimjer, priručnik Elizabeth Pantley Skrivene poruke, čija poglavlja otvaraju negativni primjeri ponašanja roditelja u problematičnim situacijama, nakon čega slijedi analiza i upute o oblicima ponašanja koje je bolje primijeniti u navedenim situacijama, ukupno navodi 32 ovakva primjera, od čega u 19 glavnu ulogu igra majka, 7 otac, a u 6 ravnopravno sudjeluju oba roditelja. Slično je s priručnikom Nosi li dobre roditelje roda? autorice Maje Ljubetić (koji se, zanimljivo, već u predgovoru pokušava odmaknuti od etikete „priručnika za samopomoć“ pozivanjem na zastupljenost znanstvenog diskursa unutar priručnika), u kojemu majke igraju glavne uloge u dvama primjerima koji se detaljno bave sastavnim elementima kompetentnog roditelja te izazovima s kojima se i takvi/e roditelji/ce ponekad ne znaju nositi.  Osim dominantne zastupljenosti majčinskih likova u problemskim primjerima, u priručnicima se povremeno može naići i na rečenice koje se pozivaju na „zdravorazumsku“ činjenicu kako su upravo majke te koje obavljaju glavninu poslova iz „primarnog“ područja svakodnevne skrbi za djecu. „Uostalom, iz mrkve ili krumpira mogu se izrezbariti ili oblikovati čarobna i smiješna lica ili baloni i sl., no to zna većina majki“, navodi tako Wolfgang Bergmann u knjizi Disciplina bez straha u dijelu posvećenom rješavanju mogućih problema i sukoba oko obroka.

Iz ovoga je vidljivo kako i „službeni“, stručni diskursi skrbi o djeci majku eksplicitno i implicitno podrazumijevaju u ulozi primarne skrbnice. Iz tog razloga ona snosi i veću odgovornost za neadekvatno ispunjavanje svojih zadaća i neispunjavanje zahtjeva koje pred nju postavlja trenutno dominantna društvena ideologija roditeljstva, odnosno da figurira kao glavni krivac za negativne posljedice koje takva nedovoljna skrb može uzrokovati. Kako navodi Hameršak, „savjetnici (iz 21. stoljeća) (…) majčinstvo (također) određuju primarno kao skup znanja i postupaka o djeci koje majka treba upoznati želi li udovoljiti prihvaćenim društvenim zahtjevima majčinstva“, dok Ksenija Vidmar Horvat ističe kako društveni sustav nadzora mogućim poteškoćama u snalaženju u majčinskoj ulozi doskače razrađivanjem brižno dorađenog sustava „naputaka i smjernica za obavljanje majčinskoga posla“: „’Potrudite se dovoljno dugo dojiti’, polazišni je naputak kojim se stručnjaci obraćaju ženi. Dojenje, kao i sve daljnje aktivnosti koje pripadaju provencijenciji majčinstva, ne mogu biti prepušteni spontanom upravljanju, nego se mogu odvijati samo pod strogim nadzorom i uz poštivanje uputa: o tehnikama milovanja, prilagođavanju odijevanja vanjskoj temperaturi, uspostavljanju ritma spavanja. Majčinstvo u domaćoj stručnoj predodžbi postaje poziv koji zahtijeva vježbu vještina, stručno usavršavanje, sustavnost i samopromatranje.“³

Iako se u javnom diskursu majčinstvo uglavnom pozicionira kao prirodno žensko poslanje, a iz njega se izvlače i širokoprihvaćene pretpostavke o ženskoj naravi i prirodnoj predodređenosti za skrbne prakse, pitanje prirodnosti i instinktivnosti majčinstva u priručnicima ipak se pokazuje prilično složenim. Koncept „prirodnog“ vrlo se često, osobito u savjetničkim narativima novijeg datuma, suprotstavlja pojmu „znanstvenog“, predstavljajući njegovu nadmoćnu opreku, kao i izgubljeni ideal kojemu se potrebno vratiti iz hladnog, otuđujućeg zagrljaja znanstveno usmjerenih metoda skrbi i odgoja.

