Šest crtica uz kraj Mufa

Drage čitateljice i čitatelji, danas, nakon nepune četiri godine, zatvaramo Muf.

Donijele smo ovu odluku poslije nekoliko mjeseci rasprava o budućnosti Mufa i o našim mogućnostima da radimo na sajtu onako predano kako želimo i kako zaslužuje, i kako vi zaslužujete. Naposljetku smo zaključile da to više ne možemo.

Stvari bi možda ispale drugačije da Ministarstvo kulture u posljednje dvije godine nije devastiralo sektor neprofitnih medija, ali to nikako nije bilo presudno, a naš je rad i uz sredstva koje smo u dva navrata dobile dobrim dijelom bio volonterski. Stojimo zato uz kolegice i kolege koji se svakoga dana bore za svoje portale i poslove te za opstanak kritičkih medija u Hrvatskoj.

U pokretanje Mufa nismo ušle kao novinarke i urednice. Ušle smo jednostavno kao feministkinje i entuzijastkinje za popularnu kulturu, s mnogo ideja i želja i vizijom jednog mjesta koje je malo drugačije od ostalih. Teško je opisati koliko nam je značilo što ste nas tako brzo prihvatile, što ste nas čitale, komentirale, lajkale, šerale i govorile nam da vam je naš rad važan.

Beskrajno hvala svim našim suradnicama i suradnicima: hvala što ste s nama podijelile svoje sjajne misli, ponosne smo što smo vam dale prostor da ih raspišete i što su mnoge od vas ovdje objavile svoje prve tekstove.

Naši se životi trenutno nalaze na prekretnicama, prioriteti nam se mijenjaju i zatvaranje Mufa osjećamo kao nešto logično, ali i blago nestvarno. Iako je ovo kraj Mufa, nije kraj našeg feminističkog i kritičkog rada, na internetu i šire. A Muf će i dalje biti online za sve koji ga žele čitati.

Svi to uvijek kažu, ali stvarno ne bismo sve ovo uspjele bez vas. Hvala vam na četiri predivne, teške, sulude, sretne, iscrpljujuće, mufaste godine.

Volimo vas, i vidimo se opet, obećajemo. ♥♥♥♥♥♥

Zauvijek vaš Muf:

Asja Bakić, Maša Grdešić, Lea Horvat, Maša Huzjak, Barbara Pleić Tomić i Lana Pukanić

Asja

Šest pasa glavonja šestoškrgaša

U epizodi serijala Blue Planet II (2017) o Antarktiku David Attenborough pripovijeda o psu glavonji šestoškrgašu s dna mora koji jede samo jednom godišnje, ali i o koraljima koji žive po 4000 godina. U tamnim zonama oceana gdje nema sunčeve svjetlosti vrijeme gubi svoj smisao: na dubinama u kojima je pritisak toliki da ga uspoređuju s dvadeset aviona posloženih jedan na drugi, godine 1945. i 1991. postaju besmislene. Hrvatska još, međutim, nije potonula na dno Jadrana, tako da je jedini pritisak koji može osjetiti – pritisak međunarodne zajednice kad napravi neki diplomatski gaf, uglavnom vezan uz ustaše i revizionizam koji nastoji glorificirati ustaški režim i NDH.

Nažalost, hrvatsko društvo ne vrši nikakav pritisak na ljude koji su opsjednuti fiktivnom historijom i koji nastoje preoblikovati povijesni tijek događaja vlastitim lažima i degeneričnim političkim djelovanjem. Umjesto da potopi lažove i zločince, Hrvatska ih veliča, a potapa ljude koji su u stanju shvatiti da je vrijeme relativan pojam i da ljudske živote ne možemo zarobiti u jednom te istom političkom trenutku i tjerati ih da zločine doživljavaju iznova i iznova.

Voljela bih, naravno, da smo moje kolegice s Mufa i ja šest pasa glavonja šestoškrgaša kojima je dovoljno da jedu lešine jednom godišnje, ali ljudski život ne funkcionira tako. U ovom trenutku, na svojevrsnoj prekretnici, mogle smo poput kolega s Lupige tražiti novac od čitatelja, svjesne da ga od Ministarstva kulture nećemo dobiti, ili napraviti ono što sad činimo – prihvatiti da je Muf završeno poglavlje. Već sam pisala o tome da novac koji Ministarstvo daje neprofitnim medijima nije nikakva apanaža, nego investicija koju društvo ulaže u vlastiti razvoj, konkretno u nepristrane novinare koji ne mogu biti kupljeni privatnim novcem i šarenim lažama. To nije novac koji će biti potrošen na lažne ratne veterane, na Thompsona, kilu kokaina ili na prasetinu kupljenu kod mesara Fiolića.

