Sjaj i bijeda majčinstva

U našem se društvu majčinstvo doživljava kao raison d’etre svake žene. I ne samo to, ono se podrazumijeva. Kada žena dostigne određenu životnu dob, a nema djece, od svoga okruženja može očekivati izljeve sažaljenja ili sumnjičavosti. Još je gore kada otvoreno iskazujete svoju volju o svjesnom i promišljenom neimanju djece: s takvom ženom nešto nedvojbeno nije u redu, sama ženskost takve pojedinke dovodi se u pitanje. Kakva ste vi to uopće osoba ako vam imati djecu nije prioritet?

Kao što svi znamo, godine evolucije kako u muško-ženskim odnosima, tako i u strukturi same obitelji donijele su brojne promjene. Iako su raznovrsni oblici “ne-tradicionalne” obitelji u porastu, kao i osviještenost javnosti o njihovom postojanju, trokut tata-mama-djeca klasične nuklearne obitelji i dalje je najzastupljeniji oblik u društvenim, kulturnim i osobito marketinškim reprezentacijama, usprkos znatnim izmjenama koje je doživio. Formula oca-koji-radi-i-zarađuje-za-obitelj, majke-koja-ostaje-kod-kuće-s-djecom više ne funkcionira (ili funkcionira silom prilika u našoj recesijskoj stvarnosti). Feminizam je uspio uvjeriti žene kako mogu imati sve, te se uspješnost na području karijere u važnosti izjednačila, a za mnoge žene i prestigla, onu u sferi obiteljskog života. Međutim, ukoliko nastojite u podjednakoj mjeri biti i brižna majka i karijerno ostvarena osoba, važnost predanosti majčinstvu na uštrb svega ostaloga nužno se gura u prvi plan. Jasno je to vidljivo i na primjerima poznatih glumica/pjevačica/umjetnica u intervjuima za časopise namijenjene ženskoj populaciji. Za svaku je od njih osobito važno naglasiti kako je, bez obzira na svoje profesionalne uspjehe, prije svega mama, a naročito su obljubljeni oni intervjui koji se daju netom nakon dolaska prinove u obitelj; naglasak na konačnom potpunom ostvarenju ženskoga bića tada je posebno istaknut.

Izvor: huffingtonpost.com

Očinska se uloga u ovakvim tiskovinama ne predstavlja toliko prijelomnom. Dakako da je, za ljubav znatiželjnih čitateljica, nužno spomenuti skladan obiteljski život ili žudnju za njim ukoliko isti još ne postoji, ali teško da će sliku uspješnog muškarca na naslovnici Glorije popratiti naslov u stilu „Njezina najvažnija uloga“, rezerviran za novopečene majke. Sličan se nesklad uočava i na drugim poljima obiteljskog života, ili odsutnosti iz njega: očevi koji napuštaju svoju djecu u očima su javnosti doduše osude vrijedna i svakako žalosna pojava, ali nipošto ne uživaju status gotovo mitskoga čudovišta poput majki koje učine isto. Neadekvatna očinska skrb može vam osigurati traume iz djetinjstva; fizička ili emocionalna udaljenost majke može od vas stvoriti monstruma, kako nam zorno prikazuje primjer iz filma i knjige Moramo razgovarati o Kevinu.

Majke su, kako u disfunkcionalnim, tako i u funkcionalnim obiteljima i dalje u prvom planu. Njihov odnos s djetetom po važnosti uvelike preskače onaj očev, čak i u idealnim slučajevima. Mama je mama, uvjeravaju nas izvori od Freuda, preko Vatikana, do marketinške industrije, i sve ono loše ili dobro što se u djetetu oblikuje u ogromnoj mjeri počiva na njezinim plećima i savjesti. Istina je da su suvremeni trendovi u roditeljstvu i poimanju očinstva donijeli značajne promjene i da je broj očeva aktivno angažiranih u odgoju i brizi za djecu u jednakoj mjeri kao i majka u porastu, ali činjenica je da se tradicionalno poimanje roditeljskih uloga mijenja sporo i teško. Bez obzira na to koliko karijerno uspješna i na koliko ostalih polja bila ostvarena žena, i dalje je prije svega Alfa i Omega u životu svoga djeteta.