Suprotstavljanje znanstvenoj profesionalizaciji trudnoće, porođaja i majčinstva tako se profilira kao jedan od dominantnih roditeljskih/majčinskih trendova, čineći ga kompatibilnim s određenim feminističkim pristupima navedenoj problematici. Adrienne Rich u knjizi Of Woman Born detaljno opisuje upravo aproprijaciju različitih aspekata majčinstva od strane patrijarhalnih struktura, s posebnim naglaskom na trudnoću i porođaj, odnosno „krađu“ specifično ženskih znanja (poput primalja i doula) od strane muških medicinskih profesionalaca, pri čemu se njihov do tada nizak društveni značaj preoblikuje u elitno profesionalno znanje. Prirodna ženska moć majčinstva, trudnoće i porođaja na taj je način suprotstavljena otuđujućoj, dehumanizirajućoj patrijarhalnoj znanosti, koja se često pokazuje kao ponižavajuća, mučna i opasna za majku i dijete – izvrstan primjer predstavlja akcija Prekinimo šutnju udruge Roda tijekom koje je velik broj žena iznosio vlastita traumatična iskustva iz hrvatskih rodilišta.⁴

Međutim, čini se kako je i za trenutno aktualan odmak od znanosti i povratak prirodi u suvremenoj ideologiji roditeljstva zaslužan zamašnjak muškog stručnog autoriteta. Patrijarhalno preuzimanje brige za aspekte majčinstva vidljivo je i povijesnom lancu revolucionarnih stručnih figura u sferi roditeljske skrbi, počevši s Rousseauovim djelom Emile objavljenim 1762. „koje u prosvjetiteljskoj brizi za odgoj djeteta, budućega nositelja društvenoga poretka, žensku ulogu određuje kroz majčinstvo“, pri čemu „majčinstvo postaje polje društvene rasprave i upravljanja, a od načina na koji se o njemu govori i raspravlja ovisi i to kako će žene zapravo doživljavati svoju ulogu majke“,⁵ preko Benjamina Spocka, Richarda Ferbera i Johna Bowleyja, sve do 2012. kada časopis Time objavljuje članak o dr. Williamu Searsu pod naslovom „The Man Who Remade Motherhood“.

Searsova „revolucija majčinstva“ osobito je zanimljiva zbog ideologije „povezujućeg/privrženog roditeljstva“ koju propagira i koja se trenutno, barem u pojedinim svojim aspektima, postavlja kao dominantan (i idealan) ideološki diskurs roditeljskih skrbnih praksi.⁶ Ideja o „prirodnom“ majčinstvu komplementarna je sa sveobuhvatnom patrijarhalnom ideologijom prema kojoj je majčinstvo i skrb o djeci „prirodno“ poslanje svake žene, zbog čega je svaka majka dubinski povezana sa svojim djetetom i intuitivno zna kako zadovoljiti njegove zahtjeve, što je osobito naglašeno u najranijoj dobi koja prethodi akviziciji govora. Međutim, čini se kako je navedena ideja o prirodnom, intuitivnom majčinstvu u stalnom konfliktnom odnosu sa znanstvenom stručnošću vanjskih autoriteta, koji ga neprestano nastoje doraditi i poboljšati u skladu s trenutnim znanstvenim spoznajama i trendovima, što je vidljivo i kroz stalnu mijenu roditeljskih trendova kroz povijest. Majčinstvo se tako s jedne strane pozicionira kao intuitivno i instinktivno, a s druge je potrebna riječ stručnjaka koji će majke podučiti kako se vratiti u ovo za njih „prirodno“ stanje i prakse „prirodnog“ ponašanja primjenjivati na najbolji mogući način, pa se tako predgovor priručnika Iz Rodina kljuna između ostaloga osvrće upravo i na ovaj problem „prirodnosti“: „Koliko god mi roditelji, a osobito majke, bili prirodno uvjetovani za brigu o potomstvu, civilizacija je mnoge od nas udaljila od urođenog instinkta. Znanja koja su skrivena duboko u nama čekaju da ih potaknemo, ‘pozovemo’, i da njima ponovno ovladamo.“ Pri tom nije rijetkost da se i u samim priručnicima (pa čak i u istom priručniku) pojavljuju kontradiktorne poruke o roditeljskim ponašanjima: „Mnoge su žene bile uvjerene da znanstvenici znaju bolje od prirode“, piše dr. Harvey Karp u knjizi Najsretnija beba u kvartu, da bi na drugom mjestu zaključio kako je majčinstvo „veličanstveno iskustvo, ali nije ni spontano ni instinktivno“. Ovdje, naravno, nije nevažno postaviti i pitanje što je sa ženama koje trudnoću, porođaj i majčinske prakse poput dojenja ne doživljavaju kao mistično iskustvo i izvor prirodnog, specifičnog ženskog osnaženja i moći.