Pokrenuti Muf, uređivati ga i pisati nije bio lak podvig jer su nas neprestano kritizirali, često upravo zbog imena, „stidnih dlakova“ i sličnih asocijacija, ali najviše zapravo zbog eksplicitne feminističke vizure bez koje nismo mogle i nismo htjele pisati o suvremenoj popularnoj kulturi. Marx je u pravu kad kaže da je „sav društveni život bitno praktičan“. Nitko od nas urednica nije o tome dvojio jer je popularna kultura također praktični dio svakodnevnog života. Ideja da je kultura drugorazredna dolazi od onih ljudi koji se izražavaju isključivo u prošlom vremenu. Muf je uvijek propagirao budućnost i prihvaćao promjene.

Žao mi je što se nećemo imati prilike oglasiti o sadržajima koji nas tek čekaju, ali teško je govoriti o budućnosti u zemlji koja inzistira na prošlosti i stalno nas u nju vraća. Htjela bih ovaj drugarski pozdrav završiti optimističnim tonom, ali ne mogu jer, bez obzira na to što Hrvatska nije potonula, sigurno osjećate pritisak koji osjećam i ja – manjak svjetlosti i težinu koje se, nažalost, ne možemo tako lako riješiti. Zajedno, možda. Pojedinačno, svatko za sebe – nikad. Zbogom, i vidimo se opet! Možda u čitulji, možda na nekom drugom sajtu, ali nikad u Ministarstvu i nikad u tuđoj guzici.

Barbara

U ove gotovo četiri Mufove godine u mom se životu promijenilo i puno i malo toga. Čini mi se kako ono što mi se događa na nekakvom objektivnom, vanjskom planu (u smislu posla, obiteljskih odnosa, objektivnih životnih promjena) zapravo nikada ne uspijeva utjecati na konstantni, postojani nemir koji osjećam, grčevito držanje za onu sljedeću, veliku, pravu stvar koja se tek treba dogoditi, tu nekakvu rupu nezadovoljenih očekivanja koja se nikada, ničime ne da zatrpati.

Kroz cijeli svoj pubertet i adolescenciju bila sam odana pobornica ideje novih početaka. Od sutra će sve biti drugačije, govorila bih si kada bi stvari po tko zna koji put postale previše neuredne i nezgodne, kada bi se horizont mojih velikih očekivanja ispuhao poput žalosnog rođendanskog balona, kada bi mi još jedan blesavi, nepromišljeni plan neslavno eksplodirao u lice. Taj je novi početak u mojoj glavi uvijek bio izjednačen s idejom postajanja nekom drugom, boljom verzijom mene same, osobom koja je discipliniranija, organiziranija, manje sebična i nesigurna, manje podložna paralizirajućim valovima melankolične nujnosti, optimističnija i samosvjesnija, osobom koja više klizi kroz život a manje se rukama i nogama batrga kroz njega. I možda bi mi to i uspjelo na sat ili dva ili dan ili dva, ali uvijek bi se dogodilo isto nezaustavljivo otklizavanje u moju staru kožu i stare navike.

Nikad mi nije uspjelo postati nova osoba preko noći i riješiti se svog starog života, sa svom njegovom kabastom, natučenom prtljagom. Stvari koje su se u meni promijenile mijenjale su se mukotrpno i polako, bez fanfara, i pronalazile svoje mjesto među naslagama onih koje se nikada neće promijeniti, među starim i novim greškama, strahovima i nesavršenostima. Ali s godinama sam ionako prestala žudjeti za instant-promjenama i ostavljanju starih koža i stare prtljage iza sebe, zato što se među tim silnim krivim potezima, dvojbenim zamislima, nespretnostima i frustracijama nalazi i pregršt zrnaca radosti i mudrosti i ljepote.

Pisati za Muf bilo je točno onakvo kakva sam i ja. Možda zato i nije prisutan nekakav osjećaj gubitka – sve ono što čini/je činilo Muf već je i uvijek sa mnom, i kroz krajeve i kroz nove početke, kroz sve buduće velike i prave stvari.