Károly Brocky

Marketinška se industrija s ovom statičnošću svakako slaže, ako ćemo suditi po primjerima reklama koje se vrte na našim televizijskim ekranima. Od pelena, preko prehrambenih prozivoda namijenjenih djeci, do sredstava za čišćenje, adresat je i nadalje gotovo isključivo majka. Tako je, primjerice, P&G grupacija, čiji kišobran natkriva raznovrsne marke uložaka, pelena, deterdženata za suđe i rublje, „Ponosni sponzor majki“; u dirljivoj reklami snimljenoj u susret Olimpijskim igrama 2012. vidi se kako iza zaslužene medalje stoje napori predane majke koji uključuju gomile opranog rublja, suđa, posluženih obroka i razvoženja na treninge, zaokruženih sloganom „Najteži posao je najbolji posao.“ i izravnom zahvalom Majci. U svježoj reklami za dječje pelene marke Violeta (uz slogan “Bebe znaju, mame razumiju”) bebe pokušavaju majke dozvati mobitelom, a potom i preko chata kako bi ih uvjerile u superiornost novog proizvoda, a i reklama za novi dječji antipiretik u samom se početku obraća izravno mamama, kako identitet ciljanog recipijenta nikako ne bi ostao dvojben.  Isključivo su majke, dakle, te koje brinu o higijeni i zdravlju svoje djece, upućuju nas reklamni spotovi. Očevi nešto bolje kotiraju u promidžbi prehrambenih proizvoda i ponekog sredstva za čišćenje. Međutim, i te reklame najčešće slijede jasno utvrđeni obrazac: siroti je tata ostao na milost i nemilost potrebama djece zbog neodložne odsutnosti majke. Usprkos brojnim izazovima, pri ženinom je povratku spreman (premda izmožden) dokazati kako je jednako sposoban za obavljanje svih kućanskih zadaća kao i ona, što najčešće prati polu-snishodljivi, polu-razdragani ženin smješak. Ona, naime, dobro zna kako su ovakva jednokratna čuda možda moguća, ali i da im je oboma savršeno jasno kako ih je nerealno očekivati na svakodnevnoj fronti obiteljskih izazova. Ne samo da je ovakav prikaz roditeljskih uloga porazan za majke, već je i nevjerojatno obeshrabrujući i uvredljiv za očeve koji sudjeluju u svim navedenim aktivnostima u jednakoj mjeri kao i njihove partnerice.

Promašeno je, međutim, smatrati kako se ideal majčinstva ostvaruje isključivo previjanjem, kupanjem i hranjenjem djeteta. Nije važno samo to činiti – jednako je presudno i kako se to čini. U knjizi Sukob (Le Conflict, 2010.), francuska povjesničarka i filozofkinja Élisabeth Badinter propituje kako suvremeni trendovi u shvaćanju majčinskih obveza utječu na profesionalni i emocionalni život žena. Badinterina je analiza onoga što naziva povratkom naturalizmu, odnosno filozofijom i praksom „maternalizma“ mahom negativna. Iako autorica za primjere uzima zemlje koje svrstavamo u zapadnoeuropski kulturni krug, pojava i osnaživanje navedenih trendova u posljednjem je desetljeću vidljiva i u Hrvatskoj. Najvažniji je svakako onaj o isključivom i produženom dojenju kao najadekvatnijoj prehrani novorođenčeta, a neki od ostalih aspekata uključuju povezivanje majke i djeteta kontaktom „koža na kožu“ neposredno nakon poroda, upotrebu platnenih pelena, prirodni porod bez uporabe epiduralne anestezije, porod kod kuće, prehranu djeteta isključivo svježe pripremljenim kašicama od po mogućnosti organskog voća i povrća (izvedivo ukoliko posjedujete vlastiti vrt ili džep koji podnosi redovite kupnje u Bio&Bio dućanima – dakle, ne onaj prosječnog Hrvata i Hrvatice), nošenje djeteta u specijaliziranim nosiljkama, itd. Osim što ističe neusklađenost ovog materinskog trenda sa životima zaposlenih žena, autorica ukazuje i na pogubne učinke koje njihovo neprihvaćanje može imati na sliku koju majka ima o sebi kao neadekvatnoj, ne-majčinskoj, jednostavno lošoj. Ništa od navedenoga nije loše samo po sebi – čak suprotno, niti naš doživljaj maternalizma nužno mora biti tako negativan kao autoričin. U kulturi zaisćenoj primjerima eksploatacije gologa ženskog tijela, dojenje u javnosti još uvijek može predstavljati određeni tabu, a promicanje dojenja uspješno ruši takve predrasude o “nepriličnosti”.