Dojenje je vjerojatno najistaknutija i u savjetodavnim narativima najtemeljitije obrađivana kvalifikacijska odrednica prirodnog i povezujućeg majčinstva. Iscrpan pregled Searsove ideologije roditeljstva Time nije bez razloga popratio naslovnicom na kojoj majka doji svog petogodišnjeg sina uz popratni naslov „Are You Mom Enough?“ Dojenje na zahtjev i produženo dojenje nameću se kao imperativi svake dobre i odgovorne majke, zbog mnogobrojnih zdravstvenih dobrobiti, koje uključuju zaštitu od infekcija, alergija i karcinoma, manju vjerojatnost za razvijanje pretilosti i kardiovaskularnih oboljenja te viši IQ. Osim toga, kao bonus se navodi i ekonomska komponenta „besplatnosti“ dojenja.⁷ Inzistiranje na dojenju kao ključnoj komponenti takve ideologije povezujućeg roditeljstva vidljivo je i u grupiranju praksi koje se definiraju kao neprihvatljive za ideološki okvir povezujućeg roditeljstva: „Ukoliko odabirete nedojenje djeteta, fizičko kažnjavanje i iskreno vjerujete kako je u redu ostaviti dijete da se ‘isplače’ prije spavanja, tada se vjerojatno nećete složiti s mojom filozofijom roditeljstva ili bilo kojom sličnom.“⁸ Važno je napomenuti kako je kategorija majke koja ciljano ne želi dojiti i od samog početka odbija tu ideju gotovo potpuno odsutna iz, primjerice, forumskih narativa – postoji uglavnom kao lik iz priča iz treće ruke i karakteriziraju je obilježja gotovo monstruoznog nemajčinstva. S druge strane, većina priručnika zastupa nominalno neutralan stav prema hranjenju djeteta mliječnom formulom, ali s obzirom na to da ih je nemoguće ne čitati u širem kontekstu savjetodavne literature, usmene predaje i internetskih narativa na forumima i društvenim mrežama, rezultat je pasivno-agresivni kontraefekt unutar kojega samostalnost postaje sebičnost, a podjela dužnosti oko djetetove ishrane neodgovornost:

Ako niste trudni i ne dojite, vaše tijelo nije više neprestano usredotočeno na dobrobit djeteta pa može opet biti samo vaše. Umjesto da se stalno pitate može li vaše tijelo pružiti djetetu sve što mu je potrebno, znate da ga gotovo svatko može nahraniti. Na taj način otac i dijete mogu ostvariti čvršću vezu, jer ga on može od početka hraniti, ali zato veza između vas i djeteta može biti nešto labavija, jer znate da to ne morate nužno činiti vi.⁹

Tijelo je samo vaše i ne morate ga dijeliti s djetetom – nije li to znak krajnje sebičnosti, sasvim neprimjerene za majku kojoj je dužnost biti oličenje požrtvovnosti? Dijete može nahraniti „gotovo svatko“ – ali kakva je to majka koja ključnu dužnost djetetove ishrane prepušta bilo kome? I da, veza djeteta i oca bit će čvršća, ali jeste li sigurne da za to želite riskirati i najmanju naznaku popuštanja čvrstoće veze koja bi trebala postojati između vas i djeteta?