Lea

O krajevima i počecima

Moj je problem s krajevima vremensko izmještanje: početak kraja zamišljam davno prije njegova nastupanja, a kraj početka proživljavam s proizvoljnim odmakom. Tijekom mrskog, ali neumoljivo obaveznog trčanja u srednjoj školi, umjesto da posegnem za zadnjim atomima snage, redovito sam pred cilj usporila preduhitreno sanjareći o kraju, kao da je štoperica već odradila svoje. Možda mi je zato, kad stvarno trebam dovršiti neki tekst, ubaciti pošiljku u sandučić ili pritisnuti send (imaginarno ili doslovno) nezamjenjiva utjeha Born to Die Lane Del Rey na repeatu koja počinje feet don’t fail me now, take me to the finish line.

Kraj Mufa poklopio se s krajem trudnoće i moja epizoda i dalje vjerno prati Hannah na kraju Girls (mada se srećom ne borim s latchingom). Porod je izlizana metafora kraja — trudnoće, čudnovate dvojnosti, završenog projekta — i još više početka — novog života na ružičastoj strani spektra, neuredno-birokratske fraze „promijenjene životne okolnosti“ na realističnoj. Razdvajanje sam izmješteno otugovala kad porod još nije ni izbliza bio na vidiku, a početak procesuiram zakašnjelo, u malim tematskim paketima.

Kakav će oblik ovaj biografski početak poprimiti u mom radu, hoće li promijeniti tkivo mojeg doktorata (trenutno u fazi 2/4), rada i pisanja općenito? Moje su liste za kupovinu postale sistematičnije i urednije, prvi put u posljednjih nekoliko godina poslala sam prijavnice i tekstove prije deadlinea (čak slažem ovu crticu prije nego što je to apsolutno nužno!). Radim u malim blokovima zbijenog vremena, u zaokruženim tekstualnim minijedinicama, praćena blesavom radošću, a ne uobičajenom mučninom nesigurnosti mislim o svojim parcijalnim idejama koje čekaju na verbalizaciju. Manje odugovlačim, internetske distrakcije izgubile su svoju magičnu čar, ne plutam cijeli dan u paučini prokrastinacije. S negativne strane, umorna sam i mjestimično sumnjičava prema novom modusu rada i njegovu ustaljivanju. Novi početak za mene je dvostruk — postmufovski i postneroditeljski — i označava mi kraj jedne ere, strah od gubitka starih, savladanih i utješno poznatih oblika, identiteta i recepata, ali i obećanje opasno pustolovnoga, radosti početka u kraju.

Maša G.

Odraslost

Otkad znam za sebe, htjela sam biti odrasla. Istina, vjerovala sam da odrasli nemaju osjećaje i da biti odrasla osoba uglavnom znači plaćati račune, ali bila sam spremna na sve ako bi to značilo da se moje mišljenje shvaća ozbiljno i da mogu samostalno donositi odluke. Sada mi je smiješno kada se sjetim kako sam sa šesnaest godina na izletu u Beč nasred Kärntner Strasse roditeljima kroz plač objašnjavala da moraju imati povjerenja u mene i tretirati me kao odraslu osobu, sve dok me nisu smirili ponudom da sjednemo na toplu čokoladu. Bilo bi još puno smješnije da se nisam baš neki dan rasplakala razgovarajući s tatom na mobitel jer se s pravom naljutio na mene. Na kraju razgovora rekao mi je da pazim preko ceste.

Što uopće znači biti odrasla osoba? Postoje li kriteriji, objektivni ili subjektivni, koji određuju nečiji odrastao status? Treba li ta potvrda odraslosti doći izvana ili iznutra? U našem društvu odraslost se u prvom redu potvrđuje prolaskom kroz razne društvene rituale: postajemo li odrasle osobe kada navršimo određeni broj godina, kada se zaposlimo, odselimo od roditelja, dignemo kredit za stan i auto, kada uđemo u brak i dobijemo djecu, kada ostanemo bez roditelja? Premda mnogi od nas neće ili ne žele zadovoljiti većinu tih kriterija, društvena ideja sreće, kako piše Sara Ahmed u The Promise of Happiness, i dalje normira heteroseksualnu obitelj kao društveno dobro i ispravan izvor sreće za pojedinca.