Još uvijek pamtim pozitivan šok koji sam doživjela kada sam u ljeto 2012. na vijestima vidjela kratak prilog o Thóri Arnórsdóttir, televizijskoj novinarki i tadašnjoj kandidatkinji za predsjednicu Islanda u kojemu je za vrijeme televizijskog intervjua o kandidaturi mirno dojila dijete rođeno u jeku kampanje – možete li zamisliti ijednu našu političarku kako čini isto?  Ali je itekako loša stigma koju mogu doživjeti žene koje se iz ovih ili onih razloga ne žele ili ne mogu odlučiti na navedene „poželjne“ korake. Majčinska tjeskoba u takvim slučajevima može doista biti pregolema – naposljetku, tko želi biti odgovoran za moguće emocionalno obogaljivanje vlastitoga djeteta time što ga se vozilo u kolicima umjesto nosilo u slingu – a propitivanje vlastitih majčinskih sposobnosti beskrajno i izluđujuće. Ideja o „povezujućem majčinstvu“ neprimjereno i netolerantno dozirana može imati i svoje naličje – ono o proglašavanju žena koje ne uspijevaju ili ne žele produženo dojiti, ili onih koje ne osjećaju potrebu za slavljenjem prirodne ljepote porođaja i povezivanjem sa svojom iskonskom ženskošću odricanjem epiduralne anestezije nedovoljno dobrim i predanim majkama. Primjer tematskog bloka pod nazivom „Nemajke“ na podforumu „Roditelji i djeca“ platforme Forum.hr u kojemu majke ispovijedaju propuste u postupanju s djecom, premda benigan, simptomatičan je. Majčinski „prijestupi“ uglavnom uključuju one tipa „danas je gledao crtić više jer sam željela duže spavati“ ili „dajem mu da jede smoki/čokoladu/bombone na dnevnoj bazi“ i uglavnom su napisani u duhovitom tonu. Međutim, neki od postova u sebi zaista sadrže manje ili više prikriven očaj i grižnju savjesti zbog neadekvatne prehrane/odgojne mjere/vremena potrošenog na sebe a „oduzetog“ djetetu, uz prešutnu molbu  upućenu ostalim sudionicama foruma: “Recite mi da sam usprkos tome zapravo dobra mama!”

Simptomatičan je i jedan od primjera koje Badinter navodi u knjizi, spominjući dokumentarni film Prvi plač (Le Premier Cri, 2007.; bio je prikazan i na Prvom programu HRT-a prije otprilike dvije godine) u kojemu su zabilježena porođajna iskustva žena u različitim dijelovima svijeta. Badinter ističe reakciju novinarke francuskog izdanja časopisa Elle, koja je kritički reagirala na odluku žene iz Quebeca da rodi u svojoj alternativno-ekološkoj zajednici bez medicinske pomoći, podsjećajući na činjenicu da svake minute jedna žena u svijetu umire prilikom porođaja, kao i da više od deset tisuća novorođenčadi umire svaki dan zbog komplikacija pri porođaju u zemljama u kojima je adekvatna medicinska pomoć nedostupna. Ono što je za jedne ideološki izbor, za druge je stvar života i smrti. Vezano uz tu spoznaju bilo bi zanimljivo i istraživanje o tome kako razina obrazovanja i osobnog dohotka majki (ima li u Hrvatskoj uopće smisla spominjati klasne podjele?) utječe na njihovo prihvaćanje nekih ili svih od postavki maternalizma. Jer, za nekoliko godina platnene pelene i nosiljke neće biti jedino što će djetetu biti potrebno za pravilan psiho-fizički razvoj. Ukoliko djetetu ne možemo priuštiti tečajeve stranih jezika, sportske i glazbene radionice, znakovni jezik za bebe i hranu iz organskog uzgoja, jesmo li loš(ij)e majke? Činjenica jest kako su i mnogi od izbora u majčinstvu stvar osobnih privilegija i materijalne (ne)sposobnosti, što bi uvijek trebalo imati na umu prije ocjenjivanja razine nečije roditeljske prikladnosti i predanosti.

Florence Owens Thompson, autorica Dorothea Lange

I na kraju, ponovno zaokret prema očevima, s dva primjera iz vlastitog života. Stjecajem okolnosti, veliki dio mog djetinjstva odgajali su me baka i djed. Moj je djed po mnogočemu utjelovljenje predodžbe o strogo patrijarhalnom muškarcu; međutim, u mome je odgoju i obrazovanju sudjelovao u podjednakoj mjeri kao i baka, postavši time glavna očinska figura u mom životu, kao i primjer apsolutne očinske predanosti i brižnosti. Odgovorno prihvaćanje roditeljskih uloga ne bi smjelo imati veze s ma kako čvrsto ukotvljenim društvenim i kulturnim predrasudama o ulogama muškarca i žene, oca i majke; jednako tako, obrasci našega ponašanja i odnosa prema takvim stereotipima podložni su promjenama usprkos našem zaleđu, što primjer odnosa moga djeda prema meni zorno pokazuje. S druge strane, u više sam navrata imala prilike čuti kako sam „sretna“ što je moj muž voljan i sposoban njegovati, nahraniti, uspavati i igrati se s našim djetetom, i u više sam navrata imala priliku čuti samu sebe kako to potvrđujem. Dakle, o(t)pisala sam kao „sretnu slučajnost“ ono što bi trebala biti norma u odnosu dvoje ljudi koji su svjesno i s ljubavlju odlučili imati djecu. Što je još gore, bez obzira na vlastito ideološko zaleđe i uvjerenja,  shvatila sam kako zbog te  opaske osjećam krivnju – grižnju savjesti zbog činjenice da moj muž sudjeluje u životu našega djeteta u jednakoj mjeri kao i ja, što čitav proces odgoja i skrbi ne počiva isključivo ili većinski na mojim plećima, kao što je počivao na plećima tolikih žena i prije i sada, što nisam dovoljno „majčinski požrtvovna“. Što nam to i dalje govori o poimanju roditeljskih uloga u našem društvu?