Pritom, naravno, nije važno samo dojiti dijete, već se posebna pažnja mora posvetiti i namirnicama koje dojilja unosi u svoje tijelo. Prema riječima popularnog priručnika What to Expect When You’re Expecting, „svaki se zalogaj računa. Imate samo 9 mjeseci za obroke kojima ćete svom djetetu omogućiti najoptimalniji početak u životu. Prije nego što stavite zalogaj hrane u usta, razmislite: ‘Je li ovo najbolji zalogaj koji mogu dati svome djetetu?’ Ako će on koristiti vašem djetetu, samo naprijed. Ako se radi samo o tome da udovoljite svojoj želji za slatkim, spustite vilicu.“ Prema riječima Joan Wolf, od majki se očekuje da optimiziraju svaku dimenziju života svoje djece (počevši od prenatalnog perioda), a „što se često predstavlja kao izbor između sebičnih želja majke i potreba djeteta“.¹⁰

Afirmiranje načela „prirodnosti“ potkrepljuje se i čestim paralelama s majčinskim praksama životinjskih vrsta ili pozivanja na roditeljske prakse iz davno minulih „zlatnih vremena“ kao što je kameno doba: „Neki zavedeni stručnjaci čak su tvrdili da bi novorođenčad trebala spavati cijelu noć te sama smirivati svoj plač. Kao što klokani svojoj mladunčadi ne dopuštaju ući u tobolce, roditelji koji su prihvatili te teorije odbacili su ono što su majke i očevi stotinama tisuća godina obećavali pružiti svojoj djeci.“¹¹ Također su omiljene usporedbe s majčinskim praksama u plemenskim zajednicama, percipiranima kao one koje nisu izgubile veze s prirodom i koje se pozicioniraju kao idealni primjeri praksi povezujućeg majčinstva, od dojenja, preko nošenja i bespelenaštva, do aranžmana spavanja. Topla „prirodnost“ plemenskih praksi suprotstavljena je hladnoj, otuđujućoj znanstvenosti Zapada, pri čemu se prvima pripisuje gotovo magična intuitivnost:

Majke iz plemena !Kung svoje bebe cijeli dan nose u kožnim nosiljkama, a noću spavaju pokraj njih. Ta bliskost olakšava smirivanje nezadovoljstva čim se ono pojavi. Osim nošenja u naručju i tetošenja, pripadnice plemena !Kung svoju djecu smiruju kratkim dojenjima – do stotinu puta dnevno! Mi na Zapadu mogli bismo smatrati da bismo takvim hranjenjem razmazili dijete, ali to se ne događa. Unatoč tome što se na njihov plač odgovara velikom i trenutnom pozornošću, bebe iz plemena !Kung odrastaju u sretnu, samostalnu i samodostatnu djecu.¹²

Istraživači su uočili napredak u svjesnosti o stalnosti predmeta, usredotočenosti na cilj, društvenom razvoju i razvoju govora, a sve kao rezultat povećane izloženosti kretanju. U jednom istraživanju, utvrđeno je kako se afričke bebe puno brže razvijaju u svojoj okolini nego u našoj kulturi. Rezultati su povezani s tri čimbenika: povećanoj vestibularnoj stimulaciji koja je direktna posljedica gotovo stalnog nošenja, izloženosti velikom broju prizora i zvukova koje ta djeca susreću u svojoj zajednici i brzom odgovaranju na dječji plač kad nisu nošena.¹³

Usprkos superiornosti koju trenutačni trendovi u roditeljstvu pripisuju takvim praksama, u njima se primjećuju neugodni ostaci ideje o razlikama između „primitivnih“ društava i njihove bliskosti prirodnom, intuitivnom i nagonskom te racionalne objektivnosti zapadnih civilizacija. Osim toga, uz svaki je narativ slavljenje roditeljskih praksi u, primjerice, afričkim zemljama, nužno prisutan i onaj drugi, neizrečen, pun neugodnih komponenti koje navedene zemlje čine ne toliko idealnima za trudnoću, porod, roditeljstvo i djetinjstvo. Upravo ignoriranje tog podnarativa omogućava afirmaciju navedenih praksi kao životnog/roditeljskog stila, kao odabira koji prema potrebi može biti nadopunjen ili izmijenjen drugim praksama i aktivnostima, na pozadini svih nama dostupnih roditeljskih resursa.¹⁴