Većina spomenutih kriterija također ima jasne ekonomske temelje. Možda ne moramo ispuniti baš svaki zahtjev kako bismo stekli društveni status odrasle osobe, no financijska samostalnost i dalje se prihvaća kao najpouzdaniji izvanjski dokaz odraslosti: “It’s not adult life if your parents still pay for your Blackberry”, kako je rekao Ray u Girls. Otuda proizlazi i nerazumijevanje starijih generacija za odgođeno odrastanje milenijalaca. Pozivajući se i dalje na vlastite definicije odraslosti (posao, stan, auto, obitelj), a ne uzimajući u obzir izmijenjene ekonomske uvjete uslijed svjetske ekonomske krize i domaćih tranzicijskih procesa – porast cijena nekretnina, niske plaće te manjak i nestabilnost zaposlenja – stariji olako optužuju mlade za nezrelost, lijenost, narcisoidnost i neplansko trošenje novca. Kako se, međutim, ponašati u ekonomiji koja samo malom broju sretnika dopušta “odrasti”? Također, kriterije odrastanja za žene dodatno komplicira i rodna podjela rada. Ženu kao odraslu osobu ne određuje primarno financijska samostalnost koliko njezina skrb za druge, odnosno kućanski i emocionalni rad koji pak može obavljati od vrlo rane dobi.

Naravno, subjektivne, unutarnje kriterije odraslosti nemoguće je odvojiti od izvanjskih, društveno-ekonomskih. Odmalena usvajamo ideje o odrastanju i sazrijevanju koje podrazumijevaju financijsku samostalnost te brigu za sebe i druge, međutim, istovremeno možemo osjećati da nas ispunjenje društvenih kriterija odraslosti nije automatski i nedvosmisleno pretvorilo u ideal samostalnosti i odgovornosti, kao i to da naša zrelost potječe i iz drugih izvora, iz iskustava koja su jedinstveno i neponovljivo naša vlastita, ali i iz samog protoka vremena.

Pišući o sebi sa šesnaest godina, osjećam da sam se drastično promijenila, no s druge strane dobro vidim da sam još uvijek ta ista osoba. Nemoguće mi je to iskazati bolje od Meghan Daum kada kaže: “Life is mostly an exercise in being something other than what we used to be while remaining fundamentally – and maddeningly – who we are.” Kad razmišljam o sebi tada, redovito mi se vraća slika moje prijateljice Ivane i mene kako se grčevito držimo za ruke šećući pustom Vlaškom u mrzlu, maglovitu i odvratnu nedjeljnu večer u siječnju 1995., očajnički očekujući da naši životi počnu, da se nešto, bilo što, dogodi. Mislim na tu osobu koja sam bila s brigom i ljubavlju, ali najprije s golemim olakšanjem, isusebože sva sreća da se više ne moram tako osjećati. Stalna tjeskoba popustila je negdje početkom faksa, sveprožimajuća, kaotična žudnja poprimila je konkretnije forme, nada već neko vrijeme koegzistira s nostalgijom, a nestrpljivo iščekivanje prijelomnih događaja zamijenilo je duboko povjerenje u pravilnosti svakodnevice.

Negdje sam se na tom putu od šesnaest do trideset i osam promijenila, no ne znam reći jesu li te promjene znakovi odraslosti. Najčešće se osjećam kao da sam u stanju brinuti se za sebe i druge, a onda samo odjednom počnem plakati razgovarajući s roditeljima na telefon. Zato mi ovaj uvid Jenny Offill iz romana Dept. Of Speculation ima puno smisla: “But now it seems possible that the truth about getting older is that there are fewer and fewer things to make fun of until finally there is nothing you are sure you will never be.”

I moj je put prema odrastanju obilježen ublažavanjem i napuštanjem adolescentske strogosti, krutosti, isključivosti te prezira prema slabosti, no nijedna se od tih promjena nije dogodila odjednom, kao što sugeriraju izvanjski, društveni kriteriji odraslosti. Naš život nije priča, on to postaje tek naknadno, kada kontinuirani tijek vremena podijelimo na manje odsječke, pripišemo im jasne početke i krajeve te istaknemo prijelomne događaje. Međutim, tako zanemarujemo upravo trajnost, neprekidnost, kontinuiranost životnog iskustva ili, kako to formulira Sarah Manguso, ongoingness. Manguso u istoimenoj knjizi, Ongoingness. The End of a Diary, objašnjava zašto je nakon dvadeset i pet godina odustala od pisanja dnevnika koji je tada imao osamsto tisuća riječi. Problem je bio u tome što je dnevnikom očajnički pokušavala ponoviti vlastiti život bilježenjem važnih zbivanja, u strahu da će ga u suprotnom propustiti: “I tried to record each moment, but time isn’t made of moments; it contains moments. There is more to it than moments.” Tako je previdjela “prazno vrijeme” između “trenutaka za pamćenje”. Fiksirana na prijelomne događaje, nije bila u stanju osjetiti život kao kontinuiran.

Iako ne mogu definirati odraslost, ne vjerujem da će se spustiti na nas kao izravna posljedica “prijelomnih” životnih događaja, najčešće društveno propisanih. Prije ćemo je pronaći u protoku vremena, kontinuitetu svakodnevnog života. Zato ću se na kraju ponovno osloniti na Ongoingness, za utjehu, motivaciju i – nastavak:

Often I believe I’m working toward a result, but always, once I reach the result, I realize all the pleasure was in planning and executing the path to that result. It comforts me that endings are thus formally unappealing to me – that more than beginning or ending, I enjoy continuing.

Maša H.

O kraju svijeta

Istinita priča: Mufovu sam facebook stranicu lajkala i odlajkala barem pet puta. Nisam mu vjerovala. Poput starog kućnog psa koji mora dobro ponjušiti prinovu (ja zamišljam štene, ali vi slobodno zamislite dijete ili rođakinju koja je pod sumnjivim okolnostima došla iz nekog pitoresknog dijela Cotswoldsa na „kraće vrijeme“ kako bi se „povezala sa svojim korijenima“) prije no što joj preda čitavo svoje srce. Ono čemu nisam vjerovala bila je blistava, primamljiva ružičasta prošarana bajkovitim ptičicama. Ne zbog internaliziranih predrasuda prema pomalo girly estetici –  jer girly estetika je moje sve – već zbog obećanja nečeg velikog i fantastičnog, nečeg što mi se tada činilo naprosto neispunjivim. Muf je bio toliko iznenadan, toliko dalek od svih ostalih internetskih sadržaja da jednostavno nisam vjerovala da je stvaran. Kada sam povjerovala u očitu genijalnost, predala sam mu čitavo svoje srce.

U zadnjih sam godinu dana naučila mnogo praktičnih i ljudskih stvari, ali ništa nije došlo ni blizu čitanju. Ono ostaje moja omiljena mufovska aktivnost. Kraj rada u uredništvu, kraj Mufa, kraj svijeta (dolaze mi stihovi: „World(s) will all end / And new worlds will begin / […] Spinning out in the velvet dark“) dočekujem kao čitateljica koja je istinski uživala u trenucima identifikacije, kao i u trenucima koji su mi osvijetlili nešto dotad nedoživljeno, u magičnim rečenicama, prepoznatljivim stilovima pisanja, utješnoj borbenosti i, najviše od svega, u svim onim tekstovima koji nisu nužno bili borbeni manifesti, nego čisti ogledi o ljubavi prema nesavršenostima koje nas okružuju. U tom mi je smislu svijet bez Mufa zastrašujuć i pust, kao nakon pada meteora, unatoč tome što je neki novi svijet već u nastajanju.

Moja povijest krajeva svodi se na ponovljena (pr)oživljavanja tako dugo dok na mjesto kraja ne zasjedne kontinuitet. Kada sam s dvanaest godina prvi put pogledala Moulin Rouge!, bila sam toliko shrvana što je gotov da sam ga gledala gotovo svaki dan jednu cijelu godinu. Kada sam s jedanaest prvi put odslušala Universally Speaking (ne kolutajte očima, Red Hot Chili Peppers možda jesu seksističke budale, ali Frusciante), nikada je više nisam prestala slušati. Kada sam sa šesnaest pročitala zadnji nastavak Harryja Pottera, počela sam sagu čitati ispočetka. Kada nečemu predam čitavo svoje srce, kraja nema. Naravno da postoji utjeha u novim svjetovima, njih ću opet oprezno njuškati, a onda im ponuditi srce na pladnju, ali ovaj mali ružičasti svijet koji danas odlazi u baršunasti mrak za mene nikada zapravo neće završiti.