I dok se s jedne strane povezujuće roditeljstvo ističe kao istinski feministički izbor, s druge je nemoguće ne primijetiti kako se neke njegove komponente preklapaju i/li idealno nadopunjuju s ideološkim postavkama (neo)konzervativnih struja. Kritike usmjerene Searsu i ideologiji „povezujućeg roditeljstva“ često ukazuju na svojevrsni povratak prebacivanja ogromnog djela roditeljskih dužnosti na majku, odnosno nesklad između zahtjeva koje ono postavlja pred majke s drugim ulogama koje žena zauzima ili želi zauzimati, poput one profesionalne. Zanimljiva je kontradikcija između ideoloških odrednica pobornica povezujućeg roditeljstva – američka istraživanja pokazuju kako se većinom radi o bijelim liberalnim pripadnicama srednje klase, te konzervativne, religiozne pozadine samog Williama Searsa, koji u evangeličkoj verziji svog bestselera The Baby BookThe Complete Book of Christian Parenting & Child Care piše kako se „neke majke odabiru brzo vratiti na posao jer ne razumiju koliko je to štetno za dobrobit njihove djece. Veliki broj djece u našem društvu ne dobiva onakvu skrb kakvu je Bog zamislio i zbog toga plaćamo cijenu kao nacija.“ Važno je napomenuti kako je Searsova ideologija dio šireg konteksta sukoba između „zaposlenih“ majki i majki „na puno radno vrijeme“, općeg mjesta američkog društva koje ne poznaje koncept rodiljnog i roditeljskog dopusta kao institucije na državnoj razini. U Hrvatskoj je primijeniti postavke povezujućeg roditeljstva zapravo logistički mnogo izvedivije, s obzirom na činjenicu da većina majki koristi jednogodišnji roditeljski dopust. S druge strane, naše društvo ima dugu tradiciju po kojoj se zaposlenost žena podrazumijeva (isključiva uloga majke i domaćice obično nije stvar izbora, već porazne situacije na tržištu rada), dok se opcija ostanka kod kuće pojavljuje tek u posljednje vrijeme, ali i u ovom slučaju u obliku službene intervencije, odnosno institucije majke-odgajateljice s državnom naknadom.

Osim toga, Searsovom se modelu prigovara i manjak ekonomske osjetljivosti (uključujući prijedlog ženama da posude novac kako bi mogle ostati kod kuće s djecom), što čini taj ideološki model uvelike ovisnim o klasnoj poziciji roditelja. Ekonomska i logistička realnost brojnih majki čini brojne komponente ove roditeljske ideologije vrlo teškima za održavanje, te se ona zato kao kritizira kao „ekonomski elitizam pod krinkom optimalne roditeljske prakse“. Logistika roditeljske/majčinske svakodnevice često ne omogućava prakse povezivanja koje se ističu kao optimalne za djetetov rast, razvoj i, posljedično, njegovu uspješnu budućnost. „Mliječni mjesec“ povlačenja u krevet s partnerom i djetetom kakvo zagovara Leach, odnosno dopuštanje „da se drugi brinu o vama dok se vi brinete o djetetu“, predstavlja nedosanjani san za golemi broj majki koje su prisiljene u izazove majčinstva upustiti se uglavnom ili potpuno same, zbog prostorne udaljenosti od pomoći šire obitelji (pri čemu to uglavnom podrazumijeva pomoć njihovih majki), činjenice da se njihovi partneri nakon relativno kratkog vremenskog razdoblja moraju vratiti na posao ili zbog toga što njihova obiteljska struktura ne odgovara zamisli tradicionalno strukturirane nuklearne obitelji (samohrano majčinstvo). Deklarativnu širinu percepcije roditeljskih funkcija i struktura uspostavljenih na početku savjetnika tako nužno sputavaju konkretne roditeljske prakse.