Lana

O nesigurnosti

Moj najstariji strah: trenutak kad sam među nepoznatim ljudima ili previše poznanika i svi se pogledi okreću prema meni čekajući da kažem nešto, makar samo svoje ime. Srce mi tuče u cijelom tijelu, pogotovo u glavi, koja je užarena i teška i pridržavam je da ne padne na stol. Dok izgovaram te riječi sve je izbrisano, moje postojanje, vrh glave, tu su samo čeljust i suha usta. Kad trenutak prođe još dugo me zapljuskuju valovi nervozne krvi i osjećam se kao nešto što su izbacili: nasukano, dezorijentirano, nekim čudom preživjelo.

Hoću reći, vjerojatno ništa ne bih mogla reći da to ne mogu napisati. Ali možda je to samo sramežljivost.

Onda su tu druge situacije, kad slušam neke ljude i slušam kako im radi mozak i kako slažu misli, nazirem strukturu koja ih oblikuje i jasno vidim da su njihovi umovi željeznice ili laboratoriji ili neki drugi efikasni strojevi. Toplina mi izbija iz čela, podupirem glavu da ne klonem kao visibaba, evidentno je da je moj mozak u usporedbi s njihovima šalica čaja. Porculanska šalica s tanjurićem, uzorka sitnih cvjetova, puna zlatne tekućine. A ja ni ne volim čaj.

Ne znam je li mi išta toliko blisko – jastuk na kojem spavam, oblačić od daha u zimu – kao uvjerenje da je to što imam nedovoljno. Premalo. Preslabo. Nosim ga kao vjernici križić oko vrata.

Ta staklena koljena, gdje svaka kritika može biti udarac koji će nas srušiti na zemlju jer je potvrda intimnog znanja o vlastitoj nedostatnosti, znanja toliko dubokog, slatkog i sveprožimajućeg da mora biti istina, osobna su, ali i politička. Nesigurnost se uzgaja i onda žanje u obliku naše šutnje i nedjelovanja. A ja ni ne znam egzistencijalnu nesigurnost. Ne moram se boriti za svoje preživljavanje, za hranu, dom ili da budem prihvaćena kao ljudsko biće. Pored drugih oblika nesigurnosti, ta su staklena koljena luksuz, kao fina porculanska šalica.

Prvih nekoliko mjeseci 2014. provela sam gušeći se noću. S mrakom bi došla fantomska nesigurnost u vlastitom tijelu, koje me pokušava zadaviti iznutra, i strah. Prošlo je kad sam shvatila da je moj um Darth Vader koji drži moje tijelo (admirala Mottija?) u death gripu, telekinetičkom stisku. Mislim da je imalo veze s drugim brigama koje su se tako manifestirale, no možda je imalo i s Mufom. Bilo je lako pisati, bilo je nevjerojatno lako tih prvih mjeseci, ali svejedno je bilo teško gurnuti vlastite misli na pladnju pred brojne nepoznate druge.

U 2017. nisam skoro ništa napisala, politička zbivanja toliko su me izbacila iz orbite da sam bila kao pokvareni GPS koji neprestano preračunava koordinate, i činilo mi se da je ne samo nedovoljno nego i uzaludno ovo pisanje, čisto gomilanje riječi koje ništa neće promijeniti. I tako sam se uvježbano sasjekla u koljenima, vješto se fokusirala samo na ono što ne možemo i zanemarila očito: ako ljubav, pažnja i vjera s kojom smo ovo gradile nisu dovoljno, ionako ništa ne bi bilo. A dovoljno su. Naravno da jesu! Ne pišem o nesigurnosti da bih završila ovo defetistički!

Čak i ako je moje malodušje u pravu, dovoljno je biti šalica čaja. Treba to prihvatiti i biti vjerna svojoj prirodi krhke posude za toplinu. Nije ni loše biti šalica čaja, nešto za čime ljudi žele posegnuti (pretpostavljam) kad je vani hladno i što će ih okrijepiti (valjda, valjda je u tome privlačnost čaja?). A tko zna kad bih i bih li to shvatila da nam se nisu dogodile ove četiri godine u kojima smo zajedno željele i vjerovale u istu stvar: da vrijedi reći što mislimo o svijetu svijetu u lice. I žao mi je što sam posljednje toliko sumnjala. Već s ovim odmakom od tri sekunde jasno mi je da ništa dosad nije bilo važnije. Muf je dovoljno, najviše dovoljno što se uopće može biti – jedno svjetlo više u mraku, od srca.