I na kraju, malo osobnog. Nemoguće je izbjeći dvostruku razinu čitanja: baš kao što Pamela Paul navodi kako je tijekom pisanja svoje knjige o potrošačkoj ideologiji roditeljstva nastavila kupovati raznovrsne proizvode za svoju djecu, ni ja nisam u stanju roditeljske priručnike čitati „neutralno“, odnosno izmaći tjeskobi vlastite roditeljske neadekvatnosti. A i sama je ta tjeskobnost udvostručena: s jedne je strane bojazan o tome što sve trenutno radim pogrešno, dok je s druge tu ona još gora – o tome što sam sve prije činila krivo, o vremenu koje više ne mogu vratiti i potezima koje ne mogu ponovno i drugačije povući. Tjeskoba uzrokovana pogreškama koje činim sada prožeta je nadom – još se uvijek mogu popraviti – i hitnošću – moram to učiniti ovoga trenutka. Međutim, za tjeskobu kojoj su korijeni u prošlosti jedini je lijek pasivno čekanje trenutka u kojemu će moj roditeljski, majčinski posao biti dovršen. Ako je taj završetak uopće moguće omeđiti.

1. „Majčinstvo i savjetnici. Od Mulihova Poszla Apostolszkog do Budizma za majke“, Treća, br. 1, vol. XI, Centar za ženske studije, Zagreb, 2009.
2. Značajna je karakteristika mainstream roditeljskih priručnika, odnosno onih priručnika koji se ne pozicioniraju svjesno u određenom ideološkom okviru poput, primjerice, religioznog, prešutno inzistiranje na ideološkoj neutralnosti. Oni su tako za sve, dok se širi društveni okvir, odnosno, bolje rečeno, ideja društvenog okvira unutar koje se primjenjuju, podrazumijeva kao samorazumljiva i zadana. Vrlo su rijetki primjeri autor(ica) koje savjetodavni narativ otvoreno koriste za propitivanje šire ideološke problematike, kao što to čini Jesper Juul u analizi rodnih uloga i obiteljske strukture ili Benjamin Spock u kritici ideologije nasilja u američkom društvu, što je bilo povezano s njegovim angažmanom u prosvjedima proitv Vijetnamskog rata.
3. Ksenija Vidmar Horvat, Imaginarna majka. Rod i nacionalizam u kulturi 20. stoljeća, Sandorf, Zagreb, 2017.
4. Reakcija dr. Trpimira Goluže, predsjednika Hrvatske udruge bolničkih liječnika, na ovu akciju odlično ilustrira natkriljavanje osobnih svjedočanstava „objektivnim“ stručnim diskursom.
5. Navedeno u Vidmar Horvat.
6. Osam ideala povezujućeg roditeljstva objavljenih na stranicama udruge Roda (a koju portal prenosi s mrežnih stranica Attachment Parenting Internationala) čine priprema za porod, emotivna pristupačnost, dojenje, nošenje djeteta, zajedničko spavanje, izbjegavanje produženog odvajanja od djeteta, pozitivna disciplina te ravnoteža obiteljskog života.
7. Hanna Rosin suprotstavlja se ovakvoj percepciji, upozoravajući kako je dojenje „besplatno samo ako ženino vrijeme ne vrijedi ništa“.
8. Navedeno na mrežnim stranicama udruge Roda, preuzeto s trenutno neaktivne mrežne stranice parentingweb.com.
9. Penelope Leach, Vaše dijete, Algoritam, Zagreb, 2004.
10. Is Breast Best?: Taking on the Breastfeeding Experts and the New High Stakes ofMotherhood, New York University Press, New York, 2013.
11. Navedeno u Karp.
12. Navedeno u Karp.
13. Izvor: Roda/EarthBaby.
14. Prije nekoliko godina gledala sam neku dnevnu emisiju s temom prirodnog poroda u kojoj je jedna od gošća, naša poznata pjevačica, koja se odlučila na porod kod kuće, istaknula kako se preko puta njezinog stana nalazi bolnica pa se nije morala brinuti što učiniti ako se stvari slučajno zakompliciraju.